Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2422/22 (D. P. i drugi)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građevinsko zemljište
  • Zakup
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2422/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2422/22, rješavajući apelaciju Dragana Pandilovskog i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Pandilovskog, Slađane Pandilovski i „San Marco“ d.o.o. Bijeljina podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 078958 20 Gž 2 od 25. novembra 2020. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Pandilovski, Slađana Pandilovski i „San Marco“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantkinja i trećeapelant ili apelanti) iz Bijeljine, koje zastupa Savo Bojanović, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 27. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 078958 21 Rev od 29. marta 2022. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 078958 20 Gž 2 od 25. novembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 078958 19 P 2 od 8. jula 2020. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-403/21 od 16. marta 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv navedene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 29. marta 2022. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Osnovnog suda donesenom u ponovnom postupku odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev prvoapelanta i drugoapelantkinje kojim su tražili da se utvrdi da su oni vlasnici dograđenog poslovnog prostora, kao i zemljišta potrebnog za upotrebu tog prostora (u daljnjem tekstu: sporno zemljište), što je „Komunalac“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan da prizna i trpi da se oni mogu uknjižiti kao vlasnici i posjednici tih nepokretnosti, sve označeno u izreci presude. S druge strane, usvojen je protivtužbeni zahtjev i utvrđeno je da apelanti bez pravnog osnova posjeduju sporno zemljište tuženog, pa su dužni da ga, slobodnog od ljudi, stvari i građevinskih objekata, predaju u posjed tuženog.

4. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da su prvoapelant i drugoapelantkinja tokom 1996. i 1997. godine na spornom zemljištu dogradili poslovni prostor koji se vezuje za poslovni prostor u njihovoj svojini. Nadalje, istakao je da je u vrijeme dogradnje cijelo zemljište bilo u društvenoj svojini s pravom raspolaganja u korist Skupštine opštine Bijeljina s 1/1, s privremenim pravom korišćenja u korist tuženog. Takođe, sud je ukazao da je u toku spora izvršena promjena upisa prava u odgovarajućem zemljišnoknjižnom ulošku tako da je tuženi upisan s pravom svojine na tom zemljištu, s dijelom 1/1. Nadalje, naveo je da su tuženi i trećeapelant zaključili veći broj ugovora o zakupu spornog zemljišta. Pri tome je istakao da je nesporna činjenica da je posljednji ugovor o zakupu zaključen 30. juna 2015. godine na period od 1. jula 2015. godine do 30. juna 2016. godine, te da nakon toga te ugovorne strane nisu zaključivale nove ugovore. Takođe, sud je ukazao da je nesporno među parničnim strankama da su u posjedu spornog zemljišta prvoapelant i drugoapelantkinja, te trećeapelant koji u tom dijelu obavlja poslovnu djelatnost. Imajući u vidu da je zemljište u vrijeme gradnje bilo u društvenoj svojini, a ne u svojini fizičkog lica, sud je ukazao da shodno odredbi člana 24. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima prvoapelant i drugoapelantkinja gradnjom objekta na takvom zemljištu nisu mogli da steknu svojinu na tom zemljištu. Pored toga, istakao je da nije ispunjen ni drugi uslov iz navedene zakonske odredbe za sticanje svojine na spornom dijelu zemljišta zato što su prvoapelant i drugoapelantkinja znali da sporno zemljište pripada tuženom jer je taj dio zemljišta u sastavu cijelog zemljišta. Takođe, sud je naveo da je prvoapelant kao zakonski zastupnik trećeapelanta potpisao s tuženim ugovore o zakupu spornog zemljišta, čime je jasno potvrdio da mu je poznato da taj dio zemljišta pripada tuženom.

5. Nadalje, sud je istakao da je odredbom člana 4. Zakona o građevinskom zemljištu propisano da na gradskom građevinskom zemljištu ne može postojati pravo svojine, dok je članom 24. stav 1. tog zakona propisano da raniji vlasnik privremeno pravo korišćenja zemljišta može prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike i njihove potomke, roditelje i usvojitelje. Dakle, naveo je da je sporno zemljište u vrijeme navedene nadogradnje bilo gradsko građevinsko zemljište, te da prvoapelant i drugoapelantkinja ne spadaju u krug lica iz odredbe člana 24. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu na koje se može prenijeti privremeno pravo korišćenja neizgrađenog zemljišta. Shodno tome, sud je ukazao da oni ni iz tih razloga nisu mogli gradnjom na spornom zemljištu da steknu pravo svojine. Dalje je naveo da je navedeni ugovor o zakupu prestao istekom perioda na koji je zaključen, zbog čega je trećeapelant dužan da tuženom preda u posjed sporno zemljišta, shodno odredbama člana 585. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u stanju u kojem je bilo kada mu je predato u zakup. Takođe, sud je ukazao da je članom 126. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da vlasnik ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, dok je članom 127. stav 1. tog zakona propisano šta vlasnik mora dokazati da bi ostvario pravo na vraćanje stvari. Imajući u vidu da je tuženi vlasnik spornog zemljišta, a da su prvoapelant i drugoapelantkinja u posjedu tog zemljišta, sud je naveo da su i oni primjenom navedenih zakonskih odredbi obavezani da tuženom predaju sporni dio zemljišta.

6. Presudom Okružnog suda žalba apelanata je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda. Okružni sud je u obrazloženju ponovio činjenična i pravna utvrđenja prvostepenog suda te ukazao da je prvostepena presuda pravilna. Nadalje, Okružni sud je naveo da član 597. stav 1. ZOO-a predviđa da ugovor o zakupu čije trajanje nije određeno niti se može odrediti iz okolnosti ili mjesnih običaja prestaje otkazom koji svaka strana može dati jedna drugoj, poštujući određeni otkazni rok. Pri tome je istakao da je trećeapelant podneskom od 10. oktobra 2016. godine naveo da je zakupni odnos prestao i istakao protivtužbeni zahtjev. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je apelant nakon 30. juna 2016. godine nastavio s državinom spornog zemljišta te da se u takvim okolnostima smatra da je zaključen nov ugovor o zakupu neodređenog trajanja. Međutim, sud je obrazložio da je taj ugovor navedenim podneskom tuženog kao zakupodavca otkazan. U vezi s tim, naveo je da činjenica da otkazni rok podneskom nije određen nije od uticaja jer je razuman rok za predaju predmeta zakupa protekao, a do dana presuđenja sporno zemljište nije predato zakupodavcu u posjed. Osim toga, sud je istakao da bespravno izgrađeni objekat nema karakter nepokretnosti, već pravno predstavlja pokretnu stvar, pa zato na odluku o predaji spornog zemljišta nema uticaja okolnost da bi predaja spornog zemljišta tuženom podrazumijevala i rušenje objekta.

7. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelanti ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da su sudovi pogrešno utvrdili činjenicu da je navedeni ugovor, koji se po sili zakona ima smatrati zaključenim na neodređeno vrijeme, tuženi otkazao ulaganjem podneska s protivtužbom. Dalje navode da su sudovi pogrešno utvrdili da je sporno zemljište u posjedu prvoapelanta i drugoapelantkinje jer po ugovoru to zemljište zapravo drži trećeapelant. Takođe, smatraju da su sudovi proizvoljno primijenili čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima i čl. 585. i

597. ZOO-a jer tuženi nije prije isticanja protivtužbenog zahtjeva izjavio da otkazuje ugovor o zakupu, niti je ostavio otkazni rok.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Nadalje, apelanti smatraju da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Okružni sud detaljno obrazložili zašto su neosnovani prigovori koje apelanti ponavljaju i u apelaciji (vidi tač. 5. i 6. ove odluke). Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2422/22 (D. P. i drugi) | Sudska praksa | Aktio