Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5384/23 (M.H. i drugi)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5384/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-5384/23, rješavajući apelacije koje su podnijeli M. H. i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

M. H. protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 398534 22 Rsž od 31. avgusta 2023. godine;

Samed Smajlović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 398543 22 Rsž od 16. novembra 2023. godine;

Senad Džambić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 399846 22 Rsž od 10. novembra 2023. godine;

Avdo Gojčić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 083248 23 Rsž 2 od 17. novembra 2023. godine;

Džafer Modrić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 083250 23 Rsž 2 od 14. decembra 2023. godine;

Ibrahim Deljić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 399844 23 Rsž od 15. februara 2024. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-5384/23

1. M. H. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mihada Bašić advokat iz Banovića, podnio je 23. decembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 398534 22 Rsž od 31. augusta 2023. godine.

AP-627/24

2. Samed Smajlović iz Srebrenika (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa isti advokat, podnio je 12. februara 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 398543 22 Rsž od 16. novembra 2023. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 399846 21 Rs od 28. januara 2022. godine.

AP-628/24

3. Senad Džambić iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa isti advokat, podnio je 12. februara 2024 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 399846 22 Rsž od 10. novembra 2023. godine.

AP-726/24

4. Avdo Gojčić iz Kalesije (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa isti advokat, podnio je 19. februara 2024 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 083248 23 Rsž 2 od 17. novembra 2023. godine. AP-1009/24

5. Džafer Modrić iz Živinica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa isti advokat, podnio je 8. marta 2024 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 083250 23 Rsž 2 od 14. decembra 2023. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 083250 19 Rs od 27. aprila 2023. godine.

AP-1986/24

6. Ibrahim Deljić iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa isti advokat, podnio je 9. maja 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 399844 23 Rsž od 15. februara 2024. godine. Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5384/23.

Činjenice

8. U postupcima, koji su u dijelovima koji apelanti osporavaju okončani presudama Kantonalnog suda, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da im tuženi (Rudnik „Kreka“ d.o.o. Tuzla) isplati razlike plaće za redovan i/ili prekovremeni rad u utuženom periodu. U postupcima je utvrđeno da je rješenjima Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje kod apelanta, tuženikovih uposlenika, utvrđena invalidnost II kategorije, nakon čega ih je tuženi rasporedio na druga odgovarajuća radna mjesta koja na zahtjevaju teške fizičke radove. Tuženi je donio rješenjā o osnovama za obračun novčanih naknada zbog manje plaće za novo radno mjesto u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) i Uputstvom o načinu obračuna i isplati naknade za uposlenike kod kojih je utvrđena II kategorija invalidnosti. Apelantima je isplaćivana osnovna plaća za novo radno mjesto na koje su raspoređeni u visini satnice za to radno mjesto utvrđene ugovorima o radu, pravilnikom o radu tuženog, te granskim kolektivnim ugovorima. Apelantima je isplaćivana i naknada zbog manje plaće koju su ostvarili na novom radnom mjestu u smislu člana 75. tačka (4), te članova 78. i 79. starog Zakona o PIO, kao i člana 55. stav (1) tačka c) i člana 56. važečeg Zakona o PIO. Sud je utvrdio da apelantima ne pripada razlika plaće koju su vještaci ekonomske struke obračunali prema satnici iz navedenih tuženikovih rješenja. Ocijenio je kao neosnovane tvrdnje apelanata da je tim rješenjima utvrđena tzv. „privilegovana ili invalidska“ satnica koju bi ostvarivali na ranijim radnim mjestima, s obzirom na to da primjena takve satnice nema uporište ni u tuženikovim rješenjima, zakonima o PIO, Pravilniku o radu tuženog, granskim kolektivnim ugovorima, niti ugovorima o radu apelanata. Sud je utvrdio da apelanti nemaju pravo na naknadu za prekovremeni rad jer tokom postupka nisu dokazali da je tuženi, uslijed izuzetnih okolnosti propisanih članom 38. stav (1) Zakona o radu (viša sila, iznenadno povećanje obima posla i sl.), donio odluku ili na drugi način naložio obavljanje prekovremenog rada. Sama činjenica da su apelanti radili duže od 40 sati sedmično, što je konstatovano i u nalazima vještaka, ne konstituiše prekovremeni rad, budući da je za njega neophodna odluka poslodavca/tuženog, a radnici/apelanti ne mogu samoinicijativno odlučiti da rade prekovremeno.

Apelacioni navodi

9. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u biti, smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odlukā pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise kada su odbili isplatu razlike plaće prema satnici koja je potvrđena i ekonomskim vještačenjem. U vezi s tim ističu povredu načela in favorem laboratoris, navodeći da su sudovi samovoljno zanemarili tuženikova rješenja o utvrđivanju tzv. invalidske satnice. Smatraju da im je tuženi dužan isplatiti razliku plaće za redovan rad na osnovu satnice iz tih rješenja, koja je utvrđena i u nalazima i mišljenjima vještaka ekonomske struke. Također, osporavaju zaključak sudova o nužnosti postojanja formalne odluke poslodavca za uvođenje prekovremenog rada, tvrdeći da je za priznavanje tog prava relevantna isključivo dokazana činjenica da su radili duže od 40 sati sedmično.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. Ustavni sud ukazuje da se navodi iz apelacija o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navodā apelanata, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svojih odlukā dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud dovoljno i jasno obrazložio zaključak o neosnovanosti prigovora apelanata u koji se tiče povrede načela in favorem laboratoris, navodeći da tzv. invalidska satnica nema uporište u rješenjima tuženog, ugovorima o radu niti u Zakonu o PIO. Također, Kantonalni sud je jasno obrazložio da sam rad duži od 40 sati sedmično ne konstituiše prekovremeni rad i da su neosnovani navodi apelanata o pravu na naknadu po tom osnovu uslijed nedostatka formalne odluke poslodavca o uvođenju prekovremenog rada u smislu člana 38. stav 1. Zakona o radu. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5384/23 (M.H. i drugi) | Sudska praksa | Aktio