Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2693/22 (H. H.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2693/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2693/22, rješavajući apelaciju Hamdije Hadžiibrahimbegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamdije Hadžiibrahimbegovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 305772 18 Gž od 11. maja 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hamdija Hadžiibrahimbegović iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dino Imamović, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 305772 18 Gž od 11. maja 2022. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 305772 17 P od 18. oktobra 2018. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Grad Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplati određeni iznos na ime naknade materijalne štete.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da apelant zahtjev za naknadu štete zasniva na tvrdnjama da je tuženi 6. februara 2017. godine bez pravnog osnova porušio garažu u Tuzli (u daljnjem tekstu: sporna garaža), koju je apelant izgradio 1983. godine. Dalje je naveo da je sporna garaža bila izgrađena na parceli na kojoj je kao posjednik i vlasnik upisan „Angrosirovina“ d.d. Tuzla. Općinski sud je naveo da apelant provedenim dokazima nije dokazao da je tuženi porušio spornu garažu u obimu navedenom u tužbi i tokom postupka, niti da je apelant graditelj i time vlasnik sporne garaže. Stoga je zaključeno da mu ne pripada pravo na naknadu štete. Istaknuto je da čak i u situaciji da je apelant vlasnik sporne garaže, apelantov tužbeni zahtjev bi valjalo odbiti zato što apelant nije ponudio odgovarajuće dokaze o visini pretrpljene štete.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 305772 18 Gž od 11. maja 2022. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je presuda Općinskog suda. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je nepravilan zaključak Općinskog suda da apelant nije dokazao da je izgradio spornu garažu jer iz iskaza saslušanih svjedoka i apelanta proizlazi suprotno. Međutim, ocijenjeno je da je pravilan zaključak Općinskog suda da apelant nije vlasnik sporne garaže, pa stoga nema pravni osnov za potraživanje štete zbog njenog rušenja. U vezi s tim, ukazano je da je u postupku utvrđeno da je apelant spornu garažu sagradio na tuđem zemljištu, bez urbanističke saglasnosti i odobrenja za građenje nadležnog organa tuženog. Stoga je ocijenjeno da je tuženi mogao preduzimati mjere u pogledu rušenja i uklanjanja sporne garaže, koja je, pored toga što je bespravno izgrađena, predstavljala opasnost po život i zdravlje ljudi. Istaknuto je da je navedeno utvrđeno u postupku koji je prethodio rušenju garaže, a sve na osnovu čl. 108, 139. i 145. Zakona o prostornom uređenju i građenju TK i relevantnih odredbi Zakona o gradnji TK. Kantonalni sud je ukazao da apelant nije postao vlasnik sporne garaže bez obzira na to što ju je sagradio vlastitim sredstvima jer bespravno sagrađeni objekt može biti predmet samo prava na posjed, ali ne i predmet vlasništva. Stoga je ocijenjeno da je nadležni organ tuženog imao osnov za rušenje i uklanjanje bespravno izgrađene sporne garaže čiju je izgradnju apelant finansirao, pa ne postoji pravni osnov za usvajanja zahtjeva za naknadu štete prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Kantonalni sud je istakao da nisu od utjecaja navodi da je apelant bio posjednik sporne garaže od 1983. do 2017. godine, koju je koristio sa svojim bratom, te da je tuženi spornu garažu bespravno srušio i uklonio sav preostali materijal.

5. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da su zaključci Kantonalnog suda protivni Zakonu o osnovama svojinskopravnih odnosa (u daljnjem tekstu: ZOSPO), koji je bio važeći 1983. godine kada je sagrađena sporna garaža. U vezi s tim, ukazuje na to da se vlasništvo može steći građenjem na tuđem zemljištu prema čl. 24. i 25. ZOSPO-a. Dalje ističe da su sudovi zanemarili član 25. stav 4. ZOSPO-a i da sporna garaža prema odredbama ZOSPO-a nije mogla biti srušena. Osim toga, ukazuje i da je postupak za rušenje sporne garaže proveden nezakonito i da mu nije data mogućnost da učestvuje u tom postupku. Smatra da zaključak Kantonalnog suda da kao investitor radova i posjednik sporne garaže nema prava na naknadu štete predstavlja kršenje prava na imovinu. U tom pravcu se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP-1908/06. Traži naknadu troškova nastalih „radi utvrđivanja povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, tj. odredbi ZOO-a, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je apelant tražio naknadu štete i da je Kantonalni sud detaljno obrazložio razloge zbog kojih je zaključio da apelant nema pravnog osnova za potraživanje štete, uključujući i pitanje vlasničkog i posjedovnog prava nad spornom garažom. Ustavni sud podsjeća da sud, prema članu 2. stav (3) Zakona o parničnom postupku, u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava. Pri tome, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP-1908/06 jer se radi o različitom činjeničnom stanju. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da Kantonalni sud u žalbenom postupku nije dovoljno jasno obrazložio svoju odluku u situaciji kada je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelant upisan kao posjednik u katastarskom operatu parcele na kojoj je nastala šteta zbog gradnje brane. U konkretnom slučaju, prema utvrđenju redovnih sudova, sporna garaža je u posebnom postupku porušena kao bespravno izgrađeni objekt zbog opasnosti po život i zdravlje ljudi. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da u provedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti apelant tako nešto navodi. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Osim toga, u vezi s apelantovim traženjem da mu se isplate troškovi, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije ili postupka, te da ti troškovi padaju isključivo na apelantov teret.

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2693/22 (H. H.) | Sudska praksa | Aktio