Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2722/24 (S.D.)
Odluka donesena 23. 01. 2025.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Pritvor
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2722/24
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 01. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2722/24, rješavajući apelaciju S. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 23. januara 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio S. D. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 015481 24 Kž od 4. juna 2024. godine i Rješenja Općinskog suda u Orašju broj 04 0 K 015481 24 Kv 4 od 7. maja 2024. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S. D. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo Kurtović & Co iz Sarajeva, podnio je 27. juna 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 015481 24 Kž od 4. juna 2024. godine i Rješenja Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 04 0 K 015481 24 Kv 4 od 7. maja 2024. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru i da ga pusti na slobodu. Na zahtjev Ustavnog suda, apelant je 9. jula 2024. godine dopunio apelaciju. Apelant je 27. septembra 2024. godine obavijestio Ustavni sud da odustaje od prijedloga za donošenje privremene mjere.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Posavskog kantona Orašje (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili tražene odgovore, pa ih je Ustavni sud proslijedio apelantovim punomoćnicima radi eventualnog izjašnjenja.
3. Tužilaštvo nije dostavilo traženi odgovor. Apelantovi punomoćnici su 27. septembra 2024. godine dostavili izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud je Rješenjem broj 04 0 K 015481 24 KV od 7. maja 2024. godine apelantu i A. M. produžio pritvor, koji prema tom rješenju može trajati najduže do 7. jula 2024. godine. Pritvor je u odnosu na apelanta produžen zbog opravdane bojazni od iteracijske opasnosti iz člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP).
6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je po službenoj dužnosti izvršio dvomjesečnu kontrolu opravdanosti pritvora prema apelantu i A. M. i utvrdio da se nisu izmijenile okolnosti zbog kojih je pritvor produžen ranijim rješenjem od 16. marta 2024. godine. Naime, Općinski sud je naveo da i dalje postoji osnovana sumnja da su optuženi počinili krivično djelo teške krađe obijanjem pomoćne kuće I. D., iz člana 287. stav 1. tačka a) u vezi sa čl. 28. (pokušaj) i 31. (saučiniteljstvo) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ). Sud je ukazao na dokaze, i to na iskaz svjedoka I. D., zapisnik o uviđaju i fotodokumentaciju, kao i na iskaz policijskog službenika A. V., te na predmete pronađene prilikom uviđaja i pretresa optuženih.
7. Sud je doveo u vezu iskaze svjedoka I. D. i policijskog službenika A.V., pa ih je doveo u vezu s ostalim dokazima, i to zapisnikom o uviđaju na licu mjesta na kojem su policijski službenici zaustavili nepoznata lica i na pomoćnoj zgradi u vlasništvu I. D. pronašli određene predmete. Sud je dalje detaljno obrazložio tragove koji su pronađeni na vratima pomoćnog objekta, te istakao da se vještačenjem nije moglo sa sigurnošću utvrditi da trag potječe od pajsera pronađenog kod A. M. Ipak, sud je ukazao da su se optuženi u sporno vrijeme zatekli kod kuće I. D., da su kod sebe imali alat podoban za obijanje i rukavice te da su optuženi bili daleko od svojih kuća. Prema zaključku suda, sve to upućuje na postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivično djelo teške krađe, i to na način da su iskoristili odsustvo vlasnika, prišli pomoćnoj zgradi i pajserom djelovali ispod brave, otvorili vrata i ušli u unutrašnjost pomoćne zgrade iz koje nisu ništa oduzeli.
8. Sud nije prihvatio navod odbrane da su pronađeni pajser i trag plave boje, koji je skinut s ulaznih vrata oštećenog, a koji su bili ključni dokazi Tužilaštva, nakon vještačenja postali beskorisni, te da ne postoji niti jedan drugi dokaz koji bi potkrijepio tvrdnje optužbe. Sud je naveo da je upravo pajser, koji svojom širinom odgovara tragu s lica mjesta, pronađen kod optuženih u kritično vrijeme. Sud je također naveo da su paušalni navodi da I. D. ima videonadzor, te da Tužilaštvo nije pribavilo snimke. Općinski sud je smatrao da su paušalni navodi da su na licu mjesta kritičnog dana morali postojati tragovi obuće jer je padala kiša, te da ih je Tužilaštvo propustilo fotografirati i uporediti s obućom optuženih. Naime, kako je sud naveo, u toku istrage provedene su uviđajne radnje kojima su evidentirani tragovi i pribavljeni dokazi koji su tada bili na raspolaganju.
9. Nadalje, u vezi s postojanjem posebnih pritvorskih razloga u odnosu na apelanta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, sud je ukazao na akt Europola BiH iz kojeg proizlazi da je apelant u Crnoj Gori registriran kao počinilac krivičnih djela iz čl. 229. i 222. KZ-a. Apelantu je zabranjen ulazak u Crnu Goru. Sud je također naveo da apelant nije zaposlen, da je lošeg imovnog stanja i otac troje maloljetne djece. Apelant ima prebivalište u Sarajevu, a krivično djelo za koje se osnovano tereti počinio je u Orašju, koje je gotovo 300 kilometara udaljeno od njegovog mjesta prebivališta. To, prema stavu suda, ukazuje na apelantovu upornost i odlučnost da počini radnje za koje se osnovano tereti optužnicom. Općinski sud je sve navedeno doveo u vezu sa činjenicom da se apelantu osnovano stavlja na teret da je krivično djelo počinio zajedno s optuženim A. M., višestruko osuđivanim licem koje je pobjeglo u Bosnu i Hercegovinu pred pravosudnim tijelima Republike Srbije radi izbjegavanja izvršenja kazne zatvora. Kako je sud naveo, sve te okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, ponoviti krivično djelo protiv imovine.
10. Sud nije prihvatio navode odbrane da Tužilaštvo tvrdnju o apelantovoj ranijoj osuđivanosti zasniva na pretpostavkama, te da to ne proizlazi iz kaznene evidencije. Sud je naveo da se podaci o ranijoj osuđivanosti ne odnose samo na osuđivanost u matičnoj državi niti se ona dokazuje samo izvodom iz kaznene evidencije. Sud je ukazao da je apelant osuđivan u Crnoj Gori, kao i da podaci koji su pribavljeni putem Europola BiH nisu pretpostavke. Dalje, sud je zaključio da se jedino mjerom pritvora može otkloniti opasnost od ponavljanja krivičnog djela.
11. Kantonalni sud je Rješenjem broj 04 0 K 015603 24 Kž od 4. juna 2024. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Kantonalni sud je u obrazloženju ponovio zaključke Općinskog suda o postojanju osnovane sumnje. Dalje, sud je naveo da se apelantu stavlja na teret da je počinio krivično djelo teške krađe za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, u vezi sa čl. 28. i 31. KZ-a, te je stoga neosnovan apelantov navod da nisu ostvarena bitna obilježja tog krivičnog djela. Činjenica da se apelantu stavlja na teret pokušaj krivičnog djela je bez utjecaja. Kako je sud istakao, odredbama člana 28. KZ-a (pokušaj) propisano je da ko s „umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši kaznit će se za pokušaj krivičnog djela, ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna“. Za pokušaj krivičnog djela učinilac će se kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo, a može se i blaže kazniti. Kada je riječ o pokušaju u smislu odredbe člana 28. KZ-a, radnja izvršenja je započeta, ali nije dovršena.
12. Sud je dalje ukazao da u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga apelant nije osporavao činjenicu da je osuđivan u Crnoj Gori i da mu je u tu zemlju zabranjen ulazak. Sud je istakao da je prvostepeni sud raniju osuđivanost utvrdio na osnovu Europolovog akta, te da se ona ne dokazuje samo podacima iz kaznene evidencije koji mogu biti manjkavi. Što se tiče slabog imovnog stanja, Kantonalni sud je ukazao da je tu okolnost prvostepeni sud pravilno cijenio zajedno s drugim okolnostima te zaključio da postoji opasnost od ponavljanja krivičnog djela. Dalje, Kantonalni sud je naveo da nije došlo do povrede pretpostavke nevinosti zbog sadržaja rješenja na str. 7. i 8. jer je sud naveo na osnovu kojih dokaza je utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo. Konačno, i Kantonalni sud je ocijenio da se samo mjerom pritvora može otkloniti opasnost od ponavljanja krivičnog djela. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant najprije ukazuje da nije došlo do krađe jer stvari nisu oduzete. Dakle, „nema nikakve krađe, nema radnje izvršenja, a nema ni elementa krivičnog djela“. Nadalje, apelant problematizira zaključak redovnog suda da će ponoviti krivično djelo, te ukazuje da sud nije obrazložio kako je došao do tog zaključka. Smatra da sud na osnovu Europolovog akta nije mogao produžiti pritvor, kao ni zbog činjenice da je apelant slabog imovnog stanja. Ukazuje da je postojala mogućnost određivanja kućnog pritvora s elektronskim nadzorom. Zatim, apelant ističe da mu je povrijeđeno i pravo na presumpciju nevinosti. U vezi s tim, apelant navodi da je Općinski sud na strani 7. rješenja naveo „da [...] pokušano počinjenje krivičnog djela proizlazi iz iskaza svjedoka“, dok je na strani 8. naveo da „na pokušaj počinjenja krivičnog djela, i to obijanjem prozora“ ukazuje zapisnik o uviđaju. Dalje, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu i apelantu isplati troškove sastavljanja apelacije. b)Odgovori na apelaciju
14. U odgovorima na apelaciju Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da je apelacija neosnovana i da nisu povrijeđena apelantova prava. U izjašnjenju na odgovore apelantovi punomoćnici su, u suštini, ostali pri apelacionim navodima, ali su ukazali da je pritvor ukinut i da povlače zahtjev za donošenje privremene mjere. V.Relevantni propisi
15. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 146. stav (1) tačka c)
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna,
16. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16, 75/17 i 31/23) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 28. stav (1)
Pokušaj (1) Ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj. Član 31. Saučiniteljstvo
Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo. Član 287. stav (1) tačaka a)
Teška krađa (1) Kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kaznit će se ko krađu (član 286. Krađa, stav 1.) učini:
a) obijanjem, provaljivanjem ili drugim savladavanjem većih prepreka da dođe do tvari iz zatvorenih zgrada, soba, blagajni, ormara ili drugih zatvorenih prostorija ili prostora; VI.Dopustivost i meritum
17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
18. Apelant pobija rješenja redovnih sudova tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.d) i
e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Ustavni sud će najprije ispitati osporena rješenja u skladu s garancijama iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
20. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
21. Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zaključio je da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tačka 144). Opravdanost držanja optuženog u pritvoru se mora ocjenjivati u svakom predmetu u skladu s njegovim posebnim karakteristikama. Produženje pritvora se može opravdati samo postojanjem specifičnih naznaka o stvarnom zahtjevu javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, preteže nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (vidi, između ostalih izvora, Evropski sud, Bigović protiv Crne Gore, presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203).
22. Apelant najprije ukazuje da nisu ispunjeni uvjeti za pritvor jer on nije izvršio „krađu“ zato što nije oduzeo stvar, pa stoga ne postoji ni kvalifikatorna okolnost načina izvršenja teške krađe. Apelant također ukazuje da svjedok nije identificirao lica u svom dvorištu, pa radnja obijanja odnosno provaljivana nije dokazana. Tim navodima apelant ukazuje na nepostojanje osnovane sumnje. Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, primjećuje da su se Općinski sud, a zatim i Kantonalni sud odredili prema krivičnom djelu teške krađe u pokušaju, te su utvrdili da postoji dovoljno dokaza koji potkrepljuju postojanje osnovane sumnje (vidi tač. 6, 7. i 12. ove odluke). Što se tiče dokazanosti krivične radnje obijanja, Ustavni sud konstatira da je protiv apelanta podignuta optužnica i da je postupak u toku. Ustavni sud podsjeća da pri određivanju/produžavanju pritvora Evropski sud pravi distinkciju između činjenica koje izazivaju sumnju da je neko lice počinilo krivično djelo u odnosu na činjenice koje opravdavaju donošenje osuđujuće presude ili čak podizanje optužnice (vidi Evropski sud, presuda Baser i Ozcelik protiv Turske, tačka 188. s daljnjim referencama). U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo, kako je opisano optužnicom, nije ničim dovedena u pitanje. Prema tome, ispunjen je prvi uvjet za određivanje apelantovog pritvora u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
23. U odnosu na postojanje iteracijske opasnosti, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog/optuženog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Kurt protiv Austrije, presuda od 15. juna 2021. godine, predstavka broj 62903/15, tačka 187).
24. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi prilikom produženja pritvora imali u vidu kako uvjete propisane zakonom tako i postojanje naročitih okolnosti. Pri tome, redovni sud je naveo za šta se apelant tereti optužnicom, te je cijenio najprije apelantove lične prilike, odnosno da je porodičan i nezaposlen te slabog imovnog stanja. Također, sud je imao u vidu način izvršenja djela odnosno iskazanu upornost (vršenje djela daleko od mjesta stanovanja) i s licem koje je višestruko osuđivano i koje je u bjekstvu pred pravosudnim organima Srbije. Također, sud je cijenio Europolov akt odnosno činjenicu da je u Crnoj Gori apelant osuđen za krivična djela i da mu je zabranjen ulazak u tu zemlju (vidi tač. 9. i 12. ove odluke).
25. Okolnosti koje je naveo redovni sud i prema ocjeni Ustavnog suda predstavljaju naročite okolnosti koje sve zajedno ukazuju na visok stepen iteracijske opasnosti u slučaju apelantovog puštanja na slobodu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno navodima iz apelacije, smatra da su redovni sudovi u osporenim rješenjima pri ocjeni opravdanosti produženja mjere pritvora apelantu imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i, s druge strane, naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentirane razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu. Stoga su neosnovani apelantovi prigovori da redovni sudovi nisu dali adekvatno obrazloženje u pogledu ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.
26. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantovo lišenje slobode, odnosno produženje pritvora nije bilo „arbitrarno“, odnosno „nezakonito“ u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Također, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi su u konkretnom slučaju, u smislu osiguranja garancija obuhvaćenih članom 5. stav 3. Evropske konvencije, naveli da se samo pritvorom može postići željena svrha i da nije postojala mogućnost izricanja bilo koje blaže mjere (vidi tač. 10. i 12. ove odluke).
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Pretpostavka nevinosti
28. Apelant je iste navode o kršenju pretpostavke nevinosti iznio i u apelaciji koju je podnio 29. aprila 2024. godine, pa je o tim navodima Ustavni sud odlučio u Odluci broj AP-1812/24 koja je razmatrana na istoj sjednici na kojoj je razmatrana i ova apelacija. Stoga Ustavni sud o ovom pitanju neće ponovo odlučivati.
29. U odnosu na apelantov zahtjev da mu se isplati određeni iznos za sastavljanje apelacije, Ustavni sud ukazuje da takva mogućnost nije propisana Pravilima Ustavnog suda, te da te troškove snose apelanti. VII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada je sud dao jasne i određene razloge zbog kojih je apelantu potrebno produžiti mjeru pritvora.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić