Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4296/22 (Z. M.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Pristup sudu
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Aktivna legitimacija
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4296/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4296/22, rješavajući apelaciju Zorana Milakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Milakovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 211126 22 Rev od 19. avgusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Milaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banjaluke, podnio je 11. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 211126 22 Rev od 19. avgusta 2022. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 211126 21 Gž od 17. januara 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 211126 15 P od 5. jula 2021. godine.

Uvodne napomene

2. „Gold export-import“ d.o.o. Banjaluka (TP „Malbašić Company“ d.o.o. Banjaluka je pravni sljednik „Gold export-import“ d.o.o. Banjaluka), kao kupac, zaključio je sa M. K., kao prodavcem, ugovor o kupoprodaji nekretnine od 15. decembra 2005. godine. Predmet tog ugovora bila je nekretnina u Banjaluci, ukupne površine 360 m2 (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina).

3. Rješenjem Osnovnog suda od 24. septembra 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 14. februara 2008. godine, utvrđeno da je „Gold export-import“ d.o.o. Banjaluka bio mirni i savjesni posjednik sporne nekretnine koja je bila predmet ugovora iz prethodne tačke ove odluke. Utvrđeno je da su tuženi u tom postupku („Krajina Borac“ a.d. Banjaluka kao prvotuženi, apelant kao drugotuženi, B. J. kao trećetuženi i A. Č. kao četvrtotuženi) smetali njegov posjed na spornoj nekretnini tako što su 28. marta 2007. godine, između ostalog, nasilno ušli u tu nekretninu i promijenili bravu, te na taj način onemogućili „Gold export-import“ d.o.o. Banjaluka u vršenju faktičke vlasti na spornoj nekretnini. Na osnovu navedenog rješenja, „Gold export-import“ d.o.o. Banjaluka je 11. juna 2008. godine uveden u posjed sporne nekretnine.

4. Između „Gold export-import“ d.o.o. Banjaluka (odnosno TP „Malbašić Company“ d.o.o. Banjaluka) i „Krajina Borac“ a.d. Banjaluka (odnosno, „Krajina Borac“ d.o.o. Banjaluka u stečaju), tetrećih lica uključujući i apelanta, vodili su se postupci u vezi sa utvrđenjem ništavosti ugovora o kupoprodaji sporne nekretnine od 15. decembra 2005. godine i predaji u posjed te nekretnine.

5. Konačne oduke u tim postupcima bile su predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom. Naime, Ustavni sud je, odlučujući o apelaciji koju je podnio TP „Malbašić Company“ d.o.o. Banjaluka, utvrdio da je apelantu u tom predmetu povrijeđeno pravo na imovinu u slučaju kada su mu redovni sudovi osporili valjan pravni osnov za upis prava vlasništva na spornoj nekretnini (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1472/19 od 17. jula 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Takođe, Ustavni sud je, odlučujući o apelaciji koju je podnio „Krajina Borac“ d.o.o. Banjaluka u stečaju, utvrdio da nije došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu u postupku u kojem je prvostepeni sud, postupajući po prijedlogu tražioca protivizvršenja, TP „Malbašić Company“ d.o.o. Banjaluka, donio rješenje kojim je odredio protivizvršenje ispražnjenjem i predajom u posjed spornog poslovnog prostora (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-

4276/22 od 19. i 20. januara 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Postupak okončan osporenom presudom Vrhovnog suda

6. Presudom Osnovnog suda obavezani su prvotuženi („Krajina Borac“ a.d. Banjaluka) i drugotuženi (apelant, kao predsjednik upravnog odbora prvotuženog) da solidarno, na ime naknade štete zbog izmakle koristi nastale nekorišćenjem sporne nekretnine u periodu od 29. marta 2007. godine do 11. juna 2008. godine, isplate tužiocu (TP „Malbašić Company“ d.o.o. Banjaluka) određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, sve precizirano u izreci presude.

7. U obrazloženju, sud je naveo da iz činjenica utvrđenih u postupku proizlazi da je tužiočev pravni prednik bio mirni i faktički posjednik sporne nekretnine i da mu je protivpravnim postupanjem prvotuženog i apelanta taj posjed bio oduzet u relevantnom periodu (vidi, Uvodne napomene). Sud je naveo da je tužilac dokazao visinu izmakle koristi ugovorom o zakupu sporne nekretnine koji je zaključio sa „Delta sport“ d.o.o. za trgovinu i zastupanje Banjaluka nakon što mu je vraćen posjed na spornoj nekretnini. Takođe, tužilac je dokazao visinu izmakle koristi nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke D. Š. Prema tome, kako je obrazložio sud, tužilac je dokazao da je bio onemogućen u ostvarivanju dobiti u traženom iznosu, u spornom periodu. Stoga, sud je usvojio tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbe čl. 154., 155. i 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

8. Presudom Okružnog suda odbijena je apelantova žalba. U obrazloženju sud je, između ostalog, naveo da iz odluka koje je prvotuženi izveo kao dokaz (između ostalog, presude Osnovnog suda od 15. januara 2016. godine, koja je donesena u postupku koji se vodio radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji sporne nekretnine od od 15. decembra 2005. godine) proizlazi da je tužilac ranije poslovao pod nazivom „Gold export-import“ d.o.o. Banjaluka i da se radi o istom pravnom licu. Stoga, sud je naveo da pravilnost i zakonitost prvostepene presude nije dovedena u pitanje apelantovim navodima da tužilac nije dokazao da ima aktivnu legitimaciju.

9. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju, sud je naveo da apelant neosnovano ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca. Sud je ukazao da je apelant taj prigovor isticao i u žalbi protiv prvostepene presude i da je Okružni sud dao dovoljne i valjane razloge, koje prihvata i Vrhovni sud, zbog kojih je zaključio da je taj prigovor neosnovan. Dalje, kako je obrazložio Vrhovni sud, osim uopštenih revizionih navoda o osporavanju tužiočeve aktivne legitimacije, apelant nije pružio dokaze koji bi doveli u sumnju zaključak drugostepenog suda o postojanju pravnog sljedništva između „Gold export-import“ d.o.o. Banjaluka i tužioca. Pri tome, sud je ukazao da je apelant, u podnesku od 3. jula 2018. godine, između ostalog, naveo da je „u toku postupka neposredno poslije zaključenog kupoprodajnog ugovora tužilac, kao pravni sljednik 'Gold export-import' d.o.o. Banjaluka [...]“.

10. Dalje, sud je naveo da je u spornom periodu, prema utvrđenju nižestepenih sudova, on bio onemogućen da koristi spornu nekretninu zato što su tuženi protivpravno oduzeli zakoniti posjed tužiočevom pravnom predniku. Naime, tužiočev pravni prednik je u tom periodu imao valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na spornoj nekretnini – kupoprodajni ugovor od 15. decembra 2005. godine (vidi, tačka 2. ove odluke). Sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je tužiočevom pravnom predniku na osnovu tog ugovora dozvoljeno polaganje isprava 2006. godine. Prema tome, sud je naveo da apelantovi revizioni navodi da je nekretnina u vlasništvu prvotuženog i da je posjed tužiočevog pravnog prednika protivpravan ne mogu dovesti do drugačije odluke u konkretnom slučaju. Naime, sud je istakao da se prvotuženi uknjižio kao vlasnik sporne nekretnine 13. jula 2009. godine, odnosno nakon perioda za koji je u konkretnom postupku tražena naknada štete. Osim toga, sud je istakao da je rješenjem Osnovnog suda od 24. septembra 2007. godine utvrđeno protivpravno postupanje prvotuženog i apelanta, te da je na osnovu tog rješenja posjed na spornoj nekretnini sudskim putem vraćen tužiočevom pravnom predniku.

11. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pri čemu ukazuje i na povredu prava na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Smatra da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pristup sudu. Dalje, apelant navodi da su sudovi morali da utvrde da tužilac nije dokazao da je pravni sljednik „Gold export-import“ d.o.o. Banjaluka i da su pogrešno zaključili da je tužilac aktivno legitimisan. Takođe, apelant navodi da su sudovi zanemarili da je prvotuženi bio zakoniti vlasnik sporne nekretnine koju je kupio u postupku privatizacije i da tužilac nije dokazao da je imao zakonit posjed u konkretnom slučaju.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu osporene presude kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi npr. AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, tačka 41., dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

15. U odnosu na navode o povredi apelantovih prava, koji se u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, zbog čega se ne može reći da su utvrđenja tih sudova proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su ti sudovi, pozivajući se na relevantne propise, dovoljno obrazložili zbog čega je tužiočev tužbeni zahtjev usvojen. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odgovorio na sve navode koje apelant ponavlja i u apelaciji (vidi, tač. 9. i 10. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4296/22 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio