Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4479/22 (A. T.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Ustav entiteta
  • Krivično djelo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4479/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4479/22, rješavajući apelaciju Amara Tabakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Amar Tabaković protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 198607 22 Kž od 2. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amar Tabaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Alma Tabaković, advokat iz Zenice, podnio je 28. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 198607 22 Kž od 2. septembra 2022. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), apelant je oglašen krivim zato što je, na način pobliže opisan u izreci, počinio krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je pročitao i izvršio uvid u materijalne dokaze optužbe, ispitao oštećenog E. S. i druge poimenično navedene svjedoke optužbe i odbrane, vještaka medicinske struke M. P., kao i da je apelant dao iskaz u svojstvu svjedoka. Dalje je naveo da je sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi. Sud je obrazložio šta proizlazi iz iskaza svjedoka i u kojim dijelovima je navedene iskaze prihvatio kao vjerodostojne, odnosno u kojim dijelovima ih nije prihvatio. Naime, naveo je da nije prihvatio dio iskaza oštećenog koji je u koliziji sa objektivnim dokazima i sa nalazom i mišljenjem vještaka. Također, ukazao je da je

M. M. bila u emotivnoj vezi sa apelantom, zbog čega je zainteresovana za ishod postupka. Osim toga, istakao je da je iskaz svjedoka S. D. u pretežnom dijelu nebitan, budući da je vidjela samo da su oštećeni i apelant razgovarali. U odnosu na iskaz svjedoka M. Ć., sud je naveo da je taj svjedok izjavio da su oštećeni i apelant razgovarali, da nije vidio da ga je apelant udario, ali da zna da je oštećeni bio povrijeđen. Osim toga, istakao je da nije prihvatio apelantov iskaz u dijelu u kojem je naveo da je branio svoju djevojku i da nije udario oštećenog, budući da navedene tvrdnje nisu potvrđene, odnosno da su u koliziji su sa drugim dokazima. Sud je naveo da je utvrdio da je apelant počinio konkretno krivično djelo nasilnim ponašanjem i nanošenjem lake tjelesne povrede oštećenom. Dalje je istakao da je vidljiva i namjera oštećenog da pokuša pomoći apelantu. Međutim, ukazao je da je sporni događaj morao izazvati uznemirenje oštećenog. Pri tome, ukazao je da se oštećeni osjetio ugroženim i zatražio policijsku zaštitu, te da je policijska patrola pratila vozilo u kojem je oštećeni prevezen do Službe hitne medicinske pomoći Zenica.

4. Sud je naveo da je dokazano i obilježje krivičnog djela nasilničko ponašanje, sadržano u ugrožavanju građanskog mira. Dalje je istakao da se za postojanje navedenog krivičnog djela treba raditi „o nasilju radi samog nasilja, o napadima samo radi napada, odnosno iživljavanju počinitelja bez objektivnog uzroka“. U vezi s tim je istakao da u konkretnom slučaju nije postojao objektivan uzrok za nasilje prema oštećenom, zbog čega nije prihvatio tvrdnje odbrane da se konkretni događaj može kvalifikovati kao krivično djelo lake tjelesne ozljede.

5. Presudom Kantonalnog suda djelomično je uvažena žalba apelantovog branioca i prvostepena presuda je preinačena u odluci o kazni, te je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je, nasuprot apelantovim prigovorima, prvostepeni sud sve dokaze ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi. U vezi s tim, istakao je da je taj sud pravilno i potpuno utvrdio sve pravno relevantne činjenice i okolnosti koje predstavljaju obilježje krivičnog djela za koje je apelant i oglašen krivim. Sud je ukazao da je neosnovana apelantova tvrdnja da nije ugrožen građanski mir i da nije ostvareno obilježje krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Naime, obrazložio je da je apelant radnje nasilja prema oštećenom poduzeo na javnom mjestu (psovke i vrijeđanje), nakon čega mu je udarcem nanio lake tjelesne povrede, koje predstavljaju kvalifikatorne elemente konkretnog krivičnog djela. Osim toga, sud je istakao da je prvostepeni sud dao razloge zbog čega se ne može raditi o krivičnom djelu lake tjelesne povrede. U odnosu na odluku krivičnopravnoj sankciji, sud je istakao da treba imati u vidu raspon propisane kazne (od šest mjeseci do pet godina), način izvršenja djela i težinu, odnosno posljedice koje su nastupile. Pri tome, istakao je da je prvostepeni sud podcijenio olakšavajuće, a prevelik značaj dao otežavajućim okolnostima. Naime, obrazložio je da je činjenica da je apelant opšti i specijalni povratnik u činjenju krivičnih djela u kojima je iskazivao nasilje prema drugima, ali i da je porodičan, oženjen, otac jednog djeteta. Osim toga, ukazao je na olakšavajuće okolnosti istaknute u žalbi – apelantovo zdravstveno stanje, činjenicu da mu je supruga u devetom mjesecu trudnoće i da očekuje rođenje djeteta, kao i okolnost da oštećeni nije zahtijevao krivično gonjenje. Imajući to u vidu, istakao je da je izrečena kazna dovoljna za postizanje i ostvarenje svrhe kažnjavanja, kao i opšte svrhe krivičnih sankcija.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu, zatim prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise. Osim toga, smatra da osporene odluke ne zadovoljavaju standarde prava na obrazloženu odluku. Dalje smatra da izvedeni dokazi nisu ocijenjeni pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, te da njegova krivica nije dokazana, odnosno da nije van razumne sumnje utvrđeno da je učinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također, ističe da nema elemenata krivičnog djela za koje je osuđen, budući da nije ugrožen građanski mir niti jednog lica, te ukazuje na pogrešnu kvalifikaciju krivičnog djela. U konačnici, navodi da sud nije adekvatno cijenio olakšavajuće okolnosti, te da je krivična sankcija prestrogo određena, odnosno da nije srazmjerna težini učinjenog djela i stepenu krivnje.

7. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Evropske konvencije, prava da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te ukazuje na kršenje zabrane ropstva i prinudnog rada iz člana 4. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao, niti argumentovao. Također, apelant se pozvao na kršenje Aneksa Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom II. A. 2. (1). b), c), d), f) i k) i članom II. A. 2. (6) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud, uočava da apelant u apelaciji paušalno navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, odnosno da te navode nije posebno obrazlagao, pa se Ustavni sud neće upuštati u njihovu ocjenu.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, nasuprot apelantovim navodima, jasno obrazložili da su se u apelantovim radnjama ostvarila sva obilježja konkretnog krivičnog djela, kao i da su u obrazloženjima svojih odluka odgovorili na sva pitanja koja su smatrali ključnim za donošenje odluke. Naime, redovni sudovi su dali dovoljne i jasne razloge za zaključak da je apelant ugrozio građanski mir nasiljem prema oštećenom na javnom mjestu (psovke i vrijeđanje), nakon čega mu je udarcem nanio lake tjelesne povrede. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na pogrešnu kvalifikaciju krivičnog djela, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno obrazložili zbog čega se u okolnostima konkretnog slučaja ne može raditi o krivičnom djelu lake tjelesne povrede. Osim toga, Ustavni sad zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio i odluku o izrečenoj kazni zatvora. Ustavni sud takva obrazloženja redovnih sudova ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.

12. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, Ustavni sud podsjeća na principe Evropskog suda (vidi Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, broj predstavke 45476/04, stav 110). U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je prema praksi Evropskog i Ustavnog suda zadatak redovnih sudova, a naročito prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud detaljno analizirao sve provedene dokaze (iskaze svjedoka, apelantov iskaz, nalaz i mišljenje vještaka, kao i materijalnu dokumentaciju), pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao odluku o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Naime, prvostepeni sud je detaljno obrazložio zbog čega je i u kojim dijelovima prihvatio kao vjerodostojne iskaze svjedoka i oštećenog, odnosno u kojim dijelovima ih nije prihvatio, te zbog čega nije prihvatio apelantov iskaz u dijelu u kojem je naveo da je branio svoju djevojku i da nije udario oštećenog (vidi, činjenični dio ove odluke). Ustavni sud, također, primjećuje da su identični apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda, koji je prihvatio i potvrdio zaključke prvostepenog suda, u čemu Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost.

13. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

14. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Također, apelant se pozvao i na povredu prava da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava na slobodu i sigurnost iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. Međutim, te navode ničim nije konkretizirao, niti Ustavni sud može iz dostavljenih odluka, apelacije i ostalih dokumenata pronaći elemente koji eventualno pokreću pitanje povrede ovih prava, zbog čega nalazi da nije potrebno da se upušta u ispitivanje ovih navoda.

16. Apelant ukazuje na kršenje prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

2. Evropske konvencije, te zabrane ropstva i prinudnog rada iz člana 4. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se osporene odluke ne mogu dovesti u vezu sa navedenim pravom, odnosno zabranom, tako da apelant u konkretnom slučaju nije „žrtva“ kršenja tog prava, odnosno zabrane iz navedenih odredaba.

17. Konačno, Ustavni sud ukazuje da nije nadležan za odlučivanje o navodnim povredama prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te stoga neće ispitivati ni apelantove navode iznesene u tom pravcu.

18. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4479/22 (A. T.) | Sudska praksa | Aktio