Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1417/22 („Dezinsekcija“ d.o.o. Bijeljina)
Odluka donesena 27. 06. 2025.
- Šta se ne smatra imovinom
- Porez
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost · čl. 70
- Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost · čl. 70
- Pravilnik o dopunama pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost · čl. 70
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Zakon o dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o izmjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Pravilnik o izmjeni pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost · čl. 70
- Zakon o dopuni Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-1417/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine godine, u predmetu broj AP-
1417/22, rješavajući apelaciju „Dezinsekcija“ d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Dezinsekcija“ d.o.o. Bijeljina podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 035671 22 Uvp od 23. februar 2022. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. „Dezinsekcija“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dimitrijević i partneri, advokatsko ortačko društvo Banja Luka, podnio je 21. april 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 035671 22 Uvp od 23. februara 2022. godine (očiglednom greškom napisano 2021. godine) i S1 3 U 035671 20 U od 8. decembra 2021. godine.
Uvodne napomene
2. Rješenjem Odsjeka od 7. aprila 2017. godine, odbijen je apelantov zahtjev za registraciju i upis u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza po osnovu poreza na dodatnu vrijednost (u daljnjem tekstu: Registar PDV obveznika). U obrazloženju, Odsjek je istakao da je apelant podnio zahtjev u kojem je kao njegova osnovna poslovna djelatnost navedena djelatnost usluge dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije. Odsjek je istakao da iz odredbi člana 24. stav 1. tačka 2. Zakona o porezu na dodatnu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u) i člana 25. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u, proizlazi nužnost uvažavanja regulative iz oblasti zdravstvene zaštite pri tretiranju položaja pojedinih zdravstvenih usluga u PDV sistemu. Dalje je istakao da je članom 8. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti propisano da opšte mjere za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti, između ostalog, obuhvataju provođenje preventivne dezinsekcije, dezinfekcije i deratizacije. Shodno navedenoj zakonskoj odredbi, Odsjek je zaključio da su usluge dezinsekcije, dezinfekcije i deratizacije ubrajaju u preventivnu zdravstvenu zaštitu, te su oslobođene od plaćanja PDV-a shodno članu 24. stav 1. tačka 2. Zakona o PDV-u i člana 25. stav 1. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u. Osporene odluke
3. Rješenjem Odsjeka broj 04/1-17-1-UPJR/1-4029-3/19 od 21. avgusta 2019. godine, apelant je, po službenoj dužnosti, registrovan i upisan u Registar PDV obveznika, te su mu prava i obaveze po osnovu registracije za PDV utvrđene od 17. maja 2017. godine.
4. Rješenjem Sektora broj 04/1-07-02-UPŽ/I-68-3/19 od 23. oktobra 2019. godine, odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja Odsjeka.
5. Rješenjem Uprave broj 01/4-2-UP/II-494/19 od 11. juna 2020. godine, odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja Sektora. U obrazloženju, Uprava je istakla da iz spisa predmeta nesporno proizlazi da je u postupku kontrole apelanta sačinjen zapisnik od 29. januara 2019. godine, kojim je utvrđeno da je apelant 17. maja 2017. godine prešao prag oporezivanja propisan članom 57. Zakona o PDV-u. Dalje je istakao da su primjedbe koje je apelant izjavio na navedeni zapisnik odbijene. Uprava je istakla da su neosnovani apelantovi navodi da je oslobođen plaćanja PDV-a, jer shodno odredbama čl. 1., 3. stav 2., 35. st. 1. i 2., 36. stav 2., 37. stav 3., 38. stav 2., 39. stav 2. i 68. st. 1. i 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, apelant nije ni javna ni privatna zdravstvena ustanova u kojoj se obavlja zdravstvena zaštita. Naime, kako je obrazloženo, usluge koje apelant pruža ne mogu se smatrati medicinskim uslugama i uslugama zdravstvene zaštite koje se vrše u skladu sa zakonom kojim se reguliše oblast zdravstvene zaštite. Stoga je Uprava zaključila da usluge, koje pruža apelant, nisu oslobođene plaćanja PDV-a shodno članu 24. stav 1. tačka 2. Zakona o PDV-u.
6. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 035671 20 U od 8. decembra 2021. godine, odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Uprave. U obrazloženju, Sud BiH je istakao da je Odsjek, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravilnika o registraciji i upisu u Registar PDV obveznika u vezi sa članom 57. Zakona o PDV-u, po službenoj dužnosti pokrenuo konkretni postupak. Naime, kako je obrazloženo, utvrđeno je da apelant obavlja oporezivu djelatnost, da je ostvario promet veći od zakonom propisanog iznosa koji nije oporeziv PDV-om, te da je bio u obavezi da se registruje za PDV sa 17. majom 2017. godine. Sud BiH je istakao da je Uprava prethodno utvrdila da se apelantova djelatnost ne može podvesti pod odredbu 24. stav 1. tačka 2. Zakona o PDV-u, jer se radi o djelatnosti koja se, prema klasifikaciji djelatnosti BiH, vodi pod šifrom Ostale djelatnosti čišćenja, a ne pod šifrom koja obuhvata medicinske usluge i usluge zdravstvene zaštite. Sud BiH je istakao da apelant ne prilaže dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da u spornom periodu nije ostvario promet veći od 50.000,00 KM, što je jedna od dvije odlučne činjenicu u ovoj upravnoj stvari. Sud BiH je istakao da je druga odlučna činjenica pitanje klasifikacije djelatnosti, jer klasifikacija djelatnosti nije u nadležnosti Uprave ni suda. Naime, kako je obrazloženo, klasifikacija djelatnosti u ovakvim postupcima razmatra se u odnosu na eventualno pravo na oslobađanje od PDV obaveze. Sud BiH je istakao da je Uprava pravilno utvrdila da klasifikacija „Ostale djelatnosti čišćenja“ nema uporišta ni u jednoj odredbi Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, da bi se mogla podvesti pod medicinsku djelatnost. Naime, apelant, što nije ni sporno, nije zdravstvena ustanova, niti djelatnost koju obavlja, prema klasifikaciji djelatnosti spada u zdravstvenu zaštitu. Na to ne utiče ni okolnost da apelantovi poslovi spadaju u opšte mjere za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti iz člana 16. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti.
7. Sud BiH je istakao da nije osnovan ni apelantov prigovor da se radi o presuđenoj stvari, zbog rješenja Odsjeka od 7. aprila 2017. godine, kojim je odlučivano o apelantovoj PDV obavezi. Naime, kako je obrazloženo, tim rješenjem apelantu nije nametnuta nikakva obaveza, niti je stekao neko pravo, da bi postojala presumpcija presuđene stvari. Sud BiH je pojasnio da odbijeni zahtjev za sticanje nekog prava ili obaveze proizvodi pravnu posljedicu da se takav zahtjev ne može ponovo postaviti i da se o njemu ne može ponovo raspravljati. Naime, u takvom slučaju ne postoje stečene obaveze ili prava, koje bi se mogle izmijeniti samo na način propisan čl. 253. i 254. Zakona o upravnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZOUP). Sud BiH je konstatovao da je tačno da je navedenim rješenjem od 7. aprila od 2017. godine odbijen apelantov zahtjev za upis u Registar PDV obveznika, a da mu je „već za naredni mjesec bila nametnuta PDV obaveza aktom Odsjeka koji se osporava u ovom postupku“. Sud BiH je istakao da ovakva situacije jeste apelanta stavila „u vrlo nepovoljan položaj i može imati, eventualno, osnova za razmatranje pitanja štete u nekom drugom postupku“. Međutim, kako je obrazloženo, to nije od uticaja na činjenicu da obaveza postoji i da teče od dana kada je određena prvostepenim rješenjem, shodno odredbi člana 29. stav 2. Pravilnika o registraciji i upisu u Registar PDV obveznika.
8. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 035671 22 Uvp od 23. februara 2022. godine, odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju, Sud BiH je zaključio da su nižestepene odluke pravilne i zakonite, prihvativši obrazloženja koja su dali upravni organi.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra, u suštini, da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi. Apelant je naglasio da je prvo doneseno rješenje o oslobađanju od PDV-a (vidi tačku 5. ove odluke), a dvije godine nakon toga, naknadno, rješenje kojim se registruje apelanta u Registar PDV obveznika. Apelant smatra da iz navedenog proizlazi da se „naknadnim PDV rješenjem“ odlučuje ponovo o istoj upravnoj stvari o kojoj je već pravosnažno odlučeno, što je suprotno članu 254. ZOUP-a. Apelant smatra da je nezakonito da mu se na osnovu „naknadnog PDV rješenja“ obaveze po osnovu PDV-a uvode retroaktivno. Zatim, apelant je istakao da Zakon o PDV-u ne pravi razliku između usluga zdravstvene zaštite koju pružaju zdravstvene ustanove od usluga zdravstvene zaštite koju pružaju druga lica. Naime, iz odredbe člana 24. stav 1. tačka 2. Zakona o PDV-u proizlazi da su apsolutno sve medicinske usluge i usluge zdravstvene zaštite oslobođene plaćanja PDV-a, te da nije bitno ko pruža ove usluge, niti je presudno kako je, po važećoj klasifikaciji djelatnosti, klasifikovana djelatnost apelanta. Apelant je istakao da su njegove usluge oslobođene plaćanja PDV-a jer su „usluge dezinsekcije, dezinfekcije i deratizacije jedna podvrsta usluga zdravstvene zaštite“. Apelant smatra i da Pravilnik o primjeni Zakona o PDV-u nije u skladu sa Zakonom o PDV-u, jer se u članu 25. navedenog Pravilnika samostalno reguliše koje su to medicinske usluge i usluge zdravstvene zaštite oslobođene PDV-a, za šta smatra da je suprotno odredbi člana 24. stav 1. tačka 2. Zakonu o PDV-u. Apelant je istakao da je „naknadno PDV rješenje“ doneseno samo zato što je u drugim, navodno sličnim upravnim stvarima odlučivano drugačije i „pogrešno zauzet stav“ da apelantove usluge nisu oslobođene PDV-a.
10. Pored navedenog, apelant je istakao da je i sam Sud BiH konstatovao da se apelant retroaktivnim uvođenjem u PDV sistem dovodi u težak položaj. Smatra da iz toga proizlazi da je i Sud BiH „svjestan apsurdne situacije kojom se apelantu, samo zbog promjene pravnog stava Uprave, retroaktivno nameću obaveze obračuna i naplate PDV-a“. Osim toga, to je obaveza da apelant uplati PDV koji on nije ni mogao naplatiti od krajnjeg korisnika, jer mu je kroz rješenje o oslobađanju od PDV-a utvrđeno da na usluge ne obračunava i ne naplaćuje PDV. Apelant je istakao da trpi ogromnu materijalnu štetu zbog donošenja „naknadnog PDV rješenja“ Uprava je, postupajući prema „naknadnom“ PDV rješenju, razrezala apelantu PDV za usluge i to retroaktivno za period počev od 1. maja 2017. godine.
Relevantni propisi
11. Zakon o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH", br. 9/05, 35/05, 100/08, 33/17, 46/23 i 80/23). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon porezu na dodatu vrijednost ("Službeni glasnik BiH", br. 9/05, 35/05, 100/08, 33/17) koji u relevantnom dijelu glasi: Član 24. stav 1. tačka 2.
Djelatnosti u javnom interesu Sljedeće se oslobađa od plaćanja PDV-a: 2. medicinske usluge i usluge zdravstvene zaštite, uključujući davanje ljudskih organa, krvi i mlijeka, koje se vrše u skladu sa zakonom kojim se regulira oblast zdravstvene zaštite, te usluge koje pružaju stomatolozi, zubotehničari i protetičari; Član 70. stav 2.
Detaljni propisi UIO donosi propise za provođenje ovog zakona, uključujući i kriterije u vezi s oslobađanjima, te način na koji se mogu ostvariti.
12. Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dodatnu vrijednost ("Službeni glasnik BiH“, br. 93/05, 21/06, 60/06, 6/07, 100/07, 35/08, 65/10 i 85/17), u relevantnom djelu glasi:
Član 25.
Medicinske usluge i usluge zdravstvene zaštite (1) Porezno oslobađanje iz člana 24. stav 1. tačka 2. Zakona, odnosi se na preventivne, dijagnostičko-terapijske i rehabilitacione usluge koje pružaju domovi zdravlja, bolnice, zavodi, zavodi za zaštitu zdravlja, klinike, instituti, zdravstveni centri, kliničko-bolnički centri i klinički centri u skladu sa propisima koji uređuju oblast zdravstvene zaštite. (2) Porezno oslobađanje iz navedenog člana Zakona se odnosi i na smještaj, njegu i ishranu bolesnika u tim ustanovama, nezavisno od toga da li su ove ustanove usmjerene ka ostvarivanju dobiti. (3) Usluge doktora medicine i stomatologije, medicinskih sestara i fizioterapeutskih tehničara, oslobođene su plaćanja PDV-a ako te usluge pružaju u privatnoj praksi. (4) Zdravstvenom zaštitom u smislu odredbi člana 24. stav 1. tačka 2. Zakona, ne smatraju se:
a) medicinska ispitivanja radi utvrđivanja zdravstvenog stanja, tjelesnog oštećenja i invalidnosti u postupcima kod drugih organa i organizacija, osim ispitivanja po uputu ljekara, odnosno ljekarske komisije,
b) zdravstveni pregledi radi upisa u srednje i više škole, fakultete i na kurseve, dobijanje uvjerenja za vozačke dozvole, za sudske i druge sporove i u drugim slučajevim kada se pregled ne obavlja u cilju zdravstvene zaštite,
c) pregled zaposlenih upućenih na rad u inostranstvo od strane organizacija, kao i mjere preventivne zdravstvene zaštite za privatna putovanja u inostranstvo i zdravstveni pregledi za ta putovanja.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
14. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29. i Ustavni sud, odluka broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Imajući u vidu da su apelantovi navodi o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i njegovi navodi iz kojih proizlazi da ukazuje na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. U vezi sa apelacionim navodima o povredi prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju osporavaju odluke kojima je apelant u konačnici registrovan i upisan u Registar PDV obveznika, te je utvrđeno da mu prava i obaveze po osnovu registracije za PDV teku od 17. maja 2017. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već odlučivao o odluci kojom se apelant po službenoj dužnosti registruje i upisuje u Registar PDV obveznika, te mu se utvrđuju od kada počinju prava i obaveze po osnovu registracije za PDV (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2882/18 od 6. maja 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime u navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj imovini, kao i da je osporenom odlukom došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu (idem, tač. 57. i 58). Međutim, u tom predmetu, za razliku od konkretnog predmeta, osporavana je i odluka kojom je apelantu utvrđen i dodatni razrez PDV u određenom novčanom iznosu za kontrolisani period, koji je apelant dužan da isplati zajedno sa pripadajućim kamatama. Dakle, za razliku od navedenog predmeta, osporenim odlukama je apelant samo upisan u Registar PDV obveznika, te je određeno od kada mu teku prava i obaveze po tom osnovu, ali mu nije naložena isplata nekog određenog novčanog iznosa na ime utvrđene PDV obaveze. Stoga, Ustavni sud smatra da sama činjenica da je apelant upisan u PDV registar ne predstavlja „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija i u odnosu na navodnu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman