Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2603/22 (S. D.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pristup sudu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2603/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2603/22, rješavajući apelaciju Slavka Davidovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Davidovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 301855 22 Gž 2 od 13. aprila 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko Davidović iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 301855 22 Gž 2 od 13. aprila 2022. godine.

2. Apelant kao tražilac izvršenja je 28. februara 2019. godine Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika V. M. (u daljnjem tekstu: izvršenik) na osnovu presuda nadležnih sudova (u daljnjem tekstu: izvršna isprava). Tim presudama izvršenik je obavezan da apelantu isplati troškove parničnog postupka. Izvršenje je predloženo zapljenom, procjenom i prodajom izvršenikovih pokretnih stvari, a ukoliko navedeno izvršenje ne uspije, predloženo je izvršenje na izvršenikovim nepokretnostima, pri čemu je apelant istakao prijedlog za utvrđivanje izvršenikove imovine.

3. Osnovni sud je 17. maja 2019. godine donio rješenje o izvršenju kojim je dozvolio predloženo izvršenje. Osnovni sud je odbio izvršenikov prigovor protiv rješenja o izvršenju, nakon čega je Okružni sud odbio izvršenikovu žalbu protiv prvostepenog rješenja.

4. Osnovni sud je rješenjem od 4. juna 2020. godine obustavio izvršenje na pokretnim stvarima i ukinuo sve sprovedene radnje jer se izvršenje nije moglo sprovesti na izvršenikovim pokretnim stvarima. Stranke u postupku nisu podnijele žalbu protiv navedenog rješenja.

5. Nadležni organ je obavijestio sud da je izvršenik evidentiran samo kao saposjednik nepokretnosti, sa 36/40 dijela jedne nepokretnosti i 1/7 dijela druge nepokretnosti, pa je Osnovni sud pozvao apelanta da predloži novo sredstvo i predmet izvršenja.

6. Apelant je podneskom od 20. aprila 2021. godine predložio da se izvršenje sprovede na izvršenikovoj penziji. Osnovni sud je 11. maja 2021. godine donio rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja, kojim je odredio izvršenje zapljenom dijela izvršenikove penzije radi naplate apelantovog potraživanja.

7. Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 I 301855 21 I 2 od 17. septembra 2021. godine kojim je usvojio izvršenikov prigovor, stavio van snage rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja, obustavio izvršenje po tom rješenju i ukinuo sve sprovedene radnje. Usvojio je izvršenikov zahtjev za naknadu troškova izvršnog postupka u iznosu od 300,00 KM i obavezao apelanta da izvršeniku isplati navedeni iznos. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je nadležni organ obavijestio sud da izvršenik na dan 14. juna 2021. godine nije registrovan kao korisnik penzije kod nadležnog fonda. Stoga je Osnovni sud usvojio izvršenikov prigovor i donio odluku shodno članu 49. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Osnovni sud je ocijenio osnovanim izvršenikovo traženje naknade troškova izvršnog postupka koji se odnose na troškove za sastavljanje prigovora. Slijedom navedenog, Osnovni sud je primjenom čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 21, te člana 16. stav 5. i člana 49. ZIP-a odlučio kao u izreci rješenja.

8. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 301855 22 Gž 2 od 13. aprila 2022. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je rješenje Osnovnog suda. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da ne utiču na pravilnost prvostepenog rješenja apelantovi navodi da izvršenik posjeduje pokretne stvari i da zahtijeva ponovo izlazak na lice mjesta i popis stvari. U vezi s tim, obrazloženo je da apelant nije podnio žalbu protiv rješenja Osnovnog suda kojim je obustavljeno izvršenje na pokretnim stvarima, a u kojoj je sve navedeno mogao isticati. Okružni sud je dalje ukazao da se izvršenje nije moglo sprovesti ni na izvršenikovim nepokretnostima, pa je prvostepeni sud, shodno članu 8. stav 3. ZIP-a, pozvao apelanta da predloži novo sredstvo i predmet izvršenja. Budući da se izvršenje nije moglo sprovesti na penziji, kako je apelant predložio, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 63. stav 3. ZIP-a usvojio prigovor i obustavio izvršenje. Istaknuto je da su stoga neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud bio obavezan da ponovo pozove apelanta da promijeni predmet i sredstvo izvršenja. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno usvojio izvršenikov zahtjev za naknadu troškova jer je njegov prigovor usvojen i pripada mu pravo na naknadu troškova sastavljanja prigovora.

9. Apelant navodi da su mu osporenom odlukom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je prvostepeni sud učinio bitne povrede postupka kada je obustavio izvršni postupak a nije prethodno pozvao apelanta da predloži novi predmet i sredstvo izvršenja. Ističe da ga na navedeno obavezuje član 63. stav 4. u vezi sa članom 8. stav 3. ZIP-a. Smatra da je na navedeni način prekršeno njegovo pravo na pristup sudu. Osim toga, apelant smatra da se kršenje prava na pravično suđenje i imovinu ogleda i u neizvršenju izvršne isprave i rješenja o izvršenju. Apelant takođe ukazuje da su ga sudovi nezakonito obavezali da izvršeniku nadoknadi troškove postupka. U vezi s tim, ističe da je obavezivanje apelanta da izvršeniku nadoknadi troškove postupka zbog činjenice da izvršenik nema imovine na kojoj se može sprovesti izvršenje nepravično i predstavlja pogrešnu primjenu relevantnih odredbi ZPP-a i ZIP-a. Takođe ističe da su sudovi zanemarili da je pokrenuo izvršni postupak zato što mu izvršenik nije isplatio troškove parničnog postupka dosuđene izvršnom ispravom. Apelant ukazuje da je u sudskoj praksi zauzet stav da izvršeniku ne pripadaju troškovi postupka u slučaju obustave zbog nemogućnosti izvršenja na predloženom predmetu i sredstvu izvršenja. U prilog tome dostavio je rješenja Okružnog suda i Osnovnog suda iz drugog predmeta i ukazao da je nejasno zašto je isti sud u identičnim situacijama donio različite odluke.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije svima obezbjeđuje pravo da sudu podnese zahtjev u vezi sa svojim pravima i obavezama građanske prirode. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo na pokretanje postupka već i pravo da sud „riješi“ spor. Najvažniji faktor je taj da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42. s referencama na drugu relevantnu sudsku praksu).

15. Ustavni sud takođe podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

16. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud jasno i detaljno obrazložio razloge zbog kojih je zaključio da je prvostepeni sud pravilno obustavio izvršni postupak. Naime, iz činjenica predmeta proizlazi da je sud dozvolio izvršenja na pokretnim stvarima, nepokretnostima i na penziji, ali da je sprovođenje bilo nemoguće zbog nepostojanja pokretne i nepokretne imovine ili penzije. Osim toga, Okružni sud je jasno ukazao i na razloge zbog kojih sud nije bio obavezan ponovo tražiti da apelant predloži novi predmet i sredstvo izvršenja. Dovodeći navedeno u vezu sa stavovima Evropskog suda, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je spor o kojem se odlučivalo u izvršnom postupku ispitan. Osim toga, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Osnovni sud dali relevantne razloge zbog kojih su zaključili da je apelant dužan da nadoknadi izvršenikove troškove sastavljanja prigovora, uz pozivanje na odgovarajuće odredbe ZIP-a i ZPP-a, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna.

17. U pogledu apelantovog pozivanja na različitu praksu istih sudova, Ustavni sud smatra svrsishodnim podsjetiti da činjenica da redovni sudovi različito tumače određeno pravno pitanje sama po sebi ne dovodi u pitanje garancije prava na pravično suđenje, odnosno ne upućuje na proizvoljnost u obrazloženju, niti u takvim okolnostima postoji obaveza Ustavnog suda da svojim tumačenjem ujednačava praksu redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3587/19 od 9. juna 2021. godine, tačka 30. s referencama na drugu relevantnu praksu, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da iz odluka koje je apelant dostavio proizlazi da je u tom predmetu izvršenje obustavljeno zbog nemogućnosti prodaje založene nepokretnosti. Stoga Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoj stav da je apelant obavezan da nadoknadi troškove sastavljanja prigovora u situaciji kada je taj prigovor usvojen, a u takvom obrazloženju Ustavni sud ne uočava arbitrarnost u primjeni relevantnih odredbi ZIP-a i ZPP-a.

18. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da u sprovedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti apelant takvo šta navodi. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie)neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2603/22 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio