Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2890/22 (J. D.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zamjena nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2890/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-2890/22, rješavajući apelaciju Jasne Draganić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jasna Draganić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 232385 21 Rev od 22. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasna Draganić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnijela je 22. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 232385 21 Rev od 22. februara 2022. godine. Uvodne napomene

2. Apelantica i DJL „HH-Comerc“ Tuzla (u daljnjem tekstu: društvo) zaključili su 10. januara 1994. godine Ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: Ugovor). Tim ugovorom je apelantica prodala društvu poslovni prostor (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor) bliže opisan u izreci presude.

3. Društvo i „Prehrana-promet“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zaključili su 14. novembra 1997. godine Ugovor o zamjeni nekretnina (u daljnjem tekstu: ugovor o zamjeni) kojim je drugotuženi svoju nekretninu, bliže opisanu u izreci presude, dao društvu u zamjenu za sporni poslovni prostor.

4. Drugotuženi i F. I. (u daljnjem tekstu: trećetužena) zaključili su 20. marta 2000. godine Ugovor o kupoprodaji predmeta tendera kojim je drugotuženi prodao trećetuženoj sporni poslovni prostor.

Osporena presuda

5. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 15. januara 2019. godine, u dijelu koji apelantica osporava apelacijom, odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su apsolutno ništavi navedeni ugovori, te da ne proizvode pravno dejstvo, što su P. H. (nasljednica supruga H. H., osnivača društva, u daljnjem tekstu: prvotužena), te drugotuženi i trećetužena dužni priznati i trpiti. Dalje, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se briše upis prava vlasništva u korist trećetužene na spornom poslovnom prostoru, te da se upiše pravo vlasništva u apelantičinu korist, kao i da se naloži trećetuženoj da joj preda u posjed sporni poslovni prostor. Također, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj trećetužena na ime neosnovanog obogaćenja za korištenje spornog poslovnog prostora isplati određeni novčani iznos.

6. U obrazloženju, Općinski sud je ukazao da je u Ugovoru navedeno da je P. D. (apelantičin svekar) označen kao njen punomoćnik, te da iz iskaza svjedoka Đ. A. proizlazi da je on sa osnivačem društva H. H. išao kod apelantičinog svekra i da je on imao punomoć. Osim toga, sud je naveo da iz tog iskaza slijedi da je Đ. A., kao knjigovođa društva, lično izbrojao P. D. novac na ime kupoprodajne cijene. U vezi s tim, sud je ukazao je da je apelantica kontradiktorna u izjavama jer tvrdi da njen svekar nije imao punomoć i da se ne sjeća da je dala punomoć, s jedne strane, a onda se poziva na to da ga je suprug prvotužene prinudio da zaključi Ugovor. U vezi s tim ukazao je na odredbe člana 21.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti. Naime, istakao je da je tim odredbama, pored ostalog, propisano da su jednostrane izjave volje kao i drugi pravni poslovi koji su zaključeni nakon 30. aprila 1991. godine kojima je vlasnik nepokretnosti u svojini građana pod djelovanjem prinude, prevare i sile prenio pravo vlasništva na drugo fizičko ili pravno lice, ništavi i ne predstavljaju osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Također, naveo je da je stavom 2. tog člana propisano da su ništavi i ugovori na osnovu kojih su treća lica stekla pravo vlasništva na nekretninama pod uslovima iz stava 1. tog člana. Međutim, ukazao je da apelantica nije dokazala da je da P. D. prilikom potpisivanja Ugovora bio izložen pritisku, prijetnji ili prijevari. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da apelantica ničim nije dokazala da su ispunjeni uslovi iz člana 21.a navedenog zakona.

7. Dalje, sud je obrazložio da je dopunskim rješenjem o nasljeđivanju od 20. januara 2010. godine, naknadno pronađena imovina, koja se sastoji od osnivačkog udjela H. H. u društvu u određenom iznosu koji je prenesen na prvotuženu. Međutim, naveo je da apelantica nije dokazala da je prvotužena dobila bilo kakvu imovinu koja je pripadala društvu, jer sve da je sporni poslovni prostor i bio dio glavnice društva kada je doneseno navedeno rješenje, vodio bi se kao imovina društva, a ne lična imovina H. H. Sud je obrazložio da se sporni poslovni prostor nije mogao rasporediti rješenjem o nasljeđivanju na prvotuženu, jer prostor koji kupi društvo je imovina društva, a ne imovina pojedinca vlasnika, pa prvotužena nije pasivno legitimisana.

8. Imajući u vidu povezanost svih dijelova tužbenog zahtjeva, sud je ukazao da su neosnovani i zahtjevi za utvrđenje ništavim ugovora o zamjeni i ugovora o kupoprodaji tendera, kao i preostali zahtjevi bliže precizirani u izreci presude.

9. Presudom Kantonalnog suda od 25. marta 2021. godine apelantičina žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena.

10. Presudom Vrhovnog suda apelantičina revizija je odbijena. U obrazloženju, Vrhovni sud je potvrdio činjenična i pravna utvrđenja nižestepenih sudova. Dalje, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili sadržaj Ugovora u kojem je navedeno da je apelanticu zastupao P. D., kao i iskaz svjedoka Đ. A. o postojanju punomoći. Osim toga je istakao da ukoliko je apelanticu svekar zastupao bez njene punomoći, kako ona tvrdi, i njemu je isplaćena kupoprodajna cijena, time bi nastao obligacionopravni odnos između nje i njenog svekra. Dalje, Vrhovni sud je naveo da P. D. nije Ugovor zaključio pod dejstvom prinude, prisile i prevare, jer bi takav čin, ukoliko se dogodio, morao biti konkretizovan, što u konkretnoj situaciji nije bio slučaj. Također, Vrhovni sud je istakao da je pravilna ocjena drugostepenog suda o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije prvotužene. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da nije osnovan revizioni navod da kasniji stjecatelji spornog poslovnog prostora nisu bili savjesni stjecatelji. Naime, drugotuženi (prodavac na tenderu) je bio u faktičkom posjedu tog prostora, a trećetužena se kao kupac u tenderskoj privatizaciji, pouzdala u zemljišne knjige, odnosno da činjenično stanje ne ukazuje da je trećetužena znala da je zemljišno knjižno stanje bilo neistinito ili nepotpuno.

11. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je Ugovor apsolutno ništav jer nije dala ovlaštenje P. D. za prodaju spornog poslovnog prostora, tj. punomoć nije fizički postojala niti je ikada pronađena. Dalje, apelantica ukazuje da je nesporno bilo prijetnji i pritisaka na P. D. Također, apelantica navodi da je neprihvatljiv stav sudova u pogledu nedostatka pasivne legitimacije prvotužene. Najzad, apelantica smatra da je neprihvatljiv i stav sudova o savjesnosti trećetužene, koja je od samog početka upuštanja u navedenu kupovinu znala čiji je sporni poslovni prostor, pa se i pored toga upustila u kupoprodaju tog prostora.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .

14. Dalje, apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud detaljno obrazložili zašto su neosnovani prigovori koje apelantica ponavlja i u apelaciji (vidi, tač. 6., 7. i 10. ove odluke). Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2890/22 (J. D.) | Sudska praksa | Aktio