Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4090/22 (Dinara d.o.o. Livno)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4090/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-4090/22, rješavajući apelaciju Dinare d.o.o. Livno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dinara d.o.o. Livno protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Ps 001243 22 Rev od 21. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dinara d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emir Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Ps 001243 22 Rev od 21. juna 2022. godine. Na traženje Ustavnog suda apelant je 15. novembra 2022. godine dopunio apelaciju (dostavio osporene odluke i punomoć za zastupanje).
2. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Ps 001243 19 Ps 3 od 29. januara 2021. godine, donesenoj u ponovnom postupku, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena JP „Elektroprivreda“ HZ HB d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) isplati novčani iznos na ime koristi koju je imala od upotrebe njegovih stvari (tri poslovne prostorije koje se nalaze u sastavu Hotela Dinara u Livnu), stav I izreke presude. Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena na ime koristi koju je ostvarila upotrebom apelantovog energetskog objekta trafostanice, isplati određeni novčani iznos, sa zateznom kamatom, stav II izreke presude. Takođe, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tužena da mu na ime naknade štete zbog isključenja hotela sa električne mreže u određenom periodu, isplati određeni novčani iznos, sa zateznom kamatom, stav III izreke presude. Dalje, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tužena da mu na ime naknade štete nastale uslijed trajnog pogoršanja apelantove tržišne pozicije, isplati novčani iznos, sa zateznom kamatom, stav IV izreke presude. Osim toga, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade štete nastale po osnovu izgubljene amortizacije kapitala uloženog u procesu privatizacije isplati novčani iznos, sa zateznom kamatom, stav V izreke presude. Istom presudom, djelimično je usvojen protivtužbeni zahtjev tužene, te je obavezan apelant da tuženoj na ime duga za isporučenu električnu energiju isplati određeni novčani iznos, sa zateznom kamatom, stav VI izreke presude.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je odbio apelantov prijedlog da se saslušaju svjedoci i zakonski zastupnik apelanta. U vezi s tim, ukazao je da saslušanje tih svjedoka i apelantovog zakonskog zastupnika na predložene okolnosti nije bilo od utjecaja za donošenje zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari. Dalje je naveo da je u projektnoj dokumentaciji za napajanje hotela električnom energijom bila predviđena kućna trafostanica, koja će se nalaziti u zgradi hotela. Ukazao je da je 1971. godine izdata elektroenergetska saglasnost o uslovima za priključenje hotela preko te trafostanice, te da je dobijanje navedene saglasnosti bilo uslovljeno smještajem trafostanice u zgradu hotela. Dalje je ukazao da je apelant u postupku privatizacije (1998. godine) postao vlasnik hotela i trafostanice, sa pripadajućom opremom. Međutim, ukazao je da promjena vlasništva nad hotelom i trafostanicom automatski ne utiče na izmjenu uslova iz saglasnosti iz 1971. godine. U vezi s tim, ukazao je da navedena saglasnost, u smislu odredbi člana 14. Opštih uslova za isporuku električne energije (Službeni list SR BiH broj 6/92, Narodni list HR HB broj 6/92 i Službene novine F BiH broj 35/99, u daljnjem tekstu: ranije važeći Opšti uslovi) sadrži energetske, tehničke, ekonomske uslove za priključenje, mjesto i napon priključka, mjesto isporuke, mjesto mjerenja i način priključenja objekta potrošača na distributivnu mrežu.
4. U odnosu na stav I izreke presude sud je obrazložio da apelant nije dokazao da je podrumske prostorije mogao dati u zakup trećim licima čak i pod pretpostavkom da se u njima nisu nalazile trafostanica i oprema. U odnosu na II stav izreke presude sud je ukazao da je nesporno da su pored hotela na trafostanicu za napajanje električnom energijom bili priključeni i drugi potrošači, te da je priključenje izvršeno prije nego što je trafostanica postala dio apelantovih osnovnih sredstava. Osim toga, naveo je da ovlaštenje tužene za korištenje trafostanice, u smislu priključenja na nju radi napajanja električnom energijom drugih potrošača proizlazi iz odredbe člana 35. ranije važećih Opštih uslova. Sud je ukazao da je navedenom odredbom propisano da potrošač ne može osporiti isporučiocu priključenje novih potrošača na elektroenergetske objekte, bez obzira da li se oni nalaze u osnovnim sredstvima isporučioca ili potrošača. Imajući u vidu navedeno, ukazao je da tužena trafostanicu, i od momenta kada se vodi kao apelantovo osnovno sredstvo, nije neovlašteno koristila. U odnosu na stav III i IV izreke presude sud je ukazao da je tužena apelantu zbog neplaćanja računa za električnu energiju isključila električnu energiju u smislu odredbe člana 76. stav (1) tačka g) Opštih uslova za isporuku električne energije, koje su važile u spornom periodu, te odredbe člana 53. stav (1) tačka 7) Zakona o električnoj energiji. Imajući u vidu da je vještak finansijske struke u nalazu i mišljenju utvrdio da je apelant prema tuženoj imao dug u određenom novčanom iznosu, sud je zaključio da je tužena apelantu zakonito obustavila isporuku električne energije, te da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete. U odnosu na stav V izreke sud je obrazložio da je apelant pravo na naknadu štete nastale po osnovu izgubljene amortizacije kapitala uloženog u procesu privatizacije temeljio na pretpostavci da je tužena nezakonito obustavila isporuku električne energije. Međutim, imajući u vidu da tužena to nije nezakonito učinila sud je zaključio da je i taj tužbeni zahtjev neosnovan. U odnosu na stav VI izreke sud je obrazložio da je u toku postupka utvrđeno da je apelant prema tuženoj imao dug za utrošenu električnu energiju. Imajući u vidu da je dio potraživanja zastario, sud je djelimično usvojio protivtužbeni zahtjev tužene i obavezao apelanta da tuženoj na ime duga isplati novčani iznos, preciznije naveden u stavu VI izreke presude.
5. Presudom Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Ps 001243 21 Pž 3 od 30. decembra 2021. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
6. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je, očitujući se na apelantove žalbene navode, naveo da je apelant predlagao dokaze koji su tokom postupka i izvedeni (uvid u materijalne dokaze, vještačenje putem vještaka finansijske i elektrotehničke struke, te saslušanje svjedoka). Dalje je naveo da je Općinski sud, u skladu sa odredbom člana 107. stav (1) Zakona o parničnom postupku dužan odbiti provođenje procesnih radnji koje nisu bitne za postupak, a sve radi načela ekonomičnosti i zabrane zloupotrebe prava koja strankama pripadaju u postupku. Imajući to u vidu, sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov prijedlog da se provede dokaz saslušanjem drugih svjedoka i apelantovog zakonskog zastupnika, jer to nije bilo od utjecaja za donošenje zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari.
7. Presudom Vrhovnog suda apelantova revizija je odbijena.
8. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepene odluke pravilne, odnosno da su neosnovani apelantovi prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
9. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelant navodi da je tužena za svoju korist, bez zaključenog ugovora sa apelantom, upotrijebila njegove stvari i to tri poslovne prostorije koje se nalaze u sklopu hotela, te trafostanicu na koju je tužena priključila i druge krajnje kupce. Apelant smatra da tužena nije mogla besplatno upotrebljavati njegove stvari, te da ga je protivno zakonu isključila sa električne mreže i na taj način mu nanijela štetu. Zbog navedenog, smatra da su osnovani njegovi tužbeni zahtjevi, te da su odluke redovnih sudova pogrešne i nezakonite. Osim toga, smatra da je odbijanjem njegovog dokaznog prijedloga (da se saslušaju svjedoci i zakonski zastupnik apelanta) onemogućeno da raspravlja pred sudom, te da je na taj način stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tuženu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .
12. Apelant prije svega smatra da mu nije omogućeno da raspravlja pred sudom, te ukazuje da je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, jer je sud odbio njegove dokazne prijedloge. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48., odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud odbio apelantov prijedlog da se saslušaju svjedoci i zakonski zastupnik apelanta. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud dao jasno obrazloženje zbog čega je odbio navedene dokazne prijedloge (vidi činjenični dio ove odluke). Dalje, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o istim apelantovim prigovorima, zaključio da je odluka prvostepenog suda u ovom dijelu pravilna, te da je za taj zaključak dao detaljne i jasne razloge (vidi činjenični dio ove odluke). Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da je apelant predlagao druge dokaze, kao i da su provedeni drugi dokazi koje je on predložio, te da apelant i ne tvrdi da mu nije bilo omogućeno da pobija dokaze suprotne strane. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
14. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka odgovorili na apelantove navode koje ponavlja i u apelaciji i ocijenili su ih neosnovanim (vidi činjenični dio ove odluke), u čemu Ustavni sud ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi prigovori u suštini odnose na traženje da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“ što, kako je već navedeno, nije njegov zadatak. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman