Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3994/22 (Grad Gračanica)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Privatizacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3994/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3994/22, rješavajući apelaciju Grada Gračanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Grada Gračanica podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 016782 19 Uvp od 22. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Grad Gračanica (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Gradsko pravobranilaštvo/pravobraniteljstvo Gračanica, podnijela je 21. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 016782 19 Uvp od 22. septembra 2022. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 016782 17 U od 13. maja 2019. godine.
2. Rješenjem Kantonalne agencije za privatizaciju Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalna agencija) broj 01-195/2017 od 10. marta 2017. godine je djelimično oglašeno ništavim rješenje Kantonalne agencije od 22. decembra 2001. godine o odobravanju upisa privatizacije u sudski registar, u dijelu u kojem su u ukupnom kapitalu JP „Komus“ Gračanica (u daljnjem tekstu: privatizovano preduzeće) iskazana dobra u opštoj upotrebi. Navedenim rješenjem je odobren upis privatizacije navedenog preduzeća u sudski registar, te je utvrđena ukupna vrijednost kapitala tog preduzeća prije privatizacije. Također je konstatovano da je 49 % državnog kapitala u privatizovanom preduzeću prodato u postupku privatizacije, te da državni kapital u tom preduzeću sada iznosi 51%. U obrazloženju rješenja Kantonalna agencija je navela da je donošenjem rješenja o odobravanju početnog bilansa privatizovanog preduzeća i rješenja o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar odobren upis izvršene privatizacije u sudski registar. Međutim, sud je istakao da su se u strukturi kapitala tog preduzeća nalazila i javna dobra, što je u suprotnosti sa odredbama člana 8. stav 2. Zakona o privatizaciji preduzeća shodno kojim nekretnine u opštoj upotrebi nisu mogle biti predmet privatizacije. Takođe je ukazao da je to u suprotnosti sa odredbama člana 23. Zakona o vodama Tuzlanskog kantona, kojima je propisano da su vodoprivredni objekti od interesa za Kanton i u vlasništvu apelantice. Osim toga, kako je to sud obrazložio, privatizacija javnih dobara i dobara u opštoj upotrebi je suprotna članu 7. st. 1. i 4. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i člana 4. st. 1. i 4. Zakona o prometu nepokretnosti, shodno kojima je ništav promet dobara u opštoj upotrebi. Slijedom navedenog, Kantonalna agencija je zaključila da su ispunjeni uslovi za utvrđivanje djelimične ništavosti rješenja o odobravanju upisa privatizacije u sudski registar od 22. decembra 2001. godine, shodno članu 264. stav 1. tač. 3. i 5. Zakona o upravnom postupku.
3. Rješenjem Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 04/1-19000135-1/17 od 13. jula 2017. godine odbijena je apelantičina žalba protiv prvostepenog rješenja. Ministarstvo je u obrazloženju je podržalo odluku i razloge koje je navela Kantonalna agencija. Osim toga, Ministarstvo je ocijenilo neosnovanim apelantičin žalbeni navod da se nije mogla provesti privatizacija tog komunalnog preduzeća. S tim u vezi je istaklo da je Kantonalni sud donio niz presuda u kojima nije osporavao privatizacije komunalnih preduzeća.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 016782 17 U od 13. maja 2019. godine odbijena je tužba kojom je apelantica pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva. U obrazloženju sud je ocijenio neosnovanim apelantičine navode da su organi uprave bili dužni da ponište privatizaciju preduzeća u cijelosti. S tim u vezi je istakao da takva mogućnost nije predviđena Zakonom o privatizaciji preduzeća, Zakonom o reviziji privatizacije državnog kapitala u privrednim društvima i bankama (u daljnjem tekstu: Zakon o reviziji), niti bilo kojim drugim zakonom. Sud je naveo da iz odredbe člana 18. Zakona o reviziji proizlazi da ni Agencija za reviziju ustanovljena tim zakonom nema ovlaštenje da poništi privatizaciju, već samo da pokrene upravne postupke i upravne i parnične sporove radi izmjene, poništenja ili ukidanja rješenja i zaključenih ugovora o privatizaciji državnog kapitala. Stoga je zaključio da sud nije ovlašten, nadležan niti ima pravnog osnova da poništi privatizaciju u cijelosti. Sud je dalje ocijenio neosnovanim apelantičine navode da postupak privatizacije komunalne strukture u BiH zahtijeva poseban pravni okvir. S tim u vezi je istakao da je, prema članu 3. stav 3. Zakona o privatizaciji preduzeća, privatizacija komunalnih djelatnosti prema posebnim propisima predviđena samo kao mogućnost, ne i kao obaveza. Stoga je sud zaključio da se privatizacija komunalnih preduzeća može zakonito sprovesti i bez donošenja posebnog zakona. Konačno, sud je ocijenio neosnovanom apelantičinu tvrdnju da se radi o apsolutno ništavim pravnim poslovima, u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi je istakao da se odredbe člana 103. ZOO tiču isključivo obligaciono-pravnih, a ne i upravno-pravnih odnosa te da se po tom osnovu mogu poništavati samo ugovori, a ne i upravni akti upravnih organa i tijela koje oni donose isključivo u upravnom postupku.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 U 016782 19 Uvp od 22. septembra 2022. godine odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je u obrazloženju podržao razloge Kantonalnog suda, te je zaključio da on nije povrijedio federalni zakon, niti pravila federalnog zakona o postupku koja bi mogla biti od uticaja na rješenje stvari.
6. Apelantica smatra da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, apelantica navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo i da komunalna infrastruktura nije mogla biti predmetom privatizacije jer za to ne postoji zakonski okvir. Navodi da je povrijeđeno njeno pravo na imovinu jer je osporenim odlukama izgubila 49% vlasništva u JP „Komus“ Gračanica , jer je prihvaćena kao zakonita privatizacija tog preduzeća. Navodi da država ima obavezu obavljanja komunalnih djelatnosti, koju neće moći izvršiti s obzirom da je komunalno preduzeće privatizovano suprotno zakonu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi i prilikom odlučivanja o apelacijama nosilaca javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), a koji status ima apelantica, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi, na četiri instance, dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da, shodno relevantnim odredbama Zakona o privatizaciji preduzeća i Zakona o reviziji, u konkretnom slučaju ne postoji mogućnost poništavanja privatizacije JP „Komus“ Gračanica u cijelosti. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je već razmatrao apelantičine navode o nemogućnosti privatizacije javnog komunalnog preduzeća, te da nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova koji su u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji zaključili da u konkretnom slučaju „organi uprave (Kantonalna agencija i Ministarstvo) nisu imali zakonski osnov da nakon što su iz početnog bilansa stanja prvotužitelja isknjižena dobra u opštoj upotrebi, u cijelosti ponište izvršenu privatizaciju“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3028/16 od 11. oktobra 2018. godine, tačka 29, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima tog prava, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman