Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1812/24 (S.D.)

Odluka donesena 23. 01. 2025.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Pretpostavka nevinosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1812/24

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 01. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1812/24, rješavajući apelaciju S. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 23. januara 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio S. D. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 015481 24 Kž od 15. aprila 2024. godine i Rješenja Općinskog suda u Orašju broj 04 0 K 015481 24 KV od 16. marta 2024. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. D. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo Kurtović & Co iz Sarajeva, podnio je 29. aprila 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 015481 24 Kž od 15. aprila 2024. godine i Rješenja Općinskog suda u Orašju (u daljnjemtekstu: Općinski sud) broj 04 0 K 015481 24 KV od 16. marta 2024. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će ga pustiti na slobodu, ali je od prijedloga za donošenje privremene mjere odustao 17. septembra 2024. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Posavskog kantona Orašje (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore, a Tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku. Dostavljeni odgovori su radi eventualnog izjašnjenja poslati apelantu. Apelant se izjasnio 17. septembra 2024. godine. III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Rješenjem Općinskog suda broj 04 0 K 015481 24 KV od 16. marta 2024. godine produžen je pritvor apelantu i A. M. nakon potvrđivanja optužnice, koji može trajati godinu dana ili do nove odluke suda. Pritvor je u odnosu na apelanta produžen zbog opravdane bojazni od iteracijske opasnosti iz člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP).

5. Općinski sud je naveo da postoji osnovana sumnja da su optuženi počinili krivično djelo teške krađe obijanjem pomoćne kuće I. D., iz člana 287. stav 1. tačka a) u vezi sa čl. 28. (pokušaj) i 31. (saučiniteljstvo) Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ). Sud je ukazao na dokaze, i to na iskaz svjedoka I. D., zapisnik o uviđaju i fotodokumentaciju, kao i na iskaz policijskog službenika A. V., te na predmete pronađene prilikom uviđaja i prilikom pretresa optuženih.

6. Sud je doveo u vezu iskaze svjedoka I. D. i policijskog službenika A.V., pa ih je doveo u vezu s ostalim dokazima, i to zapisnikom o uviđaju na licu mjesta na kojem su policijski službenici zaustavili nepoznata lica i na pomoćnoj zgradi u vlasništvu I. D. pronašli određene predmete. Sud je dalje detaljno obrazložio tragove koji su pronađeni na vratima pomoćnog objekta, te istakao da se vještačenjem nije moglo sa sigurnošću utvrditi da trag potječe od pajsera pronađenog kod A. M. Ipak, sud je ukazao da su se optuženi u sporno vrijeme zatekli kod kuće I. D., da su kod sebe imali alat podoban za obijanje i rukavice i da su bili daleko od svojih kuća. To sve, prema zaključku suda, upućuje na postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivično djelo teške krađe, i to tako što su iskoristili odsustvo vlasnika, prišli pomoćnoj zgradi i pajserom djelovali ispod brave, otvorili vrata i ušli u unutrašnjost pomoćne zgrade iz koje nisu ništa oduzeli.

7. Sud nije prihvatio navod odbrane da su pronađeni pajser i trag boje, skinut s ulaznih vrata oštećenog, koji su bili ključni dokazi Tužilaštva, nakon vještačenja „postali beskorisni“, te da ne postoji niti jedan drugi dokaz koji bi potkrijepio tvrdnje optužbe. Naprotiv, sud je naveo da je upravo pajser, koji svojom širinom odgovara tragu s lica mjesta, pronađen kod optuženih u kritično vrijeme. Također, sud je naveo da su paušalni navodi da I. D. ima videonadzor, te da Tužilaštvo nije pribavilo snimke. Općinski sud je smatrao da su paušalni navodi da su na licu mjesta kritičnog dana morali postojati tragovi obuće jer je padala kiša, te da ih je Tužilaštvo propustilo fotografirati i usporediti s obućom optuženih. Naime, kako je sud naveo, u toku istrage su provedene uviđajne radnje kojima su evidentirani tragovi i pribavljeni dokazi koji su tada bili na raspolaganju. Osim toga, sud je ukazao i na postojanje osnovane sumnje da je optuženi A. M. izvršio napad na službeno lice.

8. Dalje, sud je dao obrazloženje u vezi s postojanjem posebnih pritvorskih razloga u odnosu na apelanta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Sud je ukazao na akt Europola BiH iz kojeg proizlazi da je apelant u Crnoj Gori registriran kao počinilac krivičnih djela iz čl. 229. i 222. KZFBiH i zabranjen mu je ulazak u Crnu Goru. Sud je također cijenio i to da je apelant nezaposlen, lošeg imovnog stanja, te otac troje maloljetne djece. Naveo je da apelant ima prebivalište u Sarajevu, a da je krivično djelo za koje se osnovano tereti počinjeno u Orašju, koje je gotovo 300 kilometara udaljeno od apelantovog mjesta prebivališta. To, prema stavu suda, ukazuje na apelantovu upornost i odlučnost da počini radnje za koje se osnovano tereti optužnicom. Općinski sud je sve navedeno doveo u vezu sa činjenicom da je apelantu osnovano stavljeno na teret da je krivično djelo počinio zajedno s optuženim A. M., višestruko osuđivanim licem koje je pobjeglo u BiH pred pravosudnim tijelima Republike Srbije radi izbjegavanja izvršenja kazne zatvora. Kako je sud naveo, sve navedeno dovodi do zaključka da sve pobrojane okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, ponoviti krivično djelo protiv imovine.

9. Sud nije prihvatio ni navode odbrane da Tužilaštvo tvrdnju o apelantovoj ranijoj osuđivanosti zasniva na pretpostavkama, te da to ne proizlazi iz kaznene evidencije. Sud je naveo da se podaci o ranijoj osuđivanosti ne odnose samo na osuđivanost u matičnoj državi, niti se ta činjenica dokazuje samo izvodom iz kaznene evidencije. Sud je ukazao da je apelant osuđivan u Crnoj Gori, kao i da podaci koji su pribavljeni putem Europola BiH nisu pretpostavke. Konačno, sud je zaključio da se jedino mjerom pritvora može otkloniti opasnost od ponavljanja krivičnog djela.

10. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 0 4 0 K 015481 24 Kž od 15. aprila 2024. godine kojim je odbijena apelantova žalba. Kantonalni sud je prihvatio i ponovio zaključke prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje. Sud je ocijenio neosnovanim apelantov navod da nisu ostvarena bitna obilježja krivičnog djela jer se „radnja izvršenja nije desila“ pa se ne može primijeniti propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina. Kako je sud naveo, apelantu se stavlja na teret da je počinio krivično djelo teške krađe za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, u vezi sa čl. 28. i 31. KZ-a. Činjenica da se apelantu stavlja na teret pokušaj krivičnog djela je bez utjecaja. Kako je sud istakao, odredbom člana 28. KZ-a (pokušaj) propisano je da „ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši kaznit će se za pokušaj krivičnog djela, ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna“. Za pokušaj krivičnog djela učinilac će se kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo, a može se i blaže kazniti. Kada je riječ o pokušaju u smislu odredbe člana 28. KZFBiH, radnja izvršenja je započeta, ali nije dovršena. Također, Kantonalni sud je ukazao da je u pitanju „očigledna omaška“ na strani 12. prvostepenog rješenja u dijelu gdje je navedeno da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo napada na službeno lice.

11. Sud je dalje ukazao da u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga apelant nije osporavao činjenicu da je osuđivan u Crnoj Gori i da mu je tamo zabranjen ulazak. Sud je ukazao da je prvostepeni sud raniju osuđivanost utvrdio na osnovu Europolovog akta, te da se to ne dokazuje samo podacima iz kaznene evidencije koji mogu biti manjkavi. Što se tiče apelantovog slabog imovnog stanja, Kantonalni sud je ukazao da je tu okolnost prvostepeni sud pravilno cijenio zajedno s drugim okolnostima, te zaključio da postoji opasnost od ponavljanja krivičnog djela. Dalje, Kantonalni sud je naveo da nije došlo do povrede pretpostavke nevinosti zbog sadržaja rješenja na str. 7. i 8. jer je sud naveo na osnovu kojih dokaza je utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo. Dakle, Kantonalni sud je potvrdio zaključke prvostepenog suda o postojanju posebnih pritvorskih razloga, kao i to da se samo mjerom pritvora može otkloniti opasnost od ponavljanja. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

12. Apelant u apelaciji navodi povredu prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant najprije ukazuje da nije došlo do krađe jer stvari nisu oduzete. Dakle, „nema nikakve krađe, nema radnje izvršenja, a nema ni elementa krivičnog djela“. Apelant ponovo ukazuje na stranu 12. prvostepenog rješenja gdje je navedeno da se apelantovim radnjama stječu sva bitna obilježja krivičnog djela napada na službeno lice u vršenju poslova sigurnosti, što je u suprotnosti s dispozitivom rješenja. Dalje, apelant problematizira zaključak redovnog suda da će ponoviti krivično djelo, te ukazuje da sud nije obrazložio kako je došao do tog zaključka. Smatra da sud nije mogao na osnovu Europolovog akta produžiti pritvor, kao ni zbog činjenice da je apelant slabog imovnog stanja. Smatra da je postojala mogućnost određivanja kućnog pritvora s elektronskim nadzorom. Apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti. Kako apelant navodi, na strani 7. rješenja sud je naveo „da […] pokušano počinjenje krivičnog djela proizlazi iz iskaza svjedoka“, dok je na strani 8. naveo da „na pokušaj počinjenja krivičnog djela, i to obijanjem prozora“ ukazuje zapisnik o uviđaju. Dalje, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu i apelantu isplati troškove sastavljanja apelacije. b)Odgovori na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da nisu povrijeđena apelantova prava. Isto je naveo i Općinski sud. U izjašnjenju na odgovore apelant je u suštini ostao kod apelacionih navoda, ali je ukazao da je pritvor ukinut i da povlači zahtjev za donošenje privremene mjere. V.Relevantni propisi

14. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 146. stav (1) tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna,

15. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03

– ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16, 75/17 i 31/23)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 28. stav (1)

Pokušaj (1) Ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj. Član 31.

Saučiniteljstvo

Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo. Član 287. stav (1)

Teška krađa (1) Kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kaznit će se ko krađu (član 286. Krađa, stav 1.) učini:

a) obijanjem, provaljivanjem ili drugim savladavanjem većih prepreka da dođe do tvari iz zatvorenih zgrada, soba, blagajni, ormara ili drugih zatvorenih prostorija ili prostora;

b) na naročito opasan ili naročito drzak način;

c) iskorišćavanjem stanja nastalog požarom, poplavom, potresom ili drugom nesrećom;

d) iskorišćavanjem bespomoćnosti ili drugog naročito teškog stanja druge osobe. VI.Dopustivost i meritum

16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

17. Apelant pobija rješenja redovnih sudova tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.d) i

e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Ustavni sud će najprije ispitati osporena rješenja u skladu s garancijama iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

19. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

20. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje je propisano krivičnim zakonom, zbog čega njegovo lišenje slobode potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zaključio je da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, između ostalih izvora, Evropski sud, Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tačka 144). Opravdanost držanja optuženog u pritvoru se mora ocjenjivati u svakom predmetu u skladu s njegovim posebnim karakteristikama. Produženi pritvor se može opravdati samo postojanjem specifičnih naznaka o stvarnom zahtjevu javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, preteže nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (vidi, između ostalih izvora, Evropski sud Bigović protiv Crne Gore, presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203).

21. Apelant najprije ukazuje da nisu ispunjeni uvjeti za pritvor jer on nije izvršio „krađu“ zato što nije oduzeo stvar, pa smatra da stoga ne postoji ni „kvalifikatorna okolnost načina izvršenja teške krađe“. Također apelant ukazuje da svjedok nije identificirao lica u svom dvorištu, pa radnja obijanja odnosno provaljivana nije dokazana. Tim navodima apelant ukazuje na nepostojanje osnovane sumnje. Ustavni sud primjećuje, suprotno apelantovim navodima, da su se i Općinski sud i Kantonalni sud odredili prema krivičnom djelu teške krađe u pokušaju, te su utvrdili da postoji dovoljno dokaza koji potkrepljuju postojanje osnovane sumnje (vidi tač. 5. i 12. ove odluke). Što se tiče dokazanosti krivične radnje obijanja, Ustavni sud konstatira da je protiv apelanta podignuta optužnica i postupak je u toku. Ustavni sud podsjeća da pri određivanju/produžavanju pritvora Evropski sud pravi distinkciju između činjenica koje izazivaju sumnju da je neko lice počinilo krivično djelo u odnosu na činjenice koje opravdavaju donošenje osuđujuće presude ili čak podizanje optužnice (vidi Evropski sud, Baser i Ozcelik protiv Turske, presuda od 13. septembra 2022. godine, predstavke br. 30694/15 i 30803/15, tačka 188. s daljnjim referencama). U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo kako je opisano optužnicom nije ničim dovedena u pitanje. Prema tome, ispunjen je prvi uvjet za određivanje apelantovog pritvora u smislu člana 5. stav

1. Evropske konvencije.

22. U odnosu na postojanje iteracijske opasnosti, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog/optuženog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Kurt protiv Austrije, presuda od 15. juna 2021. godine, predstavka broj 62903/15, tačka 187).

23. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi prilikom produženja pritvora imali u vidu kako uvjete propisane zakonom tako i postojanje naročitih okolnosti. Pri tome, redovni sud je naveo za šta se apelant tereti optužnicom, te je cijenio najprije apelantove lične prilike, odnosno da je porodičan i nezaposlen te slabog imovnog stanja. Također, sud je imao u vidu način izvršenja djela odnosno iskazanu upornost (vršenje djela daleko od mjesta stanovanja) i s licem koje je višestruko osuđivano i koje je u bjekstvu pred pravosudnim organima Srbije. Također, sud je cijenio Europolov akt odnosno činjenicu da je u Crnoj Gori apelant osuđen za krivična djela i da mu je zabranjen ulazak u tu zemlju (vidi tač. 10. i 13. ove odluke).

24. Okolnosti koje je naveo redovni sud i prema ocjeni Ustavnog suda predstavljaju naročite okolnosti koje sve zajedno ukazuju na visok stepen iteracijske opasnosti u slučaju puštanja apelanta na slobodu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno navodima iz apelacije, smatra da su redovni sudovi u osporenim rješenjima pri ocjeni opravdanosti produženja mjere pritvora apelantu imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i, s druge strane, naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentirane razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu. Stoga su neosnovani apelantovi prigovori da redovni sudovi nisu dali adekvatno obrazloženje u pogledu ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.

25. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantovo lišenje slobode, odnosno produženje pritvora nije bilo „arbitrarno“, odnosno „nezakonito“ u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Također, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi su u konkretnom slučaju, u smislu osiguranja garancija obuhvaćenih članom 5. stav 3. Evropske konvencije, naveli da se samo pritvorom može postići željena svrha i da nije postojala mogućnost određivanja kućnog pritvora s elektronskim nadzorom.

26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Presumpcija nevinosti

27. Apelant je ukazao na kršenje presumpcije nevinosti ukazujući na problematične dijelove rješenja na str. 7. i 8 prvostepenog rješenja (vidi tačku 14. ove odluke). Međutim, suprotno tim navodima, Ustavni sud primjećuje da je rješenje napisano na način da jasno ukazuje da je apelant osumnjičen, te da se govori o postojanju osnovane sumnje, a kako je to konstatirao i Kantonalni sud (vidi tačku 13. ove odluke). Nigdje u rješenju se ne prejudicira krivica niti postoji zaključak o apelantovoj krivici. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantu nije povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

28. U odnosu na apelantov zahtjev da mu se isplati određeni iznos za sastavljanje apelacije, Ustavni sud ukazuje da takva mogućnost nije propisana Pravilima Ustavnog suda, te da te troškove snose apelanti. VII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada je sud dao jasne i određene razloge zbog kojih je apelantu potrebno produžiti mjeru pritvora.

30. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada sud u rješenju nije prejudicirao niti je donio zaključak o apelantovoj krivici.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1812/24 (S.D.) | Sudska praksa | Aktio