Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1062/22 (H.O.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Revizija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1062/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1062/22, rješavajući apelaciju H. O., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H. O. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 32 0 P 121302 21 Gž 3 od 16. septembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. H. O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 24. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 121302 21 Rev 2 od 1. februara 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 121302 21 Gž 3 od 16. septembra 2021. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4284/21 od 26. januara 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 121302 21 Rev 2 od 1. februara 2022. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena te da kao takva ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

Uvodne napomene

3. Apelant je 30. marta 2004. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog S. Š. (u daljnjem tekstu: prednik tuženih) radi predaje u posjed nekretnina u Sarajevu, u naravi skladište i dvorište te kuća s dvorištem, koje su detaljnije označene u tužbi (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) . Kao vrijednost spora označio je iznos od 12.000,00 KM.

4. Općinski sud je presudom zbog propuštanja 27. jula 2005. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Rješenjem Kantonalnog suda od 28. maja 2011. godine usvojen je prijedlog prednika tuženih za ponavljanje postupka i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno postupanje.

5. Nakon smrti prednika tuženih, apelant je 13. marta 2013. godine tužbu opredijelio protiv tuženih A. Š. i maloljetnog M. Š. kao njegovih nasljednika.

6. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio presudu od 12. decembra 2018. godine kojom je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, ali je ta presuda ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 24. juna 2019. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak.

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 121302 19 P4 od 30. oktobra 2020. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i tuženi su obavezani da mu sporne nekretnine predaju u posjed i slobodno raspolaganje, slobodne od lica i stvari. Međutim, odbijen je apelantov zahtjev da se tuženi obavežu da poruše dograđeni dio skladišta i sporne nekretnine vrate u prvobitno stanje i predaju u posjed i slobodno raspolaganje. U obrazloženju je navedeno da je Općinski sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant, na osnovu rješenja o nasljeđivanju, zajedno s njegovim srodnicima stekao pravo korištenja na spornim nekretninama koje su tokom 1961. godine nacionalizirane i nakon toga upisane kao društveno vlasništvo s pravom korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta. Sud je dalje naveo da je u zemljišnim knjigama nekretnina koja je označena kao skladište i dvorište i dalje upisana kao državno vlasništvo s pravom korištenja apelanta i njegovih srodnika, a da je nekretnina koja je označena kao kuća s dvorištem upisana kao njihovo suvlasništvo. Općinski sud je zatim naveo da su V. M. i R. U. (u daljnjem tekstu: prodavci) tokom 1968. i 1971. godine na spornim nekretninama sagradili automehaničarsku radionicu kao objekt privremenog karaktera. Oni su, kako je navedeno, na osnovu ugovora o kupoprodaji od 22. juna 1994. godine taj objekt prodali predniku tuženih i F. D., koji su ušli u posjed nekretnina, što je evidentirano u posjedovnom listu. Zatim je utvrđeno da je prednik tuženih s privrednim društvom „Šetas“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: „Šetas“), u kojem je on bio direktor, zaključio ugovore o zakupu na osnovu kojih je tom društvu dao u zakup poslovni prostor i prateće objekte na spornim nekretninama. Također je utvrđeno da je „Šetas“ kao zakupodavac zaključivao ugovore o zakupu s drugim pravnim licima kao zakupoprimcima, te da je konačno zaključio ugovor o zakupu od 1. januara 2006. godine s privrednim društvom „Remis“ d.o.o. Visoko kao zakupoprimcem na period od deset godina.

8. U vezi s navedenim, Općinski sud je naveo da je apelant koji je od tuženih tražio povrat spornih nekretnina, na osnovu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) morao dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva kao i da se ta stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Zatim je naveo da je apelant provedenim dokazima dokazao osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno činjenicu da je naslijedio pravo korištenja spornih nekretnina, te da se u međuvremenu na nekretnini označenoj kao kuća i dvorište upisao s pravom suvlasništva. Sud je dalje naveo da je na spornim nekretninama bilo upisano državno vlasništvo i da prodavci nisu imali pravnog osnova da s prednikom tuženih i F. D. zaključe ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina iz 1994. godine. Pri tome je ukazao da su prodavci imali odobrenje samo za gradnju objekta privremenog karaktera. Potom je naveo da su u postupku pred općinskom komisijom za urbanizam tokom 1980. godine prodavci tvrdili da su od bivše vlasnice A. O., apelantove prednice, na osnovu ugovora o kupoprodaji iz 1967. godine kupili sporne nekretnine, ali da u tom postupku nisu dostavili ugovor o kupoprodaji. Na osnovu toga, Općinski sud je zaključio da provedeni dokazi ne upućuju da su sporne nekretnine prometovane prije 15. februara 1968. godine. Stoga je sud zaključio da na osnovu korištenja privremenog objekta prodavci nisu mogli steći pravo vlasništva na zemljištu ispod objekta niti na objektu. Također, sud je zaključio da zaključeni ugovor o kupoprodaji iz 1994. godine nije mogao biti osnov za prijenos vlasništva na prednika tuženih jer se upisano posjedovno stanje nije slagalo s upisanim zemljišnoknjižnim stanjem.

9. Općinski sud je dalje naveo da je na osnovu tih činjenica dovedena u pitanje savjesnost prodavca spornih nekretnina kao i savjesnost prednika tuženih. U tom pogledu sud je naveo da je odredbom člana 3. stav 2. i stav 4. Zakona o prometu nekretnina, koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji iz 1994. godine, jasno propisano da se građevinska zemljišta u društvenom vlasništvu ne mogu otuđivati, te da je ništavan svaki ugovor o prometu nekretnina zaključen protivno tim odredbama. Također je ukazao da ni prema odredbama čl. 20. i 23. Zakona o građevinskom zemljištu sporne nekretnine nisu mogle biti predmet prometovanja po osnovu kupoprodaje. Prema tome, Općinski sud je zaključio da na osnovu ugovora o kupoprodaji iz 1994. godine tuženi nisu mogli steći pravo vlasništva i posjeda na spornim nekretninama, zbog čega je tuženima naložena predaja u posjed spornih nekretnina.

10. Naposljetku, u vezi s tužbenim zahtjevom kojim je apelant tražio da tuženi poruše dograđeni dio skladišta i da nekretnine vrate u prvobitno stanje, Općinski sud je naveo da je za rušenje objekata nadležan upravni organ općine, koji je već prethodno i donio Rješenje o obustavi postupka gradnje i legalizacije.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 121302 21 Gž 3 od 16. septembra 2021. godine žalba tuženih je uvažena, prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u usvajajućem dijelu, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena i apelant je obavezan da plati troškove postupka. Kantonalni sud je naveo da nije sporno da je apelant na osnovu člana 43. ZVPO-a imao pravo zahtijevati vlasničkopravnu zaštitu na dijelu stvari na kojoj je dokazao da je suvlasnik. Međutim, ukazao je da apelant tokom postupka nije, u smislu navedene zakonske odredbe, dokazao da se sporna nekretnina ili njen dio na koje polaže pravo suvlasništva nalazi u faktičkoj vlasti odnosno posjedu tuženih. U tom pogledu sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da su tuženi, nakon smrti njihovog pravnog prednika, u ostavinskom postupku naslijedili udjele u kapitalu društva „Šetas“. Na osnovu toga tuženi su, kako je navedeno, stekli osnivačka prava u društvu iz kojih mogu crpiti pravo na dobit i kao osnivači upravljati društvom, kako je to propisano odredbama Zakona o privrednim društvima. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da okolnost da tuženi polažu osnivačka prava u društvu, i pod pretpostavkom da se čak to društvo nalazi u posjedu odnosno faktičkoj vlasti određene stvari, ne znači po automatizmu da tuženi kao osnivači vrše faktičku vlast na određenoj stvari. Prema tome, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u pogledu faktičke vlasti na spornoj stvari te je izveo nepravilan zaključak o postojanju drugog kumulativnog uvjeta propisanog članom 43. ZVPO-a, zbog čega je preinačena prvostepena presuda.

12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 121302 21 Rev 2 od 1. februara 2022. godine apelantova revizija je odbačena. Vrhovni sud je obrazložio da revizija ne zadovoljava kriterij vrijednosti spora iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također, Vrhovni sud je naveo da je apelant predložio da taj sud dopusti reviziju na osnovu člana 237. stav 3. ZPP-a, ali da pri tome nije odredio sporna pitanja niti je naveo razloge zbog kojih bi reviziju trebalo dopustiti, što je bila njegova obaveza prema članu 237. st. 4. i 5. ZPP-a.

Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant prvenstveno navodi da je Vrhovni sud proizvoljno postupio kada je odbacio njegovu reviziju. U tom pogledu navodi da je tužbu podnio 30. marta 2004. godine i da je prvostepena presuda bila donesena 27. jula 2005. godine, odnosno prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 98/15), zbog čega smatra da je proizvoljna odluka Vrhovnog suda u odnosu na primjenu imovinskog cenzusa. Apelant također smatra da nije tačno da nije definirao pravna pitanja koja su sporna, što je vidljivo iz sadržaja revizije. Dalje, apelant navodi da tuženi tokom postupka nisu sporili da se nalaze u posjedu spornih nekretnina niti su osporavali da ih koriste i izdaju u zakup, te da čak i zakupac te nekretnine izdaje u podzakup. Također je naveo da su tuženi tokom postupka tvrdili da imaju zakonit i savjestan posjed osnovan na ugovoru o kupoprodaji iz 1994. godine. Međutim, apelant ukazuje da je tokom postupka utvrđeno da je taj ugovor bio zaključen s nevlasnicima i da je zbog toga ništavan. Pored toga, apelant je ukazao na sadržaj dijelova završnih riječi tuženih od 20. augusta 2020. godine (koje je dostavio u prilogu apelacije u predmetu broj AP-

4284/21 – vidi tačku 2. ove odluke) navodeći da su tuženi i u završnim riječima potvrdili da su u posjedu nekretnina. Prema tome, apelant smatra da je Kantonalni sud, uprkos takvim očiglednim tvrdnjama i priznanjima tuženih, proizvoljno postupio kada je utvrdio da apelant nije dokazao da su tuženi u posjedu spornih nekretnina.

Relevantni propisi

14. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi

III - ZAŠTITA PRAVA VLASNIŠTVA

Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

15. Prilikom razmatranja dopustivosti Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

U odnosu na odluku Vrhovnog suda

19. Razmatrajući apelantove tvrdnje da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 237. stav 2. ZPP-a, kojom je propisan cenzus za izjavljivanje revizije, prilikom odlučivanja o visini imovinskog cenzusa za podnošenje revizije, Ustavni sud podsjeća da je Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a („Službene novine FBiH“ broj 98/15 od 23. decembra 2015. godine) promijenjena odredba toga člana na način da je propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u članu 106. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a propisano da se te odredbe primjenjuju na predmete u kojima u trenutku stupanja na snagu zakona nije bila donesena prvostepena presuda. Prema tome, polazeći od činjenice da u ovome predmetu u trenutku stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a (31. decembra 2015. godine) nije egzistirala prvostepena presuda jer je ranija presuda bila ukinuta (vidjeti tač. 5−7. ove odluke), Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove tvrdnje o proizvoljnosti u primjeni odredbe člana 237. stav 2. ZPP-a.

20. Također, u pogledu apelantovih tvrdnji da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 237. st. 3−5. ZPP-a, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio svoj zaključak da u datim okolnostima nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 237. st. 3. i 4. ZPP-a za iznimnu dopustivost apelantove revizije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-7715/18 od 14. oktobra 2020. godine, tačka 45, dostupna na www.ustavnisud.ba). Zbog toga Ustavni sud ne može zaključiti da se radi o proizvoljnom odlučenju o nedopuštenosti apelantove revizije u konkretnom slučaju, pa u vezi s tim ni o povredi apelantovog prava na pravično suđenje. U odnosu na ostale osporene odluke

21. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

22. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke naveo relevantne i dovoljne razloge na osnovu kojih je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev. U tom pogledu, Ustavni sud smatra da na proizvoljnost zaključaka iz osporene presude ne ukazuju apelantove tvrdnje da su tuženi tokom postupka tvrdili da imaju zakonit i savjestan posjed na spornim nekretninama te da je sud proizvoljno postupio kada je utvrdio da apelant nije dokazao da su tuženi u posjedu spornih nekretnina, što je neophodan preduvjet za ostvarivanje vlasničkopravne zaštite u smislu člana 43. ZVPO-a. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja Kantonalnog suda proizlazi da je taj sud o pitanju faktičke vlasti na spornim nekretninama odlučio na osnovu provedenih dokaza iz kojih, kako je obrazloženo, proizlazi da se sporne nekretnine nalaze u posjedu drugih pravnih lica na osnovu ugovora koje je s tim pravnim licima zaključilo preduzeće „Šetas“ u vrijeme dok je direktor tog pravnog lica bio prednik tuženih. Stoga, u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji i uprkos tvrdnjama tuženih tokom postupka na koje je apelant ukazivao, Ustavni sud nije mogao zaključiti da bilo šta ukazuje da su proizvoljni zaključci Kantonalnog suda da apelant nije dokazao da tuženi vrše faktičku vlast na spornim nekretninama. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

23. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu dovedeno u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

24. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1062/22 (H.O.) | Sudska praksa | Aktio