Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3903/22 (M. S.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Likvidacija
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pasivna legitimacija
  • Penzija
  • Radni spor
  • Zastara
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3903/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3903/22, rješavajući apelaciju Miralema Selimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miralema Selimovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 1 Rs 006361 19 Rsž od 16. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miralem Selimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Akif Kadrić advokat iz Živinica, podnio je 17. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 1 Rs 006361 19 Rsž od 16. septembra 2022. godine.

2. Apelant je 19. jula 2018. godine podnio tužbu protiv Općine Kladanj (u daljnjem tekstu: tužena), radi naknade štete zbog izgubljene dobiti iz radnog odnosa. Presudom Općinskog suda u Živinicama -Odjeljenje Kladanj (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 1 Rs 006361 18 Rs od 14. marta 2019. godine, obavezana je tužena da apelantu na ime neprimljenih pripadajućih penzija za period od 19. jula 2015. godine do 30. novembra 2016. godine isplati određeni novčani iznos. Tužena je obavezana da apelantu naknadi troškove postupka.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant bio zaposlenik JP „Općinski logistički centar“ Kladanj (u daljnjem tekstu: poslodavac ili OLC), koji je nakon provedenog postupka likvidacije 1999. godine brisan iz registra suda. Imovina preduzeća, kao i eventualna potraživanja trećih lica, prešla su na tuženu. S obzirom na navedeno, sud je ocijenio neosnovanim prigovor tužene u pogledu nedostatka njene pasivne legitimacije. Pored toga, sud je naveo da pasivna legitimacija tužene proizlazi iz činjenice da je uplatila apelantu doprinose za sporni period. Sud je istakao da je sporno da li je tužena odgovorna za štetu koju apelant potražuje, te da li su apelantova potraživanja zastarjela. Ukazao je da među strankama nije sporno da se apelant 14. aprila 2014. godine obratio tuženoj sa zahtjevom za uplatu doprinosa za period od 15. februara 1996. do 30. januara 1997. godine (u daljnjem tekstu: sporni doprinosi) radi odlaska u prijevremenu starosnu penziju. Tužena je izvršila uplatu traženih doprinosa 3. aprila 2017. godine, te je apelantu nakon toga priznato pravo na penziju počev od 1. decembra 2016. godine. Sud je istakao da tužena nije apelantu blagovremeno uplatila doprinose, odnosno da apelant nije ostvario pravo na prijevremenu penziju od 1. maja 2014. godine kada je ispunio uslove prema odredbi člana 31.b) Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: ZPB). U vezi s tim, sud je naveo da je apelant pretrpio štetu u vidu neisplaćenih penzija, te je u skladu sa odredbom člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u izreci presude. Visinu štete sud je odredio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke koji je prihvatio kao objektivan i stručan. Sud je odbio istaknuti prigovor zastare potraživanja, iz razloga što je tužba podnesena u roku od tri godine od nastanka potraživanja odnosno od saznanja za štetu. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Advokatskom tarifom i uspjehom stranaka u sporu.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 1 Rs 006361 19 Rsž od 16. septembra 2022. godine uvažena je žalba tužene i preinačena je prvostepena presuda, na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio utvrđeno činjenično stanje, te je istakao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim sud je ukazao na odredbu člana 141. Zakona o stečaju i likvidaciji (u daljnjem tekstu: ZSL) koji je važio u vrijeme provedene likvidacije nad apelantovim poslodavcem-OLC. Tom odredbom je propisan način izmirenja potraživanja povjerilaca nakon okončanja postupka likvidacije, odnosno rok u kojem povjerioci mogu podnijeti tužbu radi ostvarivanja svojih prava. Sud je istakao da tužena nije pasivno legitimisana da apelantu naknadi traženu štetu, iz razloga što u smislu odredbe člana 154. ZOO ne postoji odgovornost tužene za štetu. Naime, kako je obrazloženo šteta je nastala isključivo zbog apelantovog propusta da prijavi svoja potraživanja - sporne doprinose, u likvidacionom postupku koji se vodio nad imovinom njegovog poslodavca. Također, apelant je propustio i mogućnost da u svoja potraživanja ostvari podnošenjem tužbe, u roku propisanim odredbom člana 141. stav 2. ZSL. Kantonalni sud je, s obzirom na navedeno, istakao da tužena ne može snositi posljedice apelantovog propusta, zbog čega je odlučio kao u izreci presude. Također, sud je primjenom odredbe člana 235. točka 3. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP preinačio odluku o troškovima postupka.

5. Odlučujući o apelantovoj apelaciji podnesenoj zbog dužine trajanja navedenog parničnog postupka, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-1315/22 od 2. novembra 2022. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). U toj odluci Ustavni sud je utvrdio kršenje apelantovog prava na pravično suđenje, u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je nakon podnošenja apelacije okončan presudom Kantonalnog suda broj 33 0 1 Rs 006361 19 Rsž od 16. septembra 2022. godine. Ustavni sud je naložio Vladi Tuzlanskog kantona da apelantu isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

6. Iz spisa predmeta proizlazi da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine rješenjem broj 33 0 1 Rs 006361 22 Rev od 20. decembra 2022. godine apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu primjenom člana 247. st. 2. i 4. ZPP.

7. Apelant navodi da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem je donesena osporena odluka. Tvrdi da je pravilan stav prvostepenog suda, odnosno da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe materijalnog prava kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio njegov tužbeni zahtjev. Pored toga, apelant ističe da je postupak trajao predugo, te je zatražio naknadu nematerijalne štete.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

10. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini tiču primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, ZOO i ZSL, u obrazloženju osporene odluke dao dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud posebno obrazložio da ne postoji odgovornost tužene zbog apelantovog propusta da u likvidacionom postupku prijavi sporne doprinose, odnosno da blagovremeno podnese tužbu protiv poslodavca.

12. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je svojom odlukom od 2. novembra 2022. godine (vidi, tačka 6. ove odluke) već utvrdio povredu tog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da period koji je obuhvaćen prethodnom odlukom ne može biti predmet ponovne ocjene Ustavnog suda u pogledu povrede apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku. U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da je nakon donošenja odluke od 2. novembra 2022. godine, Vrhovni sud okončao predmetni postupak nakon nepuna dva mjeseca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina trajanja postupka u konkretnom slučaju ne prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u datim okolnostima ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

13. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3903/22 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio