Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2000/22 (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
  • Građanski postupak
  • Procesna odluka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2000/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednica Valerija Galić i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. ožujka 2026. godine, u predmetu broj AP-2000/22, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 22 0 P 047313 22 Rev od 1. veljače 2022. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 047313 21 Gž od 7. rujna 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Josip Krešić, Bojan Krešić i Franjo Barbarić“ iz Čapljine, podnio je 1. lipnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 P 047313 22 Rev od 1. veljače 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 047313 21 Gž od 7. rujna 2021. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4240/21 od 26. siječnja 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv navedene presude Kantonalnog suda jer je pred Vrhovnim sudom bio u tijeku postupak odlučivanja o reviziji izjavljenoj protiv te presude. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 1. veljače 2022. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 P 047313 19 P od 15. ožujka 2021. godine apelant je obvezan da Fis-špedu d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati precizirani novčani iznos na ime naknade materijalne štete sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 22 0 P 047313 21 Gž od 7. rujna 2021. godine apelantova žalba je uvažena, prvostupanjska presuda preinačena tako što je tužiteljev tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen. Nadalje, tužitelj je obvezan da na ime parničnih troškova prvostupanjskog postupka isplati apelantu iznos od 842,40 KM, a na ime troškova žalbenog postupka iznos od 726,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je apelantov zahtjev za isplatu iznosa od 2.001,17 KM na ime parničnih troškova prvostupanjskog postupka odbijen.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju istaknuo da je odluku o troškovima postupka donio u skladu s odredbama članka 386. stavak 1., te članka 387. i članka 397. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U svezi s tim je ukazao da apelant ima pravo na troškove postupka koji se odnose na zastupanje odvjetnika na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi s iznosom PDV-a. U odnosu na ostale troškove Kantonalni sud je ukazao da se ne radi o neophodnim parničnim troškovima. Naime, kako je sud pojasnio, apelant je imenovao punomoćnika iz Čapljine znajući da se radi o velikoj udaljenosti od sjedišta suda. Pri tome je ukazano da stranka ima pravo izbora punomoćnika na teritoriju Bosne i Hercegovine, ali da u takvim okolnostima sama snosi troškove koje takvim odabirom proizvede. Kantonalni sud je naveo da stranka koja izgubi parnicu mora snositi troškove parničnog postupka, ali samo one koji su neophodni za vođenje parnice. Kako je dalje istaknuto, apelant je mogao imenovati punomoćnika u sjedištu suda koji bi jednako stručno zastupao njegove interese kao i punomoćnik iz Čapljine, a troškovi bi se sveli na troškove zastupanja, a ne i troškove prijevoza i odsustva iz ureda. Također je istaknuto da troškovi odsustva iz ureda nisu utemeljeni jer je očigledno da punomoćnik koji je dolazio na rasprave radi u zajedničkom uredu s još dva odvjetnika koja su ga mogla zamijeniti u uredu ako je to bilo potrebno.

6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 22 0 P 047313 22 Rev od 1. veljače 2022. godine apelantova revizija je odbačena. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je apelant izjavljenom revizijom osporavao drugostupanjsku presudu u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka. U svezi s tim je obrazložio da je odredbom članka 254. stavak 1. ZPP-a propisano da se revizija može izjaviti i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen. Zatim je istaknuto da je na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 21. prosinca 2021. godine, u svezi s pitanjem dopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o troškovima postupka, zauzet sljedeći pravni stav: „Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz članka 254. stavak (1) ZPP-a protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.“ S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je obrazložio da odluka o troškovima postupka ne predstavlja odluku o sporu, jer u pogledu troškova spor niti počinje, niti završava, pa je zaključio da nije ispunjen propisani uvjet za dopuštenost revizije iz članka 254. stavak

1. ZPP-a.

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim navodi da povreda prava na pravično suđenje podrazumijeva pravo stranke na efektivan pravni lijek, pravo na obrazloženu presudu, slobodan izbor odvjetnika i pravo na nediskriminaciju. Apelant problematizira odluku Vrhovnog suda ukazujući na proizvoljnu primjenu članka 254. stavak 1. ZPP-a. Ističe da je Vrhovni sud trebao razmotriti, te donijeti odluku o izjavljenoj reviziji. Osim toga, apelant problematizira i odluku drugostupanjskog suda u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za naknadu troškova prijevoza i izgubljenog vremena za vrijeme putovanja, te navodi da nije jasno iz kojeg razloga drugostupanjski sud smatra da ti troškovi nisu bili nužni za vođenje parnice. Ukazuje da mu je takvom odlukom povrijeđeno pravo na pristup sudu, odnosno pravo na pravično suđenje iz kojeg proizlazi i pravo na slobodan izbor odvjetnika. Smatra da bi ograničavanje u mogućnostima naknade troškova odvjetniku sužavalo mogućnost njegovog izbora, što bi utjecalo na opseg prava efikasnog pristupa sudu. Apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP-3310/14 od 27. listopada 2015. godine i Rješenje Vrhovnog suda broj 18 0 P 017598 14 Rev od 5. siječnja 2016. godine koje nije dostavljeno uz apelaciju. Također, apelant smatra da je došlo i do povrede garantiranog prava na slobodu kretanja usluga (članak I/4. Ustava Bosne i Hercegovine).

8. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

10. Članak 18. stavak (3) točka h) (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud primjećuje da je apelant po svojoj strukturi u istoj poziciji kao nositelj javne vlasti. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3444/19 od 7. travnja 2021. godine, točka 28., objavljena na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.

U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 22 0 P 047313 22 Rev od 1. veljače 2022. godine – ratione materiae

12. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), jasno ukazao da je odgovor na pitanje je li članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje je li posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje „građanskih prava i obveza“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2180/22 od 7. rujna 2022. godine, točka 9. s ukazivanjem na drugu relevantnu praksu, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporenom odlukom Vrhovnog suda odbačena kao nedopuštena apelantova revizija, iz čega slijedi da se osporenim rješenjem odlučivalo samo o procesnim pitanjima, tj. o procesnoj dopustivosti izjavljene revizije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije raspravljano o apelantovim „građanskim pravima ili obvezama“ u smislu prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 4972/19 od 26. ožujka 2020. godine, točka 8., dostupna na www.ustavnisud.ba) . Iz navedenog slijedi da je apelacija u odnosu na navode o povredi članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da se osporenim procesnim rješenjem nije odlučivalo ni o apelantovom pravu na imovinu, apelacija je i u odnosu na navode o kršenju članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj 22 0 P 047313 21 Gž od 7. rujna 2021. godine – prima facie

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ako joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., kao i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, rješavati probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

15. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene odluke dani jasni razlozi u odnosu na troškove postupka. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao da se prilikom odlučivanja o troškovima postupka, u skladu s odredbama članka 387. ZPP-a, uzimaju u obzir samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice, te da je detaljno i jasno obrazložio zašto troškovi prijevoza apelantovog punomoćnika i njegovog odsustva iz ureda nisu bili potrebni. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu povodom apelacija kojima su pokretana ista ili slična pravna pitanja, te u svezi s tim nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova prilikom primjene relevantnih odredbi ZPP-a (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-693/21 od 13. srpnja 2023. godine, točka 21. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi i da je apelant imao adekvatan pristup sudu jer ga je tijekom cijelog parničnog postupka zastupao punomoćnik, te su stoga neutemeljeni navodi istaknuti u tom pravcu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u odnosu na odluku o troškovima postupka dao dovoljne i relevantne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.

16. U odnosu na apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP-3310/14 od 27. listopada 2015. godine Ustavni sud podsjeća da je iste prigovore već razmatrao u brojnim odlukama kontinuirano ukazujući na stav u svezi s istim pravnim pitanjem iznesenim u Odluci o dopustivosti broj AP-5003/14 od 11. siječnja 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u toj odluci istaknuo da su redovni sudovi „tumači“ relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, te obrazložio da je Kantonalni sud u tom slučaju „dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice s obzirom na to da je izbor odvjetnika u takvim postupcima pred sudom osobni izbor stranke i da te troškove u parnici nije dužna snositi odnosno nadoknaditi stranka koja nije uspjela u sporu“. Stoga, Ustavni sud ponovno upućuje na obrazloženje iz točke 8. navedene odluke jer nema potrebe da isti stav detaljno ponavlja u brojnim odlukama o istom pravnom pitanju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

17. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

18. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na to da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

19. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine odnosno očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2000/22 (Zaštitni fond Federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio