Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3708/22 (B. T.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Radni spor
- Pravo na pravnu sigurnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3708/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-3708/22, rješavajući apelacije Branka Tomića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Branka Tomića podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 115120 22 Rsž 2 od 25. augusta 2022. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 27. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 115120 22 Rsž 2 od 25. augusta 2022. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-3708/22.
2. Apelant je posredstvom istog advokata 19. februara 2023. godine podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 115120 22 Rev 2 od 3. novembra 2022. godine, te protiv prethodno navedene odluke. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-784/23.
3. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je osporena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se apelacije zavedene pod br. AP-3708/22 i AP-784/23 odnose na isti postupak, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3708/22.
Uvodne napomene
5. Apelant je 10. jula 2012. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv „Autocentar Tomić“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Apelant je dva puta precizirao tužbeni zahtjev.
6. Presudom Općinskog suda od 8. augusta 2016. godine tuženi je obavezan da isplati apelantu iznos od 7.508,80 KM na ime razlike neisplaćenih naknada za prijevoz, za određeni vremenski period (stav I izreke). Također, tuženi je obavezan da isplati apelantu iznos od 1.277,52 KM na ime razlike neisplaćene naknade za ishranu za vrijeme rada za određeni vremenski period (stav II izreke). Dalje, tuženi je obavezan da naknadi apelantu troškove parnice u iznosu od 1.712,80 KM (stav III izreke). S druge strane, odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi isplati iznos od 1.723,50 KM na ime manje isplaćene naknade za regres za korištenje godišnjeg odmora za određeni vremenski period (stav IV izreke), te iznos od 3.000,00 KM na ime razlike neisplaćene otpremnine (stav V izreke), sve bliže precizirano u izreci presude.
7. Presudom Kantonalnog suda od 3. marta 2021. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je tuženi obavezan da apelantu isplati otpremninu u iznosu od 3.000,00 KM, a apelantova žalba u preostalom dijelu je odbijena. Također, tuženikova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi isplati naknada za prijevoz u iznosu od 7.508,80 KM, dok je njegova žalba u preostalom dijelu odbijena. Isto tako, prvostepena presuda je preinačena u odluci o troškovima parničnog postupka tako što je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.
8. Apelant je prije podnošenja ove apelacije, Ustavnom sudu podnio apelaciju broj AP-1007/21 protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 115120 16 Rsž od 3. marta 2021. godine, kao i zbog dužine trajanja parničnog postupka. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-
1007/21 od 8. juna 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) djelimično usvojio apelantovu apelaciju na način da je utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na presudu Kantonalnog suda „u dijelu u kojem je odlučeno o regresu za godišnji odmor, te u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan tom presudom. Shodno tome, Ustavni sud je ukinuo presudu Kantonalnog suda u dijelu u kojem je odlučeno o regresu za godišnji odmor i troškovima postupka i predmet je vraćen Kantonalnom sudu kako bi donio novu odluku. Vezano za odluku o troškovima postupka Ustavni sud je obrazložio da da je presuda Kantonalnog suda djelimično ukinuta, te da stoga smatra da je neophodno ukinuti osporenu odluku i dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, o kojima će Kantonalni sud odlučiti u ponovnom postupku shodno relevantnim odredbama Zakona parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP)
Osporena odluka
9. Presudom Kantonalnog suda od 25. augusta 2022. godine, donesenom u ponovnom postupku, v.sp. 13.509,82 KM, apelantova žalba je uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 1.723,50 KM na ime regresa za određeni vremenski period. Istovremeno, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
10. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je primjenom člana 386. stav 2. ZPP cijenio uspjeh stranaka u postupku u svakoj fazi postupka. Dalje, istakao je da je prema visini konačno dosuđenog iznosa od 6.001,02 KM i visini potraživanja utvrdio da je u fazi tužbe i odgovora na tužbu apelantov uspjeh 40%, a tuženikov 60%. Također, sud je naveo da je u vrijeme pripremnog ročišta, odloženog ročišta za glavnu raspravu i ročišta za glavnu raspravu, apelantov uspjeh 33%, a tuženikov 67%. Osim toga, ukazao je da je u vrijeme nastavka ročišta za glavnu raspravu i u žalbenom postupku, apelantov uspjeh 44 %, a tuženikov 56 %. Dalje, sud je naveo da je apelant tokom čitavog postupka imao manji uspjeh, ali je platio troškove vještačenja u iznos od 250,00 KM, dok je tuženi imao troškove PDV-a i dolaska na ročište koje je odgođeno, a na koje nije došao apelantov punomoćnik. Dakle, sud je naveo da iz navedenog slijedi da su uspjesi stranaka i opravdani troškovi približno jednaki, pa je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
11. Rješenjem Vrhovnog suda od 3. novembra 2022. godine apelantova revizija je odbačena sa obrazloženjem da prema stavu Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 21. decembra 2021. godine. odluka o troškovima postupka ne predstavlja odluku o sporu te da stoga osporeno rješenje ne ispunjava uvjet za dopuštenost revizije u smislu člana 254. ZPP.
12. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant smatra da je Kantonalni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da je Kantonalni sud donio pogrešan zaključak o postotku apelantovog uspjeha u konkretnoj pravnoj stvari, pa tako i o osnovu tuženikovog uspjeha iz razloga što je pogrešno primijenio član 386. stav 2. ZPP u vezi sa članom 397. stav 2. ZPP. Naime, apelant navodi da je Kantonalni sud nekom svojom logikom došao do zaključka da je uspjeh apelanta i tuženog u sporu jednak što je jednostavno u suprotnosti sa relevantnim odredbama ZPP. Dakle, apelant ukazuje da navedeno upućuje na jasan zaključak da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Dalje, apelant navodi da postoji i povreda principa pravne sigurnosti kada iz istog suda u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu dolaze protivrječne odluke u periodu od samo nekoliko mjeseci, te ukazuje na odluku Ustavnog suda broj AP-2338/15 od 17. februara 2016. godine. U konačnici, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, jer je postupak pred prvostepenim i drugostepenim sudom trajao deset godina.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
15. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije svakom obezbjeđuje pravo da sudu podnese zahtjev u vezi sa svojim pravima i obavezama građanske prirode. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo da se pokrene postupak, već i pravo da sud „riješi“ spor. Najvažniji faktor je taj da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42. s referencama na drugu relevantnu sudsku praksu). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu odluke u kojim je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelant ostvario pravo na pristup sudu budući da je osporenom presudom ispitana suština spora između apelanta i tuženog (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2748/22 od 23. marta 2023. godine, tačka 26., dostupna na www.ustavnisud.ba).
16. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na kršenje principa pravne sigurnosti u vezi sa odlukom o troškovima postupka, Ustavni sud podsjeća da samo postojanje protivriječnih sudskih odluka u okviru istog suda u pogledu istog ili sličnog činjeničnog i pravnog pitanja, ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost) (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1745/14 od 7. marta 2017. godine, tačka 37., dostupna na www.ustavnisud.ba), za šta apelant u konkretnom slučaju nije predočio dokaze. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se ne radi o istom činjeničnom pitanju jer je u odluci na koju apelant ukazuje utvrđeno da je tužiteljica uspjela u cijelosti u sporu, dok u konkretnoj situaciji to nije slučaj budući da je Kantonalni sud utvrdio da su uspjesi stranaka i opravdani troškovi približno jednaki, pa je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba)
18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud ukazuje da je odlukom broj AP-1007/21 od 8. juna 2022. godine, utvrdio povredu prava na pravično suđenje odnosu na dužinu trajanja postupka u navedenom predmetu (vidi, tačka 9. ove odluke). Dakle, Ustavni sud navode o dužini trajanja postupka može razmatrati samo od dana donošenja navedene odluke Ustavnog suda, pa do dana okončanja postupka. Navedena odluka Ustavnog suda je donesena 8. juna 2022. godine a postupak je okončan presudom Kantonalnog suda od 25. augusta 2022. godine. Dakle postupak je pred Kantonalnim sudom trajao dva mjeseca. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
19. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman