Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3733/24 (D. Đ.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Mjenica
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3733/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-3733/24, rješavajući apelaciju Dražena Đudurovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dražen Đudurović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 210988 24 Rev od 25. juna 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dražen Đudurović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 7. septembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 210988 24 Rev od 25. juna 2024. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 210988 23 Gž 2 od 22. novembra 2023. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio prinudno izvršenje navedenih presuda u izvršnom postupku koji je pokrenut na nekretninama u kojima živi sa suprugom i dvoje maloljetne djece do donošenja odluke o ovoj apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 26. juna 2023. godino odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice „Naše banke“ a. d. da se apelant i ostali tuženi obavežu da joj solidarno isplate određeni iznos na ime duga po osnovu dospjelih mjenica s kamatom.

3. Presudom Okružnog suda od 22. novembra 2023. godine djelimično je usvojena tužiteljicina žalba i prvostepena presuda preinačena tako što su apelant i ostali tuženi obavezani da tužiteljici po osnovu mjenica solidarno isplate određeni novčani iznos.

4. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da nije sporno da je 25. marta 2013. godine „Pavlović International Bank“ a.d. kao davalac kredita s „Interbriket” d.o.o. Banjaluka kao korisnikom kredita, odnosno prvotuženim, te apelantom i trećetuženim kao hipotekarnim dužnicima zaključio ugovor o reprogramiranju kredita. Dalje je ukazao da su mjenice apelanta i ostali tuženih bile instrument osiguranja naplate kredita, kao i da su se ugovorne strane saglasile da banka ima pravo da jednostrano raskine ugovor u slučaju da korisnik kredita ne izmiri dospjelu obavezu po ugovoru. Također je naveo da je 28. januara 2015. godine davalac kredita raskinuo ugovor zbog neplaćanja obaveza, da je obavijestio apelanta i ostale tužene da je cjelokupan dug s danom raskida ugovora dospio na naplatu, kao i da mogu u roku od osam dana izmiriti cjelokupan dug. Okružni sud je naveo da je 11. marta 2015. godine davalac kredita protiv apelanta i ostalih tuženih podnio prijedlog za izvršenje radi naplate novčanog potraživanja, kao i da je rješenjem o izvršenju određeno predloženo izvršenje. Odlučujući o prigovoru izvršenika, prvostepeni sud je zaključkom odgodio navedeno izvršenje, smatrajući prijedlog za izvršenje tužbom. Okružni sud je ukazao da su apelant i ostali tuženi izdali navedene mjenice kao bjanko mjenice „bez protesta”, zajedno s mjeničnim izjavama. Dalje je ukazao da su apelant i ostali tuženi tim izjavama ovlastili tužiteljicu da može upisati iznos potraživanja s kamatama, troškovima, te da ih može podnijeti na isplatu radi naplate potraživanja iz navedenog ugovora.

5. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je revizija apelanta i ostalih tuženih izjavljena protiv presude Okružnog suda od 22. novembra 2023. godine.

6. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je pravilan zaključak sudova da se u konkretnom slučaju radi o vlastitim mjenica izdatim kao bjanko mjenice, na blanketu trasirane mjenice. Dalje je ukazao da to što su apelant i ostali tuženi stavili potpis na licu mjenice u dijelu naslova prihvaćamo ne mijenja vrstu mjenice niti dovodi u pitanje status tuženih. To jer akceptiranje u pravilu ne postoji kod vlastite mjenice pošto je izdavalac ujedno i glavni dužnik i odgovara isto kao i akceptant trasirane mjenice. Također je ukazao da nije došlo do zastare potraživanja bilo da se za datum dospjelosti mjenice uzme dan kada je sačinjena obavijest o raskidu ugovora ili datum upisan na obrascu mjenice, odnosno 10. mart 2023. godine jer je 11. marta 2015. godine podnesen prijedlog za izvršenje. Imalac mjenice, sa ili bez protesta, obavezan je da mjenicu prezentira na isplatu najranije na dan dospjelosti mjenice, a najkasnije jednog od dva radna dana koji neposredno dolaze poslije dana dospjelosti. Obaveza regresnih dužnika vezana je u prvom redu za prezentaciju mjenice na isplatu jer ako imalac mjenice ne prezentira mjenicu na isplatu glavnom dužniku i ne podigne protest zbog neuspjele naplate gubi pravo regresa prema ostalim mjeničnim dužnicima. U tom slučaju imaocu mjenice kao glavni mjenični dužnik ostaje akceptant, odnosno izdavalac vlastite mjenice jer on odgovara jednako kao akceptant, i to u roku od tri godine poslije dospjelosti mjenice. Vrhovni sud je ukazao da je pravilno usvojen tužbeni zahtjev u visini iznosa utvrđenog nalazom vještaka jer svi tuženi prema tužiteljici imaju položaj glavnog, a ne regresnog dužnika. Zato tužiteljicino propuštanje da izvrši prezentaciju mjenice na isplatu po njenoj dospjelosti od mjenične obaveze oslobađa samo regresne dužnike, ali ne i glavnog dužnika, pod uvjetom da je tužba podnesena unutar zastarnog roka, što u ovom slučaju jest.

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporene odluke dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3733/24 (D. Đ.) | Sudska praksa | Aktio