Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-851/22 (N. I.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-851/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-851/22, rješavajući apelaciju Nedžada Izića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžada Izića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 325328 21 Kž 2 od 21. decembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedžad Izić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa advokatica Mirna Avdibegović iz Tuzle, podnio je 8. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 325328 21 Kž 2 od 21. decembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 325328 20 K 2 od 25. maja 2021. godine.
Uvodne napomene
2. Presudom Općinskog suda od 3. juna 2019. godine apelant je oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo zloupotrebe procjene iz člana 250. stav (3) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Rješenjem Kantonalnog suda od 11. juna 2020. godine djelimično je uvažena tužiočeva žalba, te presuda Općinskog suda od 3. juna 2019. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. Osporene presude
3. Presudom Općinskog suda broj 32 0 K 325328 20 K 2 od 25. maja 2021. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelant je proglašen krivim da je na način pobliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo zloupotrebe procjene iz člana 250. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZFBiH. Za navedeno krivično djelo apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine te mu je izrečena precizirana sigurnosna mjera. Presudom je apelant također obavezan da plati troškove krivičnog postupka i paušal u preciziranim iznosima.
4. U obrazloženju prvostepene presude je, prije svega, navedeno da su u dokaznom postupku uz saglasan prijedlog stranaka i branioca pročitani iskazi vještaka i svjedoka koji su saslušani na glavnim pretresima, te izvršen uvid i pročitani precizirani materijalni dokazi. Nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud je utvrdio da je apelant u inkriminirano vrijeme obavljao dužnost ovlaštenog procjenitelja, te da je, ne uvažavajući bilo kakve parametre za određivanje – procjenu vrijednosti zemljišta, izvršio procjenu imovine preciziranog pravnog lica radi omogućavanja dobijanja kredita drugim preciziranim pravnim licima kod banke kao davaoca kredita. U vezi s tim je Općinski sud istakao da je apelantova procjena vrijednosti nekretnina bila nerealna, a što je potvrđeno procjenom vrijednosti zemljišta koju je izvršila nadležna općinska komisija za procjenu vrijednosti nekretnina. Pri tome je navedeno da je procjena navedene komisije približna procjeni do koje je došao vještak optužbe F. D. Također je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka M. S. i N. S. utvrđeno da na označenim parcelama od 2006. do 2009. godine nije bilo nikakve nove gradnje i drugih zahvata, odnosno da su ostale nepromijenjene. U vezi s tim je dalje utvrđeno da je vrijednost navedenih nekretnina neznatno porasla u periodu od 2006. do 2009. godine, te da nije bilo nikakvog opravdanja da se u tom periodu njihova vrijednost poveća 15 puta, kako je to apelant iskazao u svojoj procjeni iz 2009. godine. Navedena procjena je, kako je istaknuto, rađena samo s ciljem da se označenim pravnim licima kod banke osigura kredit u preciziranim iznosima. Pri procjeni, kako je obrazloženo, nisu poštovana i provedena bilo kakva pravila građevinske i arhitektonske struke, iako je apelant, u skladu s odredbama Zakona o vještacima, kao vještak bio obavezan da ih primjenjuje.
5. Općinski sud je ocijenio neosnovanim navode odbrane da nije dokazano da je apelant ikada bio ili postupao kao ovlašteni procjenitelj, te da zbog toga ne može odgovarati za navedeno krivično djelo. Zatim je navedeno da, suprotno apelantovom prigovoru, činjenični opis izmijenjene optužnice sadrži blanketni propis jer je u njoj navedeno da je apelant „postupajući suprotno odredbama čl. 16. i
29. Zakona o vještacima [...]“. Isto tako je ocijenjen kao neosnovan prigovor odbrane da nisu ispunjeni uvjeti da se novi dokazi uvedu u dokazni materijal i izvedu na glavnom pretresu jer nisu sadržani u optužnici. Općinski sud je naveo da odredbe Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) ne sadrže zabranu stranci u postupku na kojoj je teret dokazivanja da predloži provođenje dokaza koji nisu bili predloženi u potvrđenoj optužnici. U vezi s tim je također navedeno da je u rješenju Kantonalnog suda od 11. juna 2020. godine navedeno da će prvostepeni sud u ponovljenom postupku po potrebi izvesti i nove dokaze te nakon takvog provedenog dokaznog postupka donijeti pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je apelant učinio krivično djelo, te da je u njegovom izvršenju postupao s direktnim umišljajem.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 K 325328 21 Kž 2 od 21. decembra 2021. godine (u daljnjem tekstu: drugostepena presuda) odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je neosnovan žalbeni prigovor bitne povrede odredaba krivičnog postupka jer uz optužnicu nije dostavljen prijedlog da se kao materijalni dokazi provedu određeni kreditni ugovori koje je Tužilaštvo predložilo na ponovljenom glavnom pretresu. U vezi s tim je navedeno da se ograničenja iz člana 310. stav (4) ZKPFBiH u pogledu iznošenja novih činjenica i dokaza u žalbi ne odnose na izvođenje novih dokaza na ponovljenom glavnom pretresu jer takvog ograničenja nema u zakonu. S obzirom na to da je žalbu izjavio samo tužilac, Kantonalni sud je istakao da nema ni zakonskog ograničenja za izvođenje dokaza na ponovljenom glavnom pretresu, a koje ograničenje bi proizlazilo iz primjene odredbe člana 321. ZKPFBiH – reformatio in peius. Kantonalni sud je, suprotno žalbenim navodima, ukazao da su u obrazloženju prvostepene presude dati razlozi vezani za primjenu blanketnih normi navedenih u optužnici, a što je navedeno i u izreci prvostepene presude. Zatim su odbijeni kao neosnovani i žalbeni navodi da Općinski sud nije cijenio sve dokaze koji su utjecali na povećanje vrijednosti zemljišta 2009. godine u odnosu na 2006. godinu. Pri tome je ukazano da nalaz i mišljenje vještaka optužbe F. D., za razliku od apelantove procjene nekretnina, ukazuje na sadržajnost, osnovanost i stručnu zastupljenost. Konačno, odbijen je kao neosnovan i žalbeni navod da Tužilaštvo nije uložilo nijedan dokaz na okolnost da je apelantova procjena vrijednosti nekretnina omogućila dobijanje kredita.
7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 250. KZFBiH i čl. 16. i 29. Zakona o vještacima, te da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, kao i načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. U vezi s tim navodi da nije zloupotrijebio svoje ovlasti kao ovlašteni procjenitelj, te da su nerazumljive činjenice i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Ističe da se nije mogao teretiti za krivično djelo, već je mogao eventualno disciplinski odgovarati jer Zakon o vještacima ne regulira rad „ovlaštenih procjenitelja“, već rad sudskih vještaka. Zbog toga ističe da u postupku nije dokazano njegovo svojstvo u kontekstu krivičnog djela, te da izreci prvostepene presude nedostaje blanketna norma. Smatra da se prvostepena presuda zasniva na dokazima koji su „uvedeni suprotno odredbama ZKPFBiH“. S obzirom na navedeno, apelant je predložio Ustavnom sudu da utvrdi kršenje prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek, te ukine osporene presude, kao i da mu dodijeli odštetu u pravičnom iznosu radi utvrđenja kršenja navedenih prava. Pri tome navodi da Kantonalni sud nije uopće cijenio suštinu žalbenih navoda, zbog čega smatra da mu je prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. U odnosu na apelantove navode kojima se osporava način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne materijalne i procesne pravne norme u vezi s ocjenom dokaza i utvrđenjem njegove krivičnopravne odgovornosti, Ustavni sud ističe da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Evropski sud i Ustavni sud kontinuirano ukazuju da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra, presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39–40. s daljnjim referencama i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
13. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti raspravili sva ključna pitanja koja su problematizirana apelacijom i relevantna za donošenje osporenih odluka, te su o tome dali razloge koji se ne mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi su posebno jasno obrazložili zašto se apelant smatra odgovornim za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je osuđen. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da se apelantova krivica zasnivala samo na jednom dokazu, već je rezultat cjelokupno provedenog dokaznog postupka – iskaza mnogobrojnih svjedoka, te više vještačenja na okolnost utvrđivanja vrijednosti nekretnina koje su bile predmet apelantovih procjena 2006. i 2009. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto su poklonili vjeru dokazima optužbe. Pri tome, Ustavni sud napominje da, prema praksi Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud, nije u njegovoj nadležnosti da odredi da li je određeni izvještaj vještaka koji je dostupan domaćem (redovnom) sudiji pouzdan ili ne (vidi Evropski sud, Gaggle protiv Austrije, presuda od 8. novembra 2022. godine, predstavka broj 63950/19, tačka 50. s daljnjim referencama). Osim toga, apelant ne tvrdi da je bio onemogućen unakrsno ispitati svjedoke optužbe, odnosno pobijati sadržaj svih izvedenih dokaza, a posebno nalaze i mišljenja vještaka čijim iskazima su redovni sudovi poklonili vjeru. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Također, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim stav redovnih sudova da nema zakonskog ograničenja za izvođenje novih dokaza na ponovljenom glavnom pretresu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju to pravo Općinskog suda proizlazilo iz rješenja Kantonalnog suda od 11. juna 2020. godine, a za takvo postupanje je postojala saglasnost stranaka i apelantovog branioca (vidi tač. 4, 5. i 7. ove odluke). Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
14. Dalje, apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koje je, iako to nije eksplicitno naveo, doveo u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, pa samo činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u ponovljenom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.
15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pojedinačno i u vezi s pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman