Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3517/24 (M. B.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3517/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. siječnja 2026. godine, u predmetu broj AP-3517/24, rješavajući apelaciju koju je podnio Mario Bašić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mario Bašić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 069367 24 Mož od 13. lipnja 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mario Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Odvjetničko društvo „Markotić & partneri“ d.o.o. Mostar, podnio je 19. kolovoza 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Rs 069367 24 Mož od 13. lipnja 2024. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio da apelant bude vraćen na ranije radno mjesto ili drugo slično radno mjesto u PU Posušje“ do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 29. travnja 2024. godine naloženo je protivniku osiguranja (Zapadnohercegovački kanton, MUP) da vrati apelanta na radno mjesto i poslove istražitelja kaznenih djela u PU Posušje, koje poslove je obavljao do donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa od 3. siječnja 2024. godine, do pravomoćnog okončanja postupka.
3. Rješenjem Kantonalnog suda od 13. lipnja 2024. godine uvažena je žalba protivnika predlagača i preinačeno je prvostupanjsko rješenje tako što je odbijen prijedlog za određivanje mjere osiguranja.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju osporenog rješenja naveo da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je apelant pravomoćnom presudom Općinskog suda u Ljubuškom od 14. studenog 2022. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci zbog pomaganja u počinjenu kaznenog djela krivotvorenja službene isprave. Također je utvrđeno da je predsjednica Federacije Bosne i Hercegovine donijela odluku o pomilovanju osuđenih osoba, kojom je usvojila apelantovu molbu na način da je kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci zamijenjena uvjetnom osudom.
5. Kantonalni sud je naveo da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da apelant nije osuđen na kaznu zatvora jer mu je odlukom o pomilovanju kazna zatvora zamijenjena uvjetnom osudom. Naime, ukazao je da odlukom o pomilovanju nije izrečena kazna, već se radi o upravnom aktu kojim je apelantu dana pogodnost u vidu oslobađanja od izvršenja kazne zatvora zamjenom s uvjetnom osudom. S obzirom na to, naveo je da je protivnik predlagača utemeljeno u žalbi istaknuo da je prvostupanjski sud na taj način prejudicirao odluku o glavnoj stvari. Zatim je naveo da je za određivanje mjere osiguranja, u smislu odredbe članka 269. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, potrebno da se kumulativno ispune dva uvjeta, i to da predlagač učini vjerojatnim postojanje potraživanja i postojanje opasnosti da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da za određivanje mjere osiguranja nije dovoljna samo objektivna opasnost koja je neovisna o ponašanju protivnika predlagača, već subjektivna opasnost koja se sastoji u aktivnom djelovanju ili propuštanju protivnika predlagača usmjerena na sprječavanje ili otežavanje ostvarivanja prava. S obzirom na to da apelant, osim paušalnih tvrdnji, ničim nije dokazao postojanje subjektivne opasnosti, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za određivanje mjere osiguranja.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno primijenio relevantne propise.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
9. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud primijenio relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
12. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o parničnom postupka jasno obrazložio svoj zaključak da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za određivanje mjere osiguranja. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman