Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3926/22 (M. T. i drugi)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Eksproprijacija
  • Naknada
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3926/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3926/22, rješavajući apelaciju Milorada Trapare i Rista Trapare, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Trapare i Rista Trapare podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 299049 22 Rev od 9. avgusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Trapara i Risto Trapara (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 20. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 299049 22 Rev od 9. avgusta 2022. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 299049 21 Gž 3 od 29. marta 2022. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 299049 20 P 3 od 11. februara 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 299049 20 P 3 od 11. februara 2021. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata pa su tuženi Općina Novi Grad Sarajevo i Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvo i drugotuženi; zajedno: tuženi) solidarno obavezani da apelantima isplate naknadu za dio izuzetog zemljišta (u daljnjem tekstu: izuzeto zemljište). Tužbeni zahtjev koji se odnosio na preostali dio tog zemljišta je odbijen. U obrazloženju sud je utvrdio da je izuzeto zemljište bilo uknjiženo kao državna svojina sa pravom korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u korist M.T. (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) dok nadležni organ ne donese rješenje o predaju zemljišta u posjed opštini ili drugom licu, shodno članu 8. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini (u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu). Dio tog zemljišta je izuzet od prednika apelanata rješenjem SO Novi Grad Sarajevo od 1. jula 1980. godine, a preostali dio rješenjem istog organa od 11. septembra 1981. godine. Sud je utvrdio da je za izuzeto zemljište pravosnažnim rješenjimā Opštinskog suda II Sarajevo od 6. decembra 1981. i 2. juna 1983. godine određena pravična naknada u korist prednika apelanata. Dalje je utvrdio da su dopunskim rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda od 6. juna 2007. godine apelanti naslijedili pravo korištenja izuzetog zemljišta. Rješenjem prvotuženog od 29. juna 2007. godine utvrđen je prestanak prava korištenja prednika apelanata na dijelu izuzetog zemljišta, uz obrazloženje da je to zemljište u ranije vođenom postupku pravosnažno izuzeto od korisnika i dodijeljeno drugotuženom. Apelanti su u ovom postupku zahtijevali naknadu za dio izuzetog zemljišta (u daljnjem tekstu: sporna parcela), za koji smatraju da je faktički eksproprisan jer nije obuhvaćen rješenjimā o izuzimanju a drugotuženi ga je priveo krajnjoj namjeni u cilju izgradnje stambenog naselja Dobrinja. Međutim, Općinski sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da sporna parcela nije bila predmetom izuzimanja i da predniku apelanata za to nije isplaćena naknada. Stoga je sud apelantima dosudio naknadu vrijednosti sporne parcele, u visini utvrđenoj na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 299049 21 Gž 3 od 29. marta 2022. godine odbijena je žalba apelanata, dok je žalba tuženih uvažena i prvostepena presuda je preinačena na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ocijenio nepravilnim zaključak prvostepenog suda da sporna parcela nije bila predmetom eksproprijacije. S tim u vezi, sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke proizlazi da današnja pozicija sporne parcele u cijelosti odgovara zemljišnim parcelama koje su izuzete rješenjimā od 1. jula 1980. i 11. septembra 1981. godine. Takođe je naglasio da cijepanje zemljišnih parcela nakon eksproprijacije nije bilo evidentirano u zemljišnim knjigama, te da svi materijalni dokazi ukazuju na tačnost zaključka da je sporna parcela pogrešno označena u rješenjimā o eksproprijaciji i određivanju naknade, a apelanti nisu dokazali suprotno. Slijedom navedenog, sud je zaključio da je sporna parcela bila predmetom eksproprijacije, te da stoga nema osnova za dosuđivanje apelantima naknade za faktičku eksproprijaciju.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 299049 22 Rev od 9. avgusta 2022. godine odbijena je revizija koju su apelanti izjavili protiv drugostepene presude. U obrazloženju je ukazao da je izuzeto zemljište bilo određeno kao građevinsko zemljište i izuzeto je za izgradnju stambenog naselja Dobrinja, na osnovu čl. 2, 3, 5. i 8. Zakona o građevinskom zemljištu. Iako je izuzeto zemljište nesporno predato predniku drugotuženog koji ga je priveo krajnjoj namjeni, nadležni opštinski organ nikada nije donio odluku o prestanku prava korištenja prednika apelanata. Stoga je to pravo ostalo upisano u zemljišne knjige sve do donošenja rješenja od 29. juna 2007. godine kojim je utvrđen prestanak prava korištenja prednika apelanata na dijelu izuzetog zemljišta. Međutim, kako je to sud obrazložio, pravo korištenja izuzetog zemljišta je prestalo najkasnije njegovim privođenjem krajnjoj namjeni, te je stoga rješenje od 29. juna 2007. godine imalo samo deklarativni karakter. Sud je istakao da apelanti nisu dokazali da sporna parcela nije bila predmetom eksproprijacije, te je s tim u vezi podržao zaključak drugostepenog suda da cijepanje zemljišnjih parcela nakon eksproprijacije nije bilo evidentirano u zemljišnim knjigama. Konačno, u pogledu navoda apelanata da nisu učestvovali u upravnom postupku koji je vodio prvotuženi u kojem je utvrđen prestanak prava korištenja na izuzetom zemljištu, sud je istakao da radnje provedene u upravnom postupku ne mogu biti predmetom preispitivanja u parničnom postupku.

5. Apelanti smatraju da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, apelanti navode da sporna parcela nikada nije bila predmetom eksproprijacije, te da je pogrešan zaključak suda da sporna parcela odgovara izuzetom zemljištu. Stoga smatraju da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji. Takođe navode da nisu učestvovali u upravnom postupku u kojem je utvrđen prestanak prava korištenja na izuzetom zemljištu, niti u postupku cijepanja parcela.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da apelanti nisu dokazali da je sporna parcela faktički eksproprisana. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji ponavljaju navode da nisu učestvovali u upravnom postupku koji je vodio prvotuženi. Međutim, Vrhovni sud je razmotrio te navode, te jasno obrazložio iz kojih razloga oni ne mogu uticati na drugačije rješenje konkretnog spora. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3926/22 (M. T. i drugi) | Sudska praksa | Aktio