Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2802/24 (X.Y.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Vještak
- Brzina preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Vanparnični postupak
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2802/24
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2802/24, rješavajući apelaciju X. Y., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija X. Y. Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka e) i stava 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 V 200517 24 Gž 8 od 16. aprila 2024. godine i Rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 V 200517 23 V 11 od 16. februara 2024. godine u dijelu u kojem je retroaktivno odlučeno o produženju apelantovog prisilnog zadržavanja na liječenju.
Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što prilikom donošenja Rješenja o produženju zadržavanja na prisilnom liječenju broj 71 0 V 200517 23 V 11 od 16. februara 2024. godine X. Y. nije bilo omogućeno da bude lično saslušan pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci koji odlučuje o navedenom zadržavanju.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu X. Y., u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede ustavnih prava, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Odbija se kao neosnovana apelacija X. Y. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 V 200517 24 Gž 8 od 16. aprila 2024. godine u odnosu na ostale aspekte prava na slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka e) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. X. Y. (u daljnjem tekstu: apelant) koji se nalazi u JZU Zavod za forenzičku psihijatriju Sokolac (u daljnjem tekstu: Zavod), kojeg je zastupao Đorđe Knežević, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. jula 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 V 200517 24 Gž 8 od 16. aprila 2024. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 V 200517 23 V 11 od 16. februara 2024. godine. Apelant je u apelaciji predložio donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo Osnovnom sudu i Okružnom sudu da odmah ponove vanparnični postupak zadržavanja duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi i omoguće da apelant bude lično saslušan pred Osnovnim sudom, te da se odloži izvršenje osporenih rješenja do okončanja ponovljenog vanparničnog postupka ili postupka pred Ustavnim sudom. Advokat Đorđe Knežević je dopisom od 30. jula 2024. godine obavijestio Ustavni sud da je otkazao punomoć za zastupanje apelanta. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i Zavoda zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je dostavio izjašnjenje u vezi s odgovorima Osnovnog suda i Tužilaštva, dok u odnosu na odgovore Okružnog suda i Zavoda, koji su mu naknadno dostavljeni, nije dostavio izjašnjenje.
4. Na osnovu člana 34 Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Komisije za zaštitu lica s mentalnim poremećajima (u daljnjem tekstu: Komisija) zatraženo je da dostave odgovore u odnosu na apelacione navode o adekvatnosti apelantovog liječenja, te da se izjasne u kojem postupku apelant, kao i druga lica prisilno zadržana u Zavodu, mogu da ispitaju adekvatnost njihovog liječenja u Zavodu. Komisija i Ministarstvo su dostavili odgovore.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Pravosnažnom presudom Okružnog suda od 27. juna 2014. godine utvrđeno je da je apelant u stanju neuračunljivosti preduzeo radnje koje su za posljedicu imale tjelesne povrede dvoje lica i smrt trećeg lica, čime je počinio krivično djelo teškog ubistva u sticaju s krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz preciziranih članova Krivičnog zakona Republike Srpske. Istog dana apelantu je rješenjem Okružnog suda donesenom u krivičnom postupku privremeno određen prisilni smještaj u Zavodu u trajanju od šest mjeseci.
7. Nakon toga Osnovni sud je, odlučujući u vanparničnom postupku po prijedlozima Tužilaštva, kontinuirano donosio rješenja kojima je apelantu produžavano zadržavanje na prisilnom liječenju u Zavodu za periode od po godinu dana.
8. Protiv rješenja Okružnog suda od 21. maja 2020. godine i Osnovnog suda od 2. marta 2020. godine, kojima mu je produženo zadržavanje na prisilnom liječenju u Zavodu u trajanju do godinu dana počevši od 12. decembra 2019. godine, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-2540/20 od 14. oktobra 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) djelimično usvojio apelaciju i utvrdio povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka e) i stava 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u dijelu u kojem je osporenim rješenjima retroaktivno odlučeno o produženju prisilnog zadržavanja apelanta na liječenju.
10. Osnovni sud je zatim donio rješenje od 30. decembra 2020. godine kojim je apelantu produženo zadržavanje na prisilnom liječenju u Zavodu u trajanju do godinu dana počevši od 12. decembra 2020. godine.
9. Protiv rješenja Okružnog suda od 31. januara 2022. godine kojim mu je produženo zadržavanje na prisilnom liječenju u Zavodu u trajanju do godinu dana počevši od 12. decembra 2021. godine, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu koja je zavedena pod brojem AP-1298/22. Takođe, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda od 24. januara 2023. godine i rješenja Osnovnog suda od 19. decembra 2022. godine kojima mu je produženo zadržavanje na prisilnom liječenju u Zavodu u trajanju do godinu dana počevši od 12. decembra 2022. pa do 12. decembra 2023. godine, koja je zavedena pod brojem AP-1673/23. Odlučujući o navedenim apelacijama, Ustavni sud je donio Odluku broj AP-
1298/22 od 30. novembra 2023. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je djelimično usvojio navedene apelacije i utvrdio povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije zbog toga što prilikom donošenja rješenja o produženju mjere zadržavanja na prisilnom liječenju apelantu nije bilo omogućeno da u razumnom intervalu bude lično saslušan pred Osnovnim sudom koji odlučuje o navedenoj mjeri. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao da je imajući u vidu da je u apelantovom slučaju istekla mjera prinudnog liječenja određena rješenjima osporenim u apelaciji broj AP-
1298/22, a da je u novoj fazi postupka u kojoj su donesene odluke osporene apelacijom broj AP-
1673/23 apelant konačno i lično saslušan pred Osnovnim sudom, samo deklaratorno utvrdio povredu prava na ličnu slobodu i bezbjednost (vidi Odluku broj AP-1298/22, tačka 40).
Postupak u kojem su donesena osporena rješenja
10. U vanparničnom postupku, koji je pokrenut radi produženja prisilnog zadržavanja apelanta u Zavodu, Osnovni sud je odredio da se izvrši vještačenje apelantovog duševnog stanja i sposobnosti za rasuđivanje. Tim stalnih sudskih vještaka, dr N. Z. R., specijalista psihijatar, i dr S. S., specijalista neuropsihijatar, sproveli su vještačenje apelanta na osnovu spisa predmeta, medicinske dokumentacije i neposrednog pregleda apelanta koji je obavljen 1. decembra 2023. godine. Nakon toga, pred Osnovnim sudom je održano ročište 22. decembra 2023. godine, na kojem je saslušan dr P. G., zaposlen u Zavodu. Prilikom saslušanja dr P. G., a u vezi s prijedlogom da se apelant lično sasluša, te utvrdi da li bi njegovo saslušanje štetno uticalo na njegovo zdravlje, P. G. je istakao da je apelant i ranije dolazio na sud i da je različito reagovao. Dr P. G. je istakao da je individualno kako bi on reagovao poslije toga, ali postavlja pitanje šta bi se time dobilo jer već postoji opservacija apelantovog kliničkog stanja koju je uradio njegov ljekar, kao i sudski vještaci koji su nezavisni. Dr P. G. je u odnosu na pitanje da li je apelantova bolest izlječiva istakao da se radi o jednoj teškoj hroničnoj duševnoj bolesti čiji tok je nepredvidiv čak i u institucionalnim okvirima, gdje pacijent redovno i uz nadzor medicinskog osoblja svakodnevno dobija odgovarajuću terapiju. Stoga je teško odgovoriti na pitanje kada će i da li će apelant postići stabilnu medicinsku remisiju. Takođe je istakao da smatra da se apelant liječi adekvatnom terapijom u skladu s dijagnozom bolesti od koje boluje.
11. Na navedenom ročištu su saslušani i sudski vještaci dr S. S. i dr N. Z. R., koji su u odnosu na saslušanje apelanta istakli da ne vide svrhu da se apelant dovede u sudnicu jer smatraju da mu to ne bi koristilo ni pod kojim uslovima, a koliko bi bilo štetno u smislu njegove reaktivnosti, nisu u mogućnosti da se decidirano izjasne. U vezi s pitanjem da li je normalno redovno stanje da su svi apelantovi izvještaji o napretku njegovog zdravstvenog stanja negativni i da li treba postaviti pitanje adekvatnosti njegovog liječenja, vještak S. S. je odgovorio da je ta bolest teška, hronična, „progredijetna“, a konkretno kod apelanta nije bilo poboljšanja zdravstvenog stanja. Naime, navedeni vještak je istakao da su oni pravili uvid svaki put u terapijske procedure i da se jasno vidi da su primjenjivani adekvatni lijekovi za liječenje bolesti od koje apelant boluje, ali da oni nisu doveli do izlječenja. Vještak N. Z. R. je dodala da određeni procenat pacijenata ima nepovoljnu prognozu bolesti, kao što je u konkretnom slučaju, i pored primijenjenih svih principa terapijskog pristupa u takvoj bolesti. Iz zapisnika o održanom ročištu 22. decembra 2023. godine proizlazi da je na navedenom ročištu bio prisutan apelantov advokat, koji je imao mogućnost da postavlja pitanja navedenim doktorima i vještacima.
12. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 V 200517 23 V 11 od 16. februara 2024. godine produženo je zadržavanje apelanta na prisilnom liječenju u Zavodu u trajanju od godinu dana, počevši od 12. decembra 2023. godine pa do 12. decembra 2024. godine. Osnovni sud je u obrazloženju istakao da je nalaz tima sudskih vještaka urađen objektivno i u skladu s pravilima nauke i struke. Naime, nalaz je jasno i precizno argumentovan i potkrijepljen činjenicama i spoznajama do kojih su vještaci došli neposrednim pregledom apelanta. Osnovni sud je istakao da su u nalazu vještaci iznijeli mišljenje da kod apelanta nisu utvrdili postojanje medicinske remisije (poboljšanje stanja), zbog čega je neophodno nastaviti liječenje. Dalje je istaknuto da je nalaz vještaka u skladu s izvještajem Zavoda o zdravstvenom stanju apelanta, kao i da je dr P. G. prilikom saslušanja potvrdio da je tim ljekara procijenio aktuelnu kliničku sliku i utvrdio postojanje sumanutih ideja kod apelanta.
13. U vezi s prigovorima u pogledu adekvatnosti liječenja Osnovni sud je istakao da ih smatra irelevantnim za ovaj postupak jer izlaze van zadatka koji je određen vještacima. Osnovni sud je ukazao da se liječenjem i boravkom ne bavi sud nego Komisija, čiji je zadatak određen članom 28 Zakona o zaštiti mentalnog zdravlja. U odnosu na činjenicu da je konkretna odluka donesena 16. februara 2024. godine, a da zadržavanje apelanta teče od 12. decembra 2023. godine, Osnovni sud je ukazao da je postupajući sudija bio na bolovanju te da Klinika za psihijatrijske bolesti „Dr Laza Lazarević“ Beograd nije mogla uraditi vještačenje u prostorijama Zavoda, kako je to bilo određeno rješenjem suda od 22. decembra 2023 godine. Osnovni sud je istakao da je odbio izuzeće dr S. S. zbog toga što je protiv njega apelantova sestra podnijela krivičnu prijavu jer to nije razlog za izuzeće propisan članom 357 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da niko nije kriv dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivnja. Osnovni sud nije usvojio izvođenje novih dokaza koje je predložio apelant (dopis Ministarstva i izjava apelantove sestre, kao i nova vještačenja u smislu drugih predloženih klinika za psihijatriju u Republici Srbiji) zbog toga što bi bilo neekonomično i radi se o vještačenjima van teritorije Bosne i Hercegovine. Naime, iz dopisa Klinike „Dr Laza Lazarević“ u Beogradu vidljivo je da se vještačenje može obaviti samo u Beogradu, a transport apelanta u Beograd bi bio neekonomičan jer takve vještake ima i Bosna i Hercegovina. Osnovni sud je istakao da ostali predloženi dokazi, izjave i dopisi nisu od odlučujućeg značaja jer se bave pitanjem adekvatnosti liječenja apelanta, o čemu sud ne odlučuje u ovom postupku. Osnovni sud je istakao da je odbio saslušanje apelanta zbog toga što bi njegovo saslušanje bilo štetno za njegovo zdravlje, što su svojim iskazom potvrdili dr P. G. i sudski vještaci. Kako je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da apelant boluje od teške duševne bolesti, te da i dalje postoji apsolutna potreba za hospitalizacijom u trajanju od godinu dana, Osnovni sud je na osnovu člana 22 stav 1 Zakona o zaštiti lica s mentalnim poremećajima (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti lica) i člana 44 stav 1, člana 53 stav 1 i člana 54 stav 1 Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP) odlučio kao u izreci rješenja.
14. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 V 200517 24 Gž 8 od 16. aprila 2024. godine odbijena je apelantova žalba. Okružni sud je u obrazloženju istakao da su imenovani vještaci iznijeli mišljenje da je apelant hronični duševni bolesnik, da radi se o teškoj bolesti koja se s vremenom pogoršava te da su periodi remisije (poboljšanja) sve kraći i rjeđi (sve bliže opisano u obrazloženju rješenja). Okružni sud je istakao da je utvrđeno da apelant u frustrirajućim situacijama može da ispolji opasno ponašanje po okolinu i potrebno je njegovo dalje zadržavanje u Zavodu.
15. Okružni sud je istakao da žalbeni prigovori kojima se problematizuje način na koji se apelant liječi nisu od značaja za zaključak suda o produženju boravka u Zavodu. Okružni sud je istakao da u spisima nema dokaza da je apelant neadekvatno liječen i da ljekari ne vrše liječenje u skladu s usvojenim metodama i načinima liječenja konkretne bolesti. S obzirom na dokaze koji su izvedeni u postupku, Okružni sud je istakao da u apelantovom liječenju učestvuju zdravstveni radnici i zdravstveni saradnici i da postoji međusobna saradnja među njima. Okružni sud je istakao da se moglo odrediti vještačenje i po nekim drugim vještacima odgovarajuće struke, međutim, u spisu nema pokazatelja da nalaz i mišljenje na osnovu kojeg je zasnovana odluka prvostepenog suda nije u skladu s pravilima struke i da je apelantovo stanje prikazano lošijim nego što ono stvarno jeste. Okružni sud je istakao da je žalbeni prigovor da je sud odbio prijedlog da se apelant sasluša pred sudom osnovan u smislu zaključaka koje je u Odluci broj AP-1298/22 iznio Ustavni sud. Međutim, s obzirom na sve okolnosti konkretnog postupka i na zaključke ljekara da nije svrsishodno saslušanje apelanta s obzirom na njegovo zdravstveno stanje te da i dalje postoje razlozi za njegovo zadržavanje u zdravstvenoj ustanovi, Okružni sud je istakao da taj propust suda nije uticao na pravilnost odluke u ovom slučaju.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U vezi s povredom člana 5 Evropske konvencije, apelant je istakao da mu nije omogućeno da bude saslušan pred sudom iako vještaci nisu mogli da se izjasne kakve bi posljedice po apelanta imalo njegovo saslušanje, nego su istakli da smatraju da njegovo saslušanje ne bi bilo svrsishodno. Apelant je istakao i da je neosporno da je u ovom postupku određeno vještačenje, kao i da je ljekar iz Zavoda dao svoje mišljenje, te da se mišljenja ljekara i vještaka podudaraju u pogledu toga da apelant ne bi trebalo da bude pušten van ustanove zbog opasnosti po sebe ili okolinu. Međutim, sporno je da apelantu nije omogućeno da njegovo zdravstveno stanje bude podvrgnuto pregledu neke druge ustanove ili ljekara niti je omogućeno da se izvrši procjena adekvatnosti njegovog liječenja. Apelant je naglasio da ga dr S. S. godinama vještači te da je protiv njega apelantova sestra podnijela krivičnu prijavu. U vezi s tim, apelant je istakao da član 5 stav 4 Evropske konvencije pruža procesne garancije slično članu 6 Evropske konvencije, pa se princip nepristrasnosti vještaka u smislu jednakosti oružja primjenjuje i na postupak koji je predmet ove apelacije. Apelant smatra da je postojanje krivične prijave protiv vještaka, koja je i podnesena upravo zbog vještačenja apelanta, dovoljan osnov da se postavi barem osnovana sumnja da vještak dr S. S. ne može biti objektivan i nepristrasan. Apelant je istakao i da je Osnovni sud dozvolio da Klinika „Dr Laza Lazarević“ uradi dodatno vještačenje zdravstvenog stanja apelanta i načina na koji je liječen, ali da povlači rješenje o vještačenju samo zbog mjesta potencijalnog vještačenja. U vezi s pitanjem adekvatnosti apelantovog liječenja, te da to može biti predmet postupka pred Komisijom a ne konkretnog postupka, apelant je istakao da je sud odbio da uvrsti u dokaze dopis Komisije kojim je odbijena apelantova molba da se izvrši procjena njegovog liječenja. (Napomena: uz apelaciju je dostavljen dopis Ministarstva u kojem je navedeno da se apelant obratio zahtjevom da Komisija da saglasnost za posjetu vještaka Klinike za psihijatriju „Vrapče“ Zagreb radi obavljanja intervjua, pregleda medicinske dokumentacije i drugih aktivnosti, a s ciljem procjene adekvatnosti terapije, trenutnog stanja i eventualnih mogućnosti apelantovog liječenja i prognoze trenutnog stanja ili drugog liječenja). U tom dopisu je navedeno da je Komisija utvrdila da apelantov zahtjev nije u nadležnosti Komisije, te da nema pravnog osnova za davanje te saglasnosti u skladu sa Zakonom o zaštiti mentalnog zdravlja. Apelant je istakao i da se dopisom od 18. juna 2024. godine ponovo obratio Komisiji da se izvrši provjera adekvatnosti njegovog liječenja te da čeka njen odgovor.
17. Apelant je istakao da postoji povreda prava iz člana 5 Evropske konvencije jer je prvostepeni postupak završen dva mjeseca nakon što je isteklo prethodno rješenje o zadržavanju apelanta u Zavodu, dok je drugostepeni sud odluku donio skoro dva mjeseca nakon apelantove uložene žalbe. Dakle, apelant je nezakonito bio lišen slobode i zadržan u Zavodu dva mjeseca jer nije bilo odluke nadležnog suda. Apelant je istakao i da deklarativna odluka Ustavnog suda kojom se samo konstatuje povreda određenog prava ne znači mnogo jer odredbe ZVP-a i ZPP-a ne omogućavaju da u slučaju donošenja takve odluke oštećeno lice iskoristi vanredno pravno sredstvo ponavljanja postupka. Zato apelant smatra da Ustavni sud u ovom predmetu može da razmotri i pitanje usklađenosti ZPP-a i ZVP-a s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Zbog navedenog, apelant smatra da postoji i povreda prava iz člana 6 Evropske konvencije i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
18. Apelant je predložio da mu se dodijeli iznos od 4.000 KM na ime kršenja člana 5 Evropske konvencije, 1.000 KM na ime kršenja člana 6 Evropske konvencije i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te 1.000 KM na ime troškova sastavljanja apelacije i zastupanja pred Ustavnim sudom i 1.000 KM na ime troškova zastupanja pred redovnim sudovima. U odnosu na zahtjev za naknadu troškova sastavljanja apelacije, apelant se pozvao na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Dragan Kovačević protiv Hrvatske, presuda od 12. maja 2022. godine, broj predstavke 49281/15.
b) Odgovori na apelaciju
19. Okružni sud je istakao da je apelacija neosnovana te predložio da se ona odbije.
20. Osnovni sud je istakao da ostaje pri razlozima navedenim u svojoj odluci. Pored toga, Osnovni sud je istakao da podnošenje krivične prijave protiv vještaka određenog u predmetu za sud nije bilo od značaja jer apelantova sestra nije stranka u postupku.
21. Tužilaštvo je istaklo da je apelacija neosnovana.
22. Zavod je istakao da su prijedlog za produženje prisilne hospitalizacije s izvještajem o zdravstvenom stanju apelanta koji je podnio Zavod u cijelosti potvrdili svojim nalazom i mišljenjem i vještaci neuropsihijatrijske struke koji nisu zaposleni u Zavodu, zbog čega je njihovo mišljenje objektivno i nepristrasno. Zavod smatra da su apelacioni navodi potpuno neosnovani imajući u vidu stručno znanje i iskustvo koje vještaci posjeduju, kao i stručno znanje odjeljenskog ljekara, specijaliste psihijatra s dugogodišnjim iskustvom u radu s forenzičkim pacijentima, koji prati zdravstveno stanje apelanta. Pored navedenog, Zavod je naglasio da je delegacija Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT) prilikom pete periodične posjete BiH u 2019. godini posjetila i Zavod. Navedena delegacija, nakon što je izvršila višednevni neposredni uvid u rad Zavoda, dala je pozitivne ocjene i uvjerila se da se u Zavodu kao modernoj medicinskoj ustanovi mjere liječenja sprovode u skladu s najnovijim međunarodnim standardima, uz poštovanje kako domaćeg zakonodavstva tako i Evropske konvencije i Evropske konvencije o sprečavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja. Zavod je istakao da se u navedeno uvjerila i delegacija Pododbora za prevenciju torture i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja (SPT), koja je u skladu s odredbama Opcionog protokola uz Konvenciju protiv torture i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja (OPCAT), prilikom posjete Bosni i Hercegovini u periodu od 11. do 17. decembra 2022. godine, bila u posjeti Zavodu.
23. Apelant je u svom izjašnjenju u odnosu na odgovore Osnovnog suda i Tužilaštva, u suštini, ponovio svoje apelacione navode, tj. da se navedenim odgovorima ne dovodi u pitanje osnovanost njegove apelacije.
24. Komisija je u svom izjašnjenju u vezi s adekvatnošću apelantovog liječenja istakla da su njeni zadaci definisani u Zakonu o zaštiti mentalnog zdravlja. U vezi s apelantovim zahtjevom od 18. juna 2024. godine kojim se obratio Komisiji, Komisija je istakla da je usaglašeno da zahtjev nije u punoj nadležnosti Komisije niti je dobila „nalog ministra za vanrednu posjetu Komisije Zavodu, s obzirom na to da nisu pronađeni elementi kojima se narušavaju neka od zdravstveno-socijalnih prava lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju: mogućnost boravka, izostanak žalbe na odnos zaposlenih prema licu sa smetnjama u mentalnom zdravlju, uskraćivanje ličnih prava na ishranu, higijenu, eksterne kontakte i posjete porodice, advokata ili drugih lica, kao i pravo na liječenje koje lice sa smetnjama u mentalnom zdravlju ne odbija ili ostalih prava“. Komisija je istakla da ne može komentarisati detalje sudskih postupaka ili uticati na odluke suda ili forenzičkih psihijatara koje imenuje sud, „kao ni detalje psihofarmakološkog i/ili ostalih dijelova tretmana i rehabilitacije, jer to nije u njenoj nadležnosti“. Komisija je istakla da nije nadležna i da nije neophodna terenska posjeta radi pomenute žalbe i apelacije.
25. Ministarstvo je u vezi s adekvatnošću apelantovog liječenja istaklo da zadatak Komisije nije da vrši procjenu adekvatnosti liječenja apelanta.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09, 91/16, 16/23 i 27/24)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09, 91/16 i 16/23) koji u relevantnom dijelu glasi: Član 2. stav 2. (2) U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), ako zakonom nije drugačije određeno.
Zadržavanje duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi
Član 44. (1)U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njegovom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano. (2)Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti u roku koji ne može biti duži od osam dana.
Član 51.
Nakon pokretanja postupka o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi sud će preduzeti mjere da to lice odmah pregleda vještak medicinske struke odgovarajuće specijalnosti i da dâ nalaz i mišljenje o njegovom duševnom stanju i sposobnosti za rasuđivanje.
Član 52. (1)Sud je dužan da ispita sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i da sasluša sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama. (2)Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno uticati na zdravlje duševno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.
Član 54. (1)Kad sud odluči da se primljeno duševno bolesno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odrediće i vrijeme zadržavanja, koje ne može biti duže od godinu dana. (2)Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.
Član 55.
Ako zdravstvena ustanova ocijeni da zadržano lice treba da ostane na liječenju i po isteku vremena određenog rješenjem suda, dužna je da 30 dana prije isteka tog vremena predloži sudu produženje zadržavanja.
Član 57. Rješenje iz čl. 55. i 56. ovog zakona sud donosi na osnovu novog pregleda zadržanog lica i u postupku sprovedenom na isti način kao i kad je vođen postupak za zadržavanje u zdravstvenoj ustanovi.
Član 58. (1) Protiv rješenja o zadržavanju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz ove organizacije žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala duševno bolesno lice, zadržano lice, njegov staratelj, odnosno privremeni zastupnik i nadležni organ starateljstva, i to u roku od osam dana od dana prijema rješenja. (2) Žalba ne zadržava izvršenje rješenja, ako sud iz opravdanih razloga drugačije ne odluči. (3) Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan da donese odluku u roku od tri dana od dana prijema žalbe.
27. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13, 109/21 – odluka USRS i 27/24)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS) sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 153. stav 1.
Vještak će biti izuzet iz istih razloga iz kojih može biti izuzet sudija, ali se izuzetno za vještaka može uzeti i lice koje je ranije bilo saslušano kao svjedok.
ISKLJUČENJE I IZUZEĆE
Član 357.
Sudija će biti isključen od vršenja sudijske dužnosti (isključenje):
1) ako je i sam stranka, zakonski zastupnik stranke ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu saovlaštenika, saobaveznika ili regresnog obaveznika ili ako je u istom predmetu saslušan kao svjedok ili vještak,
2) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili mu je bračni, odnosno vanbračni supružnik srodnik po tazbini do drugog stepena, bez obzira na to da li je brak prestao ili nije,
3) ako je staralac, usvojilac ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ili ako između njega i stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke postoji zajedničko domaćinstvo,
4) ako između sudije i stranke teče neka druga parnica,
5) ako u je istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobijaju u parnici ili je donio odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat i
6) ako je u stečajnom postupku učestvovao u donošenju odluke povodom koje je došlo do spora.
Sudija može da bude izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće), kao što je bliski odnos sa nekom od stranaka ili postoje bilo koji drugi razlozi koji mogu dovesti u pitanje njegovu nepristrasnost.
28. Zakon o zaštiti mentalnog zdravlja („Službeni glasnik RS“ broj 67/20) u relevantnom dijelu glasi:
Pravo lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju na zaštitu mentalnog zdravlja
Član 15.
Lice sa smetnjama u mentalnom zdravlju ima pravo na zaštitu mentalnog zdravlja koje se ostvaruje kroz sprovođenje medicinske intervencije u zdravstvenoj ustanovi, učestvovanje u kreiranju individualnog plana oporavka, te reintegraciju, odnosno uključenje u porodičnu, radnu i društvenu sredinu.
Sprovođenje medicinske intervencije za lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju u zdravstvenoj ustanovi Član 21. (1) Medicinska intervencija u zaštiti mentalnog zdravlja je zdravstvena usluga koja se pruža licu sa smetnjama u mentalnom zdravlju u zdravstvenoj ustanovi kroz preventivne, dijagnostičke, terapijske i rehabilitacione aktivnosti, a s ciljem poboljšanja njegovog fizičkog i mentalnog zdravlja. (2) Sprovođenje medicinske intervencije za lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju iz stava 1. ovog člana obavlja se u zdravstvenoj ustanovi na primarnom, sekundarnom i tercijarnom nivou zdravstvene zaštite, i to:
1) dom zdravlja,
2) specijalistička psihijatrijska ambulanta,
3) bolnica,
4) specijalna bolnica,
5) klinički centar i
6) zavod za forenzičku psihijatriju.
Individualni plan oporavka lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju
Član 26. st. 1. i 7. (1) Individualni plan oporavka lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju je plan oporavka koji obuhvata primjenu medicinske intervencije i pravi se na osnovu procijenjenih potreba lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju, uključujući i procjenu rizika od primjene medicinske intervencije. (7) Individualni plan oporavka iz stava 1. ovog člana revidira se najmanje jednom u godini dana u saradnji sa licem sa smetnjama u mentalnom zdravlju, njegovom porodicom, zakonskim zastupnikom i/ili licem u koje lice sa smetnjama u mentalnom zdravlju kojem je potpuno ili djelimično oduzeta poslovna sposobnost ima povjerenje i stručnim timom zdravstvene ustanove.
Imenovanje i razrješenje Komisije za zaštitu prava lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju
Član 27. st. 1. i 5. (1) Komisija za zaštitu prava lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju (u daljem tekstu: Komisija) u sprovođenju medicinske intervencije obavlja zadatke kojima se obezbjeđuje zaštita prava lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju kroz usmjeravanje rada i aktivnosti u zaštiti mentalnog zdravlja, koja se zasnivaju na načelima profesionalne etike i deontologije. (5) Komisiju iz stava 1. ovog člana čini najmanje pet članova, i to:
1) doktor medicine - specijalista psihijatrije ili doktor medicine - specijalista dječje i adolescentne psihijatrije,
2) diplomirani psiholog ili specijalista medicinske psihologije,
3) diplomirani socijalni radnik,
4) državni službenik zaposlen u Ministarstvu i
5) predstavnik udruženja lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju.
Član 28.
Zadatak Komisije je da utvrdi: 1) uslove rada i sprovođenje medicinske intervencije u centru za zaštitu mentalnog zdravlja, na odjeljenju psihijatrije bolnice, klinici za psihijatriju kliničkog centra, u specijalnoj bolnici ili u zavodu za forenzičku psihijatriju,
2) izvršenje obaveza zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika u centru za zaštitu mentalnog zdravlja, na odjeljenju psihijatrije bolnice, klinici za psihijatriju kliničkog centra, u specijalnoj bolnici ili u zavodu za forenzičku psihijatriju,
3) poštivanje prava lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju u skladu sa ovim zakonom i drugim propisima kojima se uređuje oblast zaštite mentalnog zdravlja i ljudskih prava, kao i kroz primanje prigovora i žalbi lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju, njegovog zakonskog zastupnika, članova njegove porodice ili organa starateljstva,
4) izvršenje obaveza lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju,
5) sprovođenje procedura u skladu sa ovim zakonom. VI.Dopustivost
29. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
30. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
32. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
e) u slučaju zakonitog pritvaranja lica da bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog pritvaranja duševno poremećenih lica, alkoholičara ili ovisnika o drogama ili skitnica;
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
33. Ustavni sud podsjeća da pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Članom 5 stav 1 tačka
e) Evropske konvencije pritvaranje „duševnih bolesnika“ je dopušteno samo kada su ispunjene i materijalne i procesne pretpostavke za takvo pritvaranje (vidi Evropski sud, Zagidulina protiv Rusije, presuda od 2. maja 2013. godine, predstavka broj 11737/06, tačka 54). Ustavni sud dalje podsjeća da lice ne može biti lišeno slobode jer je duševni bolesnik osim ako su ispunjena tri minimalna uslova: mora se pouzdano dokazati da je lice duševni bolesnik, odnosno istinski duševni poremećaj mora da bude utvrđen pred nadležnim tijelom na osnovu objektivnog medicinskog nalaza, duševni poremećaj mora da bude takve vrste ili stepena koji opravdava prisilno lišenje slobode i valjanost produženja lišenja slobode zavisi od ustrajnosti takvog poremećaja (vidi Evropski sud, Ilnseher protiv Njemačke, presuda od 4. decembra 2018. godine, predstavke br. 10211/12 i 27505/14, tačka 127). Prilikom odlučivanja o tome da li lice treba da bude pritvoreno kao „duševni bolesnik“ potrebno je priznati nacionalnim vlastima određeno diskreciono ovlašćenje jer je prvenstveno na njima da ocijene dokaze izvedene u određenom predmetu. Zadaća Evropskog suda je da na osnovu Evropske konvencije preispita odluke tih tijela (idem, tačka 128). Konačno, da bi se ispunio zahtjev iz člana 5 stav 1 tačka e) Evropske konvencije, postupak koji dovodi do prisilnog smještaja pojedinca u psihijatrijsku ustanovu mora nužno da pruži djelotvorna jemstva protiv proizvoljnosti s obzirom na ranjivost lica koja boluju od duševnih poremećaja i potrebu da se iznesu vrlo važni razlozi kojima se opravdava bilo koje ograničenje njihovih prava (vidi Evropski sud, M. S. protiv Hrvatske (br. 2), presuda od 19. februara 2015. godine, predstavka broj 75450/12, tačka 147).a)Član 5 stav 1 tačka e) Evropske konvencije
34. Ustavni sud zapaža da iz apelacionog spisa proizlazi da je apelant hronični duševni bolesnik, te da je pred redovnim sudovima u postupku u kojem se odlučivalo o produženju njegovog zadržavanja na prisilnom liječenju utvrđeno da i dalje postoji apsolutna potreba za hospitalizacijom, tj. da je i dalje opasan po sebe i svoju okolinu. Ustavni sud zapaža da apelant, shodno članu 5 stav 1 tačka e) Evropske konvencije, u suštini osporava objektivnost sprovedenog medicinskog vještačenja, kao i to da je trebalo utvrditi adekvatnost njegovog liječenja u Zavodu.
Objektivnost sprovedenog medicinskog vještačenja
35. U odnosu na apelantove navode kojima dovodi u pitanje medicinsko vještačenje na osnovu kojeg su donesene osporene odluke, Ustavni sud podsjeća da je u odnosu na uslove koje treba da ispuni „objektivno medicinsko vještačenje“ Evropski sud istakao da generalno smatra da su nacionalne vlasti u boljoj poziciji od njih samih da ocijene kvalifikacije medicinskog vještaka o kojem je riječ. Međutim, u određenim specifičnim slučajevima neophodno je da medicinski stručnjaci imaju posebne kvalifikacije, kao i, ponekad, da procjenu treba da izvrši „spoljni“ vještak. Štaviše, objektivnost medicinskog vještačenja podrazumijeva zahtjev da je ono bilo „dovoljno nedavno“. Pitanje da li je medicinsko vještačenje bilo „dovoljno nedavno“ zavisi od konkretnih okolnosti predmeta koji je pred njim (vidi op. cit., Ilnseher protiv Njemačke, tač. 130 i 131).
36. Vraćajući se na konkretni predmet, Ustavni sud zapaža da je u skladu sa članom 51 ZVP-a predviđeno da u postupku zadržavanja duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi sud preduzme mjere da to lice pregleda vještak medicinske struke odgovarajuće specijalnosti i da dā nalaz i mišljenje o njegovom duševnom stanju i sposobnosti za rasuđivanje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, u skladu s navedenom odredbom, odredio da vještačenje apelanta uradi tim stalnih sudskih vještaka dr N. Z. R., specijalista psihijatar, i dr S. S., specijalista neuropsihijatar. Zatim, Ustavni sud zapaža da su navedeni vještaci dali svoj nalaz i mišljenje na osnovu pregleda apelanta od 1. decembra 2023. godine i relevantne medicinske dokumentacije (vidi tačku 10 ove odluke). Takođe, Ustavni sud zapaža da je pred Osnovnim sudom, pored navedenih sudskih vještaka, saslušan i ljekar dr P. G. iz Zavoda. Naime, svi navedeni doktori su zaključili da zbog apelantovog psihičkog stanja i dalje postoji potreba za hospitalizacijom apelanta, i to u trajanju do godinu dana, za što su dali jasne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantov punomoćnik imao priliku da postavlja pitanja kojima bi razjasnio zaključke saslušanih vještaka i ljekara iz Zavoda. Okolnost da apelant nije zadovoljan zaključcima navedenih doktora ne ukazuje da su takvi nalazi neobjektivni pa da redovni sudovi na osnovu njih nisu mogli donijeti osporene odluke, odnosno ne znači da su redovni sudovi trebali dozvoliti dodatno vještačenje. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prihvatio apelantov prijedlog da Klinika za psihijatrijske bolesti „Dr Laza Lazarević“ Beograd izvrši dodatno vještačenje apelanta, ali da navedena klinika nije mogla da izvrši pregled u Zavodu, nego samo u prostorijama klinike u Beogradu. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud jasno ukazao da bi transportovanje apelanta u Beograd bilo neekonomično dok iste vještake ima i Bosna i Hercegovina, pa da je zbog toga odbio apelantov prijedlog da vještačenje vrše klinike iz Republike Srbije. Imajući u vidu navedeno obrazloženje suda, te da se radi o hitnom postupku, kao i da apelant niti dokazuje niti osporava zaključak suda da su dodatno vještačenje mogli sprovesti i vještaci iz Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ne smatra da su apelantu u postupku povrijeđena prava time što nije prihvaćen prijedlog da vještačenje vrše klinike iz Republike Srbije.
37. U vezi s apelantovim navodima da je sudski vještak S. S. trebao da bude izuzet jer je apelantova sestra protiv njega podnijela krivičnu prijavu, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud odbio taj apelantov zahtjev uz obrazloženje da to nije jedan od zakonskih razloga za izuzeće. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelantova sestra nije bila stranka u postupku, te da bi to značilo zloupotrebu procesnog prava i bilo suprotno principu presumpcije nevinosti. Iako Osnovni sud nije prezentovao sadržaj navedene krivične prijave niti je obrazložio da li krivična prijava ukazuje na pristrasnost vještaka S. S., Ustavni sud zapaža da ni apelant ne nudi nikakve dokaze da je navedeni vještak u njegovom slučaju bio pristrasan. Naime, apelant ne iznosi navode da je njegovo duševno stanje bolje od onog što je utvrdio navedeni vještak, kao i ostali doktori koji su učestvovali u konkretnom postupku.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je, u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, kao i „dovoljno nedavno“, izvršeno nezavisno i objektivno vještačenje apelanta od „spoljnih“ doktora odgovarajuće medicinske struke, sve s ciljem da se utvrdi opravdanost daljnjeg apelantovog zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi.
Adekvatnost liječenja u Zavodu
39. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji tvrdi da su se u postupku pred redovnim sudovima trebale utvrđivati činjenice u vezi s tim da li se on na odgovarajući način liječi u Zavodu.
40. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju odlučivalo da li apelantu treba produžiti prisilno zadržavanje u Zavodu s obzirom na njegovo duševno stanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP-1298/22 već ispitivao ove apelantove navode (tačka 35). Naime u navedenoj odluci Ustavni sud je, nakon citiranja prakse Evropskog suda, ukazao da „zapaža da iz odredbi zakona [Zakon o zaštiti mentalnog zdravlja] proizlazi da je pitanje adekvatnosti terapijskog tretmana i uslova kojima je apelant podvrgnut u Zavodu pitanje koje je u nadležnosti Komisije. To proizlazi i iz odredbe člana 28 Zakona o zaštiti mentalnog zdravlja. Ustavni sud naročito ukazuje da iz tih zakonskih odredbi proizlazi da ta komisija postupa po službenoj dužnosti, ali i po prigovorima, pritužbama i žalbama lica s mentalnim poremećajima odnosno lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju i članova njegove porodice. Komisije su ovlaštene da preduzimaju mjere s ciljem zaštite prava takvih lica. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz odredbi člana 27 Zakona o zaštiti mentalnog zdravlja proizlazi da se u tim komisijama nalaze stručna lica – psihijatar i psiholog. Dakle, navedena komisija, koja se sastoji od stručnih lica, mogla bi da dā odgovor na apelantove navode o spornom liječenju apelanta u Zavodu, tj. da eventualno izvrši pregled apelanta i adekvatnost apelantovog tretmana u Zavodu, što je apelant tražio u konkretnom postupku.“
41. U vezi s navedenim, Ustavni sud je dostavio dopise Komisiji i Ministarstvu da bi utvrdio da li se radi o djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant mogao da iskoristi u vezi s pitanjem adekvatnosti njegovog liječenja u Zavodu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz odgovora Komisije i Ministarstva proizlazi da se apelant ne može uspješno žaliti Komisiji u odnosu na adekvatnost svoga liječenja u Zavodu.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda, prema kojoj postoji bliska veza između „zakonitosti“ pritvora lica s duševnim poremećajima i primjerenosti tretmana koji se pruža za njihovo psihičko stanje. Naime, lišavanje slobode predviđeno članom 5 stav 1 tačka e) ima dvostruku funkciju: s jedne strane, društvenu funkciju zaštite, a s druge strane terapijsku funkciju koja se odnosi na individualni interes duševno nezdravog lica za primanje odgovarajućeg i individualizovanog oblika terapije ili tretmana. Svako pritvaranje mentalno oboljelih lica mora da ima terapijsku svrhu usmjerenu posebno i u mjeri u kojoj je to moguće na izlječenje ili ublažavanje njihovog psihičkog stanja, uključujući, gdje je to prikladno, smanjenje ili kontrolu nad njihovom opasnošću. Međutim, kako to ističe Evropski sud, njegova uloga nije da analizira sadržaj liječenja koji se nudi i primjenjuje. Ono što je važno jeste da Evropski sud može provjeriti da li je uspostavljen individualizovani program uzimajući u obzir specifične detalje mentalnog zdravlja pritvorenika s ciljem da ga pripremi za moguću buduću reintegraciju u društvo. U toj oblasti Evropski sud daje vlastima određenu slobodu u pogledu oblika i sadržaja terapijske njege ili medicinskog programa u pitanju. Na kraju, Evropski sud smatra da potencijalne negativne posljedice po izglede za promjenu lične situacije podnosioca predstavke ne bi nužno dovele do nalaza o kršenju člana 5 stav 1 pod uslovom da su vlasti preduzele dovoljno koraka da prevaziđu svaki problem koji je ometao tretman podnosioca predstavke (vidi Evropski sud, Rooman protiv Belgije, presuda od 31. januara 2019. godine, predstavka broj 18052/11, tač. 207−211 s daljnjim referencama).
43. Vraćajući se na konkretni predmet, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ukazali da su apelantovi navodi, koji se odnose na njegovo liječenje, „irelevantni“ u ovom postupku u kojem se odlučuje da li apelantu treba produžiti prisilno zadržavanje u Zavodu s obzirom na njegovo duševno stanje. Ustavni sud zapaža da sudski vještak u ovakvom postupku treba samo dati nalaz i mišljenje o duševnom stanju mentalno bolesnog lica i sposobnosti za rasuđivanje, shodno članu 51 ZVP-a. Međutim, u članu 52 stav 1 ZVP-a se navodi da je sud dužan da ispita sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja. Imajući u vidu navedenu odredbu, kao i stav Evropskog suda da svako pritvaranje mentalno oboljelih lica mora da ima terapijsku svrhu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju trebali da se bave pitanjem da li apelant ima odgovarajuće medicinsko okruženje popraćeno pravim terapijskim mjerama. Sve i da ova obaveza nema eksplicitno uporište u zakonu, Ustavni sud smatra da je u tom slučaju sud bio u obavezi da direktno primijeni standarde člana 5 Evropske konvencije, naročito imajući u vidu da se radi o mentalno oboljelom licu koje spada u posebno osjetljivu kategoriju.
44. Međutim, Ustavni sud zapaža da se iz apelacionog spisa ne može zaključiti da apelant ne prima terapiju koja je prilagođena njegovoj dijagnozi. U skladu s praksom Evropskog suda, pri ocjeni da li je podnosiocu zahtjeva pružena odgovarajuća psihijatrijska briga sud uzima u obzir mišljenja zdravstvenih radnika i odluke domaćih vlasti u pojedinačnom slučaju, kao i uopštenije nalaze na nacionalnom i međunarodnom nivou o nepodobnosti zatvorskih psihijatrijskih odjela za pritvaranje lica s psihičkim problemima (vidi, op. cit. Rooman protiv Belgije, tačka 200).
45. Prije svega, Ustavni sud zapaža da iz odgovora na apelaciju Zavoda proizlazi da je apelant smješten u odgovarajući medicinsku ustanovu u kojoj ima pristup doktorima koji imaju dugogodišnje iskustvo u radu s forenzičkim pacijentima i u kojoj se mjere liječenja izvršavaju u skladu s najnovijim međunarodnim standardima. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenoj odluci istakao da nema dokaza da je apelant neadekvatno liječen, te da s obzirom na dokaze koji su izvedeni u postupku smatra da liječenje apelanta sprovodi na najbolji način da se obezbijedi zaštita njegovog mentalnog zdravlja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su se doktori, odnosno vještaci u konkretnom slučaju, izjasnili da se apelant liječi adekvatnom terapijom u skladu s njegovom dijagnozom i da su primjenjivani adekvatni lijekovi za liječenje bolesti od koje boluje (vidi tač. 10−15 ove odluke).
46. S druge strane, Ustavni sud zapaža da se apelantove primjedbe na adekvatnost liječenja u Zavodu zasnivaju samo na činjenici da se liječi već 10 godina i da se njegovo zdravstveno stanje nije poboljšalo.
47. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su se navedeni doktori odnosno vještaci u odnosu na pitanje adekvatnosti liječenja ipak izjasnili (vidi već pomenute tač. 10−15 ove odluke) ukazujući da apelant boluje od teške hronične duševne bolesti čiji tok je nepredvidiv, te da određeni procenat pacijenata ima nepovoljnu prognozu kod ove bolesti. Ustavni sud podsjeća da potencijalne negativne posljedice po izglede za promjenu lične situacije apelanta neće dovesti do kršenja člana 5 stav 1 ako su vlasti preduzele dovoljno koraka da prevaziđu svaki problem koji bi ometao njegov tretman. Imajući u vidu navedene činjenice, kao i apelantove navode zbog kojih osporava adekvatnost svoga liječenja, Ustavni sud ne može zaključiti da apelantu nije pružena adekvatna terapija u odgovarajućoj medicinskoj ustanovi prilagođena njegovoj bolesti. Ustavni sud naglašava i da nije njegova uloga, shodno standardima Evropskog suda, da analizira sadržaj liječenja koji se nudi i primjenjuje, nego da provjeri da li je uspostavljen individualizovani program uzimajući u obzir specifične detalje mentalnog zdravlja apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da iz apelacionog spisa proizlazi da apelantov pritvor u Zavodu ima terapeutsku svrhu usmjerenu konkretno i u mjeri u kojoj je to moguće na izlječenje ili ublažavanje stanja njegovog mentalnog zdravlja.
48. Nevezano za konkretni zaključak, Ustavni sud smatra neophodnim da Osnovnom sudu, koji je nadležan za postupanje u konkretnim predmetima u prvom stepenu, ukaže da je neophodno u ovoj vrsti predmeta, shodno citiranim stavovima Evropskog suda, da se utvrdi (i) da li je licima koja se zadržavaju na prisilnom liječenju u Zavodu uspostavljen individualizovani program uzimajući u obzir specifične detalje njihovog mentalnog zdravlja s ciljem da ih pripreme za moguću buduću reintegraciju u društvo. Međutim, uprkos konstataciji Ustavnog suda iz tačke 43 ove odluke da su redovni sudovi smatrali „irelevantnim“ apelantove navode o adekvatnosti njegovog liječenja, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi ipak ispitani i da je u odnosu na njih dato razumno obrazloženje koje Ustavnom sudu ne izgleda arbitrarno.
49. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u ovom postupku utvrdili sve bitne činjenice. Pri tome, svoje odluke su zasnovali na nalazu i mišljenju tima vještaka datom u konkretnoj fazi postupka, iskazu ljekara Zavoda, izvještaju Zavoda i drugim relevantnim dokazima. Na osnovu toga su zaključili da se apelantovo psihičko stanje nije poboljšalo, da i dalje ima apsolutnu potrebu za hospitalizacijom, i to u trajanju od godinu dana. Osim toga, kako je već rečeno, redovni sudovi su se bavili apelantovim navodima o adekvatnosti njegovog liječenja i o tome dali razumno obrazloženje.
50. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju apelant lišen slobode u postupku koji je bio „u skladu sa zakonom“, a što je sve u skladu s relevantnim zakonskim odredbama i standardima Evropske konvencije.
b) U odnosu na član 5 stav 4 Evropske konvencije
51. Prije svega, u pogledu apelantovih navoda da član 5 stav 4 Evropske konvencije pruža procesne garancije slične članu 6 Evropske konvencije te da mu je povrijeđen princip jednakosti oružja ukazujući na neobjektivnost sprovedenog vještačenja, Ustavni sud ukazuje da je već u ranijim tačkama ove odluke obrazložio zašto su ti navodi neosnovani, pa ih nije potrebno dodatno razmatrati.
52. U pogledu apelantovih navoda da se odluke o produženju njegovog prisilnog smještaja donose van rokova propisanih zakonom, Ustavni sud zapaža da apelacija pokreće i pitanje da li je apelantu omogućeno da o produženju njegovog lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja odlučuje „sud“ u određenim intervalima, kako to propisuje član 5 stav 4 Evropske konvencije.
53. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, član 5 stav 4 Evropske konvencije ne garantuje pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali pruža krucijalne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o „lišavanju slobode“. Obaveza iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije primjenjuje se nezavisno od toga po kojem je osnovu lice lišeno slobode, dakle i u slučaju kada se radi o osnovu iz člana 5 stav 1 tačka e) Evropske konvencije. Cjelovita analiza člana 5 stav 4 Evropske konvencije ukazuje na to da u odnosu na lišavanje slobode pojam „zakonitosti“ mora da ima isti značaj u stavu 1 tačka e) i stavu 4 člana 5 Evropske konvencije. Stoga, domaće pravno sredstvo mora da bude dostupno prema članu 5 stav 4 Evropske konvencije i mora da omogući preispitivanje uslova koji su, prema članu 5 stav 1 tačka e), suštinski ne samo za „zakonitost“ inicijalnog lišavanja slobode lica na osnovu „duševnog poremećaja“ već i za „zakonitost“ produženja trajanja te mjere putem periodičnog ispitivanja (vidi Evropski sud, Kolanis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. juna 2005. godine, predstavka broj 517/02, tačka 80).
54. Takođe, član 5 stav 4 Evropske konvencije garantuje licu lišenom slobode da mora da ima pristup „sudu“ koji bi mogao da ispita zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere, ali to ne mora da bude „klasični sud koji je integrisan u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora da bude organ koji ima „sudski karakter“ i koji mora da pruži „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“ koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, a što naročito podrazumijeva usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu te odluku koja mora da bude donesena brzo.
55. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je ranijim rješenjem Osnovnog suda produženo apelantovo zadržavanje na prisilnom liječenju do 12. decembra 2023. godine, a da je u konkretnom postupku prvostepenim rješenjem od 16. februara 2024. godine produženo apelantovo zadržavanje na prisilnom liječenju u trajanju od godinu dana, počevši od 12. decembra 2023. godine pa do 12. decembra 2024. godine.
56. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je pravno pitanje retroaktivnog produženja prisilnog smještaja apelanta razmatrao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-
2540/20 od 14. oktobra 2020. godine (tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u tom predmetu istakao da je s aspekta vladavine prava neprihvatljivo da se odluke o zadržavanju na prisilnom liječenju donose s retroaktivnim djelovanjem jer takvo šta nema osnova u relevantnim zakonskim odredbama ZVP-a i Zakona o zaštiti lica, a kojima su propisani kratki rokovi postupanja i jasni intervali postupanja redovnih sudova, niti proizlazi iz smisla prava na slobodu i bezbjednost iz člana 5 Evropske konvencije.
57. Dovodeći u vezu navedeno s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se stavovi iz navedene odluke mogu u cijelosti primijeniti u konkretnom predmetu. Ustavni sud podsjeća da je članom 55 ZVP-a propisano da ako zdravstvena ustanova ocijeni da zadržano lice treba da ostane na liječenju i po isteku vremena određenog rješenjem suda, dužna je 30 dana prije isteka tog vremena da predloži sudu produženje zadržavanja. Članom 44 stav 2 ZVP-a, koji se u smislu člana 57 ZVP-a primjenjuje i na postupak produženja prisilnog smještaja u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi, propisano je da taj postupak mora da se završi u roku koji ne može da bude duži od osam dana. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da iz člana 57 ZVP-a proizlazi da do produženja prisilnog zadržavanja na liječenju koje je određeno ranijim rješenjem ne može doći bez novog rješenja koje će biti doneseno na osnovu novog pregleda zadržanog lica. Prema tome, imajući u vidu sadržaj navedenih odredbi, te da je apelantovo zadržavanje na prisilnom liječenju prema ranijem rješenju trajalo do 12. decembra 2023. godine, a da je Osnovni sud rješenje u konkretnom postupku donio tek 16. februara 2024. godine, kojim je retroaktivno odlučio o apelantovom zadržavanju na prisilnom liječenju, Ustavni sud zapaža da u periodu od 12. decembra 2023. godine do 16. februara 2024. godine nije bilo odluke suda o prisilnom zadržavanju. Stoga, Ustavni sud smatra da se ne može smatrati da je apelantovo lišavanje slobode u tom periodu, odnosno njegovo prisilno zadržavanje na liječenju bilo zakonito s obzirom na to da u smislu člana 57 ZVP-a za taj period nije postojalo rješenje suda doneseno na osnovu novog pregleda zadržanog lica. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju u odnosu na period od 12. decembra 2023. godine do 16. februara 2024. godine povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka e) i stav 4 Evropske konvencije.
58. U odnosu na apelantove navode da mu nije omogućeno da bude saslušan pred sudom, Ustavni sud ukazuje da, u skladu s principima koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, duševno bolesno lice koje je prisilno zatvoreno u psihijatrijsku ustanovu na neodređeno ili duže vrijeme ima pravo, prema članu 5 stav 4 Evropske konvencije, da pokrene postupak u razumnim vremenskim razmacima pred sudom radi preispitivanja zakonitost tog pritvora, s obzirom na to da razlozi koji su prvobitno opravdavali pritvor mogu prestati da postoje. Takođe, pristup pritvorenika sudiji ne bi trebalo da zavisi od dobre volje institucije u kojoj je apelant pritvoren, niti bi trebalo da bude aktiviran prema nahođenju medicinskih službi ili bolničkih vlasti (vidi Evropski sud, Gorshkov protiv Ukrajine, presuda od 8. novembra 2005. godine, predstavka broj 67531/01, tačka 44 s daljnjim referencama).
59. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 52 ZVP-a predviđena obaveza suda da, ukoliko je to moguće i ako to neće štetno uticati na zdravlje mentalno bolesnog lica, sasluša i to lice. Ustavni sud zapaža da u postupku donošenja rješenja Osnovnog suda apelant nije lično saslušan pred sudom, te da je taj sud obrazložio da bi njegovo saslušanje moglo štetno da utiče na apelantovo zdravlje, a što su svojim iskazom i saslušanjem potvrdili dr P. G. i sudski vještaci. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz iskaza navedenih ljekara datog na ročištu 22. decembra 2023. godine proizlazi da su oni više ukazali da ne vide svrhu apelantovog saslušanja nego što su jasno istakli da bi njegovo saslušanje negativno uticalo na apelantovo zdravlje (vidi tač. 10−12 ove odluke). Imajući u vidu navedeni iskaz saslušanih doktora, koji u svom iskazu nisu decidirano istakli da bi saslušanje apelanta negativno uticalo na njegovo zdravlje, tj. nisu obrazložili kako bi se pogoršalo apelantovo stanje, Ustavni sud ponovo podsjeća da „pristup pritvorenika sudiji ne bi trebalo da bude aktiviran prema nahođenju medicinskih službi ili bolničkih vlasti“. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP-1298/22 već bio utvrdio da je apelantu povrijeđeno pravo iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije jer apelantu nije bilo omogućeno da u razumnom intervalu bude lično saslušan pred Osnovnim sudom. Ustavni sud zapaža da je apelant saslušan u ranijem postupku prilikom odlučivanja o njegovom produženju prisilnog zadržavanja za period od 12. decembra 2022 do 12. decembra 2023. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 5 Evropske konvencije ne isključuje mogućnost da se sistemom automatskog periodičnog preispitivanja zakonitosti lišenja slobode može obezbijediti poštovanje zahtjeva iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije, te da se u takvim okolnostima ne mora održavati javna sjednica u svakom slučaju kada se produžava pritvor. Odluka o tome da li će se održati javna sjednica zavisiće od okolnosti u svakom konkretnom predmetu. Osim toga, kada je ustanovljeno automatsko preispitivanje odluke o održavanju javnih sjednica moraju slijediti u „razumnim intervalima“ (vidi Evropski sud, Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tač. 154 i 155 s daljnjim referencama).
60. Međutim, pored velikog značaja koji ima ljudska sloboda koju štiti član 5 Evropske konvencije, u ovom slučaju Ustavni sud naročito ima u vidu da se radi o mentalno oboljelom licu koje spada u posebno osjetljivu kategoriju. Stoga, imajući u vidu zakonsku obavezu suda da sasluša mentalno bolesno lice, Ustavni sud smatra da je upravo zbog tolikog značaja dobra koje se štiti sud morao „vidjeti i čuti apelanta“, što je propustio da učini u ovoj fazi postupka, s obzirom na to da su saslušani doktori više iznijeli sumnju u svrsishodnost apelantovog saslušanja nego što su obrazložili da bi to naštetilo apelantovom zdravlju. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da se insistiranjem na tome da sud „vidi i čuje apelanta“ izbjegava birokratizacija odlučivanja o produženju trajanja zadržavanja na prisilnom liječenju i omogućava se onome ko je lišen slobode da se o tome izjasni (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4316/22 od 13. jula 2023. godine, tač. 39−45, dostupna na www.ustavnisud.ba). Budući da je apelantu to pravo bilo uskraćeno u postupku donošenja osporenog rješenja Osnovnog suda od 16. februara 2024. godine, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije.
61. Apelant je istakao i da mu deklarativna odluka Ustavnog suda ne znači mnogo jer odredbe ZVP-a i ZPP-a ne omogućavaju da u slučaju donošenja takve odluke oštećeno lice podnese vanredno pravno sredstvo koje bi dovelo do ponavljanja postupka. Ustavni sud podsjeća da je, s obzirom na temporalni karakter rješenja o produženju zadržavanja na prisilnom liječenju, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da je u situaciji kada utvrdi da je apelantovo lišavanje slobode po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na ličnu slobodu i bezbjednost dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku (vidi, op. cit., AP-4316/22, tačka 47).
62. Međutim, Ustavni sud napominje da je Osnovni sud obavezan da ukoliko se apelant i dalje bude nalazio u Zavodu u vrijeme prijema ove odluke a bude predloženo njegovo daljnje prisilno zadržavanje, te provedeni dokazi ne budu izričito ukazivali da će apelantovo saslušanje zaista štetno uticati na njegovo zdravlje kao u konkretnom slučaju, odmah preduzme radnje kojima će omogućiti apelantu djelotvorno saslušanje pred sudom kako bi se poštovale apelantove garancije na ličnu slobodu i bezbjednost.
63. S obzirom na navedeno, odnosno da je apelantu produženo prisilno zadržavanje do 12. decembra 2024. godine, kao i na činjenicu da je Ustavni sud u konkretnom slučaju zaključio da je apelantovo lišenje slobode, izuzev u dijelu u kojem je odlučeno o retroaktivnom djelovanju prvostepenog rješenja, kao i na to da apelantu nije omogućeno da se izjasni pred sudom u skladu s garancijama člana 5 stav 1 tačka e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud u konkretnom slučaju samo deklaratorno utvrđuje povredu u odnosu na osporena rješenja redovnih sudova. Pitanje naknade nematerijalne štete
64. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
65. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila kao i okolnosti konkretnog predmeta, te dosadašnju praksu povodom pitanja naknade nematerijalne štete u ovakvoj vrsti predmeta (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2928/13 od 12. februara 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, te već citirana Odluka broj AP-
2540/20, tač. 45 i 46), Ustavni sud smatra da apelantu treba dosuditi iznos od 1.000,00 KM zbog utvrđenog kršenja ustavnih prava. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova pred kojima se vodio ovaj postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pitanje naknade troškova postupka
66. U vezi s apelantovim traženjem troškova postupka i pozivanje na odluku Dragan Kovačević protiv Hrvatske, Ustavni sud naglašava da Pravilima Ustavnog suda nije predviđena mogućnost isplate troškova postupka pred Ustavnim sudom. Naime, odluka na koju se poziva apelant odnosila se na troškove postupka pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je odredbama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske propisan izuzetak, tj. da svaki učesnik u postupku pred tim sudom snosi svoje troškove „osim ako sud ne odluči drukčije“ (idem, tačka 68). Takođe, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u toj odluci ukazao da Ustavni sud Republike Hrvatske nije obrazložio, tj. naveo nikakve smislene razloge za svoju odluku da uskrati troškove ustavne tužbe. Stoga, Ustavni sud smatra da konkretna praksa Evropskog suda nije relevantna u konkretnom slučaju.
Ostala prava
67. Apelant je takođe ukazao da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant kršenje tih prava nije posebno obrazložio, nego se suština navoda o povredi tih prava odnosi na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka e) Evropske konvencije. Imajući u vidu činjenice predmeta, apelantove navode i svoje prethodne zaključke, Ustavni sud smatra da je razmotrioglavna pravna pitanja u predmetu, zbog čega neće posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na slobodu kretanja i prebivališta (vidi, mutatis mutandis Evropski sud, Orašanin protiv Hrvatske, presuda od 21. marta 2023. godine, predstavka broj 24811/16, stav 19 s daljnjim referencama).
VII.Zaključak
68. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka e) i stava 4 Evropske konvencije kada prvostepeno rješenje, koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem, u dijelu u kojem je retroaktivno produžena mjera prisilnog zadržavanja na liječenju nije bilo doneseno u rokovima iz odredbi na koje upućuje član 57 ZVP-a, te kada apelantu nije bilo omogućeno da bude saslušan pred Osnovnim sudom.
69. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u preostalom dijelu nema kršenja prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka
e) Evropske konvencije kada je utvrđeno da su osporena rješenja na osnovu kojih je apelant bio prisilno zadržan na liječenju u Zavodu donesena u postupku koji je u skladu s relevantnim zakonskim odredbama i standardima Evropske konvencije.
70. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
71. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
72. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić