Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3315/24 (H.T.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povjeravanje djeteta
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3315/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-3315/24, rješavajući apelaciju koju je podnio H. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H. T. protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 991650 23 Gž od 25. aprila 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. H. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kemo Kapur, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. augusta 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 991650 23 Gž od 25. aprila 2024. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo navedenu presudu Kantonalnog suda do donošenja konačne odluke u ovom predmetu.
2. U postupku koji je, u dijelu koji apelant osporava, okončan presudom Kantonalnog suda, odlučeno je da se tužiteljicina i apelantova zajednička djeca (maloljetni A. T. i D. T.) povjeravaju na roditeljsko staranje tužiteljici (A. I.), uz obavezu da se apelant obavještava o svim bitnim pitanjima koja se tiču maloljetne djece.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su tužiteljica i apelant prekinuli vanbračnu zajednicu i da su zasnovali život na različitim mjestima prebivališta. Zatim, na osnovu neposrednog razgovora s njihovom maloljetnom djecom utvrđeno je da nije postojala isključiva želja maloljetnog D. T. da živi kod apelanta, niti da ne želi da živi kod svoje majke u Sarajevu. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da odluka o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti ne zavisi samo od objektivnih mogućnosti roditelja u smislu materijalnog i finansijskog osiguranja, već odluka u velikoj mjeri zavisi i od subjektivnih faktora radi utvrđivanja najboljeg interesa djeteta. Pri tome, istakao je da je prvostepeni sud pravilno ukazao da je sedmogodišnji D. T. imao sposobnost da procijeni koje su okolnosti najbolje za njega, njegov psihofizički razvoj i potrebe, slijedom čega su navedeni razgovori bili isključiva vodilja za donošenje odluke o roditeljskom staranju. Također je istakao da djeca ne mogu biti razdvojena na način da jedno dijete bude povjereno ocu, a drugo majci. Osim toga, naveo je da nisu postojali ni objektivni pokazatelji da apelant ima veće roditeljske kapacitete od njihove majke koja bi im mogla pružiti bolju brigu i odgoj, bolje poticati njihovu kreativnost te se bolje brinuti o njihovoj higijeni i zdravlju. Stoga je ukazao da je u najboljem interesu maloljetne djece da se roditeljsko staranje povjeri njihovoj majci. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio da će roditeljsko staranje ubuduće ostvarivati tužiteljica, uz naglašavanje dužnosti oba roditelja o svim pitanjima koja se tiču prava i obaveza zajedničke djece, shodno odredbi člana 142. Porodičnog zakona.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je Kantonalni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da tužiteljica nije dokazala da ima redovna primanja koja su bitna za čuvanje i odgoj maloljetne djece, te da je apelant imao optimalne uvjete da djeca žive u njegovom domu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su tokom postupka obavljeni razgovori sa dvoje maloljetne djece s ciljem utvrđivanja njihovog najboljeg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da su redovni sudovi cijenili njihove želje, te da su utvrđeni i objektivni pokazatelji da njihov otac, tj. apelant nema veće roditeljske kapacitete od njihove majke, tj. tužiteljice (vidi tačku 3. ove odluke). Imajući u vidu činjenicu da su redovni sudovi odlučivali u najboljem interesu djece, Ustavni sud ne uočava bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju osporene odluke. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman