Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4339/22 (D. P.)

Odluka donesena 14. 11. 2024.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. Protokola 7 uz EK (Jednakost supružnika)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 5. P broj 7 uz EK – Jednakost supružnika
  • Povjeravanje djeteta
  • Dijete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4339/22

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 11. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4339/22, rješavajući apelaciju Darka Pelagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 14. novembra 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Darka Pelagića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 138401 22 Gž od 4. oktobra 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Darko Pelagić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Predrag Ješurić, advokat iz Bijeljine, podnio je 18. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 138401 22 Gž od 4. oktobra 2022. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 138401 21 P od 25. februara 2022. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i K. P. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 20. augusta 2024. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud i Osnovni sud su odgovore na apelaciju dostavili 29. augusta 2024. godine, dok tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju su 30. augusta 2024. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku, ali on nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 27. marta 2020. godine podnio tužbu protiv tužene zbog razvoda braka.

7. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 138401 21 P od 25. februara 2022. godine razveden je brak apelanta i tužene, a dvoje maloljetne djece povjereno je na čuvanje, odgoj i izdržavanje tuženoj. Apelant je obavezan da tuženoj na ime doprinosa za izdržavanje djece isplaćuje iznos od po 540,00 KM po djetetu. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je odbio prijedlog da se na okolnost podobnosti tužene da joj se djeca povjere na brigu i staranje kao svjedok sasluša psihijatar B. Đ., koji ju je liječio, uz obrazloženje da je na okolnost koji je od roditelja podobniji da mu se djeca povjere na brigu i staranje određeno vještačenje psihologa. Osim toga, sud je ukazao da su ljekari privilegirani svjedoci koji nisu dužni svjedočiti na okolnosti zdravstvenog stanja lica koja su liječili, kao i da je vještak psiholog dobio zadatak da nalaz sačini na osnovu cjelokupne medicinske dokumentacije tužene. Dalje je naveo da je kao neosporno utvrdio da su odnosi između parničnih stanaka poremećeni, da bračna zajednica parničnih stranaka više ne postoji jer stranke više ne žive zajedno, te da ne postoji mogućnost da se ona ponovo uspostavi. Stoga je zaključio da su ispunjeni uvjeti za razvod braka propisani odredbama člana 40. Porodičnog zakona Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon).

8. Odlučujući o povjeravanju djece na čuvanje i odgoj, Osnovni sud je detaljno prezentirao tok postupka koji se vodio kod organa starateljstva – CSR Pelagićevo (počevši od marta 2020. godine), koji je u upravnom postupku donio rješenje kojim je maloljetnu djecu privremeno povjerio tuženoj, te o dugotrajnom postupku izvršenja navedenog rješenja. Osim toga, sud je prezentirao i postupak organa starateljstva i nadležnog suda iz Republike Austrije (tokom 2021. godine) u kojem je odlučivano o apelantovoj obavezi za izdržavanje djece i načinu održavanja njegovog kontakta s njima. Sud je naveo da oba roditelja žive u Austriji i da imaju podjednake stambene i materijalne uvjete. Ukazao je da je apelantova glavna tvrdnja u postupku bila da tužena nije sposobna da se brine o djeci zbog svog zdravstvenog stanja. U vezi s tim je istakao da je na osnovu nalaza i mišljenja organa starateljstva CSR Pelagićevo, organa starateljstva iz Republike Austrije i vještaka psihologa utvrdio da kod tužene ne postoje ni psihološke niti druge zdravstvene smetnje da vodi brigu o svojoj djeci. Sud je također naveo da, prema mišljenju vještaka psihologa, djecu treba povjeriti tuženoj kao majci. Pri tome, sud je ocijenio nesvrsishodnim saslušavanje svjedoka na okolnosti podobnosti roditelja da vode brigu o djeci, uz obrazloženje da je na te okolnosti predloženo vještačenje. Dalje, sud je ocijenio neosnovanim apelantovu tvrdnju da je vještačenje tužene sud trebao povjeriti vještaku psihijatru, a ne psihologu. U vezi s tim, sud je istakao da je psiholog pozvan da vještači psihičko stanje parničnih stanaka, njihov odnos prema djeci i podobnost da im djeca budu povjerena. Ukoliko taj vještak ne utvrdi da kod neke od stranaka postoje psihičke smetnje, kako je to sud obrazložio, nije potrebno provoditi psihijatrijsko vještačenje. Pri tome je istakao da je postupak koji je proveo organ starateljstva CSR Pelagićevo obuhvatao mišljenje i psihologa i psihijatra. Sud je dalje naveo da se apelant ponašao nedolično i neprihvatljivo jer nije dozvolio da se izvrše tri rješenja kojima je organ starateljstva djecu privremeno dodijelio tuženoj. Slijedom navedenog, sud je dodijelio djecu na čuvanje, odgoj i izdržavanje tuženoj, dok je apelanta obavezao na plaćanje doprinosa za izdržavanje djece, na osnovu čl. 192, 193. i 215. Porodičnog zakona.

9. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 138401 22 Gž od 4. oktobra 2022. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Sud je u obrazloženju ocijenio neosnovanim apelantove navode da je prvostepeni sud „potencirao ulogu organa starateljstva u smislu (ne)objektivnosti i nezakonitosti rada“. U vezi s tim je istakao da je odredbama čl. 256−258. Porodičnog zakona jasno propisana uloga i značaj organa starateljstva u postupcima razvoda braka partnera koji imaju zajedničku maloljetnu ili usvojenu djecu. Pri tome je ukazao da eventualna nezakonitost u radu organa starateljstva može jedino biti predmet nekog drugog postupka. Također je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da prvostepeni sud nije obrazložio zašto je odbio da se kao svjedok sasluša psihijatar B. Đ. koji je liječio tuženu. U vezi s tim je istakao da je prvostepeni sud jasno obrazložio razloge zbog kojih je odbio izvođenje tog dokaza. Osim toga, sud je istakao da je vještak psiholog naveo da su zdravstveni problemi koje je tužena imala bili reakcija na stres usljed razvoda braka i da se ne radi o nekom trajnom psihičkom stanju, te da stoga saslušanje psihijatra koji je liječio tuženu ne bi utjecalo na drugačiju odluku suda. Pri tome, sud je naglasio da apelant nije obrazložio na koji način bi saslušanje tog svjedoka moglo biti od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Sud je dalje ukazao da je cijenio nalaz i mišljenje psihijatra B. Đ., te je istakao da je taj nalaz u suprotnosti s nalazom i mišljenjem drugog psihijatra i psihologa koji su bili saglasni u zaključku da djecu treba povjeriti majci. U vezi s apelantovim prigovorom da vještak psiholog nije kompetentan da procjenjuje zdravstveno stanje nekog lica, sud je istakao da se i psiholozi bave mentalnim zdravljem ljudi. Također je ukazao da iako psiholozi ne mogu postavljati dijagnoze psihičkih bolesti ili poremećaja niti propisivati terapiju, oni su kompetentni da pomažu prilikom postavljanja određene medicinske dijagnoze. Konačno, sud je istakao da činjenica da jedno od djece ima zdravstvene probleme, suprotno apelantovim navodima, ne proizlazi iz izvještaja Savjetovališta za djecu i porodice „Nora“ iz Republike Austrije.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da su sudovi proizvoljno, nedosljedno i diskriminatorno primijenili zakon. Navodi da je sud proizvoljno odbio njegov prijedlog da tuženu vještači psihijatar, te da je proizvoljno odredio vještačenje po vještaku psihologu koji za to nije kompetentan. Konačno, apelant navodi da sudovi nisu postupali u zakonskim rokovima, usljed čega je postupak neopravdano trajao duže od dvije godine. b)Odgovori na apelaciju

11. Apelacioni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude, koji su jasni i potpuni, te da nije došlo do povrede apelantovih prava. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci ili odbije.

12. Osnovni sud je naveo da nije u mogućnosti da dostavi odgovor na apelaciju jer sutkinja koja je sudila ovaj predmet trenutno obavlja dužnost potpredsjednice Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH. V.Relevantni propisi

13. Porodični zakon Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ broj 23/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 40 stav (1) (Sporazumni prijedlog za razvod braka) (1) Bračni partneri koji imaju zajedničku maloljetnu ili usvojenu djecu, ili djecu nad kojom je produženo roditeljsko pravo, mogu podnijeti sporazumni prijedlog za razvod braka da se, iz razloga navedenih u članu 39 ovog zakona, razvede njihov brak. […]

GLAVA VIII – POSTUPAK PRED SUDOM

A) Opće odredbe

Član 245 stav (3) (Primjena pravila i propisa) (3) U postupku iz stava 1 ovog člana, a posebno pri određivanju rokova i ročišta sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja spora radi zaštite interesa djeteta.

Član 256 (Učešće Organa starateljstva) (1) Kada se u postupku pred sudom odlučuje o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti i o ličnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta s roditeljem s kojim ne živi, o izdržavanju maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta iz stava 2 člana 195 ovog zakona, te o drugim sadržajima roditeljskog staranja, sud poziva Organ starateljstva da učestvuje u tom postupku radi zaštite interesa djeteta. (2) Organ starateljstva učestvuje u postupku izvršenja i osiguranja, koji se sprovodi radi ostvarivanja odluke donesene u postupku iz stava 1 ovog člana. Član 257 (Ovlaštenja i obaveze Organa starateljstva) (1) Organ starateljstva dužan je odazvati se pozivu suda i učestvovati u postupku pred sudom. (2) Kada učestvuje u postupku pred sudom, Organ starateljstva je ovlašten podnijeti svoj prijedlog i poduzimati druge radnje u postupku radi zaštite prava i interesa djeteta, a naročito iznositi činjenice koje stranke nisu navele, predlagati izvođenje dokaza i ulagati pravne lijekove. (3) Sud pred kojim se sprovodi postupak iz stava 1 člana 256 ovog zakona obavijestit će Organ starateljstva o pokretanju postupka, pozivati ga na ročište i dostavljati mu podneske stranaka i odluke, bez obzira učestvuje li Organ starateljstva u postupku. Član 258 (Prikupljanje i ispitivanje podataka) (1) Organ starateljstva je dužan na zahtjev suda prikupiti podatke o ličnim i porodičnim prilikama djeteta i stranaka u postupku, kada sud smatra da je to potrebno radi donošenja odluke. (2) U postupku u kojem odlučuje o izdržavanju maloljetnog djeteta i punoljetnog djeteta iz stava 2 člana 195 ovog zakona, Organ starateljstva je dužan na zahtjev suda prikupiti i ispitati podatke o ličnim i porodičnim prilikama djeteta i stranaka u postupku, te imovinske prilike stranaka, a naročito da li prikazani prihodi odgovaraju stvarnom stanju. E) Postupak odlučivanja o pitanjima s kojim će roditeljem dijete živjeti, o načinu održavanja odnosa i neposrednih kontakata djeteta s roditeljem i o roditeljskom staranju Član 275 stav (1) (Sadržaj odluke suda) (1) Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji ili se poništava ili razvodi, kojom se utvrđuje majčinstvo ili očinstvo, kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome s kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje nakon punoljetstva. […]

VI.Dopustivost i meritum

14. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da ne postoji nijedan drugi osnov propisan članom 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg apelacija nije dopustiva, te apelacija nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

15. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

17. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

a) U odnosu na osporenu odluku

18. U vezi s navodima kojima apelant problematizira način na koji su redovni sudovi primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

19. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

20. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na dvije sudske instance dali relevantne i dovoljne razloge zbog kojih su dvoje maloljetne djece povjerili na čuvanje, odgoj i izdržavanje tuženoj, shodno relevantnim odredbama Porodičnog zakona. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja odluke o povjeravanju djece na čuvanje, odgoj i izdržavanje tuženoj cijenili najbolji interes djece. Naime sudovi su, s obzirom na relevantne odredbe Porodičnog zakona koje reguliraju učešće, te ovlaštenja i obaveze organa starateljstva u postupcima u kojima se odlučuje „s kojim će roditeljem dijete živjeti“ (vidi tačku 12. ove odluke) cijenili mišljenje CSR Pelagićevo prema kojem djecu treba povjeriti majci, kao i druge provedene dokaze uključujući i nalaze vještaka. Osim toga, apelant u apelaciji ponavlja navode da je sud proizvoljno odbio njegov prijedlog da tuženu vještači psihijatar i da je proizvoljno odredio vještačenje po vještaku psihologu koji za to nije kompetentan. Međutim, redovni sudovi su razmotrili te apelantove navode, te jasno ukazali zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenje konkretnog spora. Konačno, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu, osim prava na suđenje u razumnom roku koje će razmotriti u nastavku odluke.

21. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku

22. Ustavni sud podsjeća da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti konkretnog predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

23. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka analizirati period od podnošenja tužbe, tj. 27. marta 2020. godine do donošenja presude Apelacionog suda od 4. oktobra 2022. godine. Dakle, relevantni period od dvije i po godine.

24. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku hitne prirode, shodno članu 245. Porodičnog zakona. Također, Ustavni sud smatra da se radilo o složenijem postupku u kojem je bilo potrebno pribaviti mišljenje organa starateljstva – centra za socijalni rad, kao i vještaka psihologa, a što je neosporno, s obzirom na proceduru propisanu relevantnim odredbama Porodičnog zakona, utjecalo na ukupnu dužinu postupka. Dalje, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant doprinio dužini trajanja ovog postupka. Međutim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u navedenom periodu donijeli dvije odluke na dvije sudske instance, te da apelant ne tvrdi niti Ustavni primjećuje da je u njihovom radu bilo perioda neopravdane pasivnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da dužina trajanja postupka od dvije i po godine zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. Evropske konvencije.

25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ostali navodi

26. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je povrijeđeno i pravo na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnju o nejednakom tretmanu zapravo zasniva na istim navodima koji su detaljno ispitani u vezi s pravom na pravično suđenje. Imajući to u vidu, kao i okolnost da su redovni sudovi u konkretnom slučaju detaljno obrazložili primjenu odredbi Porodičnog zakona, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju neosnovani (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4368/20 od 22. juna 2022. godine, tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba).

VII.Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, s obzirom na to da su redovni sudovi na dvije sudske instance dali relevantne i dovoljne razloge zbog kojih su dvoje maloljetne djece povjerili na čuvanje, odgoj i izdržavanje tuženoj, shodno relevantnim odredbama Porodičnog zakona. Osim toga, Ustavni sud smatra da dužina trajanja postupka zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. Evropske konvencije jer u radu sudova nije bilo perioda neopravdane pasivnosti.

28. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na jednakost supružnika iz člana

5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer je navode o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a sudovi su detaljno obrazložili primjenu odredbi Porodičnog zakona u konkretnom slučaju.

29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4339/22 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio