Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4156/22 (N. D. i drugi)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 11. EK i član II/3.i) Ustava BiH (Sloboda okupljanja i udruživanja)
  • Neovlašteno lice
  • Član 11. EK – sloboda okupljanja i udruživanja
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4156/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4156/22, rješavajući apelacije Nikole Drljače i drugih i advokata Daria Sandića podnesene u ime Ivana Lajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Drljače, Alise Čomor, Sanje Sadiković i Dijane Majstorović podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 039371 22 Rev od 26. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio advokat Dario Sandić u ime Ivana Lajića, zato što je apelaciju podnijelo neovlašteno lice.

OBRAZLOŽENJE

1. Advokat Dario Sandić iz Banjaluke podnio je 4. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) u ime Nikole Drljače, Alise Čomor, Sanje Sadiković, Dijane Majstorović i Ivana Lajića (u daljnjem tekstu: apelanti), protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 039371 22 Rev od 26. septembra 2022. godine, broj S1 3 P 039371 22 Gž od 11. marta 2022. godine i broj S1 3 P 039371 20 P od 24. decembra 2021. godine.

2. Budući da uz apelaciju nije dostavljena posebna punomoć za zastupanje apelanata pred Ustavnim sudom, kako je to propisano članom 21 stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopisom od 14. oktobra 2024. godine zatraženo je od advokata da u ostavljenom roku otkloni navedeni nedostatak. Advokat je 23. oktobra 2024. godine dostavio punomoć za zastupanje za apelante navedene u stavu I izreke ove odluke, osim za apelanta Ivana Lajića.

3. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 039371 20 P od 24. decembra 2021. godine poništene su kao nezakonite odluka direktora Agencije za pružanje usluga u zračnoj plovidbi BiH (u daljnjem tekstu: tužena) od 13. aprila 2020. godine i odluka Vijeća tužene od 15. juna 2020. godine, te je tužena obavezana da apelantima isplati razliku plate sa zakonskim zateznim kamatama. U obrazloženju sud je utvrdio da su apelanti zaposlenici tužene i da im je koeficijent za obračun plate određen ugovorima o radu. Dalje je utvrdio da je direktor tužene 13. aprila 2020. godine donio Odluku o utvrđivanju načina, visine i perioda isplate plata, dodataka na platu, naknada plata i drugih naknada zaposlenicima tužene u 2020. godini. Odluka je donesena zbog okolnosti vezanih za posljedice širenja COVID-19 i njegovog uticaja na vazdušni promet, a koje se nisu mogle predvidjeti, spriječiti, niti otkloniti. Tom odlukom je propisano da će se plate i naknade zaposlenicima tužene isplaćivati u iznosu od 50%, do otklanjanja posljedica vezanih za širenje COVID-19 i ona je bila na snazi do 9. jula 2020. godine. Apelanti su 21. maja 2020. godine podnijeli tuženoj prigovor protiv navedene odluke, a 29. juna 2020. godine opomenu pred tužbu. Tužena je, radi usklađivanja rashoda i izdataka, izradila prijedlog Izmjena i dopuna Finansijskog plana za 2020. godinu, koji je Vijeće Agencije usvojilo na sjednici održanoj 12. juna 2020. godine, a Vijeće ministara BiH 2. septembra 2020. godine. Tim izmjenama i dopunama je predviđeno smanjenje osnovice za platu na iznos od 475 KM umjesto dotadašnjih 750 KM, počev od 1. juna 2020. godine, te isplata plata do punog iznosa do kraja 2020. godine. Slijedom navedenog, sud je zaključio da je tužena postupala suprotno člana 8. stav 3. tačka c) Zakona o agenciji za pružanje usluga u zračnoj plovidbi BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o BHANSA), člana 11. stav 3. tač. c) i d) Statuta tužene i člana 5. stav 2. Pravilnika o platama, dodacima i naknadama tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik o platama). S tim u vezi je istakao da je navedenim odredbama propisano da bez saradnje sa sindikatom i prethodnog odobrenja Vijeća ministara BiH nije bilo moguće izmijeniti osnovicu za platu, a što je tužena u konkretnom slučaju uradila. Stoga je sud zaključio da su takve odluke tužene nezakonite. Pri tome je istakao da okolnosti vezane za pandemiju COVID-19 ne mogu osloboditi tuženu kao poslodavca od obaveze da postupa u skladu sa zakonom, Pravilnikom o platama i ugovorima zaključenim sa apelantima.

4. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 039371 22 Gž od 11. marta 2022. godine usvojena je žalba tužene i prvostepena presuda je preinačena na način da je tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju sud je naveo, suprotno stavu prvostepenog suda, da su osporene odluke tužene zakonite i pravilne, te da su uslovljene objektivnim okolnostima – pandemijom COVID-19. S tim u vezi je istakao da je tužena preduzela nužne mjere u cilju osiguravanja finansijske stabilnosti, naročito imajući u vidu da tužena nije budžetski korisnik i da se finansira isključivo od prihoda od usluga koje pruža, a koji su bili drastično smanjeni zbog pandemije COVID-19. Sud je dalje naveo da je tužena ispoštovala zakonsku proceduru izmijene osnovice za platu. S tim u vezi je istakao da je Vijeće ministara BiH odobrilo izmjenu finansijskog plana tužene u istoj godini u kojoj je predložena izmjena osnovice za obračun plate, a koja se, shodno članu 5. Pravilnika o platama, utvrđuje u skladu sa realnim prihodima tužene. Sud je naglasio da se činjenica da je Vijeće ministara BiH odobrilo izmjenu finansijskog plana tri mjeseca nakon što je tužena donijela osporenu odluku, ne može smatrati retroaktivnom primjenom. Istakao je da su ukupni prihodi tužene bili smanjeni, što je opravdalo hitno djelovanje u cilju očuvanja finansijske stabilnosti, što je potvrdio i vještak ekonomske struke. Osim toga, sud je naglasio da je tužena naknadno isplatila apelantima razliku plate.

5. Presudom Suda BiH broj S1 2 039371 22 Rev od 26. septembra 2022. godine odbijena je revizija koju su apelanti izjavili protiv drugostepene presude. Sud je u obrazloženju presude ocijenio neosnovanim navode apelanata da je drugostepena presuda nezakonita jer u njenom obrazloženju nije naveden sadržaj odgovora na žalbu. S tim u vezi je istakao da nenavođenje sadržaja odgovora na žalbu ne predstavlja povredu postupka, jer se raspravlja o žalbenim navodima pri čemu sud po službenoj dužnosti vodi računa o procesnim pravilima i primjeni materijalnog prava. Sud je dalje podržao odluku i razloge koje je dao drugostepeni sud. Osim toga, istakao je da je naknadna saglasnost Vijeća ministara BiH na odluku tužene o izmjeni osnovice za obračun plate uslovljena vanrednim okolnostima izazvanim pandemijom COVID-19, koju činjenicu apelanti tokom cijelog postupka ignorišu. To je takođe onemogućilo održavanje sastanaka, uslijed čega je izostala potpuna saradnja sa sindikatom, što ne čini osporenu odluku tužene nezakonitom. Pored toga, sud je istakao da saradnja sa sindikatom ne znači i nužno uvažavanje njegovog mišljenja. Konačno, sud je naglasio da se od tužene nije moglo zahtijevati da isplaćuje plate u iznosu većem od ostvarenih prihoda, koji nije mogla ostvariti u planiranom iznosu zbog vanrednih okolnosti na koje ni na koji način nije mogla uticati.

6. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te sloboda okupljanja i udruživanja iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije. S tim u vezi, apelanti navode da u donošenju osporene odluke tužene nije učestvovao sindikat, što je u suprotnosti sa odredbama Zakona o BHANSA i Pravilnika o platama uslijed čega je takva odluka nezakonita. Navode da je netačan stav revizionog suda da drugostepeni sud nije bio dužan da u obrazloženju presude navede sadržaj odgovora na žalbu. Apelanti navode da pandemija COVID-19 i ugroženo poslovanje ne mogu i ne smiju biti opravdanje za kršenje zakonskih i podzakonskih normi. Dalje navode da je proizvoljan zaključak sudova da tužena nije budžetski korisnik i da se finansira isključivo iz prihoda od usluga koje pruža. S tim u vezi ističu da je članom 23. Zakona o BHANSA propisano da će u slučaju nemogućnosti tužene da pokrije troškove nastale prilikom pružanja usluga u zračnoj plovidbi, nepokriveni dio troškova snositi institucije Bosne i Hercegovine, iz čega proizlazi da tužena jeste dio budžetskog sistema. Konačno, apelanti navode da je Vijeće ministara BiH potvrdilo odluku tužene o izmjeni osnovice za obračun plate nakon tri mjeseca od njenog donošenja, te stoga smatraju da se radi o retroaktivnoj primjeni prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d) i 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Neovlašteno lice – u odnosu na apelanta Ivana Ljajića

10. Ustavni sud zapaža da je advokat podnio apelaciju u ime apelanta Ivana Lajića, te da na zahtjev Ustavnog suda nije dostavio „posebnu punomoć za zastupanje apelanta pred Ustavnim sudom“, u smislu člana 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju u ime ovog apelanta podnijelo neovlašteno lice.

Dopustivost prima facie – u odnosu na ostale apelante

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da su odluke tužene od 13. aprila i 15. juna 2020. godine o izmjeni osnovice za obračun plate pravilne i zakonite. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji ponavljaju navode u vezi sa učešćem sindikata u donošenju odluka tužene, nedostatka sadržaja odgovora na žalbu u obrazloženju drugostepene presude, da je tužena budžetski korisnik, te da su odluke tužene primijenjene retroaktivno. Međutim, redovni sudovi su razmotrili te navode apelanata i jasno obrazložili zašto oni ne mogu uticati na drugačije rješenje konkretnog spora. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Konačno, Ustavni sud smatra da se činjenice konkretnog predmeta ni na koji način ne mogu dovesti u vezu sa slobodom okupljanja i udruživanja iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud i te navode apelanata smatra prima facie neosnovanim.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4156/22 (N. D. i drugi) | Sudska praksa | Aktio