Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4389/22 (S. K. i druge)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Razuman rok
- Vanparnični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4389/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4389/22, rješavajući apelaciju Sabihe Kovač i Aiše Bilić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Sabiha Kovač i Aiša Bilić protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 V 032212 22 Rev 2 od 5. avgusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Sabiha Kovač i Aiša Bilić zbog dužine trajanja postupka okončanog Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 V 032212 22 Rev 2 od 5. avgusta 2022. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Sabiha Kovač i Aiša Bilić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelantica, odnosno apelantice) iz Gradiške, koje zastupa Draginja Selak, advokat iz Gradiške, podnijele su 18. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 V 032212 22 Rev 2 od 5. avgusta 2022. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 V 032212 21 Gž 2 od 5. novembra 2021. godine. Uvodne napomene
2. Rješenjem Skupštine opštine Gradiška od 10. jula 1997. godine određeno je da se preuzima neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište, u naravi njive VI klase, pobliže označeno izreci rješenja (u daljnjem tekstu: sporno zemljište) iz posjeda ranijeg vlasnika Z. B. (majka apelantica) i na spornom zemljištu određena je uknjižba prava raspolaganja u korist Opštine Gradiška. Određeno je da će se pravo na naknadu i visina naknade za preuzeto sporno zemljište utvrditi u posebnom postupku.
3. Rješenjem Skupštine opštine Gradiška od 10. jula 1997. godine, između ostalog, određeno je da se sporno zemljište dodjeljuje radi građenja proizvodno-poslovnog prostora PPP „Gamatex“ iz Gradiške i određuje se uknjižba prava korištenja radi građenja u korist PPP „Gamatex“ iz Gradiške.
4. Rješenjem Skupštine opštine Gradiška od 30. maja 2005. godine usvojen je zahtjev apelantica za reviziju preuzimanja i dodjele spornog zemljišta. Određeno je da apelantice imaju pravo na naknadu i da će im Opština Gradiška, zavisno od njihovog izbora, isplatiti novčanu naknadu u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji ili dodijeliti drugo zemljište. Također, određeno je da će se o obliku i visini naknade odlučiti u posebnom postupku po pravosnažnosti ovog rješenja.
Osporene odluke
5. Apelantice su 15. novembra 2012. godine Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-poravne poslove Banjaluka – Područna jedinica Gradiška (u daljnjem tekstu: RUGIP-PJ Gradiška) podnijele zahtjev za određivanje naknade za eksproprisane nekretnine.
6. RUGIP-PJ Gradiška je, nakon nepostignutog sporazuma o određivanju naknade, Osnovnom sudu u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) dostavila spis na postupanje 8. februara 2013. godine, radi određivanja naknade za eksproprisane nekretnine u vanparničnom postupku.
7. Rješenjem Osnovnog suda od 27. februara 2017. godine određena je naknada za sporno zemljište u iznosu od 115.740,00 KM, te je Opština Gradiška obavezana da apelanticama isplati navedeni iznos. Rješenjem Okružnog suda od 10. oktobra 2017. godine navedeno rješenje je ukinuto u dijelu kojim je određena naknada preko iznosa od 52.440,00 KM, a potvrđeno u preostalom dijelu kojim je Opština Gradiška obavezana da apelanticama isplati iznos od 52.440,00 KM. Rješenjem Vrhovnog suda od 10. aprila 2019. godine odbačena je revizija izjavljena protiv navedenog rješenja.
8. Rješenjem Osnovnog suda od 30. januara 2021. godine određena je naknada za sporno zemljište u iznosu od 39.330,00 KM, te je Grad Gradiška (u daljnjem tekstu: predlagač) obavezan da apelanticama isplati navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju rješenja, Osnovni sud je naveo da je apelanticama već isplaćena naknada za sporno zemljište u iznosu od 74.947,24 KM, zbog čega im pripada iznos od 39.330,00 KM. Naime, obrazložio je da je iz provedenih dokaza utvrdio da je vrijednost spornog zemljišta i u vrijeme dodjeljivanja iznosila kao i prodajna vrijednost 2015. godine, odnosno 35 KM/m . Sud je naveo da nije prihvatio nalaz vještaka poljoprivredne struke, budući da je sporno zemljište prilikom preuzimanja imalo karakter neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, a ne poljoprivrednog, kako je vještak isticao u svom nalazu.
9. Rješenjem Okružnog suda od 5. novembra 2021. godine uvažena je žalba predlagača, te je prvostepeno rješenje preinačeno tako da je odbijen zahtjev apelantica za isplatu iznosa od 39.330,00 KM. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo da se visina naknade ima cijeniti prema kategoriji zemljišta koje je, prema evidencijama, imalo karakter poljoprivrednog zemljišta. Sud je dalje naveo da je imao u vidu nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke, koji je utvrdio cijenu za sporno zemljište u visini od 14,00 KM/m . Imajući to u vidu, kao i parametre na temelju kojih je vještak utvrdio tržišnu cijenu spornog zemljišta, sud je istakao da su se apelantice neosnovano pozivale na ugovor zaključen između VP „Sava“ a.d. u stečaju Gradiška i Privredno društvo „Čekić“ d.o.o. Gradiška gdje je, za zemljište koje se nalazi u neposrednoj blizini spornog zemljišta, postignuta cijena u iznosu od 34,00 KM/m . Naime, sud je istakao da je navedena cijena u odnosu na ostale parametre previsoka i da se ne bi mogla cijeniti kod utvrđivanja tržišne vrijednosti spornog zemljišta. Međutim, imajući u vidu i cijenu iz navedenog ugovora, zajedno sa uporednim cijenama koje je vještak imao u vidu, sud je istakao da naknada od 20,00 KM/mpredstavlja pravičnu naknadu prema odredbama člana 54. i 60. Zakona o eksproprijaciji. U konačnici, kako je apelanticama već isplaćen iznos od 52.240,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (ukupno 74.947,24 KM), sud je zaključio da je apelanticama isplaćena pravična naknada za sporno zemljište.
10. Rješenjem Vrhovnog suda od 5. avgusta 2022. godine odbijena je revizija apelantica. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da su redovni sudovi u pogledu kulture zemljišta vezani rješenjem o preuzimanju. Dalje je naveo da su navedeno rješenje apelantice mogle pobijati u pogledu utvrđene kulture, a što nisu učinile ni u vrijeme preuzimanja, niti u postupku revizije (vidi Uvodne napomene). Sud je istakao da su u vrijeme preuzimanja na snazi bili Zakon o građevinskom zemljištu i Zakon o zaštiti i korištenju poljoprivrednog zemljišta. Dalje je istakao da je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbe navedenih zakona i pravilno zaključio da poljoprivredno zemljište ne postaje građevinsko donošenjem planskog akta opštine, koji je deklaratorne naravi, već tek kad se privede namjeni predviđenoj tim aktom. Dalje je istakao da plaćanjem jednokratne naknade za pretvaranje, odnosno dobivanjem odobrenja za gradnju koje je vezano za prethodno plaćanje naknade, taj akt dobija konstitutivni karakter. Sud je naveo da u konkretnom slučaju nije plaćena naknada za pretvaranje poljoprivrednog u građevinsko zemljište, a sporno zemljište je imalo karakter poljoprivrednog zemljišta u vrijeme preuzimanja – njiva VI klase. U vezi s tim, zaključio je da apelanticama pripada pravo na naknadu u visini utvrđenoj za poljoprivredno zemljište. Pri tome, istakao je i da je bez pravnog značaja okolnost da je sporno zemljište u rješenju o preuzimanju nazvano „neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište“, budući da u vrijeme preuzimanja nije imalo taj karakter. Dalje je naveo da na odlučenje ne mogu uticati ni bilo kakve promjene u statusu spornog zemljišta, nastale nakon njegovog preuzimanja, nego je pravno relevantno kako je to zemljište po kulturi označeno u javnim registrima (konkretno u posjedovnom listu) i o kakvom se zemljištu radi na terenu. U konačnici, sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno odlučio i o visini naknade, a cijeneći sve provedene dokaze, čime je zadovoljen pravni standard pravične naknade iz člana 60. Zakona o eksproprijaciji.
11. Apelantice su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ukazuju na kršenje zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelantice, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosile i tokom postupka, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da se u konkretnom slučaju radi o neizgrađenom gradskom građevinskom, a ne o poljoprivrednom zemljištu. Dalje navode da je Okružni sud selektivno cijenio provedene dokaze u korist predlagača. U vezi s tim, apelantice smatraju da im je dosuđen manji iznos naknade. U konačnici, ukazuju da je postupak trajao dugo, te potražuju naknadu nematerijalne štete.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu. (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.a)Pravo na pravično suđenje
U odnosu na osporene odluke
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose, u suštini, na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Okružni i Vrhovni sud u obrazloženju odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđeno da je sporno zemljište u vrijeme preuzimanja imalo karakter poljoprivrednog zemljišta (njiva VI klase). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud obrazložili da se visina naknade ima cijeniti prema kategoriji zemljišta. Ustavni sud dalje zapaža da je, na osnovu ocjene provedenih dokaza, detaljno obrazložena odluka o visini naknade, pri čemu su sudovi imali u vidu odredbe člana 54. i 60. Zakona o eksproprijaciji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u zaključku Okružnog i Vrhovnog suda da je apelanticama isplaćena pravična naknada za sporno zemljište. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio i zbog čega je bez pravnog značaja okolnost da je sporno zemljište u rješenju o preuzimanju nazvano „neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište“ (vidi činjenični dio ove odluke), a u kojem obrazloženju Ustavni sud, također, ne zapaža elemente proizvoljnosti. Osim toga, apelantice ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, osim navoda o pravu na suđenje u razumnom roku koje će posebno ispitati.
U odnosu na dužinu trajanja postupka
16. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-
106/04 od 18. januara 2005. godine).
17. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena nakon 1. januara 2021. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu sa principom supsidijarnosti, trebaju iskoristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
18. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena jednu godinu i nešto više od 10 mjeseci nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, apelantice nisu, prije podnošenja apelacije, podnijele redovnom sudu pred kojim se vodio postupak, zahtjev za ubrzanje postupaka sa ciljem zaštite njihovog prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje, shodno odredbama člana 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku. Dakle, apelantice su propustile da iscrpe efektivne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija ne može razmatrati. b)Ostali navodi
19. Apelantice su se pozvale i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
20. Apelantice su se pozvale i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantice nisu dostavile bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u konkretnom postupku diskriminisane po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
21. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman