Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2348/24 (E. R.)
Odluka donesena 23. 01. 2025.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje po presudi suda
- Pritvor
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2348/24
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 01. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2348/24, rješavajući apelaciju Ese Razića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 23. januara 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ese Razića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 023350 24 Kž 6 od 20. maja 2024. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Eso Razić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Nada Dalipagić, Jelena Dalipagić-Crnjac i Goran Crnjac iz Mostara, podnio je 3. juna 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 023350 24 Kž 6 od 20. maja 2024. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 023350 23 K od 10. maja 2024. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 14. juna 2024. godine je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Tužilaštvo su u periodu od 28. juna do 11. jula 2024. godine dostavili odgovore na apelaciju, koje je Ustavni sud 12. jula 2024. godine dostavio apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je 16. jula 2024. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Ustavni sud je 14. septembra 2024. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
437/24 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovanu apelaciju podnesenu protiv rješenja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda donesenih u postupku kontrole apelantovog pritvora određenog rješenjem Kantonalnog suda iz razloga propisanih članom 146. stav (1) tačka a) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Pritvor je apelantu bio određen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: preuzeti KZSFRJ). Apelant je osporavao postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo i tvrdio je da nije bio obaviješten o optužbi i produženju pritvora, kao i da se radi o presuđenoj stvari zbog postupka koji je protiv njega vođen u Sjedinjenim Američkim Državama (u daljnjem tekstu: SAD). Iako se apelant pozvao na kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud je osnovanost apelantovih navoda u navedenom predmetu ispitao u smislu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je 10. maja 2024. godine Kantonalni sud donio presudu kojom je apelanta proglasio krivim za navedeno krivično djelo i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od deset godina. Apelant je 24. juna 2024. godine protiv te presude izjavio žalbu Vrhovnom sudu o kojoj još nije odlučeno.
Osporena rješenja
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 K 023350 23 K od 10. maja 2024. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje), odmah nakon donošenja presude, apelantu je produžen pritvor na osnovu odredbi člana 152. ZKPFBiH. Rješenjem je određeno da pritvor može najduže trajati još devet mjeseci, odnosno do 10. februara 2025. godine ili do drugačije odluke suda.
8. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je donesena osuđujuća presuda, te da je u smislu člana 152. stav (1) ZKPFBiH apelantu neophodno produžiti pritvor radi daljnjeg nesmetanog vođenja krivičnog postupka. Naime, Kantonalni sud je uzeo u obzir da je apelant državljanin SAD-a, gdje živi duži niz godina zajedno sa svojom porodicom, te da je u Bosnu i Hercegovinu dolazio u posjetu rodbini, kao i da se planirao vratiti u SAD polovinom septembra 2023. godine. Dalje je navedeno da apelant ima dvojno državljanstvo, te da je protiv njega bila raspisana potjernica jer nije bio dostupan pravosudnim tijelima Bosne i Hercegovine. Na osnovu navedene potjernice apelant je i lišen slobode. Pri tome je navedeno da to što postoji obavijest o apelantovom prebivalištu na području Mostara, te da je vlasnik kuće u Čapljini samo za sebe ne znači da apelant zaista tu i živi, imajući u vidu da je i američki državljanin i da s porodicom živi u SAD-u. Također je navedeno da apelant u Bosni i Hercegovini nema zaposlenje te da stalne prihode ostvaruje u SAD-u. Zbog naprijed navedenog, Kantonalni sud je zaključio da postoji opravdan strah da bi apelant mogao pobjeći ukoliko bi se našao na slobodi i tako onemogućiti nesmetano vođenje krivičnog postupka.
9. S druge strane, Kantonalni sud je naveo da je pritvor jedina mjera kojom se može osigurati uspješno vođenje krivičnog postupka protiv apelanta. Kantonalni sud je smatrao da mjera zabrane napuštanja boravišta i mjera obaveznog javljanja nadležnom organu nisu dovoljne da spriječe apelantov bijeg, odnosno napuštanje Bosne i Hercegovine. U vezi s tim je ponovo ukazano na okolnosti u vezi s apelantovim dvojnim državljanstvom, njegovim prebivalištem i zaposlenjem, te porodičnim prilikama. U odnosu na mogućnost predaje putne isprave kao jamstva da apelant neće napustiti Bosnu i Hercegovinu navedeno je da prelazak međudržavne granice u svijetu, pa i u Bosni i Hercegovini, „nije neki poseban problem“. Ukazano je da se granica Bosne i Hercegovine prema susjednim državama bez nekih posebnih problema može preći na stotinama kilometara tzv. zelene granice bez ikakve putne isprave. Kantonalni sud je istakao da je to ponajbolje pokazala tzv. migrantska kriza, kao i pojedinačni ilegalni prelasci granice Bosne i Hercegovine u susjedne države. Pri tome je navedeno da je apelant svjestan da mu je izrečena dugogodišnja kazna zatvora, te da u svjetlu činjenica navedenih u vezi s apelantovim ličnim prilikama ne postoje bitne okolnosti koje bi ga vezale za Bosnu i Hercegovinu jer mu i šira porodica (brat) živi u Republici Hrvatskoj. Također je navedeno da su ostale mjere zabrane, tj. zabrana preduzimanja poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, zabrana sastajanja s određenim osobama, te zabrana posjećivanja određenih mjesta i područja, bespredmetne ili iluzorne mjere u apelantovom slučaju.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 07 0 K 023350 24 Kž 6 od 20. maja 2024. godine (u daljnjem tekstu: drugostepeno rješenje) odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Vrhovni sud je također naveo da okolnost da je apelant strani državljanin s prebivalištem i zaposlenjem u SAD-u predstavlja jak i motivirajući faktor da napusti Bosnu i Hercegovinu, te na taj način onemogući nesmetano vođenje krivičnog postupka. Taj zaključak, kako je istaknuto, ne dovode u pitanje ni apelantovi navodi da je više puta nakon rata dolazio u Bosnu i Hercegovinu i Republiku Hrvatsku. U kontekstu apelantove ličnosti, navedeno je da je naredba o provođenju istrage protiv apelanta donesena 2017. godine, nakon čega je bio nedostupan nadležnim organima gonjenja, te je uslijedila potraga po kojoj je lišen slobode tek 19. augusta 2023. godine. Pri tome je Vrhovni sud istakao da odbrana nije ničim potkrijepila navode da je pred Okružnim sudom u SAD-u apelant „oslobođen optužbi“ i da su dokazi „uništeni od strane službenika tog suda“. Ocijenjeno je da takvi navodi ne dovode u pitanje pravilnost zaključaka Kantonalnog suda o neophodnosti produženja pritvora apelantu nakon izricanja presude. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da ukazivanje odbrane na izvedene dokaze, iskaze svjedoka, vještaka i materijalne dokaze, koje apelantova braniteljica analizira uz tvrdnju da apelant nije počinio krivično djelo, nema utjecaja na pravilnost prvostepenog rješenja. U vezi s tim je ukazano da se u žalbi protiv rješenja donesenog na osnovu člana 152. stav (1) ZKPFBiH ne može osporavati pravilnost činjeničnog stanja iz prvostepene presude.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da osporena rješenja predstavljaju nastavak kršenja na koje je ukazao u prethodno podnesenoj apelaciji broj AP-437/24. Pri tome navodi da je Vrhovni sud u osporenom drugostepenom rješenju „praktično već donio presudu“ o apelantovoj krivici, te na taj način „teško“ prekršio presumpciju nevinosti u apelantovom slučaju. Zbog toga apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o „teškoj povredi prava na pravično suđenje i prava na pravično saslušanje u krivičnim stvarima“.b)Odgovori na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani, paušalni i nerazumljivi apelantovi navodi o kršenju presumpcije nevinosti. U vezi s tim je navedeno da se odlukom o pritvoru ne rješava pitanje apelantove krivice, te da taj sud nema saznanja da su ranije već utvrđene neke povrede pa da nova (osporena) drugostepena odluka predstavlja nastavak kršenja tih povreda. Stoga je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi paušalni te da taj sud nije povrijedio apelantova prava.
14. Apelant je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju ponovio svoje navode iz apelacije da je Vrhovni sud u osporenom drugostepenom rješenju „unaprijed“ osudio apelanta i „duboko“ prekršio načelo presumpcije nevinosti. Također je ukazano i na navodne propuste Tužilaštva u krivičnom postupku protiv apelanta koji se odnose na njegovo saslušanje, te neaktivnost Tužilaštva dok se apelant nalazio u pritvoru.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 152. stav (1)
Pritvor nakon izricanja presude (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud može optuženom odrediti odnosno produžiti pritvor, ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost počinioca. U ovim slučajevima donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
Član 302.
Pritvor nakon izricanja presude
Za određivanje, produženje ili ukidanje pritvora poslije objavljivanja presude primjenjivat će se odredba člana 152. ovog zakona.
VI.Dopustivost i meritum
16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud podsjeća da nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašten na činjenice predmeta primijeniti relevantno ustavno i konvencijsko pravo. Stoga će apelantove navode koji se odnose na zakonitost produženja pritvora Ustavni sud ispitati s aspekta garancija prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, dok će apelantove navode o kršenju presumpcije nevinosti ispitati u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
19. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom :
a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;
20. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojoj se osobe koje su pritvorene nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude, bez obzira na to da li su prije toga bila u pritvoru ili ne, nalaze u situaciji koju propisuje član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije. Prema toj praksi, član 5. stav 1. tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi Evropski sud, W. A. protiv Švicarske, presuda od 2. novembra 2021. godine, predstavka broj 38958/16, tač. 32. i 33. s daljnjim referencama).
21. Naime, Ustavni sud ukazuje da je prvostepenom presudom Kantonalnog suda od 10. maja 2024. godine apelant proglašen krivim zbog počinjenja krivičnog djela i osuđen na kaznu zatvora od deset godina. Dakle, postoji osuđujuća presuda koja je prethodila osporenoj prvostepenoj odluci o produženju pritvora koji je određen u skladu sa članom 152. ZKPFBiH. Apelantu je kao direktna posljedica takve presude produžen pritvor koji može trajati najduže devet mjeseci ili do drugačije odluke suda. Iz navedenog proizlazi da postoji direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju pritvora.
22. Što se tiče saglasnosti osporenih rješenja s domaćim zakonom, Ustavni sud zapaža je apelantov pritvor produžen na osnovu odredbi člana 152. stav (1) ZKPFBiH u vezi sa članom 302. ZKPFBiH. Prema tim zakonskim odredbama, određivanje odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude vezuje se za ocjenu suda da je takva mjera neophodna radi neometanog vođenja krivičnog postupka uzimajući u obzir sve okolnosti u vezi s izvršenjem krivičnog djela, odnosno s ličnošću učinioca. Međutim, to ne znači da se osim navedenih okolnosti, prilikom primjene odredbe člana 152. stav (1) ZKPFBiH, ne mogu razmatrati i osnovi iz člana 146. stav 1. tač. a), c) i d) ZKPFBiH. Pri tome je stvar ocjene suda u svakom konkretnom slučaju o tome koje su to činjenice koje se mogu podvesti pod pojam okolnosti koje su u vezi s izvršenjem krivičnog djela, odnosno okolnosti koje su u vezi s ličnošću učinioca, te da li one imaju utjecaja na neometano vođenje krivičnog postupka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1262/21 od 23. juna 2021. godine, tač. 36. i 37. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
23. Ustavni sud zapaža da osporena rješenja sadrže jasno, relevantno i uvjerljivo obrazloženje o tome zašto je apelantu nakon donošenja prvostepene presude bilo potrebno produžiti pritvor. Redovni sudovi su detaljno obrazložili da su imali u vidu sve okolnosti, počevši od činjenice da je apelant prvostepenom presudom osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, i to za jedno od najtežih krivičnih djela. Redovni sudovi su cijenili sve okolnosti konkretnog predmeta, kao i činjenicu da je produženje pritvora potrebno radi nesmetanog vođenja postupka. S druge strane, apelant ni pred redovnim sudovima niti u apelaciji nije ponudio dovoljne i relevantne razloge o navodnim nedostacima tih obrazloženja iz kojih bi se moglo zaključiti drugačije.
24. Prema tome, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantu, nakon donošenja prvostepene presude, pritvor produžen nezakonito. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi preispitali mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora. U tom smislu su navedeni potpuni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da neke od blažih mjera nisu primjenjive niti svrsishodne u konkretnom slučaju i u konkretnoj fazi postupka budući da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bjekstva ukoliko bi se našao na slobodi. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u apelantovom slučaju egzistiraju takve okolnosti koje upućuju na postojanje općeg interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca. Zbog toga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode koji se tiču navodne proizvoljnosti u obrazloženjima razloga za produženje njegovog pritvora u smislu člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije.
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije.
Presumpcija nevinosti
26. Apelant je istakao da je osporenim drugostepenim rješenjem Vrhovnog suda unaprijed proglašen krivim, te da mu je zbog toga navodno prekršena presumpcija nevinosti zagarantirana pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud prije svega ukazuje da je osporeno drugostepeno rješenje doneseno nakon što je donesena prvostepena presuda u kojoj je utvrđena apelantova krivica za djelo za koje je bio optužen. Dakle, pitanje apelantove krivice, iako o njemu još uvijek nije konačno odlučeno jer postupak po žalbi protiv prvostepene presude još nije okončan, nije bilo predmet raspravljanja u postupku produženja apelantovog pritvora na osnovu osporenih rješenja. S druge strane, apelant, osim paušalnog navođenja, nije konkretizirao i potkrijepio svoje navode da je Vrhovni sud prejudicirao njegovu krivicu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog drugostepenog rješenja proizlazi da je Vrhovni sud isključivo ispitivao osnovanost apelantovih žalbenih navoda u vezi sa zaključcima Kantonalnog suda o postojanju opasnosti od apelantovog bjekstva. Pri tome je Vrhovni sud eksplicitno obrazložio da u postupku produženja pritvora nije nadležan meritorno ispitati žalbene navode koji su se odnosili na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja iz prvostepene presude u vezi s apelantovom krivicom (vidi tačku 10. ove odluke).
27. Stoga, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim tvrdnjama, obrazloženje osporenog rješenja Vrhovnog suda ne sadrži bilo kakve izjave o apelantovoj krivici. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
Ostali navodi
28. Apelant je, između ostalog, u izjašnjenju na odgovore na apelaciju ukazao i na određene navodne propuste Tužilaštva (vidi tačku 14. ove odluke). Međutim, ti navodi se, prema ocjeni Ustavnog suda, tiču pravičnosti krivičnog postupka sagledanog u cjelini (koji je u toku), a ne osporenih rješenja kojima je apelantu produžen pritvor nakon donošenja prvostepene presude. Stoga, Ustavni sud ne može u ovoj fazi postupka cijeniti dopustivost i osnovanost tih apelantovih navoda, zbog čega ih neće ni ispitivati.
VII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije jer su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge za produženje njegovog pritvora nakon izricanja prvostepene presude iz razloga propisanih članom 152. stav (1) u vezi sa članom 302. ZKPBiH.
30. Ustavni sud također zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije budući da osporeno rješenje Vrhovnog suda ne sadrži bilo kakvu izjavu o apelantovoj krivici, niti je apelant potkrijepio svoje navode o kršenju presumpcije nevinosti.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić