Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3531/22 (R. P. i drugi)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3531/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3531/22, rješavajući apelaciju Radmile Pribičević i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Radmila Pribičević, Žana Obradović-Atlagić, Vera Ćosović, Danijel Panić, Milena Marić, Mirjana Popadić, Novica Jelić, Daliborka Velimirović, Zoran Marković, Una Dabarčić, Aleksandar Vučanović i Saša Gavrić protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 Rs 028768 20 Rsž od 7. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radmila Pribičević, Žana Obradović-Atlagić, Vera Ćosović, Danijel Panić, Milena Marić, Mirjana Popadić, Novica Jelić, Daliborka Velimirović, Zoran Marković, Una Dabarčić, Aleksandar Vučanović i Saša Gavrić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nebojša Milanović advokat iz Banja Luke, podnijeli su 9. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 Rs 028768 21 Rev od 26. aprila 2022. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 Rs 028768 20 Rsž od 7. decembra 2020. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-567/21 od 21. aprila 2021. godine, (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv navedene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u ovoj pravnoj stvari.

3. Presudom Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 Rs 028768 18 Rs od 20. februara 2020. godine obavezana je tužena JU Centar srednjih škola „Ivo Andrić“ Prnjavor (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima isplati naknade za troškove prevoza. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su apelanti uposlenici tužene i da svi imaju prebivalište izvan sjedišta tužene. Utvrđeno je da je odlukom Ustavnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS) broj U-108/16 od 20. decembra 2017. godine utvrđeno da tač. 6. i 8. Uputstva o načinu obračuna naknade troškova prevoza zaposlenih u ustanovama obrazovanja i kulture RS iz 2016. godine (u daljnjem tekstu: Uputstvo) nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske, Zakonom o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i Zakonom o platama zaposlenih u oblasti prosvjete i kulture RS. Osnovni sud je naveo da je članom 8. Uputstva u suštini bilo propisano da zaposlenik koji ne koristi mjesečnu kartu ili ugovorenu cijenu mjesečne karte za prijevoz a živi više od 4 km od radnog mjesta, ima pravo na 50% troškova mjesečne karte. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je u utuženom periodu tužena, u skladu sa Uputstvom, na ime troškova prevoza isplaćivala apelantima naknadu u visini od 50% stvarnih troškova. Također, utvrđeno je da je nakon odluke Ustavnog suda RS tužena apelantima isplaćivala troškove prevoza u cjelokupnom iznosu. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je, primjenom člana 201. ZOR-a i čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da je tužena apelantima pričinila štetu, jer je isplatom 50% manje sredstava od stvarnih troškova prevoza umanjila njihovu imovinu.

4. Okružni sud je presudom broj 78 0 Rs 028768 20 Rsž od 7. decembra 2020. godine uvažio žalbu tužene i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbio tužbeni zahtjev apelanata. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da među parničnim strankama nije sporno da je u utuženom periodu tužena isplaćivala apelantima naknadu za troškove prevoza u skladu sa tada važećim Uputstvom u visini od 50% stvarnih troškova prevoza. Također, Okružni sud je naveo da se prema odredbama čl. 5. stav 2. i 68. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu RS, odredbe opštih akata za koje je Ustavni sud RS utvrdio da nisu u saglasnosti sa Ustavom i zakonom prestaju primjenjivati danom objavljivanja odluke suda. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je do tog trenutka neustavna ili nezakonita odredba opšteg akta bila dio pravnog poretka i kao takva se trebala primjenjivati, a svi pravni subjekti su bili dužni pridržavati se takve norme. U konkretnoj situaciji, navedena odluka Ustavnog suda RS je objavljena 8. januara 2018. godine, pa je sud zaključio da se do tog datuma trebala primjenjivati tač. 6. i 8. Uputstva. S obzirom na to da se potraživanje apelanata odnosi na period u kojem je obračun naknade troškova prevoza vršen po osnovu tada važećeg Uputstva, Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije pravilno odlučio kada je usvojio tužbeni zahtjev apelanata.

5. Vrhovni sud je rješenjem broj 78 0 Rs 028768 21 Rev od 26. aprila 2022. godine, na osnovu člana 237. ZPP-a, revizije apelanata odbacio kao nedozvoljenu.

6. Apelanti navode da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da im je tužena u utuženom periodu nepravilno isplaćivala troškove prevoza u skladu sa Uputstvom iz 2016. godine, za koje je Ustavni sud Republike Srpske odlukom iz 2017. godine utvrdio da nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom. Naime, apelanti navode da im je neustavnim opštim aktom uskraćeno pravo koje im je zagarantovano zakonom. Apelanti navode da je Okružni sud proizvoljnom primjenom prava odbio njihov tužbeni zahtjev. Kršenje prava na imovinu apelanti vide u tom što miješanje u njihovo pravo nije bilo ni zakonito, ni opravdano, a ni proporcionalno. Apelanti navode da im je za utuženi vremenski period, na osnovu Uputstva, pripadalo samo 50% od ranije utvrđenog iznosa koji garantuje Zakon o radu.

Relevantne odredbe:

7. Zakon o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 104/11 i 92/12 - ispravka) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5. stav (2) (2) Kada Sud utvrdi da drugi propis ili opšti akt nije u saglasnosti sa Ustavom ili zakonom, taj akt, odnosno njegove odredbe koje nisu u saglasnosti sa Ustavom ili zakonom, prestaju da važe danom objavljivanja odluke Suda.

Član 68. stav (2) (2) Propisi i drugi opšti akti doneseni za izvršenje zakona, propisa i drugih opštih akata koji su na osnovu odluke Suda prestali da važe neće se primjenjivati od dana objavljivanja odluke Suda, ako iz odluke proizlazi da ti akti nisu u saglasnosti sa Ustavom ili zakonom.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju isključivo na tvrdnji pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud, neće djelovati kao sudovi „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude redovnih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tačka 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o Ustavnom sudu RS, u obrazloženju osporene odluke razmotrio sva sporna pitanja koja su bila relevantna za odlučenje i dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoju odluku. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud jasno ukazao da je odluka Ustavnog suda RS objavljena 8. januara 2018. godine, te da su se do tog datuma, shodno odredbi člana 5. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu RS, sporne odredbe Uputstva o načinu obračuna naknade troškova prevoza trebale primjenjivati. Također, Ustavni sud podsjeća da je u praksi razmatrao skoro identične apelacione navode (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2148/19 od 12. januara 2021. godine i odluka o dopustivosti broj AP-2194/17 od 15. novembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), te da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje i imovinu. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

12. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3531/22 (R. P. i drugi) | Sudska praksa | Aktio