Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4064/22 („MILKA AGRO“ d.o.o. Laktaši)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Državno vlasništvo
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4064/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-4064/22, rješavajući apelaciju „MILKA AGRO“ d.o.o. Laktaši, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „MILKA AGRO“ d.o.o. Laktaši podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 057666 21 Rev 2 od 10. avgusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „MILKA AGRO“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jovan Čizmović advokat iz Banjaluke, podnio je 27. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 057666 21 Rev 2 od 10. avgusta 2022. godine, presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 057666 20 Pž 3 od 24. marta 2021. godine i presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 057666 19 Ps 3 od 6. novembra 2020. godine. Uvodne napomene
2. Republika Srpska, Ministarstvo šumarstva, poljoprivrede i vodoprivrede i Opština Laktaši (u daljnjem tekstu: tužioci), podnijeli su tužbu protiv apelanta i Zemljoradničke zadruge „Potkozarje“ u stečaju Romanovci (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi utvrđenja ništavosti i uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog i katastarskog stanja.
3. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 057666 14 Ps 2 od 12. jula 2019. godine utvrđeno je da je ništav kupoprodajni ugovor od 2. maja 2003. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), zaključen između drugotuženog kao prodavca i „Ineks Petrol“ d.o.o. Laktaši – apelantovog pravnog prednika kao kupca. Odbačen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem su tužioci tražili da sud obaveže tužene da priznaju i trpe uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog i stanja u katastarskom operatu koje je postojalo prije zaključenja spornog ugovora. U obrazloženju, sud je naveo da su nekretnine koje su bile predmet spornog ugovora (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) u vrijeme zaključenja tog ugovora bile uknjižene kao poljoprivredno zemljište u društvenoj svojini – opštenarodna imovina, sa pravom korištenja u korist drugotuženog. Stoga je zaključeno da drugotuženi nije imao pravo da te nekretnine spornim ugovorom proda apelantovom predniku. Osim toga, sud je ukazao da su tužioci aktivno legitimisani za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora jer se sporne nekretnine nalaze na njihovoj teritoriji.
4. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 057666 18 Pž od 29. novembra 2018. godine ukinuta je prvostepena presuda u dijelu u kojem je tužba odbačena, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.
Osporene odluke
5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 057666 19 Ps 3 od 6. novembra 2020. godine, apelant i drugotuženi su obavezani da priznaju i trpe uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog i stanja u katastarskom operatu koje je postojalo prije zaključenja spornog ugovora, te da tužiocima nadoknade troškove postupka. U obrazloženju sud je naveo da je pravosnažnom presudom tog suda od 12. jula 2019. godine utvrđeno da je sporni ugovor ništav. Stoga je sud obavezao tužene da trpe uspostavu zemljišnoknjižnog i katastarskog stanja koje je postojalo prije zaključenja spornog ugovora, shodno članu 104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
6. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 057666 20 Pž 3 od 24. marta 2021. godine žalba drugotuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka. U preostalom dijelu žalbe tuženih su odbijene i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju sud je naveo da je sporni ugovor proglašen ništavim u smislu čl. 103. ZOO a da se kao posljedica ništavosti određenog pravnog posla smatra da taj pravni posao nikada nije ni nastao. Stoga, kako je to sud obrazložio, tužioci imaju pravni interes u smislu člana 54. Zakona o parničnom postupku da zahtijevaju uspostavu zemljišnoknjižnog i katastarskog stanja koje je postojalo prije zaključenja spornog ugovora.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 057666 21 Rev 2 od 10. avgusta 2022. godine odbijena je revizija koju su tuženi izjavili protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude podržao odluku i razloge koje su dali nižestepeni sudovi.
8. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da su ugovorne strane u konkretnom slučaju bili apelant odnosno njegov pravni prednik i drugotuženi, a ne tužioci. Stoga smatra da tužioci nemaju pravni interes za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora, niti za uspostavljanje zemljišnoknjižnog i katastarskog stanja koje je postojalo prije zaključenja tog ugovora. Apelant navodi da je nakon donošenja pravosnažne presude Okružnog privrednog suda od 12. jula 2019. godine Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj U-
8/19 od 6. februara 2020. godine, kojom je utvrđeno da član 53. Zakona o poljoprivrednom zemljištu Republike Srpske nije u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Navodi da stoga sporne nekretnine ne mogu po sili zakona postati svojina i posjed tužilaca. Konačno, navodi da je regulisanje pitanja „državne imovine“ u nadležnosti Bosne i Hercegovine, te se s tim u vezi pozvao na odluke Ustavnog suda br. U-1/11 od 13. jula 2012. godine i U-10/22 od 22. septembra 2022. godine.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na tri sudske instance dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da su tuženi, shodno odredbi člana 104. ZOO, dužni da priznaju i trpe uspostavu zemljišnoknjižnog i stanja u katastarskom operatu koje je postojalo prije zaključenja spornog ugovora, uslijed ništavosti tog ugovora. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. U vezi apelantovog pozivanja na praksu Ustavnog suda prema kojoj poljoprivredno zemljište predstavlja državnu imovinu, zbog čega smatra da sporne nekretnine ne mogu po sili zakona postati svojina i posjed tužilaca, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama određena uspostava stanja koje je postojalo prije zaključenja spornog ugovora. S obzirom na to da su prije zaključenja spornog ugovora sporne nekretnine bile uknjižene kao poljoprivredno zemljište u društvenoj svojini – opštenarodna imovina, a ne imovina tužilaca, Ustavni sud smatra da osporene odluke nisu u suprotnosti sa njegovom praksom po pitanju državne imovine. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman