Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1093/24 (M. A. i drugi)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1093/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-1093/24 , rješavajući apelacije Momčila Andrejića i Darka Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli: Momčilo Andrejić protiv Rješenja Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske broj T12 0 KTPR 0001886 24 od 7. februara 2024. godine i
Darko Popović protiv Rješenja Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci broj T13 0 KTP 0063395 24 od 18. aprila 2024. godine,zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1093/24
1. Momčilo Andrejić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 14. marta 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko javno tužilaštvo) broj T12 0 KTPR 0001886 24 od 7. februara 2024. godine.
2. Naredbom o neprovođenju istrage Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružno javno tužilaštvo) od 18. maja 2023. godine odlučeno je da se neće provesti istraga po apelantovoj krivičnoj prijavi protiv prijavljenih fizičkih lica (D. S., S. Ć. i M. J.), jer iz prijave i pratećih spisa očigledno proizlazi da prijavljeno djelo nije krivično djelo. Rješenjem Okružnog javnog tužilaštva od 28. decembra 2023. godine odbijena je kao neosnovana apelantova pritužba izjavljena protiv navedene naredbe.
3. U obrazloženju navedenog rješenja, vršilac dužnosti glavnog tužioca Okružnog javnog tužilaštva je ukazao da je apelant podnio krivičnu prijavu protiv D. S. kao gradonačelnika Grada Banjaluka, te S. Ć. i M. J. kao uposlenicā u Gradskoj upravi Grada Banjaluka. U vezi s tim, istakao je da je apelant svoje navode iz krivične prijave zasnovao na tvrdnji da su S. Ć. i M. J. dostavile Pravobranilaštvu RS službene isprave sa neistinitim sadržajem, koje su korištene u parničnom postupku u kojem su kao stranke učestvovali Grad Banjaluka kao tužilac i apelant kao tuženi. Pri tome, naveo je da apelant smatra da su S. Ć. i M. J. takvim postupanjem izvršile krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 315. Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZRS) u sticaju sa krivičnim djelima falsifikovanje isprave iz člana 349. KZRS i sprečavanje dokazivanja iz člana 336. KZRS. Osim toga, naveo je da apelant smatra da je prijavljeni D. S. kao gradonačelnik Grada Banjaluka ignorisao apelantovu pritužbu i podnesak iz 2021. godine ukazujući da je na taj način štitio prijavljene S. Ć. i M. J. Konačno, naveo je da apelant smatra da je D. S. takvim postupanjem izvršio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 315. KZRS.
4. Rješenjem Republičkog javnog tužilaštva od 7. februara 2024. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prigovor izjavljen protiv navedenog rješenja Okružnog javnog tužilaštva. U obrazloženju osporenog rješenja Republičko javno tužilaštvo je navelo da je izvršen uvid u kompletan spis predmeta i izvršene detaljne analize, te da je Okružno javno tužilaštvo pravilno zaključilo da prijavljeno djelo očigledno nije krivično djelo.
2. AP-2099/24
5. Darko Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 14. maja 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog javnog tužilaštva broj T13 0 KTP 0063395 24 od 18. aprila 2024. godine.
6. Naredbom o neprovođenju istrage Okružnog javnog tužilaštva od 18. marta 2024. godine odlučeno je da se neće provesti istraga po apelantovoj krivičnoj prijavi protiv prijavljenih fizičkih lica (D. Č., R. T., N. D., J. J. i M. M.), jer iz prijave i pratećih spisa očigledno proizlazi da prijavljeno djelo nije krivično djelo. Rješenjem Okružnog javnog tužilaštva od 18. aprila 2023. godine odbijena je kao neosnovana apelantova pritužba izjavljena protiv navedene naredbe.
7. U obrazloženju osporenog rješenja, vršilac dužnosti glavnog tužioca Okružnog javnog tužilaštva je ukazao da je apelant podnio krivičnu prijavu protiv navedenih fizičkih lica kao odgovornih lica u ZP „Elektrokrajina“ a. d. Banjaluka. U vezi s tim, istakao je da je apelant svoje navode iz krivične prijave zasnovao na tvrdnji da je prijavljeni D. Č. dao lažni iskaz o tome da Osnovni sud u Banjaluci nikada nije dostavio presudu ili nalog da se apelantovom mldb. djetetu mora isplaćivati obavezna alimentacija u visini od 37% njegove plate koju ostvaruje u ZP „Elektrokrajina“ a. d. Banjaluka. Također, istakao je da apelant smatra da su ostala prijavljena fizička lica pogrešno obračunali apelantovu platu, te da je stoga onemogućeno isplaćivanje navedene alimentacije. Pri tome, naveo je da apelant smatra da su prijavljeni takvim postupanjem izvršili krivična djela izbjegavanje davanja izdržavanja iz člana 192. KZRS i neizvršenje sudske odluke iz člana 341. KZRS. Imajući u vidu navode iz apelantove pritužbe, vršilac dužnosti glavnog tužioca Okružnog javnog tužilaštva je zaključio da je tužilac tog tužilaštva pravilno i zakonito donio naredbu o neprovođenju istrage, budući da iz apelantove krivične prijave i priloženih dokaza ne prozlazi da su prijavljena lica izvršila navedena krivična djela.
Spajanje predmeta
8. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni sud je, shodno članu 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1093/24.
Apelacioni navodi
9. Apelanti se pozivaju na povredu prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. Također, apelant se u apelaciji broj AP-1093/24 pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na učinkovit pravni lijek iz člana 13. Europske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, te opšte zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Konačno, apelant u apelaciji broj AP-2099/24 smatra da mu je povrijeđeno i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacijā Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
13. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava lica da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
3. Evropske konvencije, Ustavni sud najprije ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi naveo da član
3. Evropske konvencije štiti neke od osnovnih vrijednosti demokratskog društva. To je jedno od „apsolutnih prava“ Evropske konvencije, od čijeg poštovanja države nikada ne mogu odstupati, čak ni u periodu rata. U vezi procesnih garancija člana 3. Evropske konvencije, zabrana mučenja i nečovječnog postupanja nameće državi obavezu da efikasno istraži sve tvrdnje o takvom postupanju i da, prema potrebi, krivično goni navodne počinioce. Međutim, Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja smatra kako se navodi iz apelacija ni na koji način ne mogu dovesti u vezu sa povredom navedenog prava, naročito u odnosu na konkretne postupke u kojima je odlučeno da se protiv prijavljenih lica neće provoditi istrage zbog krivičnih djela za koja su ih apelanti prijavili. Stoga, navodi apelanata ne ulaze u opseg člana 3. Evropske konvencije, pa su apelacije ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1102/22 od 6. jula 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
14. Razmatrajući pitanje da li su u konkretnom slučaju na apelanta iz apelacije broj AP-1093/24 primjenjive garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se postupak, u kojem su donesene osporene odluke, odnosi na „osnovanost krivične optužbe“ protiv trećeg lica, u kojem se apelant pojavljuju u svojstvu podnosioca krivične prijave. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, u krivičnim postupcima, član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se „utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe“, zato što se samo takva osoba može smatrati „žrtvom“ u smislu tog člana. Obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv druge osobe, prevazilazilo bi jezičke okvire tumačenja navedenog člana 6. (vidi, Ustavni sud, između ostalih, Odluke o dopustivosti br. AP-19/02 od 17. marta 2004. godine, AP-2641/17 od 7. septembra 2017. godine i AP-3809/20 od 12. januara 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Apelant se u apelaciji broj AP-2099/24 žali i na pravo na život. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da iz sadržaja prava na život, kako je to garantovano članom 2. Evropske konvencije, proizlazi da ovo pravo ne pruža garanciju protiv svih prijetnji životu, niti garantuje pravo na određeni kvalitet i standard življenja, već je navedenim članom zajamčeno pravo na život svakom pojedincu u smislu garancija da pojedinac neće biti arbitrarno lišen života (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-
2332/07 od 25. februara 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dovodeći ovo u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi kojima ukazuje da su prijavljena lica izvršila radnje onemogućavanja u isplaćivanju alimentacije i u vezi s tim da nisu izvršila sudsku odluku, ne dovode u pitanje poštovanje standarda iz člana iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, te su stoga ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Imajući u vidu ovakav zaključak, Ustavni sud ukazuje da su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (na koje se pozvao apelant u apelaciju broj AP-1093/24), te navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesorna prava) u vezi sa pravima na koja se apelanti pozivaju, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. U pogledu apelantovih navoda iz apelacije broj AP-1093/24, kojim je ukazao na kršenje člana
1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da navedeni član sadrži opšti princip zabrane diskriminacije i garantuje uživanje svih prava određenih zakonom bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant osporava odluku kojom je odlučivano o krivičnoj prijavi protiv trećih lica, a ne o pravu zasnovanom na zakonu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman