Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2081/22 (G.V.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Materijalna šteta
- Kamata
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2081/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-2081/22, rješavajući apelaciju G. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G. V. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 76 0 P 026125 21 Gž 2 od 7. februar 2022. godine zbog toga što je očigledno (primafacie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. G. V. iz Novog Grada (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Snježana Knežević i Sanja Zorić, advokati iz Novog Grada, podnio je 7. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 P 026125 21 Gž 2 od 7. februara 2022. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1232/22 od 11. maja 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 5. aprila 2022. godine protiv osporene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 76 0 P 026125 22 Rev od 29. aprila 2022. godine revizija odbačena iz formalnih razloga kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 P 026125 21 P 2 od 5. jula 2021. godine odbijen je tužbeni zahtjev „Fructa Trade“ d.o.o. Derventa (u daljem tekstu: tužilac) kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu isplati određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete. Tužilac je obavezan da apelantu nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant bio u radnom odnosu kod tužioca na mjestu trgovačkog poslovođe poslovne jedinice do 13. oktobra 2017. godine. Dalje je naveo da je 12. oktobra 2017. godine izvršena kontrola i utvrđen manjak novca u blagajni poslovne jedinice. Istaknuto je da je prilikom popisa zaliha robe 17. oktobra 2017. godine utvrđen manjak zalihe robe. Nakon ocjene dokaza, Osnovni sud je zaključio da tužilac nije ponudio konkretne dokaze na osnovu kojih bi se sa sigurnošću moglo utvrdili da je apelant prouzrokovao utvrđeni manjak, odnosno da je tužiocu prouzrokovao materijalnu štetu.
4. Presudom Okružnog suda broj 76 0 P 026125 21 Gž 2 od 7. februara 2022. godine djelimično je uvažena tužiočeva žalba i preinačena presuda Osnovnog suda tako što je apelant obavezan da tužiocu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 6.960,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 13. oktobra 2017. godine i troškovima parničnog postupka u iznosu od 552,00 KM. U preostalom dijelu tužiočeva žalba je odbijena i potvrđena presuda Osnovnog suda. Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da tužilac osnovano osporava prvostepenu presudu zbog povrede člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i ukazuje na izostanak pravilne ocjene dokaza. Naime, Okružni sud je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da apelant, i pored saznanja o postojanju manjka, nije izvršio svoju ugovornu obavezu poslovođe i sproveo kontrolu novca kojim je bio zadužen s ciljem sprečavanja umanjenja tužiočeve imovine. Dalje je ukazao da je apelant zajedno s drugim radnicima učestvovao u prikrivanju manjka i takvim ponašanjem kao poslovođa omogućio drugim zaposlenicima da tužiocu nanesu štetu. Istaknuto je da je apelant i aktivnim radnjama, tj. uzimanjem novca iz blagajne, lično pričinio štetu tužiocu. Stoga je zaključeno da je utvrđeni blagajnički manjak rezultat apelantove krajnje nepažnje jer je propustio da obavlja poslove svog radnog mjesta u skladu s ugovorom i pravilima struke. Slijedom navedenog, zaključeno je da je apelant u skladu sa članom 142. stav 1. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) odgovoran za nastalu štetu. Istaknuto je da je apelant i ugovorom o radu preuzeo obavezu da namiruje manjak obustavljanjem isplate plate. Takođe je istaknuto da je postojao i drugi poslovođa u poslovnoj jedinici, da se pojedinačni udjeli ne mogu utvrditi i da su stoga obojica podjednako odgovorni. Stoga je Okružni sud, u skladu sa članom 142. stav 2. ZOR-a, usvojio zahtjev za naknadu blagajničkog manjka do jedne polovine.
6. Okružni sud je naveo da apelanta ne oslobađa odgovornosti činjenica da su i drugi radnici imali pristup novcu jer je prilikom zasnivanja radnog odnosa preuzeo obavezu da kontroliše rad drugih izvršilaca. Dalje je naveo da je neosnovan apelantov navod da tužilac nije imao kontrolni mehanizam za efikasno praćenje rada zaposlenih jer apelantova obaveza kao poslovođe bila je da štiti tužiočevu imovinu. Okružni sud je odbio tužiočev zahtjev za naknadu inventurnog manjka zaliha robe zbog nedokazanosti. S obzirom na to da je tužilac djelimično uspio u sporu, Okružni sud je odluku o troškovima postupka donio primjenom člana 397. stav 2. u vezi sa članom 386. stav 2. ZPP-a. Dalje je naveo da je tužilac u sporu uspio sa 23% i da su mu u tom procentu priznati troškovi. Istaknuto je da je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka jer sastavljanje odgovara na žalbu nije nužan trošak u smislu člana 387. stav 1. ZPP-a.
7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 76 0 P 026125 22 Rev od 29. aprila 2022. godine odbačene su revizije apelanta i tužioca jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 237. st. 2, 3. i 4. ZPP-a.
8. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je sud proizvoljno cijenio dokaze i zanemario njegove dokaze, iz kojih je proizlazilo da je tužilac za nastali manjak smatrao odgovornim sve zaposlenike koji su potpisali zapisnik i kojima je kasnije otkazao ugovor o radu. Ukazuje da je tužilac smatrao odgovornim i ostale radnike kojima je obustavio plate radi naknade manjka i tako namirio štetu prije podnošenja tužbe. Takođe ističe da ugovorom o radu i rješenjem o raspoređivanju nije preuzeo obavezu kontrole ostalih zaposlenika, niti je tužilac proveo dokaz iz kojeg bi proizlazila takva apelantova obaveza. Osim toga, tvrdi da iz iskaza svjedoka proizlazi da je poslovanje kod tužioca bilo neorganizovano i da nije vršio bilo kakvu kontrolu poslovanja u periodu od godinu dana. Apelant takođe ukazuje da tužilac nije dokazao da nije mogao objektivno utvrditi udjele zaposlenih u šteti niti je tužbom obuhvatio sve radnike, pa je Okružni sud proizvoljno primijenio član 142. stav 2. ZOR-a. Takođe ističe da je Okružni sud trebao primijeniti član 142. stav 3. ZOR-a. Apelant ukazuje da je Okružni sud proizvoljno obavezao apelanta na naknadu zakonske zatezne kamate od 13. oktobra 2017. godine na utvrđeni iznos štete. Takođe ukazuje i na proizvoljnost prilikom odlučivanja o troškovima postupka jer Okružni sud nije odlučio o apelantovim troškovima. U vezi s tim ističe da je prvostepenom presudom tužilac obavezan na naknadu troškova, kao i da je uspio u sporu u omjeru od 77%.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav
1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, tj. odredbi ZPP-a i ZOR-a, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud pažljivo cijenio izvedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, te detaljno obrazložio razloge zbog kojih je zaključio da je apelant odgovoran za nastalu štetu. Takođe, Ustavni sud smatra da zaključci Okružnog suda u pogledu računanja početka toka zakonske zatezne kamate na materijalnu štetu u cijelosti korespondiraju s utvrđenim činjenicama nastanka štete (vidi tačku 3. odluke), relevantnim zakonskim odredbama i stavovima Ustavnog suda o ovom pitanju, prema kojima se „zakonska kamata dosuđuje od dana nastanka štete, a ne od presuđenja“ (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3369/15 od 25. oktobra 2015. godine, tačka 23. s ukazivanjem na drugu relevantnu praksu, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, u pogledu apelantovih navoda o proizvoljnoj odluci o troškovima postupka, Ustavni sud podsjeća da je u svojim brojnim odlukama ukazao da redovni sudovi, na osnovu svog diskrecionog prava, odlučuju na koji će način stranke snositi troškove postupka ako se radi o djelimičnom uspjehu u parnici (vidi, npr., Ustavni sud, odluke br. AP-4717/11 i AP-3294/17, dostupne na www.ustavnisud.ba). Zauzet je stav da se u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredbi o tome šta se smatra djelimičnim uspjehom u parnici odredbe ZPP-a tumače u skladu s principima zakonitosti i pravičnosti, odnosno da se uspjeh u parnici ocjenjuje ne samo kvantitativno već i kvalitativno. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prilikom donošenja odluke o troškovima postupka očito cijenio kvalitativni i kvantitativni uspjeh stranaka u parnici i ukazao na odgovarajuće zakonske odredbe na osnovu kojih je ovlašćen za donošenje takve odluke.
13. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da u sprovedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu niti apelant takvo šta navodi. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman