Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4260/23 (A.Č.)

Odluka donesena 19. 09. 2024.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Porodični život
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Nije krivična optužba
  • Mjere zabrane
  • Dijete
  • Nasilje u porodici
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4260/23

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4260/23, rješavajući apelaciju A. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-

Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nussberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. Č. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 1047665 23 Pžp od 4. septembra 2023. godine u odnosu na navode o povredi prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. Č. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 1047665 23 Pžp od 4. septembra 2023. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa advokatica Đana Dalač iz Sarajeva, podnio je 6. oktobra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 1047665 23 Pžp od 4. septembra 2023. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 1047665 23 Pr od 23. avgusta 2023. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 30. oktobra 2023. godine od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo-Policijske uprave Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Policijska uprava) da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Policijska uprava su, u periodu od 1. do 8. novembra 2023. godine, dostavili odgovore na apelaciju koje je 9. novembra 2023. godine Ustavni sud dostavio apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije u ostavljenom roku dostavio svoje izjašnjenje na odgovore na apelacije.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Presudom Općinskog suda od 24. maja 2021. godine razveden je brak između apelanta i A. Č., te određeno između ostalog da se njihovo dvoje mldb. djece L. Č. i A. Č. povjeravaju majci na roditeljsko staranje. Majka je obavezana da apelantu omogući redovno i neometano održavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata sa mldb. djecom u preciziranim sedmičnim vremenskim periodima.

6. U službene prostorije Policijske uprave je 4. avgusta 2023. godine pristupila apelantova bivša supruga (sada A. F.) i prijavila da je 2. juna 2023. godine apelant na drzak i bezobziran način verbalno vrijeđao njihovu mldb. kćerku L. Č. za vrijeme dok se nalazila kod njega na preciziranoj adresi u Sarajevu.

7. A. F. je 14. avgusta 2023. godine ponovo pristupila u službene prostorije Policijske uprave o čemu je sačinjen zapisnik o saslušanju svjedoka u kojem je A. F. potvrdila sporni događaj od 2. juna 2023. godine, te izjavila i da je u „junu 2023. godine“ apelant također vrijeđao njihovog mldb. sina A. Č. za vrijeme dok se nalazio kod njega. Prilikom davanja izjave A. F. je izjavila da je o svemu upoznala nadležnu službu socijalne zaštite.

8. Policijska uprava je 14. avgusta 2023. godine o navedenom događaju telefonskim putem obavijestila dežurnog tužioca koji je naložio da se apelant ispita u svojstvu osumnjičenog lica i da se predmet kompletira i dostavi u daljnju nadležnost nadležnom tužilaštvu.

9. Policijska uprava je 15. avgusta 2023. godine telefonskim putem obavijestila o navedenom događaju dežurnog sudiju za prekršaje A. O., koja je naložila da se zahtjev za izricanje zaštitnih mjera dostavi Općinskom sudu nakon što se predmet kompletira, te da će se nakon toga cijeniti opravdanost izricanja predloženih zaštitnih mjera.

10. Policijska uprava je 15. avgusta 2023. godine uputila pismeni poziv apelantu, te su odlaskom na lice mjesta utvrdili da se apelant ne nalazi na preciziranoj adresi jer je na godišnjem odmoru izvan Bosne i Hercegovine.

11. Apelant je 16. avgusta 2023. godine telefonski pozvao Policijsku upravu i izjavio da je izvan Bosne i Hercegovine, te da će se vratiti 23. avgusta 2023. godine.

12. Postupajuća sutkinja Općinskog suda A. O. je 17. avgusta 2023. godine izdala usmenu naredbu policijskim službenicima u kojoj je naložila da se uputi pismeni akt nadležnoj službi socijalne zaštite radi obavljanja razgovora sa mldb. djecom L. Č. i A. Č. Navedena socijalna služba je 18. avgusta 2023. godine pismenim putem obavijestila Policijsku upravu da ne može obaviti razgovor sa mldb. djecom prije 22. avgusta 2023. godine jer njihova majka A. F. nije u mogućnosti dovesti djecu ranije. O tome je Policijska uprava telefonskim putem upoznala sutkinju Općinskog suda A. O.

13. Apelant je 21. avgusta 2023. godine pristupio u službene prostorije Policijske uprave. Tom prilikom je sa njim obavljen razgovor i uzeta od njega izjava o čemu je sačinjen zapisnik o ispitivanju osumnjičenog lica.

14. Stručni tim nadležne službe socijalne zaštite je 22. avgusta 2023. godine sačinio službenu zabilješku o obavljenom razgovoru sa mldb. djecom (u daljnjem tekstu: službena zabilješka) i dostavio je Policijskoj upravi.

15. Policijska uprava je 23. avgusta 2023. godine podnijela Općinskom sudu zahtjev da se apelantu izreknu zaštitne mjere iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Obrazlažući zahtjev policija je navela da je A. F. u izjavi koju je dala (vidi, tačka 7. ove odluke) potvrdila da je apelant 2. juna 2023. godine izvršio radnje nasilja prema njihovoj mldb. djeci dok su boravila kod njega na način da je vrijeđao mldb. kćerku L. Č. govoreći joj „bolje bi bilo da vas nema, ni tebe i brata, bacit ću vas kroz prozor, ovo je zadnji vikend koji ćeš provesti kod mene, više te neću uzimati, ja sada odoh u džamiju, a ti da ponoviš sve harfove, nedo ti dragi Bog kada se ja vratim da i jedan izgovoriš pogrešno“. Također je navedeno da je mldb. sina A. Č. verbalno vrijeđao govoreći mu da je „debil, da je kreten i da ne zna šutnuti loptu“. Navedeno je da je ovakvo apelantovo ponašanje kod mldb. djece izazvalo osjećaj straha za vlastitu sigurnost.

Osporena rješenja

16. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Pr 1047665 23 Pr od 23. avgusta 2023. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) apelantu su kao nasilnoj osobi izrečene zaštitne mjere zabrane približavanja žrtvi nasilja u porodici, odnosno mldb. kćerci L. Č. na bilo kom području na udaljenosti od 10 metara, zatim zabrane uznemiravanja i uhođenja osoba izloženih nasilju – mldb. kćerke L. Č. i mldb. sina A. Č. Apelantu je, također, izrečena zaštitna mjera obaveznog psihosocijalnog tretmana. Zaštitne mjere su izrečene u svrhu otklanjanja posljedica učinjenog nasilja i zaštiti žrtve nasilja u porodici temeljem odredbi člana 9. stav (1) tač. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Rješenjem je određeno da se navedene zaštitne mjere izriču u trajanju od 12 mjeseci od dana donošenja rješenja.

17. Na osnovu saslušanja apelantove bivše supruge, uvida u službenu zabilješku, kao i nalaza i mišljenja psihologa M. A., Općinski sud je utvrdio da je sa mldb. djecom obavljen razgovor povodom spornih događaja. Istaknuto je da se u službenoj zabilješci posebno navodi da su mldb. djeca vidno uznemireno prepričavala sporni događaj, te da je mldb. L. Č. istakla da su je apelantove riječi „povrijedile i njegovo ponašanje razočaralo“, te da ne želi više ići kod njega i da trenutno odbija kontakte sa njim. Također je navedeno da je mldb. A. Č. Izjavio da ga otac kad se igra fudbala ispred zgrade sa drugom djecom naziva „debilom, kretenom“, te mu zamjera jer smatra da ne zna šutati loptu i isključuje ga iz igre sa drugom djecom. Pri tome je navedeno da oboje mldb. djece negiraju da ih apelant fizički kažnjavao, te da su naveli da ih nije nikada istukao. Uvidom u izjavu apelantove bivše supruge Općinski sud je utvrdio da je ona u potpunosti, na posredan način, potvrdila radnje nasilja u porodici, na osnovu kazivanja mldb. djece. Pri tome je navedeno da je sud cijenio i zapisnik o apelantovom ispitivanju od 21. avgusta 2023. godine koji je negirao počinjenje radnji nasilja. Međutim, apelantove izjave nisu ocijenjene kao vjerodostojne iz razloga što su provedeni dokazi obesnažili njegove izjave. Stoga je, na osnovu svih izvedenih dokaza, Općinski sud u apelantovim radnjama prepoznao radnje nasilne osobe propisane članom 7. stav 2. tač. 2. i 5. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici.

18. Prilikom odlučivanja o vrsti zaštitnih mjera propisanih članom 9. navedenog Zakona, zaključeno je da su one neophodne jer postoji realna opasnost da će apelant prema svojoj mldb. djeci ponoviti nasilje, odnosno nastaviti sa njihovim daljnjim uznemiravanjem. U vezi s tim je navedeno će se izrečenim zaštitnim mjerama također otkloniti i posljedice učinjenog nasilja u porodici i na taj način zaštiti njegove žrtve u skladu sa navedenim zakonom i međunarodnim standardima propisanim međunarodnim konvencijama. Cijeneći izjave mldb. žrtava nasilja kao i radnje nasilja koje je prema njima izvršio apelant kao nasilna osoba, Općinski sud je istakao da apelant ima psihičkih problema i da mu je zbog toga potrebna pomoć. Stoga je ocijenjeno kao neophodno i opravdano izreći apelantu i zaštitnu mjeru psihosocijalnog tretmana, s ciljem zaštite mldb. djece i sprečavanja daljnjeg apelantovog nasilnog ponašanja.

19. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 1047665 23 Pžp od 4. septembra 2023. godine (u daljnjem tekstu: drugostepeno rješenje) odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja.

20. Kantonalni sud je, između ostalog, istakao se žalbom neosnovano ukazuje da zahtjev za izricanje zaštitne mjere nije podnesen u zakonom propisanom roku. U vezi s tim je navedeno da je rok iz člana 18. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici požurni rok kako bi se u što kraćem vremenskom periodu osigurala žaštita žrtvi nasilja u porodici, a ne rok čijim se propuštanjem gube prava na zahtijevanje izricanja zaštitnih mjera i rezultira odbacivanjem zahtjeva. Zatim je navedeno da se Kantonalni sud nije upuštao u meritorno ispitivanje žalbenih navoda kojima se osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja (drugačija ocjena materijalnih dokaza), jer taj žalbeni osnov nije propisan članom 26. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Međutim, opreza radi je zaključeno da je Općinski sud svaki dokaz cijenio pojedinačno a zatim ih međusobno povezao u jednu cjelinu i na osnovu takve ocjene dokaza dao sasvim jasne razloge zašto je zahtjev za izricanje zaštitnih mjera osnovan. Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio razloge iz prvostepenog rješenja u pogledu neophodnosti izricanja zaštitnih mjera apelantu.

21. Dalje je navedeno da prvostepeno rješenje sadrži sve obavezne elemente propisane članom 21. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici zbog čega je ocijenjen kao neosnovan žalbeni navod da je Općinski sud bez provedenog vještačenja proizvoljno zaključio da apelant ima psihičkih problema. U vezi s tim je navedeno da se Općinski sud prilikom donošenja prvostepenog rješenja rukovodio zaštitom mldb. žrtava nasilja koje, s obzirom na njihovu dob, predstavljaju ranjivu kategoriju. Posebno je cijenjeno da je svrha zaštitnih mjera osiguranje nužne zaštite i zdravlja i sigurnosti osoba izloženih nasilju, odnosno da je karakter zaštitnih mjera više preventivni nego represivni, te da se u konkretnom slučaju ne radi o krivičnoj optužbi. Shodno tome je ukazano da sud ima obavezu promptno intervenisati između članova porodice, te da time ne krši prava propisana Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i Ustavom Bosne i Hercegovine. S obzirom na okolnosti koje je pravilno utvrdio Općinski sud, zaključeno je da će se izrečenim zaštitnim mjerama apelantu postići njihova svrha iz čl. 12., 13. i 14. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici te da one nisu prestrogo odmjerene. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije, kao i prava iz člana 13. Evropske konvencije. Ističe da je neosnovano proglašen odgovornim za navodno nasilje u porodici i da su mu neosnovano izrečene rigorozne i dugotrajne zaštitne mjere kao sankcije. Smatra prije svega da su redovni sudovi kod donošenja osporenih rješenja ignorisali pravomoćnu presudu Općinskog suda od 24. maja 2021. godine. Dalje apelant ističe da nijedno od mldb. djece nije potvrdilo navode njihove majke, kao i da je Općinski sud parcijalno i arbitrarno cijenio nalaz i mišljenje vještaka, odnosno da je pogrešno cijenio informaciju Službe za socijalni rad od 15. avgusta 2023. godine u kojoj nigdje nije navedeno da je apelant prijavljivan za nasilje. Apelant ukazuje da majka mldb. djece već duže zloupotrebljava roditeljsko pravo opstruirajući apelanta da viđa djecu, budući da se ne može pomiriti sa činjenicom da je njihova bračna zajednica sudskim putem razvedena i da se on ponovo oženio i ima još dvoje mldb. djece. Smatra da su postupajući policijski organi i nadležni sud imali 19 dana da na valjan i zakonit način razmotre sve okolnosti slučaja, tj. je li opasnost od nasilja stvarna ili je prijava za nasilje lažna. Također problematizira činjenicu da je nasilje prijavljeno nakon više od dva mjeseca nakon što je navodno izvršeno. Iako se radilo o prekršajnom postupku, apelant smatra da su redovni sudovi propustili primijeniti standarde koji se odnose na „krivičnu optužbu“ (princip zakonitosti, jednakost u postupku, pravo na odbranu, presumpcija nevinosti i in dubio pro reo i pravo na obrazloženu sudsku odluku). Zatim navodi da osporeno prvostepeno rješenje ne sadrži obavezne elemente propisane odredbama člana 21. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, te da ne postoji nijedan materijalni dokaz za zaključak suda da apelant „ima psihičkih problema“. Smatra da Općinski sud nije imao potrebno stručno znanje i iskustvo iz oblasti medicine za takav zaključak, bez medicinskog vještačenja , što je suprotno odredbama člana 19. Zakona o zaštiti nasilja u porodici koji propisuje rok da osigura mišljenje vještaka. Osim toga, apelant smatra da je proizvoljan zaključak Kantonalnog suda da izrečene zaštitne mjere nisu prestrogo izrečene, jer njihova dužina od 12 mjeseci nije u najboljem interesu mldb. djece i može za njih potencijalno izazvati negativne posljedice-otuđenje od apelanta kao roditelja.b)Odgovor na apelaciju

23. Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani i da osporenim drugostepenim rješenjem tog suda nisu povrijeđena prava na koja se ukazuje apelacijom.

24. Općinski sud je istakao da je postupajuća sutkinja, prilikom donošenja osporenog prvostepenog rješenja, imala na raspolaganju informaciju nadležne službe socijalne zaštite od 22. avgusta 2023. godine u kojoj je ponuđen osnov sumnje da je apelant počinio radnje nasilja prema svojoj mldb. djeci. Budući da su navedenu informaciju pripremile imenovana socijalna radnica i profesorica pedagogije koje su obavile razgovor sa mldb. djecom, postupajuća sutkinja je istakla da nije bilo potrebno/nužno mišljenje vještaka na koje se apelant poziva. Također je navedeno da sud u postupku izricanja zaštitnih mjera nije nadležan utvrđivati krivicu osoba za koje utvrdi da su nasilne, kao i da je suština izricanja zaštitnih mjera sprečavanje nasilja a ne sankcionisanje počinitelja.

25. Policija je ukazala na hronologiju postupanja iz svoje nadležnosti u vezi sa kritičnim događajem (vidi, Uvodne napomene).

V.Relevantni propisi

26. Zakon o zaštiti od nasilja u porodici („Službene novine Federacije BiH“, br. 20/13 i 75/21) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav (2) tač. 2) i 5)

Pojam nasilja u porodici

Radnje nasilja u porodici ili prijetnje tim radnjama, u smislu stava 1. ovog člana, su:

2) svako postupanje jednog člana porodice koje može prouzrokovati ili izazvati opasnost da će prouzrokovati fizičku ili psihičku bol ili patnju,

5) verbalni napad, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima, te drugi načini grubog uznemiravanja člana porodice od drugog člana porodice,

Član 9. stav (1) tač. 2), 3) i 4)

Vrste zaštitnih mjera

Učiniocima nasilja u porodici izriču se sljedeće zaštitne mjere:

2) zabrana približavanja žrtvi nasilja,

3) zabrana uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju,

4) obavezan psihosocijalni tretman,

Član 12.

Zabrana približavanja žrtvi nasilja u porodici […]

Mjera iz stava 1. ovog člana određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti duže od dvije godine, izuzev ako sud odluči da je duži vremenski period u interesu žrtve nasilja. […]

Član 13.

Zabrana uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju […]

Mjera iz stava 1. ovog člana određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti duže od dvije godine, izuzev ako sud odluči da je duži vremenski period u interesu žrtve nasilja. […]

Član 14.

Obavezan psihosocijalni tretman

Zaštitna mjera obaveznog psihosocijalnog tretmana može se izreći nasilnoj osobi radi otklanjanja uzroka njenog nasilničkog ponašanja ili ako postoji opasnost da ta osoba nasilje ponovi.

Mjera iz stava 1. ovog člana određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od šest mjeseci kontinuirano niti duže od dvije godine. […]

Član 18.

Rokovi za podnošenje zahtjeva i obavezni elementi zahtjeva za izricanje zaštitne mjere

Policijska uprava je obavezna za svaki prijavljeni slučaj nasilja u porodici podnijeti zahtjev za izricanje zaštitne mjere nadležnom sudu u roku od 12 sati od saznanja za radnje nasilja iz člana 7. ovog zakona. […]

Član 19.

Rokovi za izricanje zaštitne mjere, način izricanja i pravni lijekovi [...]

Nadležni sud dužan je u roku od sedam dana od prijema zahtjeva za izricanje zaštitnih mjera iz člana 9. tač. 4) i 5) ovog zakona osigurati mišljenje vještaka, ukoliko je neophodno, te postupiti prema zahtjevu i donijeti rješenje.

Ukoliko nadležni sud zahtijeva da se nasilna osoba izvede pred sud, može tu osobu pozvati putem nadležne policijske uprave. Prilikom izricanja zaštitne mjere nadležni sud nije ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima radi utvrđivanja činjenica o izvršenju radnji nasilja iz člana 7. ovog zakona, kao i posljedicama koje su nastupile. [...]

Član 23.

Obustavljanje postupka

Sud će odbaciti zahtjev za izricanje zaštitne mjere i obustaviti postupak kada se utvrdi da:

1) radnje koje su navedene u zahtjevu ne predstavljaju radnje utvrđene u članu 7. ovog zakona,

2) sud nije nadležan za izricanje zaštitne mjere,

3) zahtjev nije podnesen od ovlaštenog organa.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek

28. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.

29. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim ukazuje na kršenje principa jednakosti stranaka u postupku, prava na odbranu, presumpcije nevinosti, načela in dubio pro reo i prava na obrazloženu sudsku odluku. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Ustavnog suda, postupak izricanja zaštitnih mjera u skladu s odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici ne uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud je, primjenom tzv. Engel kriterija koje je utvrdio Evropski sud za ljudska prava (vidi, Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine, predst. br. 5100/71 i dr., tač. 80-83.; u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da je postupak koji je propisan Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici lex specialis i sui generis postupku u kojem redovni sud ne utvrđuje krivičnu ili prekršajnu odgovornost nasilnog lica za nasilje u porodici niti nivo osnovane sumnje, već redovni sud na osnovu sveukupnog dojma zaključuje da su se desile radnje nasilja (uz ispunjenje zakonskih uslova) o čemu donosi rješenje o zaštitnim mjerama. Karakter zaštitnih mjera je više preventivni (u smislu generalne i specijalne prevencije) nego represivni. Stoga je zaključeno da redovni sud u takvom postupku ima veliku slobodu u odlučivanju o izricanju zaštitne mjere koja je opravdana ciljem, odnosno činjenicom da je suština izricanja zaštitne mjere sprečavanje nasilja, a ne sankcioniranje počinioca (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

2813/13 od 12. februara 2014. godine, tač. 14-20.). Stav o neprimjenjivosti člana 6. Evropske konvencije na postupke u kojima su donesena rješenja o izricanju zaštitnih mjera temeljem Zakona o zaštiti od nasilja o porodici Ustavni sud je dosljedno slijedio i primjenjivao u svojoj dugogodišnjoj praksi (vidi, npr. odluke br. AP-2754/14, AP-1358/16, AP-345/18 i AP-7244/18; dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju, također, radi o postupku u kojem su apelantu, u skladu s odredbama Zakona o zaštiti od nasilja o porodici, izrečene zaštitne mjere, slijedi da su navodi apelacije u vezi s povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiaesa Ustavom Bosne i Hercegovine.

30. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana 13. Evropske konvencije, dovodeći navedeno pravo u kontekst prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantira pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantiranih Evropskom konvencijom. S obzirom na navedeno, kao i već izneseni stav u ovoj odluci u odnosu na član 6. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da se navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na ostale navode

31. Ustavni sud utvrđuje da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na porodični život

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

34. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

35. Apelant u konkretnom slučaju smatra da su osporena rješenja rezultat proizvoljnosti odlučivanja redovnih sudova uslijed čega mu je onemogućeno viđanje njegove mldb. djece. Također smatra da izrečene zaštitne mjere i njihova dužina trajanja nisu u najboljem interesu apelantove mldb. djece. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da prema praksi Evropskog suda međusobno uživanje roditelja i djece u zajedničkom druženju predstavlja osnovni element porodičnog života i da domaće mjere koje ometaju takvo uživanje predstavljaju miješanje u pravo zaštićeno članom 8. Evropske konvencije. Svako takvo miješanje predstavlja kršenje člana 8. Evropske konvencije osim ako je „u skladu sa zakonom“, teži cilju ili ciljevima koji su legitimni u smislu drugog stava navedenog člana i ako se može smatrati „neophodnim u demokratskom društvu“. Evropski sud je ukazao da postoji široki konsenzus, uključujući i međunarodno pravo, u prilog ideji da u svim odlukama koje se tiču djece, njihov najbolji interes je od najveće važnosti i mora biti ispred svih drugih razmatranja u slučajevima koji uključuju ograničenje porodičnih kontakata (vidi, Evropski sud, Strand Lobben i ostali protiv Norveške, presuda od 10. septembra 2019. godine, predstavka 37283/13, tač. 202. i 204. sa daljnjim referencama). Interesi djeteta obično nalažu da se porodične veze moraju održavati, osim u slučajevima kada bi to štetilo njihovom zdravlju i razvoju. Sloboda procjene koja se daje nacionalnim vlastima će varirati u skladu sa prirodom pitanja i važnosti interesa koji su u pitanju (vidi, Evropski sud, Luca protiv Moldavije, presuda od 17. oktobra 2023. godine, predstavka broj 55351/17, tačka 89. sa daljnjim referencama).

36. S obzirom na navedene standarde, Ustavni sud zapaža da se pravni osnov za vršenje apelantovog roditeljskog prava prema mldb. djeci temelji na pravosnažnoj presudi Općinskog suda od 24. maja 2021. godine kojom je razveden brak između apelanta i A. Č.. Tom presudom je, između ostalog, precizirano vrijeme održavanja međusobnih kontakata (vidi, tačka 5. ove odluke) koje u omogućava apelantu kontakte sa mldb. djecom. S druge strane, osporena rješenja predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na „porodični život“, budući da se izrečenim zaštitnim mjerama nesporno apelantu ograničava uživanje njegovih roditeljskih prava po osnovu navedene presude o razvodu braka. Pravni osnov za donošenje osporenih rješenja, odnosno spornih zaštitnih mjera je član 9. stav (1) tač. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici.

37. Dalje, Ustavni sud zapaža da Zakon o zaštiti od nasilja u porodici u članu 19. propisuje obavezu provođenja navedene dokazne radnje isključivo ukoliko je to neophodno. Iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je Općinski sud iskoristio svoje diskreciono pravo da zaključak o neophodnosti izricanja zaštitne mjere psihosocijalnog tretmana donese na osnovu mišljenja psihologa, izjava mldb. djece kao žrtava nasilja i njihove majke, bez provedenog vještačenja apelantovog psihičkog stanja. U takvom postupanju Općinskog suda, Ustavni sud ne može utvrditi proizvoljnost u primjeni člana 19. navedenog Zakona kojom je, između ostalog, propisano da sud prilikom izricanja zaštitne mjere nije ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima radi utvrđivanja činjenica o izvršenju radnji nasilja iz člana 7. ovog zakona, kao i posljedicama koje su nastupile. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je Policijska uprava preduzela neophodne aktivnosti iz svoje nadležnosti kako bi omogućila apelantu da se izjasni na okolnosti spornih događaja zbog kojih je prijavljen. Apelant je iskoristio to svoje pravo, te je ta njegova izjava data na zapisnik u Policijskoj upravi bila sastavni dio spisa predmeta koju je Općinski sud cijenio prilikom donošenja osporenog prvostepenog rješenja. S obzirom na navedeno, suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključak Kantonalnog suda da osporeno prvostepeno rješenje sadrži sve obavezne elemente iz člana 21. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici.

38. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je tačno, kako to tvrdi apelant, da navedeni Zakon između ostalog propisuje i rok od 12 sati u kojem je Policijska uprava obavezna podnijeti zahtjev za izricanje zaštitne mjere u slučaju saznanja za radnje nasilja (član 18.). Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi zauzeo stav da je tako kratak rok za podnošenje zahtjeva za izricanje zaštitne mjere propisan isključivo s ciljem što efikasnijeg i bržeg djelovanja nadležnog organa u pravcu nužne zaštite žrtve nasilja i sprečavanja daljnjeg nasilja, a ne s ciljem zaštite počinioca nasilja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-7244/18 od 10. januara 2019. godine, tačka 30; dostupna na www.ustavnisud.ba). Na to je, između ostalog, ukazao i Kantonalni sud u obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja (vidi, tačka 19. ove odluke). Stoga, nepostupanje Policijske uprave u skladu sa navedenim zakonskim rokom, odnosno njegovo prekoračenje nema za posljedicu obustavljanje postupka i odbacivanje zahtjeva u smislu člana 23. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Shodno tome, iako je u okolnostima konkretnog predmeta, zahtjev za izricanje zaštitnih mjera nesporno podnesen izvan roka iz člana 18. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo bilo „u skladu sa zakonom“, čime je ispunjen prvi uslov iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije.

39. Dalje, Ustavni sud smatra da odluka suda o izricanju zaštitnih mjera, koja se donosi radi osiguravanja nužne zaštite zdravlja i sigurnosti lica izloženih nasilju, te sprečavanja nasilja u porodici nesumnjivo predstavlja „legitiman cilj u javnom ili općem interesu“, odnosno neophodnu mjeru u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. To se u konkretnom slučaju odnosi na zaštitu apelantove mldb. djece kao žrtava nasilja i sprečavanja i suzbijanja daljnjeg nasilja nad njima.

40. Što se tiče proporcionalnosti miješanja u apelantovo pravo, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju izrečene zaštitne mjere u najboljem interesu apelantove mldb. djece čiji interes, u okolnostima konkretnog predmeta, bez sumnje preteže nad apelantovim pravom na porodični život. Pri tome, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim tvrdnjama, redovni sudovi svoje zaključke o utvrđenim činjenicama nisu donijeli paušalno, već primarno temeljem službene zabilješke koju su sačinila stručna lica službe socijalne zaštite. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz stanja spisa predmeta proizlazi da su navedena stručna lica direktno razgovarala sa mldb. djecom – žrtvama nasilja i imala objektivnu mogućnost na neposredan način steći dojam u pogledu vjerodostojnosti njihovih izjava. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da su redovni sudovi imali mogućnost da zaštitne mjere iz člana 9. stav (1) tač. 2. i 3. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici izreknu za period od dvije godine, ali da su smatrali da će se i u vremenu od 12 mjeseci ostvariti svrha navedenih izrečenih mjera. Zbog toga, suprotno apelantovim navodima, nije proizvoljan stav Kantonalnog suda iz obrazloženja osporenog drugostepenog rješenja da izrečene zaštitne mjere apelantu nisu prestrogo odmjerene. Konačno, Ustavni sud smatra da je izrečena zaštitna mjera obaveznog psihosocijalnog tretmana u apelantovom interesu, i da ona upravo ima za cilj preodgoj njegove ličnost u kontekstu aktivnog doprinosa efektivnom ostvarivanju apelantovih roditeljskih prava određenih pravosnažnom presudom o razvodu braka. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije narušeno načelo proporcionalnosti između apelantovog prava na „porodični život“ i legitimnog cilja koji se želi postići izrečenim zaštitnim mjerama-otklanjanje posljedica i uzroka učinjenog nasilja, te zaštita mldb. djece kao žrtava nasilja.

41. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na „porodični život“ iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zato što je miješanje javnih vlasti u apelantovo pravo na „porodični život“ zasnovano na zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja, a to je otklanjanje posljedica i uzroka učinjenog nasilja, te zaštita mldb. djece kao žrtava nasilja, pri čemu nije narušeno ni načelo proporcionalnosti između apelantovog prava i zakonitog cilja kojem se teži.

43. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-4260/23 (A.Č.) | Sudska praksa | Aktio