Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2672/22 („The Welly“ d.o.o. Prnjavor)
Odluka donesena 14. 11. 2024.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ništavost
- Ugovor o kupoprodaji
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2672/22
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 11. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2672/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „The Welly“ d.o.o. Prnjavor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 14. novembra 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio „The Welly“ d.o.o. Prnjavor protiv Dopunske presude i Presude Vrhovnog suda Republike Srpske br. 78 0 P 022124 21 Rev od 16. juna 2022. godine i 18. aprila 2022. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „The Welly“ d.o.o. Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milan Malešević, advokat iz Banjaluke, podnio je 14. jula 2022. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 022124 21 Rev od 18. aprila 2022. godine. Podneskom od 7. septembra 2022. godine apelant je dopunio apelaciju kojom je osporio Dopunsku presudu Vrhovnog suda broj 78 0 P 022124 21 Rev od 16. juna 2022. godina. Apelant je tokom postupka podnescima tražio prioritetno rješavanje predmeta.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-2672/22 od 7. septembra 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, te punomoćnikȃ tužioca VEDI MANI d.o.o. Prnjavor (u daljnjem tekstu: tužilac) i prvotužene Danje Pajić (u daljnjem tekstu: prvotužena) zatraženo je 5. juna 2024. godine da dostave odgovor na apelaciju. Svi pozvani, osim punomoćnika prvotužene, dostavili su odgovor na apelaciju 7. odnosno 18. juna 2024. godine.
4. Odgovori učesnika u postupku su 19. septembra 2024. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi izjašnjenja. Izjašnjenje je dostavljeno 27. septembra 2024. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Pred redovnim sudovima odlučivalo se o tužiočevom tužbenom zahtjevu i o apelantovom protivtužbenom zahtjevu. Tužilac je tražio da se utvrdi da je raskinut kupoprodajni ugovor koji su 10. septembra 2012. godine zaključili tužilac i apelant (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), te aneks spornog ugovora, uz obavezivanje apelanta (drugotuženi u postupku) da tužiocu preda u posjed stvari (opremu, mašine i sl.) koje su taksativno navedene u izrekama presuda, a koje su bile predmet spornog ugovora. Tužilac je dalje tražio da mu prvotužena (direktor i ovlašćeno lice apelanta) i apelant solidarno isplate iznos od 13.763.825,42 KM na ime protivvrijednosti prodatih, otpisanih i potrošenih stvari, koje su pojedinačno navedene u presudama, uz naknadu troškova parničnog postupka. Apelant je protivtužbom tražio da se utvrdi da su ništavi sporni ugovor i njegov aneks, kao i mjenice precizirane u izrekama presuda, te isplatu iznosa od 1.866.495,00 KM.
7. Presudom Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 022124 19 P 3 od 24. jula 2020. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev. Apelantov protivtužbeni zahtjev je djelimično usvojen tako što je utvrđena ništavost spornog ugovora, njegovog aneksa i mjenica preciziranih u izreci presude, uz obavezivanje tužioca na isplatu, dok je odbijen preostali dio protivtužbenog zahtjeva. Presudom su tužilac i prvotužena obavezani da apelantu naknade troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
8. Nakon ocjene velikog broja dokaza (sprovođenjem vještačenja od strane vještaka različitih struka, uvidom u materijalne dokaze i saslušavanjem svjedoka), u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je zaključio da su tužilac kao prodavac i apelant kao kupac međusobno zaključili sporni ugovor, čiji je predmet prodaja pogona za proizvodnju obuće za ukupan iznos od 18.821.117,42 KM. Spornim ugovorom regulisan je način plaćanja, uz tužiočevu obavezu da prilikom prodaje sačini pojedinačne fakture za opremu, materijal i sl. Navedeno je da su ugovorne strane sačinile i aneks spornog ugovora kojim je izmijenjen način plaćanja, a plaćanje je obezbijeđeno izdavanjem mjenica na iznos od 10% osnovnog duga, koje povjerilac može da naplati bez protesta. Obrazloženo je da je zbog neispunjenja obaveza tužilac dopisom od 2. aprila 2015. godine obavijestio apelanta da se sporni ugovor i njegov aneks smatraju raskinutim tražeći povrat stvari koje su bile predmet kupoprodaje, uz upozorenje da će aktivirati mjenice koje su mu predate kao sredstvo obezbjeđenja.
9. Tužilac osnovanost tužbenog zahtjeva zasniva na odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i to čl. 124 i 132. Međutim, kako je obrazložio Osnovni sud, da bi tužilac dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, morao je dokazati da je vlasnik stvari koje potražuje, što tužilac tokom postupka nije dokazao. Iz izvedenih dokaza nije se moglo utvrditi da je tužilac vlasnik imovine čiji povrat traži, odnosno nije dokazao da je imovinu, koju je prethodno pribavio od preduzeća DOO „Sad Est“ iz Prnjavora, platio. U vezi s tim, Osnovni sud je iz dokaza priloženih u spisu, i to presude koja je donesena u krivičnom predmetu koji se vodio u Italiji protiv Antonija Dradija, Stefana Dradija i Dragana Aleksića, utvrdio da se radi o organizovanom međunarodnom kriminalu koji je svoje efekte imao i u BiH, koji se dovode u vezu s firmom „Sad Est“ i tužiocem. Prema mišljenju Osnovnog suda, upravo je na tim okolnostima zasnovana osnovanost protivtužbenog zahtjeva, u smislu člana 103 ZOO u odnosu na zahtjev za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora i njegovog aneksa (radilo se o fiktivnom ugovoru). Obrazloženo je da je grafološkim vještačenjem utvrđeno da prvotužena nije imala ovlašćenje za potpisivanje mjenica, niti mjenične izjave jer je punomoć apelantovog vlasnika Luiđija Franćeskonija, kojom je dato ovlašćenje prvotuženoj za zaključenje spornog ugovora i aneksa, falsifikovana. Navedeno je takođe da je tužilac postupao nesavjesno i da je shodno tome neosnovan zahtjev za restituciju, u smislu člana 104 ZOO. Osnovni sud je zaključio da je osnovan dio protivtužbenog zahtjeva u odnosu na vraćanje novčanog iznosa koji je na osnovu mjenicȃ prenesen s apelantovog računa na tužiočev račun. Osnovni sud se o svemu navedenom detaljno izjasnio na 11 stranica obrazloženja.
10. Okružni sud je Presudom broj 78 0 P 022124 20 Gž 3 od 14. septembra 2021. godine odbio žalbe tužioca i prvotužene i prvostepenu presudu potvrdio (sve preciznije navedeno u izreci presude). O neosnovanosti žalbenih navoda Okružni sud se detaljno izjasnio na 13 stranica obrazloženja.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 78 0 P 022124 21 Rev od 18. aprila 2022. godine tužiočevu reviziju djelimično uvažio, a reviziju prvotužene u cijelosti usvojio i obje nižestepene presude preinačio u osporenom dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i usvajajućem dijelu protivtužbenog zahtjeva. Revizioni sud je djelimično usvojio tužbeni zahtjev utvrđujući da je raskinut sporni ugovor i njegov aneks, uz obavezivanje apelanta da vrati u posjed stvari koje su bile predmet spornog ugovora, te da mu na ime protivvrijednosti prodatih, otpisanih i potrošenih stvari isplati ukupan iznos od 11.897.330,00 KM, dok je apelantov protivtužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. U ostalom dijelu u odnosu na prvotuženu, te isplatu prodatih, otpisanih i potrošenih stvari preko dosuđenog iznosa, tužiočeva revizija je odbijena, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
12. Vrhovni sud je ocijenio osnovanim tužiočeve revizione navode da su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da se radi o fiktivnim ugovorima, prije svega na osnovu zapisnika o iskazima svjedoka datih u istražnom krivičnom postupku u Italiji, koji nisu saslušavani u predmetnoj parnici, te su stranke uskraćene za mogućnost postavljanja pitanja. Zatim je naglašeno da su nižestepeni sudovi interpretirali presudu krivičnog suda u Firenci, prema kojoj su lica iz presude proglašena krivim za krivično djelo u vezi sa stečajem prema propisima druge države. Prema navedenoj presudi, kako je obrazložio Vrhovni sud, Dragan Aleksić proglašen je krivim, a za njega se u protivtužbi tvrdi da je postao vlasnik DOO „Sad Est“ Prnjavor, koji je zajedno sa suprugom postao vlasnik tužioca. Prema mišljenju Vrhovnog suda, navedeno nesporno dovodi u sumnju zakonitost poslovanja navedene firme, pa i parničnih stranaka u konkretnom slučaju, ali, prema ocjeni revizionog suda, izvedeni dokazi nisu dovoljni za zaključak da se radilo o fiktivnom ugovoru. U odnosu na navod iz protivtužbe da prvotužena nije imala valjano ovlašćenje za zaključenje spornog ugovora i njegovog aneksa, nižestepeni sudovi su utvrdili da potpisi vlasnika apelanta na punomoćima za zaključenje spornog ugovora i aneksa nisu autentični, odnosno da su falsifikovani. Stoga se, prema ocjeni Vrhovnog suda, valjanost spornog ugovora i aneksa treba posmatrati u skladu s odredbama člana 88 stav 1 ZOO. U vezi s tim, navedeno je da je bilo neophodno ocijeniti da li je apelant sporni ugovor naknadno odobrio. Obrazloženo je da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je dio stvari, koje su bile predmet kupoprodaje, apelant prodao ili otpisao, iz čega se nameće zaključak da je tim radnjama apelant odobrio zaključenje spornog ugovora. Stoga je Vrhovni sud zaključio da sporni ugovor i njegov aneks nisu ništavi, u smislu člana 103 ZOO. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nisu ništave ni mjenice koje su saglasne aneksu spornog ugovora i koje su izdate kao sredstvo obezbjeđenja kupoprodaje. Navedeno je da su mjenice popunjene sa svim bitnim elementima, te su sve realizovane. Navedeno je da je prvotužena kao apelantov zakonski zastupnik mogla potpisati mjenice. Pri tome, kako je obrazloženo, upisano ograničenje ovlašćenja za zastupanje u sudskom registru nije značajno za konkretan postupak. U vezi s tim, obrazloženo je da bi takvo zakonsko ograničenje moglo biti od uticaja u eventualnom mjeničnom sporu ili u regresnoj parnici između tuženih u konkretnom postupku. Kako se ne radi o ništavom pravnom poslu, već o pravno valjanom ugovoru, na sporni ugovor i njegov aneks se primjenjuju odredbe o raskidu ugovora, a u konkretnom slučaju su ispunjeni uslovi za raskid spornog ugovora i njegovog aneksa, u smislu člana 124 ZOO. Navedeno je da je tužilac shodno spornom ugovoru apelantu predao u posjed predmet kupoprodaje, čime je ispunio svoju ugovorenu obavezu. S druge strane, kako je navedeno, apelant svoju obavezu nije ispunio jer u svrhu izmirenja kupoprodajne cijene nije isplatio niti jednu ugovorenu ratu. U takvim okolnostima tužilac je na osnovu izdatih mjenica naplatio dio duga. Nadalje, navedeno je da je restitucija zakonom predviđeno pravo one strane koja raskida ugovor koja je do raskida djelimično ili u cijelosti potpuno izvršila svoju obavezu, kako je to propisano članom 132 ZOO. Navedeno je da je u okolnostima konkretnog slučaja osnovan tužbeni zahtjev za predaju u posjed stvari koje su bile predmet kupoprodaje, a za otuđene, rashodovane i potrošene stvari isplata novčanog ekvivalenta, čija je visina utvrđena vještačenjem. Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude primjenom člana 250 stav 1 ZPP.
13. Vrhovni sud je donio Dopunsku presudu broj 78 0 P 022124 21 Rev od 16. juna 2022. godine kojom je apelant obavezan na isplatu kamata na dosuđeni iznos na ime protivvrijednosti prodatih stvari počev od 26. juna 2015. godine pa do isplate. Navedeno je da je tužilac 14. juna 2022. godine osnovano, u smislu člana 192 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tražio da se odluči i o kamatama na dosuđeni iznos jer je revizioni sud o tome propustio da odluči u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji se iznose brojni prigovori kojima se osporava presuda Vrhovnog suda. Apelant, između ostalog, tvrdi da je Vrhovni sud prilikom odlučenja zanemario činjenično utvrđenje nižestepenih sudova. Prigovara da Vrhovni sud nije jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj pravni stav, a da je pri tome preinačio nižestepene presude. Smatra da je stav Vrhovnog suda o nezakonitosti nižestepenih presuda zasnovan na pogrešnoj primjeni prava, ali da je do takvog zaključka došao nakon što je izveo zaključak da su nižestepeni sudovi proizvoljno i pogrešno utvrdili činjenično stanje. U takvim okolnostima apelant smatra da je Vrhovni sud postupao suprotno članu 240 stav 2 ZPP, koji izričito propisuje da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s tim, apelant opširno citira dijelove iz presude Vrhovnog suda s kojima se ne slaže. Apelant navodi da se Vrhovni sud nije osvrnuo ni na navode iz odgovora na reviziju u kojem je ukazao na propuste nižestepenih sudova prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja. U vezi s tim, ističe da je aktom Ministarstva finansija od 5. juna 2017. godine dokazao da su mjenice falsifikovane. Apelant osporava primjenu materijalnog prava navodeći da je Vrhovni sud selektivno primijenio odredbu člana 88 ZOO. Apelant je u dopuni apelacije osporio i dopunsku presudu Vrhovnog suda, koja čini sastavni dio osporene presude.
b) Odgovori na apelaciju
15. Vrhovni sud je ostao pri razlozima koje je dao u osporenoj odluci predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Tužilac je u opširnom odgovoru osporio sve apelacione navode navodeći da je Vrhovni sud donio pravilnu i zakonitu odluku, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Apelant je u izjašnjenju naveo da Vrhovni sud u odgovoru nije osporio nijedan apelacioni prigovor, a da je tužilac ponovio sve ono što je isticao tokom postupka. Pri tome tužilac se u odgovoru nije očitovao na ključne apelacione navode, što ukazuje na slabost njegove argumentacije. Nadalje, apelant je ponovio ključne argumente na kojima zasniva apelacione prigovore koji se odnose na dokazivanje svojine, ništavosti ugovora i mjenice i zastarjelosti tužbenog zahtjeva. Takođe, apelant je informisao Ustavni sud da je tužiočev vlasnik pritvoren zbog sumnje da je počinio krivično djelo. Predloženo je da se apelacija usvoji kao osnovana.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13, 109/21 – odluka
USRS i 27/24)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 2. stav (3)
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava:
đ) Dopunska presuda
Član 192. stav (1)
Ako je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude da predloži parničnom sudu da se izvrši dopuna presude.
Član 240. stav (2)
Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Član 241. stav (1)
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.
Član 250. stav (1)
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenom glasilu na srpskom jeziku, ali lektorisan na službene jezike u Bosni i Hercegovini, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Zaključenje ugovora od strane neovlašćenog lica
Član 88. (1) Ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegovog ovlašćenja obavezuje neovlašćeno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri. (2) Strana sa kojom je ugovor zaključen može zahtijevati od neovlašćeno zastupanog da se u primjerenom roku izjasni da li ugovor odobrava. (3) Ako neovlašćeno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni zaključen. (4) U tom slučaju, strana sa kojom je ugovor zaključen može od lica koje je kao punomoćnik bez ovlašćenja zaključilo ugovor tražiti naknadu štete, ako u trenutku zaključenja ugovora nije znala niti je morala znati da to lice nije imalo ovlašćenje za zaključenje ugovora.
Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Dejstvo raskida
Član 132. (1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete. (2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala. (3) Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora. (4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi. (5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila. VI.Dopustivost i meritum
20. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
21. Apelant ukazuje da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovneslobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i drugaprava u vezi s krivičnim postupkom.
23. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
24. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23 s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude redovnih sudova u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42 do 45 s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
25. Pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23 s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
26. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, ispitujući osnovanost revizionih prigovora, utvrdio da se prigovorima osnovano ukazuje da dokazi, na osnovu kojih su nižestepeni sudovi zauzeli stav o ništavosti spornog ugovora, nisu dovoljni za zaključak da se radilo o fiktivnom ugovoru. Vrhovni sud je obrazložio razloge za takav stav jasno navodeći da presuda inostranog suda i dokazi iz tog predmeta dovode u sumnju zakonitost poslovanja parničnih stranaka, ali da ne mogu biti osnov za zaključak da se radilo o fiktivnom ugovoru. Pri tome, ništa ne ukazuje da je Vrhovni sud takvim obrazloženjem izašao van granica svojih ovlašćenja u smislu člana 240 stav (2) ZPP. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud imao u vidu odredbe člana 88 ZOO, na kojima je zasnovao stav da je apelant radnjama nakon zaključenja spornog ugovora, i to prodajom i otuđenjem stvari koje su bile predmet kupoprodaje, odobrio sporni ugovor. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio i zašto su se stekli uslovi za raskid spornog ugovora, u smislu člana 124 ZOO, te za restituciju, u smislu člana 132 ZOO (vidi tačku 12 ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove prigovore da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo. U odnosu na dopunsku presudu koju je apelant naknado osporio, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud postupio po članu 192 stav (1) ZPP budući da je izrekom osporene presude propustio odlučiti o kamatama na dosuđeni iznos, koje je tužilac tražio i koje mu pripadaju. Ustavni sud u takvom postupanju Vrhovnog suda ne uočava proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud ne zapaža, niti to apelant tvrdi, da su apelantu tokom postupka bile uskraćene procesne garancije, koje su mu uskratile mogućnost da u postupku učestvuje ravnopravno sa suprotnom stranom.
27. Ustavni sud smatra da u obrazloženju Vrhovnog suda ništa ne ukazuje da navedeni sud nije dao dovoljno i relevantno obrazloženje o svim ključnim činjeničnim i pravnim pitanjima, te da se ne može zaključiti da je obrazloženje Vrhovnog suda očigledno proizvoljno. Pri tome, nezadovoljstvo osporenim odlukama per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravičan postupak. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na osporene odluke Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano naveo razloge zbog kojih je preinačio nižestepene presude, a iz obrazloženja Vrhovnog suda ne proizlazi ništa što bi opravdalo apelantove prigovore da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i da je izašao van zakonom datih ovlašćenja ili da je zanemario obavezu da obrazloži svoju odluku, u skladu sa standardima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
29. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić