Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1971/22 (A.G.K.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Mjenica
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Pravo na pravnu sigurnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1971/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1971/22, rješavajući apelaciju A. G. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. G. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 258452 21 Rev od 9. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. G. K. iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Vanja Lakić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 1. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 258452 21 Rev od 9. marta 2022. godine.
2. „Sparkasse Bank“ d.d. Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužiteljica) podnijela je 4. aprila 2017. godine Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv apelantkinje prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave – mjenice radi naplate duga. Osnovni sud je 12. aprila 2017. godine donio rješenje o izvršenju, protiv kojeg je apelantkinja podnijela prigovor, slijedom čega se podneseni prijedlog za izvršenje smatra tužbom. Osnovni sud je 9. oktobra 2017. godine donio zaključak kojim je odgodio izvršenje do pravosnažnog okončanja parničnog postupka. Tužiteljica je 26. aprila 2018. godine Osnovnom sudu podnijela podnesak o uređenju tužbe, te se na pripremnom ročištu izjasnila da svoje potraživanje prema apelantkinji zasniva na ugovoru o kreditu a ne na mjenici.
3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 258452 17 P od 7. februara 2020. godine, koja je ispravljena rješenjem od 2. marta 2020. godine, djelimično je usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev i obavezana apelantkinja da tužiteljici isplati precizirane iznose na ime glavnog duga, redovne kamate i zakonske zatezne kamate. Odbijen je tužiteljicin zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na glavni dug za precizirani period.
4. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da su tužiteljica kao davateljica kredita, apelantkinja kao korisnica kredita i S. K. kao sudužnik zaključili ugovor o kreditu (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Dalje je naveo da je tužiteljica 10. februara 2014. godine obavijestila apelantkinju da se zbog neizmirenja obaveza iz spornog ugovora cjelokupno potraživanje po kreditu smatra dospjelim s tim datumom. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim apelantkinjin prigovor zastare potraživanja. U vezi s tim, obrazloženo je da se radi o zahtjevu za isplatu duga po osnovu ugovora o kreditu koji je raskinut zbog neispunjenja apelantkinjine ugovorne obaveze i da se stoga primjenjuje desetogodišnji rok zastarjelosti iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je obrazloženo da je sporni ugovor raskinut 10. februara 2014. godine, čime je dospjelo tužiteljicino potraživanje, a tužba podnesena 4. aprila 2017. godine. Osnovni sud je odbio apelantkinjin prijedlog za izvođenje dokaza – presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 P 655787 17 P od 18. februara 2019. godine zato što nije od značaja za odlučivanje u konkretnom postupku. S obzirom na to da je tužiteljica dokazala postojanje i visinu duga, Osnovni sud je obavezao apelantkinju da joj isplati iznose precizirane u izreci presude.
5. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 258452 20 Gž od 24. novembra 2020. godine usvojena je apelantkinjina žalba te je preinačena presuda Osnovnog suda i odbijen tužiteljicin tužbeni zahtjev.
6. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da apelantkinja osnovano osporava pravilnost prvostepene presude zbog odluke o prigovoru zastarjelosti potraživanja. U vezi s tim, ukazano je da se radi o povremenim potraživanjima i da se o prigovoru zastarjelosti treba odlučiti na osnovu člana 372. stav 1. ZOO-a. Dalje je ukazano da je potraživanje proglašeno dospjelim 10. februara 2014. godine, da je prvo pokrenut izvršni postupak na osnovu mjenice i da je tužiteljica podneskom od 26. aprila 2018. godine preinačila tužbu tražeći isplatu po osnovu spornog ugovora. Budući da je od dospjelosti potraživanja do preinačenja tužbe protekao rok od tri godine propisan članom 372. stav 1. ZOO-a, Okružni sud je zaključio da je tužiteljicino potraživanje zastarjelo.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 258452 21 Rev od 9. marta 2022. godine usvojena je tužiteljicina revizija i preinačena presuda Okružnog suda tako što je žalba odbijena i potvrđena presuda Osnovnog suda.
8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je tužiteljica pokrenula postupak radi naplate duga. Dalje je naveo da se tužiteljica prvobitno pozivala na mjenicu kao pravni osnov, a u podnesku od 26. aprila 2018. godine odredila da isplatu traži po spornom ugovoru. Ocijenjeno je da navedeno ne znači da je došlo do preinačenja tužbe, kako je pogrešno zaključio Okružni sud. Vrhovni sud je dalje ukazao da u konkretnoj situaciji, kada je sporni ugovor raskinut zbog neplaćanja anuiteta, tužiteljicino potraživanje cjelokupnog duga na ime neisplaćenog iznosa kredita zastarijeva u roku iz člana 371. stav 1. ZOO-a. Istaknuto je da je takvo shvatanje zauzeo Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja od 23. septembra 2021. godine. Stoga je zaključeno da je Osnovni sud pravilno odlučio o prigovoru zastare i pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužiteljicin tužbeni zahtjev.
9. Apelantkinja navodi da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelantkinja navodi da je sud odbio njen zahtjev da se kao dokaz izvede presuda Opštinskog suda broj 65 0 P 655787 17 P od 18. februara 2019. godine, kojom je u identičnom predmetu odbijena tužba iste tužiteljice protiv sudužnika S. K. Ističe da je izvođenje tog dokaza bilo neophodno jer se njime dokazuje da sudovi u Bosni i Hercegovini kod identičnog činjeničnog stanja donose suprotne odluke. U vezi s tim, ukazuje da se u navedenoj presudi Opštinski sud pozvao na stav Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u Presudi broj 51 0 P 089300 16 Rev od 16. marta 2017. godine, koja je objavljena u Biltenu sudske prakse tog suda za 2017. godinu. Navedeni stav glasi: „Pravna kvalifikacija spora je pretpostavka po kojem će se zakonu ocjenjivati prigovor zastare. Ako je spor vođen kao mjenično-pravni, primjenjivaće se odredbe zakona o mjenici, a ako je potraživanje zasnovano na ugovornom odnosu i ako je spor vođen kao građanskopravni spor, za ocjenu prigovora o zastari relevantne su odredbe Zakona o obligacionim odnosima – postupci su odvojeni i ne mogu se kombinovati. Preinaka tužbe promjenom istovjetnosti zahtjeva, na način da je promijenjena pravna kvalifikacija spora ima za posljedicu da se tužba s ranijim zahtjevom smatra povučenom i parnica u pogledu tog zahtjeva gasi“. Dalje ukazuje da je taj stav potpuno suprotan stavu Vrhovnog suda zauzetog na sjednici Građanskog odjeljenja od 23. septembra 2021. godine. Apelantkinja tvrdi da iz navedenog proizlazi da će kod istog činjeničnog stanja i primjene istih materijalnih propisa prava stranaka biti različito zaštićena u zavisnosti da li sude sudovi iz Federacije Bosne i Hercegovine ili iz Republike Srpske. Smatra da time dolazi do kršenja prava na pravnu sigurnost kao segmenta prava na pravično suđenje.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima acie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni zslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. Dalje, prema stavu Evropskog suda, jedan od osnovnih vidova vladavine prava je princip pravne sigurnosti (vidi Evropski sud, Xero Flor w Polsce sp. z o.o. protiv Poljske, presuda od 7. maja 2021. godine, predstavka broj 4907/18, tačka 282), koji, između ostalog, jemči dosljednost pri odlučivanju o pravnim zahtjevima i pridonosi povjerenju javnosti u sudove (vidi Mirković i drugi protiv Srbije, presuda od 26. juna 2018. godine, predstavka broj 27471/15 i 12 drugih, tačka 141).
15. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP-4700/19 ukazao na stav da princip pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje i da je taj princip povrijeđen u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance za odlučivanje u određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, dolaze protivrječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi obezbijedio konzistentnost u odlučivanju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4700/19 od 19. maja 2021. godine, tačka 22. s referencama na drugu relevantnu praksu, dostupna na www.ustavnisud.ba).
16. U konkretnom slučaju, apelantkinja smatra da je došlo do kršenja prava na pravnu sigurnost zbog različite prakse redovnih sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republike Srpske u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, što je potkrijepila dostavom presude Opštinskog suda. Međutim, Ustavni sud primjećuje da se ne radi o odlukama istog suda, odnosno da je konkretnom apelacijom osporena odluka Vrhovnog suda Republike Srpske, a apelantkinja ukazuje na suprotnu praksu sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi prima facie neosnovani (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4064/19 od 19. maja 2021. godine, tačka 40, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, apelantkinja nije navela da sudovi u Republici Srpskoj donese odluke suprotne stavu Vrhovnog suda koji je zauzet na sjednici Građanskog odjeljenja od 23. septembra 2021. godine. Ustavni sud takođe smatra svrsishodnim podsjetiti da činjenica da redovni sudovi različito tumače određeno pravno pitanje sama po sebi ne dovodi u pitanje garancije prava na pravično suđenje, odnosno ne upućuje na proizvoljnost u obrazloženju, niti u takvim okolnostima postoji obaveza Ustavnog suda da svojim tumačenjem ujednačava praksu redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3587/19 od 9. juna 2021. godine, tačka 30. s referencama na drugu relevantnu praksu, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da u okolnostima apelantkinjinog slučaja osporene odluke nisu, u smislu stavova iz Odluke broj AP-3587/19, došle iz istog suda, pa se ne radi o situaciji kada iz istog suda dolaze protivrječne odluke u kojim su izostali obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, tim prije što je Vrhovni sud eksplicitno obrazložio da je o navedenom pitanju postupao shodno shvatanju koje je zauzeo na sjednici Građanskog odjeljenja od 23. septembra 2021. godine. Stoga Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, tj. relevantnih odredbi ZOO-a o zastari potraživanja, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna.
17. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da u sprovedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantkinjinu štetu, niti apelantkinja tako nešto navodi. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman