Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4863/22 (Z.Š.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4863/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4863/22 , rješavajući apelaciju Z. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Z. Š. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 034791 21 Rev od 4. oktobra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Z. Š. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gruda, koju zastupa Mario Buntić, advokat iz Posušja, podnijela je 17. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 034791 21 Rev od 4. oktobra 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 034791 21 Gž 2 od 10. septembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 034791 19 P 2 od 22. decembra 2020. godine.
Uvodne napomene
2. D. P., kao prenositelj udjela i apelantica, kao sticatelj udjela, su zaključili ugovor o prijenosu udjela u društvu Den International d.o.o. Grude od 11. novembra 2003. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o prijenosu udjela). Ugovor o prijenosu udjela je ovjeren u decembru 2003. godine. Rješenjem Kantonalnog suda od 31. decembra 2003. godine u sudski registar upisane su promjene adrese društva i članova društva (D. P. istupa iz društva, a apelantica ostaje jedini osnivač društva).
3. D. P., kao prodavac i apelantica, kao kupac zaključili su ugovor o prodaji i preuzimanju firme od 15. novembra 2003. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Predmet spornog ugovora je firma Den International d.o.o. Grude. Zajedničkom procjenom prodavca i apelantice ugovorena je cijena u iznosu od 500,000,00 KM.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
4. Apelantica je podnijela tužbu protiv D. P. (u daljnjem tekstu: tuženi). Presudom Općinskog suda odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je sporni ugovor ništav i da ne proizvodi pravni učinak. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da sporni ugovor ima sve elemente ugovora iz člana 454. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), da je zaključen u pisanoj formi i da se, shodno članu 72. ZOO, smatra zaključenim od momenta potpisivanja. Sud je naveo da je apelantica bila dužna dokazati da nije potpisala sporni ugovor. Međutim, ukazao je da iz nalaza i mišljenja, te iskaza vještaka grafološke struke slijedi da je vještak, upoređujući apelantičin potpis na spornom ugovoru i njene nesporne potpise, zaključio da se apelantica ne može isključiti kao skriptor potpisa na spornom ugovoru. Dalje je naveo da su potpisi ugovornih strana na ugovoru o prijenosu udjela ovjereni u decembru 2003. godine, te da je na temelju tog ugovora 31. decembra 2003. godine izvršena promjena adrese i članova društva (vidi, tačka 2. ove odluke). Dakle, istakao je da su ovjera ugovora o prijenosu udjela i promjene u sudskom registru izvršene nakon 15. novembra 2003. godine, kada je sporni ugovor zaključen. Imajući to u vidu, istakao je da je neosnovana apelantičina tvrdnja da D. P. nije mogao prodati firmu jer 15. novembra 2003. godine nije bio vlasnik udjela u firmi. Također, sud je naveo da iz provedenih dokaza nije stekao uvjerenje da bi sporni ugovor mogao biti ništav, imajući u vidu i da je, prema iskazima apelantice i tuženog, između njih usmeno dogovoreno preuzimanje firme tokom 2003. godine.
5. Presudom Kantonalnog suda odbijene su apelantičine žalbe i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud dao valjane razloge za svoje odlučenje.
6. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantičina revizija. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da je cjelokupni pravni odnos apelantice i tuženog u vezi sa prijenosom udjela u društvu i prijenosom firme (imena pod kojim društvo posluje) riješen zaključivanjem dva ugovora. Sud je istakao da su se apelantica i tuženi zaključivanjem navedenih ugovora saglasili da svoj poslovni odnos riješe na taj način, a što nije suprotno odredbi člana 22. Zakona o privrednim društvima, jer je prijenos firme izvršen zajedno sa društvom, kako je to i propisano. Naročito je istakao da je upis promjene u sudskom registru i brisanje tuženog kao osnivača izvršeno nakon zaključenja spornog ugovora, te da u postupku nije utvrđeno postojanje nedostataka volje na strani ugovarača, niti nedostataka u pogledu forme ugovora. Imajući to u vidu, sud je zaključio da je firma „Den International“ d.o.o. Grude prenesena na apelanticu zajedno sa društvom u momentu upisa njenih osnivačkih prava u sudski registar po osnovu ugovora o prijenosu udjela.
7. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ukazuje na kršenje člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je sporni ugovor ništav i da je u suprotnosti sa ZOO i Zakonom o privrednim društvima. Apelantica tvrdi da sporni ugovor ne može biti isprava podobna za upis promjena u registru pravnih osoba, da ne ispunjava uslove iz člana 72. ZOO, kao ni zakonom propisanu formu za sklapanje takvog ugovora. Osim toga, apelantica dovodi u pitanje vjerodostojnost potpisa na spornom ugovoru. Također, smatra da tuženi nije imao nikakva prava od 11. novembra 2003. godine. U konačnici, ističe i da firma nije prenosiva bez udjela.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud dalje ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose, u suštini, na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđeno da je pravni odnos apelantice i tuženog vezi sa prijenosom udjela u društvu i prijenosom firme regulisan ugovorom o prijenosu udjela i spornim ugovorom. Dalje je utvrđeno da su, tek nakon zaključenja spornog ugovora, na osnovu ugovoru o prijenosu udjela izvršene promjene u sudskom registru i brisanje tuženog kao osnivača, kao i da je, nasuprot apelantičinim navodima, firma prenesena na apelanticu zajedno sa društvom. Imajući to u vidu, kao i da u postupku nije utvrđeno postojanje nedostataka volje na strani ugovarača, niti nedostataka u pogledu forme spornog ugovora, redovni sudovi su, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i Zakona o privrednim društvima, odbili apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi ništavost spornog ugovora. Osim toga, redovni sudovi su obrazložili zbog čega su neosnovani prigovori kojima apelantica dovodi u pitanje vjerodostojnost potpisa na spornom ugovoru, kao i prigovori kojima ukazuje da tuženi nije imao nikakva prava od 11. novembra 2003. godine (vidi, tač. 4. i 6. ove odluke). U ovakvim obrazloženjima po navedenim prigovorima Ustavni sud ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Također, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu.
12. U odnosu na apelantičine navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantičino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. U vezi s apelantičinim navodima da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedena odredba ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3007/22 od 19. januara 2023. godine, tačka 11, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga su apelantičini navodi o povredi člana 17. Evropske konvencije, također, očigledno neosnovani
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman