Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1508/24 (M. P. i drugi)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na pravnu sigurnost
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1508/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. svibnja 2026. godine, u predmetu broj AP-1508/24, rješavajući apelacije Mehmeda Pekmeza i drugih, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mehmed Pekmez, Mirsad Pediša i Zineta Ćutahija protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 628441 19 Rsž od 11. listopada 2023. godine;
Amir Talović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 638193 19 Rsž od 4. listopada 2023. godine;
Salko Ahmetović, Sado Đipa i Nenad Peša protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 628431 19 Rsž od 28. studenog 2023. godine;
Almir Bašić i Elmedin Tatlić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 628399 19 Rsž od 5. veljače 2024. godine;
Haris Babić, Muamer Makaš i Dragan Čuraković protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 630222 19 Rsž od 15. siječnja 2024. godine;
Vladimir Tadić, Sabahudin Kadić i Safet Zukanović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 630448 19 Rsž od 9. siječnja 2024. godine; Nermin Zečević protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 630439 19 Rsž od 31. siječnja 2024. godine;
Ramiz Đipa, Eldin Sokić i Salhudin Smajlović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 629074 19 Rsž od 9. siječnja 2024. godine;
Zlatan Prešljić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 632278 19 Rsž od 9. siječnja 2024. godine i
Mustafa Druškić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 630463 19 Rsž od 5. veljače 2024. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1508/24
1. Mehmed Pekmez, Mirsad Pediša i Zineta Ćutahija (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Enes Džafić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 9. travnja 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 628441 24 Rev od 18. siječnja 2024. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) 65 0 Rs 628441 19 Rsž od 11. listopada 2023. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1863/23 od 15. veljače 2024. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv navedene odluke Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 18. siječnja 2024. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
2. AP-2516/24
3. Amir Talović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Enes Džafić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 14. lipnja 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 638193 24 Rev od 14. ožujka 2024. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 638193 19 Rsž od 4. listopada 2023. godine.
4. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-297/24 od 18. travnja 2024. godine , odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene odluke Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 14. ožujka 2024. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. AP-2902/24
5. Salko Ahmetović, Sado Đipa i Nenad Peša (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Enes Džafić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 10. lipnja 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 628431 24 Rev od 4. travnja 2024. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 628431 19 Rsž od 28. studenog 2023. godine.
6. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-297/24 od 18. travnja 2024. godine , odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv navedene odluke Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 4. travnja 2024. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
4. AP-2904/24
7. Almir Bašić i Elmedin Tatlić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Enes Džafić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 10. srpnja 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 628399 24 Rev od 18. travnja 2024. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 628399 19 Rsž od 5. veljače 2024. godine.
8. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1738/24 od 19. lipnja 2024. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv navedene odluke Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 18. travnja 2024. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
5. AP-3032/24
9. Haris Babić, Muamer Makaš i Dragan Čuraković (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Enes Džafić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 15. srpnja 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 630222 24 Rev od 22. travnja 2024. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 630222 19 Rsž od 15. siječnja 2024. godine.
10. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-947/24 od 19. lipnja 2024. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv navedene odluke Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 22. travnja 2024. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
6. AP-3033/24
11. Vladimir Tadić, Sabahudin Kadić i Safet Zukanović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Enes Džafić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 17. srpnja 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 630448 24 Rev od 21. svibnja 2024. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 630448 19 Rsž od 9. siječnja 2024. godine.
12. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1923/24 od 19. lipnja 2024. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv navedene odluke Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 21. svibnja 2024. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
7. AP-3389/24
13. Nermin Zečević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Enes Džafić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 8. kolovoza 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 630439 24 Rev od 7. svibnja 2024. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 630439 19 Rsž od 31. siječnja 2024. godine.
14. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1684/24 od 19. lipnja 2024. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene odluke Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 7. svibnja 2024. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
8. AP-3390/24
15. Ramiz Đipa, Eldin Sokić i Salhudin Smajlović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Enes Džafić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 8. kolovoza 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 629074 24 Rev od 23. travnja 2024. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 629074 19 Rsž od 9. siječnja 2024. godine.
16. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1236/24 od 19. lipnja 2024. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv navedene odluke Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 23. travnja 2024. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
9. AP-3391/24
17. Zlatan Prešljić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Enes Džafić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 8. kolovoza 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 632278 24 Rev od 14. svibnja 2024. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 632278 19 Rsž od 9. siječnja 2024. godine.
18. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1738/24 od 19. lipnja 2024. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene odluke Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 14. svibnja 2024. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
10. AP-3450/24
19. Mustafa Druškić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Enes Džafić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 14. kolovoza 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 630463 24 Rev od 27. svibnja 2024. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 630463 19 Rsž od 5. veljače 2024. godine.
20. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1738/24 od 19. lipnja 2024. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene odluke Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 27. svibnja 2024. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
Spajanje predmeta
21. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1508/24.
Činjenice
22. U postupcima, koji su u dijelu koji apelanti osporavaju okončani presudama Kantonalnog suda, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da im tužena (Federacija BiH, Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova, Federalna uprava policije), na ime razlike naknade za minuli rad, isplati novčane iznose navedene u izrekama presudā.
23. U obrazloženju osporenih presudā Kantonalni sud je naveo da su apelanti postavljeni tužbeni zahtjev zasnovali na tvrdnji da im tužena, između ostalog, nije pravilno obračunala naknadu za minuli rad na osnovnu plaća i na dodatke na plaću. U vezi s tim, ukazao je da se osnovna plaća apelanata kao policijskih službenika računa tako što se utvrđena osnovica za obračun plaće množi s koeficijentom platnog razreda. Pri tome, istaknuo je da se na takvu utvrđenu plaću obračunava naknada za minuli rad u smislu odredaba članka 6. stavak (1) i članka 7. stavak (3) Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni navodi apelanata da se minuli rad ima obračunavati i na dodatke na plaću (naknade za prekovremeni rad, rad u neradne dane, u dane državnih praznika, te noćni rad). U vezi s tim, naveo je da bi u tom slučaju njihova plaća bila varijabilna i zavisila bi od visine dodataka. Pri tome, ukazao je da bi se plaće apelanata po osnovi minulog rada povećavale dva puta, prvi put nakon množenja osnovice i koeficijenta, a drugi put nakon uvećanja za dodatke na plaću. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelantima ne pripada razlika na ime takvog uvećanja plaće po osnovu minulog rada.
24. Vrhovni sud je donio rješenjā kojima je revizije apelanata odbacio kao nedopuštene. U obrazloženju rješenjā, Vrhovni sud je ukazao da pravno pitanje koje su postavili apelanti nije od značaja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njihovoj primjeni. Naime, Vrhovni sud je uputio apelante na Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-271/22 od 6. travnja 2022. godine kojom je odbačena kao očigledno (prima facie) neutemeljena apelacija u kojoj se razmatralo isto činjenično i pravno pitanje. U vezi s tim, istaknuo je da je Ustavni sud utvrdio da nema proizvoljnosti u pravnom stavu Kantonalnog suda da policijskim službenicima ne pripada razlika na ime traženog uvećanja plaće po osnovi minulog rada. Slijedom toga, zaključio je da je tumačenje zakonskih odredbi apelanata suprotno pravnom shvaćanju izraženom u sudskoj praksi i da odlučenje u navedenim sporovima ne zavisi od rješavanja pitanja postavljenog u revizijama.
Apelacijski navodi
25. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tijekom postupka pred redovitim sudovima, te smatraju da su redoviti sudovi pri donošenju osporenih odlukā pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da se kod policijskih službenika minuli rad ima obračunavati i na osnovnu plaću i na druge dodatke na plaću. Također, ističu da su redoviti sudovi propustili izjednačiti sudsku praksu u kojoj postoje različite odluke nižestupanjskih sudova o istom činjeničnom i pravnom pitanju ukazujući da je na taj način došlo i do povrede načela pravne sigurnosti. U vezi s tim navodima, apelanti su kao dokaz priložili Presudu Općinskog suda broj 65 0 Rs 345211 13 Rs od 29. svibnja 2014. godine, Presudu Općinskog suda broj 65 0 Rs 344388 13 Rs od 12. svibnja 2014. godine i Presudu Općinskog suda broj 65 0 Rs 344394 13 Rs od 9. svibnja 2014. godine. Konačno, apelanti se pozivaju na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i na povredu zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
26. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
27. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
28. Ustavni sud ukazuje da se navodi iz apelacijā o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovitih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
29. Na temelju činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odlukā dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da je u vezi s tim zaključio da nema proizvoljnosti u odlučenju redovitih sudova da se minuli rad ne može računati na osnovnu plaću uvećanu za dodatke na tu plaću (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-271/22 od 6. travnja 2022. godine i AP-1191/23 od 11. srpnja 2024. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
30. Glede navoda apelanata o kršenju načela pravne sigurnosti, Ustavni sud , prije svega, ukazuje da su u konkretnom slučaju konačne odluke presude Kantonalnog suda. Međutim, pojedini apelanti se pozivaju na različitu praksu ukazujući i na presude Općinskog suda. S obzirom na to da se ne radi o konačnim odlukama Kantonalnog suda, već o odlukama prvostupanjskog suda koji je niže instance, Ustavni sud ukazuje da ovi navodi apelanata ne pokreću pitanje pravne sigurnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1679/21 od 10. srpnja 2025. godine, točka 27., dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelanti nisu ponudili relevantne argumente i dokaze da je u provedenim postupcima, koji su meritorno okončani osporenim presudama Kantonalnog suda, prekršena neka druga procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njihovu štetu.
Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje, slijedom čega su njihovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
31. Apelanti se pozivaju i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
32. Glede navoda apelanata da im je povrijeđeno pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravom smatraju da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacijā može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljeni, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i navodi apelanata o povredi prava na učinkovit pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neutemeljeni (vidi Europski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. svibnja 2008. godine, toč. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. ožujka 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. prosinca 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
33. Također, apelanti se pozivaju i na kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Ustavni sud ukazuje da članak 14. Europske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Europske konvencije i njenih protokola (vidi, Europski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. veljače 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, točka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da su u postupku diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Europske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
34. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
35. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman