Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2167/24 (D. S. i drugi)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pritvor
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Nadležana sudska vlast u kontekstu člana 5. EK
- Hitno privođenje nadležnoj sudskoj vlasti
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2167/24
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2167/24, rješavajući apelaciju Dragana Supića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija koju su Dragan Supić, Saša Ratković i Vasilije Stjepić podnijeli protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 044836 24 Kž 15 od 29. marta 2024. godine.
Utvrđuje se da je povrijeđeno pravo apelanata na odlučivanje bez odlaganja garantirano odredbom člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u pogledu prijedloga apelanata za određivanje mjere jamstva.
Odbija se kao neosnovana apelacija koju su Dragan Supić, Saša Ratković i Vasilije Stjepić podnijeli protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 044836 24 Kž 15 od 29. marta 2024. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragan Supić, Saša Ratković i Vasilije Stjepić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Nermin Mulalić i Lejla Čović, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 23. maja 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S12 K 044836 24 Kž 15 od 29. marta 2024. godine i S1 2 K 044836 23 K od 15. marta 2024. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore, koji su dostavljeni braniocima apelanata radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje je dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
4. Pred Sudom BiH u toku je postupak protiv apelanata po potvrđenoj optužnici Tužilaštva. Postupak se vodi zbog postojanja osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela organiziranog kriminala u vezi s krivičnim djelima neovlaštenog prometa opojnim drogama, a apelant Stjepić i krivičnim djelom pranja novca. Postupak se nalazi u fazi glavnog pretresa i u toku je izvođenje dokaza Tužilaštva.
5. Rješenjem Suda BiH od 21. januara 2023. godine apelantima je produžen pritvor nakon potvrđivanja optužnice Tužilaštva BiH zbog postojanja razloga iz člana 132. stav 1. tač. a) i c) ZKP-a te je određeno da pritvor može trajati najduže dvije godine od dana potvrđivanja optužnice.
6. Apelanti Ratković i Supić su 19. februara 2024. godine, a apelant Stjepić 29. februara 2024. godine Sudu BiH podnijeli prijedlog za ukidanje pritvora i određivanje jamstva.
Osporena rješenja
7. Osporenim rješenjem Suda BiH od 15. marta 2024. godine utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjere pritvora apelantima iz zakonskih razloga predviđenih članom 132. stav 1. tač. a) i c) ZKP-a. Istim su rješenjem odbijeni prijedlozi apelanata za ukidanje pritvora i određivanje mjere jamstva, kao i prijedlozi za određivanje mjera zabrane.
8. Sud je naveo da je postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret utvrđeno potvrđivanjem optužnice, kao i da je takav stepen utvrđene osnovane sumnje sudu u tom postupku bio dovoljan da bio opravdao trajanje pritvora.
9. Dalje, sud je zaključio da se u konkretnom slučaju nisu ispunili zakonski uvjeti za ukidanje pritvora i određivanje jamstva apelantima, kao i da je opasnost od njihovog bjekstva takvog stepena i intenziteta da se ne bi mogla otkloniti predloženom mjerom jamstva budući da u odnosu na apelante i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu mjere pritvora. Sud je kao okolnosti koje ukazuju na postojanje opasnosti od bjekstva naveo međunarodni karakter krivičnih djela koja se apelantima stavljaju na teret, zatim učešće ovlaštenih službenih osoba iz policijskih agencija BiH kao saučesnika i pomagača apelantima, broj ilegalnih prelazaka državnih granica apelanata, međusobnu komunikaciju apelanata o falsificiranim ispravama, kao i težinu krivičnih djela i predmete izvršenja krivičnog djela – narkotička sredstva (kokain) u količinama većim od nekoliko stotina kilograma. Sud je cijenio način izvršenja krivičnih djela, koji očigledno ukazuje i na to da su apelanti imali saznanja o mjestima gdje se međudržavne granice mogu preći ilegalno, kao i o mogućnostima izbjegavanja bilo kakvih graničnih kontrola. U prilog toj tvrdnji sud je istakao da su apelanti osnovano sumnjivi da su u više navrata uspijevali preko međudržavnih granica prevesti velike količine opojne droge izbjegavajući mjere granične i policijske kontrole. Na osnovu navedenog Sud BiH je zaključio da postoji opravdana bojazan da bi apelanti sasvim lako mogli iskoristiti ta znanja i kontakte drugih pripadnika grupe s ciljem omogućavanja njihovog bjekstva i izbjegavanja krivičnog postupka koji se vodi protiv njih. Značajnom je ocijenjena i činjenica da su u izvršenju krivičnog djela koje je predmet optužnice kao supočinioci i pomagači učestvovale ovlaštene službene osobe policijskih agencija u BiH. To ukazuje na ozbiljnost krivičnih djela i stepena kontakata koje imaju apelanti, naročito kada se uzme u obzir da se doprinos tih službenih osoba ogleda u pomaganju u izbjegavanju krivičnog gonjenja. Osim toga, ukazano je da se apelantima na teret stavlja počinjenje krivičnih djela u više zemalja: BiH, Austriji, Hrvatskoj, Španiji, Nizozemskoj i Njemačkoj, kao i u državama Južne Amerike. To ukazuje da apelanti očigledno imaju kontakte u inostranstvu, što je okolnost od važnosti prilikom odlučivanja o mjerama osiguranja prisustva. Sud je također istakao i to da su pojedini apelanti osnovano sumnjivi da su u više navrata nabavljali i koristili krivotvorene dokumente s ciljem prelaska međudržavne granice kako bi, između ostalog, spriječili da ih se identificira zbog činjenice da su traženi u drugim zemljama, ali i kako bi stvorili pretpostavke za daljnje nesmetano vršenje krivičnih djela.
10. Sud je nakon analize svih navedenih okolnosti i činjenica zaključio da mjera jamstva i mjere zabrane u tom trenutku ne predstavljaju adekvatne mjere kojim bi se ostvarila svrha uspješnog vođenja krivičnog postupka, zbog čega je odbio prijedloge odbrane u tom smislu. Sud je ocijenio da navedene okolnosti ukazuju na visok stepen opasnosti da bi apelanti, ukoliko bi pritvor bio ukinut i određeno jamstvo, mogli pobjeći i na taj način postati nedostupni nadležnim organima u BiH, te otežati ili čak onemogućiti vođenje krivičnog postupka. Sud je istakao da se u konkretnom slučaju nisu stekli zakonski uvjeti za primjenu blažih mjera od mjere pritvora i da se predloženim jamstvom samostalno, niti zajedno s mjerama zabrane iz člana 126. ZKPBiH ne bi mogla ostvariti svrha osiguranja prisustva apelanata u postupku i nesmetano vođenje postupka. Sud je napomenuo da se nije bavio ispitivanjem visine ponuđenog jamstva s obzirom na to da je utvrdio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za primjenu jamstva.
11. Nadalje, kada je u pitanju prijedlog apelanata za ukidanje pritvora iz zakonskih razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH i određivanje mjera zabrane iz člana 126. st. 1. i 2. ZKPBiH, te mjera zabrane iz člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH, sud je istakao da navedene mjere ne smatra dovoljno efikasnim sredstvima za osiguranje cilja zbog kojeg je pritvor određen i zbog kojeg je na snazi. U pogledu pritvorskog osnova iz tačke c) stava 1. člana 132. ZKP-a, sud je utvrdio da je ispunjen kako opći uvjet iz navedene odredbe koji se odnosi na zaprijećenu kaznu tako i uvjet koji se odnosi na postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju da će apelanti boravkom na slobodi ponoviti ili počiniti novo krivično djelo. Sud je pri tome cijenio osobnost apelanata, kao i okolnosti pod kojima su počinjena krivična djela za koja ih se tereti. Ukazano je da postojanje posebnih okolnosti u kontekstu tog pritvorskog osnova proizlazi iz prirode i načina izvršenja inkriminiranih radnji, te činjenice da su krivična djela počinjena u sastavu dobro organizirane i hijerarhijski ustrojene kriminalne grupe međunarodnog karaktera. Osnovano se sumnja da su krivična djela pomno pripremana i planirana, da su članovi grupe imali tačno određene uloge, te da su bili u stalnoj vezi s organizatorom grupe, i to određen duži period i u kontinuitetu. Iz tog je razloga sud utvrdio da ozbiljnost optužbi može razumno opravdati odluku da se apelante zadrži u pritvoru u nastojanju da se spriječi da ponovo pokušaju ili učine krivično djelo. Naime, svrha pritvora po tom osnovu nije krivično-procesne nego preventivne prirode i sastoji se u očuvanju javne sigurnosti od ponovnog činjenja krivičnih djela. Također, sud je ukazao na okolnost da određeni broj članova grupe još uvijek nije lociran i identificiran. Kada se ima u vidu da se osnovano sumnja da su se apelanti kriminalnim aktivnostima bavili kontinuirano, kao i brojnost kriminalnih radnji, sud je zaključio da postoji realna i konkretna opasnost da će, ukoliko se nađu na slobodi, apelanti ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo, odnosno nastaviti s vršenjem nedozvoljenih radnji te zloupotrijebiti slobodu tako što će održavati postojeću mrežu kontakata. Sud je također imao u vidu da su neki od apelanata ranije osuđivani. U vezi s tim, ukazano je da, iako ranija osuđivanost nije jedina činjenica na kojoj se može zasnivati odluka o pritvoru, ona svakako treba biti uzeta u razmatranje budući da ukazuje na postojanje sklonosti ka vršenju krivičnih djela i opasnosti od njihovog ponavljanja.
12. Rješenjem apelacionog vijeća Suda BiH od 29. marta 2024. godine odbijene su žalbe apelanata. Apelaciono vijeće je ukazalo da je prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo da u odnosu na apelante i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju trajanje mjere pritvora. Apelaciono vijeće je istaklo da je osporeno rješenje doneseno u postupku redovne dvomjesečne kontrole opravdanosti primjene mjere pritvora. To je iziskivalo obavezu suda da ispita da li i dalje postoje razlozi koji su bili bitni za donošenje prvobitne odluke o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice. Apelaciono vijeće je podsjetilo da nije obaveza suda da pri svakoj kontroli mjere pritvora ponovo detaljno izlaže i obrazlaže razloge i okolnosti na kojima se zasniva rješenje o izricanju ili produženju mjere pritvora, već da ispita da li je eventualno došlo do promjene ranije utvrđenih okolnosti na način da više ne opravdavaju daljnju primjenu te mjere. Imajući to u vidu, apelaciono vijeće je zaključilo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se te okolnosti nisu promijenile i da osporeno rješenje sadrži potpune razloge o svim odlučnim činjenicama u vezi s pritvorom.
13. Dalje, navedeno je da je prvostepeni sud ukazao na niz okolnosti koje ukazuju na itekako intenzivan stepen opasnosti od bjekstva. Prvostepeni sud je jasno determinirao ključne okolnosti koje opravdavaju taj pritvorski osnov, koje je zatim detaljno razradio, i to svaku posebno dovodeći u vezu s pojedinačnim okolnostima svakog od apelanata. To osporenu odluku čini jasnom, razumljivom i obrazloženom, te u skladu sa činjeničnim stanjem i procesnom situacijom u potpunosti prihvatljivom i opravdanom. Apelaciono vijeće je istaklo da su zaključci izneseni u prvostepenoj odluci u skladu s primjenjivim standardima i kriterijima, kako u pogledu koluzione tako i u pogledu iteracijske opasnosti.
14. Apelaciono vijeće je također zaključilo da je u osporenom rješenju sasvim konkretno obrazložena mogućnost primjene blažih mjera osiguranja prisustva i uspješnog vođenja postupka, pa i mjere jamstva. Ukazano je da je prvostepeni sud prilikom obrazlaganja opravdanosti daljnje održivosti mjere pritvora jasno zaključio zbog čega nije opravdana primjena bilo koje blaže mjere. Zbog toga je pravilna i odluka da nije svrsishodno raspravljati o visini jamstva. Naime, prvostepeni sud je, kada je dao razložne zaključke o daljnjoj održivosti mjere pritvora, ukazao da nijedna druga mjera nije dovoljna i svrsishodna, pa je stoga nepotrebno detaljno obrazloženje o uvjetima jamstva budući da jamstvo, bez obzira na ponuđene opcije realizacije, nije moguće realizirati. Stoga je apelaciono vijeće ukazalo da, ukoliko su svi opći i posebni zakonski razlozi za određivanje/produženje pritvora iscrpno obrazloženi, kao u konkretnom slučaju, onda je nepotrebno detaljnije analiziranje neadekvatnosti eventualne primjene blažih mjera.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
15. Apelanti smatraju da su im osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
16. Apelanti navode da su im ta prava povrijeđena jer je o njihovim prijedlozima za određivanje jamstva odlučivalo vijeće Suda BiH, a ne predsjednik vijeća. Stoga smatraju da je postupanje suda u potpunoj suprotnosti s odredbom člana 130. ZKP-a.
17. Osim toga, apelanti problematiziraju posebne pritvorske razloge propisane odredbom člana 132. stav 1. tač. a) i c) ZKP-a. Apelanti smatraju da sud nije naveo naročite okolnosti iz kojih bi se moglo utvrditi da postoji opasnost da će pobjeći ili da će ponoviti krivično djelo. Osim toga, ističu da sud nije na adekvatan način razmotrio primjenu blažih mjera.b)Odgovori na apelaciju
18. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da su se prijedlozi za jamstvo vremenski preklapali s kontrolom mjere pritvora i da nije bilo smetnje da o njima odluči funkcionalno nadležno pretresno vijeće. Sud je naveo da jamstvo predstavlja zamjenu za mjeru pritvora, te da se u konkretnom slučaju osiguranje prisustva optuženika moglo osigurati jedino izrečenom mjerom pritvora.
19. Tužilaštvo smatra da osporenim odlukama apelantima nisu povrijeđena prava na koja su se pozvali.
20. Apelanti su u izjašnjenju na odgovore naveli da ostaju pri navodima iz apelacije i da Sud BiH i Tužilaštvo nisu ponudili valjane protivargumente na njihove navode iz apelacije.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Član 130.
Rješenje o jamstvu U toku istrage rješenje o jamstvu i o njegovom ukidanju donosi sudija za prethodni postupak, poslije podizanja optužnice - sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa, taj sudija, odnosno predsjednik vijeća. Rješenje kojim se određuje jamstvo i rješenje kojim se jamstvo ukida donosi se po saslušanju Tužitelja.
VI.Dopustivost i meritum
22. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava ostale uvjete za dopustivost iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
23. Ustavni sud uočava da navodi iz apelacije pokreću pitanja iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije pa će apelacione navode ispitati u okviru garancija iz tog člana.
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
25. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: (...) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; (...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
26. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kompatibilnost pritvora sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije je uvjetovana ispunjenjem tri kriterija. Prvi je da pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji“ da je određena osoba počinila krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je ta osoba mogla počiniti krivično djelo. Drugi, svrha pritvora mora biti da se određena osoba dovede pred „nadležnu zakonitu vlast“, što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treći kriterij jeste da pritvor prema tački (c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181–186. s daljnjim referencama).
27. Kada je u pitanju „zakonitost“ pritvora, uključujući i pitanje da li je poštovana „procedura propisana zakonom“, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i propisuje obavezu poštovanja njegovih materijalnih i proceduralnih pravila. Usklađenost s nacionalnim pravom, međutim, nije dovoljna. Član 5. stav 1. dodatno zahtijeva da svako lišavanje slobode treba biti u skladu sa zaštitom pojedinca od proizvoljnosti (vidi Evropski sud, Kovacik protiv Slovačke, presuda od 29. novembra 2011. godine, predstavka broj 50903/06, tačka 49).
28. Evropski sud je u svojoj praksi postavio načela mjerodavna za ispitivanje usklađenosti postupanja suda s domaćim pravom. Naime, Evropski sud je zaključio da, iako je na prvom mjestu na nacionalnim vlastima, posebno na sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo, prema članu 5. stav 1. nepoštovanje domaćeg prava povlači za sobom povredu Konvencije i Sud stoga može i treba preispitati da li je poštovan zakon. Sud je, međutim, pojasnio da neće svaka greška u rješenju o pritvoru učiniti taj pritvor nezakonitim. Osim toga, Sud je dodatno precizirao okolnosti pod kojima je pritvor zakonit u smislu člana 5. stav 1. Prilikom ocjene usklađenosti sa članom 5. stav 1. Konvencije mora se napraviti osnovna razlika između ex facie nevažećih rješenja za određivanje/produženje pritvora, na primjer, onih koja su izdata uz prekoračenje nadležnosti suda ili gdje zainteresirana strana nije dobila odgovarajuću obavijest o saslušanju, i rješenja o pritvoru koja su prima facie valjana i učinkovita, osim ako i dok ih ne poništi viši sud. Rješenje o pritvoru mora se smatrati ex facie nevaljanim ako je nedostatak u rješenju doveo do „velike i očite nepravilnosti“. U skladu s tim, osim ako ne predstavljaju grubu i očitu nepravilnost, nedostatke u rješenju za pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u toku postupka sudskog preispitivanja (vidi Mooren protiv Njemačke, presuda od 9. jula 2009. godine, predstavka broj 11364/03, tač. 73–75. s daljnjim referencama).
29. Dalje, prema praksi Evropskog suda, sudska kontrola prilikom prvog pojavljivanja pred sudom mora, prije svega, biti provedena bez odlaganja kako bi bilo moguće uočiti bilo kakvu zloupotrebu i kako bi se svako neopravdano zadiranje u ličnu slobodu svelo na najmanju moguću mjeru. Iako se svaki predmet mora ocijeniti u skladu sa svojim specifičnim okolnostima, strogo vremensko ograničenje nametnuto tim zahtjevom pruža vrlo sužen manevarski prostor za fleksibilno tumačenje odrednice „bez odlaganja“, inače bi procesna garancija bila značajno oslabljena, i to na štetu pritvorenika, a postojala bi i opasnost od podrivanja same suštine prava zaštićenog tom odredbom (vidi McKay protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 3. oktobra 2006. godine, predstavka broj 543/03, tačka 33).
Odluka o kontroli trajanja pritvora
30. Apelanti su problematizirali zaključak suda o tome da i dalje postoje razlozi za pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je sud, na dvije instance, dao valjane i snažne razloge za svoju odluku (vidi tač. 9, 11. i 13. ove odluke). Na osnovu svih analiziranih okolnosti, prvostepeni sud je zaključio da je opasnost od njihovog bjekstva takvog stepena i intenziteta da se ne bi mogla otkloniti nekom alternativnom, blažom mjerom predviđenom u zakonu. Sa svim zaključcima prvostepenog suda saglasilo se i apelaciono vijeće Suda BiH utvrdivši da apelanti te zaključke žalbama nisu doveli u pitanje. Ustavni sud smatra da su i redovni sudovi ponudili dovoljne razloge za svoju odluku da odbiju prijedlog apelanata za ukidanje pritvora određenog iz zakonskih razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka c) ZKP-a. Redovni sudovi su detaljno i jasno obrazložili razloge o postojanju naročitih okolnosti koje ukazuju na to da će apelanti boravkom na slobodi ponoviti ili počiniti novo krivično djelo. Dati su i razlozi zbog čega sud određivanje mjera zabrane iz člana 126.a stav 1. tačka d) ZKP-a ne smatra dovoljno efikasnim sredstvima za osiguranje cilja zbog kojeg je pritvor određen i zbog kojeg je na snazi. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prvostepeno vijeće tu odluku donijelo u zakonom propisanom roku – dva mjeseca nakon posljednjeg rješenja o kontroli pritvora, kako je to i propisano u zakonu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nisu osnovani navodi apelanata da Sud BiH nije dao valjane razloge za produženje pritvora i time povrijedio njihova prava iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
Odluka o jamstvu
31. Apelanti su također problematizirali činjenicu da je odluku o njihovom zahtjevu za ukidanje pritvora i određivanje jamstva donijelo Krivično vijeće Suda BiH, a ne predsjednik tog vijeća, kako je to propisano odredbom člana 130. ZKP-a. Apelanti problematiziraju i činjenicu da je o njihovim zahtjevima za određivanje jamstva odlučeno u okviru rješenja donesenog u postupku redovne, dvomjesečne kontrole opravdanosti trajanja pritvora, a ne posebnim rješenjem u kojem bi bili razmatrani argumenti od važnosti za odlučivanje o jamstvu.
32. Ustavni sud zapaža da je, obrazlažući svoju odluku kojom je odbio prijedlog apelanata za određivanje jamstva, Sud BiH detaljno obrazložio stepen i intenzitet opasnosti od bjekstva apelanata, ukazujući na niz okolnosti koje su ga opredijelile za takvu odluku (međunarodni karakter krivičnih djela, učešće ovlaštenih službenih osoba, broj ilegalnih prelazaka državnih granica, falsificirane isprave, predmeti izvršenja krivičnog djela – kokain u količinama većim od nekoliko stotina kilograma, vidi tačku 9. ove odluke). Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da su razlozi koje su sudovi dali za svoju odluku zaista važni razlozi koji ukazuju na to da se određivanjem jamstva ne bi mogla postići svrha zbog koje je određen pritvor. Pri tome, Ustavni sud smatra da nisu osnovani navodi apelanata da činjenica da je odluku o jamstvu donijelo vijeće a ne predsjednik vijeća takvu odluku čini nezakonitom. Naime, odluku je donio zakonom ustanovljen sud, i to nakon što je razmotrio sve relevantne činjenice i nakon detaljne ocjene dokaza od značaja za odluku o tome da li su ispunjeni uvjeti za određivanje jamstva. Sud nije prekoračio svoju nadležnost, nije propustio, u skladu s procesnim obavezama, apelante držati obaviještenima, niti je svojim postupanjem sud doveo do „velike i očite nepravilnosti“. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je odluka Suda BiH kojom je odbijen prijedlog za određivanje jamstva nezakonita i suprotna odredbi člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
33. Međutim, Ustavni sud zapaža da je o prijedlozima apelanata za određivanje jamstva prvostepeno vijeće odlučilo u okviru rješenja o kontroli pritvora od 15. marta 2024. godine. Dakle, odluka o jamstvu je donesena 25 dana nakon što su prijedlog za određivanje jamstva podnijeli apelanti Ratković i Supić, odnosno 15 dana nakon što ga je podnio apelant Stjepić. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 130. ZKP-a propisano da je odluku o prijedlogu za jamstvo trebao donijeti predsjednik vijeća. Ustavni sud smatra da je intencija zakonodavca kod propisivanja da odluku o jamstvu donosi predsjednik vijeća bila da osigura da se odluka o zahtjevu stranke u postupku donese bez odlaganja. Naime, u praksi Evropskog i Ustavnog suda se iznova naglašava da su svi postupci koji se odnose na lišenje slobode hitne prirode, da je u njima potrebno postupati promptno i bez odlaganja, zadirući što je manje moguće u prava apelanata. Ustavni sud smatra da je, očigledno, manje vremena potrebno da sam predsjednik vijeća, koji je nedvojbeno upoznat s okolnostima predmeta, donese odluku o prijedlogu za određivanje jamstva, nego da se saziva sjednica vijeća i nakon vijećanja donosi odluka. Ustavni sud, također, zapaža da je Sud BiH u konkretnom predmetu prilikom kontroliranja pritvora poštovao zakonske rokove i pritvor kontrolirao u redovnim dvomjesečnim terminima poštujući zakonske rokove. Međutim, čini se da je prilikom odlučivanja o prijedlogu za određivanje jamstva sud „čekao“ da dođe vrijeme za kontrolu pritvora pa je tek tada odlučio i o jamstvu. Pri tome, Sud BiH u odgovoru na apelaciju nije ponudio razumno obrazloženje kojim bi opravdao period od 25, odnosno 15 dana koliko je trebalo da se donese odluka o zahtjevima za jamstvo. Navod Suda BiH da su se prijedlozi za određivanje jamstva poklopili s redovnom kontrolom pritvora nisu dovoljni da opravdaju period od skoro mjesec dana za donošenje odluke o prijedlogu za određivanje jamstva. Imajući u vidu ranije navedenu praksu Evropskog suda o strogoj vremenskoj ograničenosti prilikom odlučivanja u predmetima lišenja slobode i ograničenja slobode kretanja, Ustavni sud smatra da Sud BiH u konkretnom postupku nije postupio „bez odlaganja“. Stoga, iako je prethodno utvrdio da sama suština odluke o tome da se nisu stekli uvjeti za određivanje jamstva nije nezakonita, Ustavni sud mora zaključiti da je takvim odugovlačenjem Sud BiH povrijedio pravo apelanata na promptno odlučivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na odlučivanje bez odlaganja iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
34. Konačno, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da je, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produženju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanata po pobijanoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost osobe, ali da je u trenutku donošenja odluke osporeno rješenje isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku donošenja odluke (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud deklaratorno utvrđuje povredu prava apelanata, pri čemu naglašava da redovni sud, pri eventualno ponovnom odlučivanju o prijedlogu za određivanje jamstva, mora osigurati apelantima garancije iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
VII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na odlučivanje bez odlaganja iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada Sud BiH nije promptno odlučio o njihovom zahtjevu za jamstvo nego nakon 25, odnosno 15 dana, a pri tome nije ponudio valjane razloge koji bi opravdali tako dugo trajanje.
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH prilikom redovne kontrole opravdanosti pritvora utvrdio da, uz postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, postoje i naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva i iteracijsku opasnost, uz ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od načela pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost osobe.
37. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić