Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4249/22 (Asocijacija kompozitora - muzičkih stvaralaca Sarajevo - AMUS)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Autorsko djelo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Autorsko pravo
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4249/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4249/22, rješavajući apelaciju Asocijacije kompozitora - muzičkih stvaralaca Sarajevo - AMUS, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asocijacije kompozitora - muzičkih stvaralaca Sarajevo - AMUS podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 561118 19 Pž od 2. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Asocijacija kompozitora - muzičkih stvaralaca Sarajevo - AMUS (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZAK Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić iz Sarajeva, podnio je 10. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 561118 22 Rev od 5. jula 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 561118 19 Pž od 2. februara 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 561118 16 Ps od 26. oktobra 2018. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1471/22 od 8. juna 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda, jer je apelant protiv te presude izjavio reviziju. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u ovom postupku.

3. Presudom Općinskog suda odbijen je apelantov tužbeni zahtjevi kojim je tražio da se utvrdi da je Brodomerkur d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tuženi) u određenom vremenskom periodu vršio povredu prava autora muzičkih djela, tako što je koristio muzička djela bez njegovog odobrenja, te mu na taj način nanio štetu. Također, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da apelantu plati određeni iznos na ime naknade za korištenje autorskih muzičkih djela odnosno štete za navedeni vremenski period sa zakonskim zateznim kamatama.

4. U obrazloženju, sud je ukazao da je apelant u tužbi, između ostalog, naveo da je izvršio kontrolu na lokaciji „Mepas Mall“ u Mostaru (u daljnjem tekstu: tržni centar) koji je u vlasništvu tuženog. Dalje je ukazao da je tuženi u odgovoru na tužbu istakao da u tužbi nije određeno u kojem dijelu tržnog centra su se koristila muzička autorska djela odnosno iz kojeg poslovnog prostora je dopirala muzika. Općinski sud je ukazao na sadržaj odredbi člana 20. stav 3. Zakona o autorskim i srodnim pravima odredbama, te čl. 2., 18., 23., 24., 25. i 26. Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava. Dalje, je ukazao da je apelant kolektivna organizacija koja obavlja djelatnosti kolektivnog ostvarivanja autorskog prava u svoje ime, a za račun autora, kojoj pojedini korisnik mora platiti naknadu – tarifu za upotrebu autorskog djela iz njegovog repertoara. Dalje je naveo da tarifa nije određena, jer nije zaključen kolektivni ugovor između apelanta i reprezentativnog udruženja korisnika, niti je zaključen ugovor između apelanta i tržnog centra. Sud je dalje naveo da je provedeno vještačenje po vještaku ekonomske struke. Osim toga, sud je ukazao da su, između ostalih, kao svjedoci saslušani apelantovi zaposlenici (S. H. i S. S.) koji su više puta u tržnom centru izvršili kontrolu javnog saopštavanja autorskih muzičkih djela i o tome sačinili zapisnike. Međutim, ukazao je da navedeni zapisnici ne posjeduju niti jedan bitan sastojak na osnovu kojeg bi se mogao izvesti zaključak da se radi o ispravama koje je u skladu sa javnim ovlaštenjima sačinio apelant odnosno apelantov zaposlenik. Imajući to u vidu zaključio je da ti zapisnici ne predstavljaju pravno valjanu ispravu. Dalje, sud je ukazao da je iskaze apelantovih zaposlenika kao svjedoka ocijenio kao nepouzdane i subjektivne, date u apelantovu korist bez valjanih pravno relevantnih argumenata, posebno ako se dovedu u vezu sa navedenim zapisnicima. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da apelant nije dokazao da je tuženi u utuženom periodu vršio povredu prava autora muzičkih djela, tako što je koristio autorska muzička djela bez odgovarajućeg apelantovog odobrenja. Stoga je sud uzimajući u obzir pravilo o teretu dokazivanja u smislu čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci.

5. Presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju, sud je ukazao da odsustvo kolektivnog ugovora ili zaključenog pojedinačnog ugovora ili odluke Vijeća za autorsko pravo o tarifi, ne oslobađa tuženog da apelantu nadoknadi štetu zbog neovlaštenog iskorištavanja muzičkih djela javnim saopštavanjem bez dozvole. Međutim, sud je naveo da iz analize sadržaja dokaza ne proizilazi utvrđenje da je tuženi povrijedio autorska prava. U vezi s tim, naveo je da iz izjave svjedoka tuženog (I. K.) i apelantovog zaposlenika S. S., te nalaza i mišljenje vještaka ekonomske struke proizilazi da je obračun naknade izvršen za površinu od 6.231 m ². Međutim, ukazao je da iz iskaza svjedoka I. K. slijedi da se od navedene površine preko 5.000 m² odnosi na hodnik u kojem se muzika uopće ne pušta, već se isključivo koristi kao razglas za obavijest korisnika centra u slučaju potrebe. Imajući to u vidu ukazao je da apelant nije dokazivao koje prostorije koristi tuženi. Osim toga, ukazao je da je pravilna ocjena prvostepenog suda da iz zapisnika o kontroli u tržnom centru ne proizilazi zaključak o postojanju dokazane činjenice da je tuženi vršio povredu autorskih prava u utuženom periodu. Također je naveo da u cijelosti prihvata zaključak prvostepenog suda u pogledu ocjene iskaza apelantovih zaposlenika. Pri tome, sud je ukazao je da u zapisnicima nije konstatovano da je druga strana upoznata sa zapisnikom radi eventualnih primjedbi, kao i da je zapisnike potpisala samo osoba koja ih je sačinila. Konačno, sud je istakao da je i ostale žalbene navode cijenio, ali da ih neće posebno obrazlagati, jer ne utiču na drugačiju odluku suda u ovoj pravnoj stvari.

6. Rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija je odbačena.

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporene odluka proizvoljno ocijenili dokaze i pogrešno utvrdili činjenično stanje, te proizvoljno primijenili relevantne propise. Apelant navodi da je za konkretnu pravnu stvar bitan sadržaj zapisnika koji su potvrdili apelantovi zaposlenici, a ne forma zapisnika odnosno da nije relevantno da li je prilikom sačinjavanja zapisnika bio prisutan tuženi i da li ga je tuženi potpisao. Apelant smatra da su zapisnici o kontroli koje sačinjava u okviru svoje djelatnosti odnosno prilikom kontrole korisnika da li koriste autorska muzička djela bez dozvole nesporan akt. U vezi s tim ukazuju na presudu Kantonalnog suda i više presuda Kantonalnog suda u Mostaru u kojima je usvojen apelantov tužbeni zahtjev. Osim toga, apelant navodi da njegov žalbeni navodi koji su od odlučenog značaja nisu razmotreni u cjelini. Naime, Kantonalni sud uopće nije obrazložio žalbeni navod koji se odnosi na ocjenu i zaključak prvostepenog suda o iskazima apelantovih zaposlenika, te da je obrazloženje o tom pitanju paušalno s obzirom da je Kantonalni sud samo ponovio zaključak prvostepenog suda.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi ocijenili dokaze i utvrdili činjenično stanje, te primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu ocjene dokaza i utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, redovni sudovi su utvrdili da apelant nije dokazao da je tuženi u utuženom periodu vršio povredu prava autora muzičkih dijela, odnosno da nije dokazivao koje prostorije koristi tuženi. Stoga su primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu čl. 123. i 126. ZPP-a odbili apelantov tužbeni zahtjev, u čemu Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi kojima on ukazuje na druge postupke odnosno presude Kantonalnih sudova u kojim na osnovu drugačije utvrđenog činjeničnog stanja usvojen njegov zahtjev ne mogu ni na koji način uticati na odluku u konkretnom slučaju. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao da u cijelosti prihvata zaključak prvostepenog suda u pogledu ocjene iskaza apelantovih zaposlenika. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da standard obrazložene sudske odluke dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Kikabidze protiv Gruzije, presuda od 16. novembra 2021. godine, predstavka broj 57642/12, tačka 62.). Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno apelantovim navodima, dao obrazloženje svoje odluke po pitanju svih ostalih relevantnih žalbenih navoda. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

12. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje tog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82, predstavka broj 22893/05, i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-

2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4249/22 (Asocijacija kompozitora… | Sudska praksa | Aktio