Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1638/22 („Triglav osiguranje“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stjecanje bez osnova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1638/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1638/22, rješavajući apelacije „Triglav osiguranja“ d.d. Sarajevo i „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije „Triglav osiguranja“ d.d. Sarajevo i „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 451206 21 Rev od 11. februara 2022. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. „Triglav osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvoapelant), koje zastupa Alma Kapetanović, prvoapelantova zaposlenica, podnijelo je 11. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 451206 21 Rev od 11. februara 2022. godine. Apelacija je u Ustavnom sudu evidentirana pod brojem AP-1638/22.
2. Protiv naprijed navedene presude Vrhovnog suda apelaciju je 19. maja 2022. godine podnijelo i „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugoapelant), koje zastupaju Semir Puzić i Dževad Agović, advokati iz Sarajeva. Ova apelacija je u Ustavnom sudu evidentirana pod brojem AP-
1775/22.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1638/22.
Uvodne napomene
4. U prethodno vođenom postupku po tužbi apelanata protiv Tehničkog remontnog zavoda Hadžići d.d. (u daljnjem tekstu: Zavod ili tužilac) Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-135/03-III od 28. jula 2005. godine obavezan je Zavod da apelantima isplati određene novčane iznose sa zakonskim kamatama i troškovima postupka.
5. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 27. aprila 2007. godine odbijena je žalba Zavoda i potvrđena je prvostepena presuda. Nakon toga apelanti su pokrenuli izvršni postupak u kojem su od Zavoda naplatili dosuđene iznose.
6. Iz spisa predmeta proizlazi da je presudom Vrhovnog suda od 24. februara 2009. godine usvojena revizija Zavoda i preinačene nižestepene presude tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata.
Postupak u kojem je donesena osporena odluka
7. Tužilac je 9. jula 2014. godine izvršio uvid u spis predmeta broj Ps-135/03-III, saznao za presudu Vrhovnog suda i zatražio kopiju presude od 24. februara 2009. godine. Nakon toga, tužilac je 4. augusta 2014. godine podnio tužbu protiv apelanata radi neosnovanog bogaćenja.
8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 451206 14 Ps od 25. januara 2016. godine obavezani su apelanti da tužiocu isplate precizirane novčane iznose (u daljnjem tekstu: sporne iznose) sa zateznim kamatama i troškovima postupka. Sud je naveo da među strankama nije sporno da je u prethodno vođenom parničnom postupku tužilac obavezan da apelantima isplati određene novčane iznose, koje je i isplatio. S obzirom na to da je Vrhovni sud presudom od 24. februara 2009. godine preinačio nižestepene presude i odbio tužbene zahtjeve apelanata, tužilac je svoj tužbeni zahtjev zasnovao na činjenici da je prestao pravni osnov po kojem je apelantima izvršio plaćanja. Nadalje, na osnovu provedenih dokaza i uvidom u spis predmeta broj Ps-135/03-III, sud je utvrdio da je tužioca u ranijem postupku zastupao zaposlenik. Tokom postupka tužilac je ovlastio advokata Eminu Hasanović da ga zastupa na ročištu za glavnu raspravu, ali ga je ona zastupala sve do okončanja postupka pred drugostepenim sudom. U vezi s tim je utvrđeno da je tužilac, zastupan po direktoru, lično podnio reviziju, ali da je presuda Vrhovnog suda od 24. februara 2009. godine dostavljena 3. jula 2009. godine advokatu Emini Hasanović, koja je u presudi navedena kao tužiočeva punomoćnica. Apelantima je presuda Vrhovnog suda dostavljena 3. i 6. aprila 2009. godine. Također, sud je utvrdio da je tužilac dao specijalnu punomoć advokatu za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu, odnosno da advokat nije zastupao tužioca u revizionom postupku. Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovor zastare koji su istakli apelanti s obrazloženjem da je tužilac podnio tužbu u okviru općeg roka zastarjelosti. Naime, tužilac je presudu Vrhovnog suda zaprimio 9. jula 2014. godine, dok je tužbu podnio 4. augusta 2014. godine. S obzirom na to da su apelanti od tužioca naplatili sporne iznose na osnovu presuda koje su u konačnici preinačene, sud je u skladu s odredbom člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao apelante da tužiocu isplate sporne iznose s kamatama od dana kada su apelanti primili odluku Vrhovnog suda. Obrazloženo je da je tada otpao pravni osnov na osnovu kojeg su naplatili sporne iznose od tužioca. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbi čl. 383. i 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Advokatskom tarifom i uspjehom stranaka u sporu.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 451206 16 Pž od 26. novembra 2020. godine uvažene su žalbe apelanata i preinačena je prvostepena presuda tako što je tužiočev tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Tužilac je obavezan da drugoapelantu naknadi troškove postupka. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da advokat Emina Hasanović nije bila tužiočeva punomoćnica u revizionom postupku. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je navedena punomoćnica, iako je bila ovlaštena samo za zastupanje na glavnoj raspravi, zastupala tužioca i u žalbenom postupku, čemu se tužilac nije protivio. Također, punomoćnici su dostavljene presude prvostepenog i drugostepenog suda, dok joj je presuda Vrhovnog suda dostavljena 3. aprila 2009. godine. Nadalje, Kantonalni sud je obrazložio da je i prvostepeni sud utvrdio da su u prethodno vođenom parničnom postupku sudovi na sve tri instance smatrali da je advokat Emina Hasanović tužiočeva punomoćnica. Ovo tim prije što je u uvodu odluka redovnih sudova navedena kao tužiočeva punomoćnica, dok iz spisa predmeta broj Ps-135/03-III proizlazi da ni tužilac niti punomoćnica nisu opozvali/otkazali izdatu punomoć. Kantonalni sud je u skladu s odredbom člana 302, člana 305. stav 1. tačka 1. i člana 310. st. 1. i 2. ZPP-a zaključio da je tužiočevoj punomoćnici, pa samim tim i tužiocu, odluka revizionog suda dostavljena 3. aprila 2009. godine. S obzirom na to da je tužilac 4. augusta 2014. godine podnio tužbu protiv apelanata, sud je zaključio da je tužba podnesena nakon proteka zastarnog roka od pet godina propisanog članom 371. ZOO-a. Stoga je Kantonalni sud ocijenio osnovanim prigovor zastare potraživanja koji su istakli apelanti, te ukazao da je, u smislu člana 360. ZOO-a, prestalo tužiočevo pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbi čl. 383, 386. i 397. ZPP-a.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 451206 21 Rev od 11. februara 2022. godine uvažena je tužiočeva revizija i preinačena je drugostepena presuda tako što su odbijene kao neosnovane žalbe apelanata i u cijelosti potvrđena prvostepena presuda. Odbijen je drugoapelantov zahtjev za naknadu troškova revizije.
11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je predmet spora tužiočev zahtjev da mu apelanti isplate sporne iznose na ime povrata neosnovano naplaćenog duga, na osnovu odredbe člana
210. ZOO-a. Vrhovni sud je istakao da se revizijom osporava zaključak drugostepenog suda da je tužilac imao pravo da od apelanata traži ispunjenje obaveza nakon dostavljanja presuda Vrhovnog suda od 24. februara 2009. godine njegovoj punomoćnici jer je tada stekao pravo da od njih zahtijeva povrat neosnovano stečenog. U vezi s tim, Vrhovni sud je ocijenio pogrešnim stav drugostepenog suda da je punomoćnica bila ovlaštena za zastupanje tužioca u revizionom postupku jer tužiočeva punomoć u predmetu broj Ps-135/03-III nije bila opozvana niti otkazana. Obrazloženo je da taj argument drugostepenog suda nije prihvatljiv budući da iz sadržaja punomoći ne proizlazi da je punomoćnica bila ovlaštena da zastupa tužioca u revizionom postupku. Ovo posebno ako se uzme u obzir sadržaj punomoći u kojoj je navedeno da je punomoć data samo za zastupanje na glavnoj raspravi. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je ukazao da je pravilan zaključak prvostepenog suda u pogledu vremena dostavljanja sporne odluke tužiocu (9. jula 2014. godine) i stav da se od tog datuma računa početak roka zastarjelosti. Istakao je da nije od značaja ni okolnost što je u presudi Vrhovnog suda advokat Emina Hasanović navedena kao tužiočeva punomoćnica. Naime, tužilac nije ovlastio punomoćnicu za obavljanje radnji u revizionom postupku, pa stoga nisu bili ispunjeni uvjeti za zastupanje iz člana 305. ZPP-a. Vrhovni sud je istakao da je pravilna odluka prvostepenog suda u pogledu zaključka o neosnovanosti prigovora zastarjelosti potraživanja. Istakao je da se rok zastarjelosti treba računati od 9. jula 2014. godine kada je presuda Vrhovnog suda od 24. februara 2009. godine dostavljena tužiocu. S obzirom na to da je prvostepeni sud pravilno odlučio o prigovoru zastarjelosti, Vrhovni sud je u skladu s odredbom člana 250. stav 1. ZPP-a odlučio kao u izreci presude i potvrdio prvostepenu presudu kao zakonitu i pravilnu.
12. Apelanti navode da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili u postupku u kojem je donesena osporena odluka. Osporavaju zaključak Općinskog i Vrhovnog suda u pogledu zastare spornog potraživanja i valjanosti zastupanja tužioca od strane advokata Emine Hasanović. Smatraju da je pravilan zaključak Kantonalnog suda da je tužiočevo potraživanje zastarjelo. Pored toga, prvoapelant ističe da mu u postupku revizije nije dostavljena tužiočeva revizija na odgovor, dok drugoapelant smatra da je proizvoljno određen datum početka računanja zakonskih zateznih kamata.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
17. U vezi s navodima apelanata koji se, u suštini, tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač od. 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP-a, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud jasno obrazložio zbog čega je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je punomoćnica bila ovlaštena za zastupanje tužioca u revizionom postupku, pa samim tim i zaključak tog suda u pogledu datuma od kojeg se računa rok zastarjelosti u konkretnom slučaju. U odnosu na prvoapelantove navode da mu nije dostavljena tužiočeva revizija na odgovor, Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP-
4058/22 (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4058/22 od 18. januara 2024. godine, tačka 23. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u toj odluci ispitivao situaciju u kojoj je apelant u tom predmetu dao odgovor na reviziju, ali se on nije nalazio u spisu, pa ga Vrhovni sud nije uzeo u obzir prilikom odlučivanja o reviziji. Ustavni sud je u vezi s tim naveo „da apelantov odgovor na reviziju ne bi suštinski utjecao na drugačiju odluku Vrhovnog suda“ s obzirom na to da su „apelantovi stavovi vezani za postavljeni tužbeni zahtjev nesporno bila poznati Vrhovnom sudu prilikom donošenja osporene odluke“.
19. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su oba apelanta tokom postupka pred prvostepenim sudom istakla prigovor zastare potraživanja te da su na tom prigovoru zasnivali i žalbe koje su podnijeli protiv prvostepene presude. Iz navedenog proizlazi da su, u smislu navedenog stava Ustavnog suda, u konkretnom slučaju Vrhovnom sudu prilikom donošenja osporene odluke bili poznati prvoapelantovi stavovi u vezi s postavljenim tužbenim zahtjevom. Dakle, iako je Vrhovni sud propustio da prvoapelantu dostavi reviziju na odgovor, Ustavni sud smatra da taj propust u takvim okolnostima ne vodi zaključku o povredi prvoapelantovih prava. Ovo tim prije što iz činjenica predmeta nesporno proizlazi da su oba apelanta imala mogućnost predlagati svoje dokaze i osporavati i komentirati dokaze suprotne strane, što su i činili. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje.
20. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
21. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman