Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4031/23 (B. V.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Proporcionalnost
- Propisano zakonom
- Sloboda kretanja
- Istraga
- Privatni život
- Krivični postupak
- Protek roka
- Pravično suđenje - razuman rok
- Mjere zabrane
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4031/23
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4031/23, rješavajući apelaciju Bojana Veselinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Bojan Veselinović protiv rješenjā Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 042966 23 Kv 6 od 7. jula 2023. godine i 09 0 K 042966 23 Kpp 28 od 26. juna 2023. godine i zbog navodnog propusta Kantonalnog suda u Sarajevu da kontroliše izrečene mjere zabrane.
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Bojan Veselinović zbog dužine trajanja istrage u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u predmetu Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo broj T09 0 KTO 0110585. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bojan Veselinović zbog navodnih nepravilnosti prilikom obavljanja pretresa njegove kancelarije, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bojan Veselinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 9. septembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 09 0 K 042966 23 Kv 6 od 7. jula 2023. godine i 09 0 K 042966 23 Kpp 28 od 26. juna 2023. godine. Takođe, apelant je podnio apelaciju i zbog dužine trajanja istrage koju vodi Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) u predmetu broj T09 0 KTO 0110585. Apelant je podnio apelaciju i zbog navodnih nepravilnosti u vezi s pretresom njegove kancelarije. Apelant je u više navrata obavještavao Ustavni sud o toku postupka i isticao da Kantonalni sud ne kontroliše izrečene mjere zabrane. Apelant je 10. jula 2024. godine zatražio donošenje privremene mjere. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju i dopunu apelacije. Nakon što su traženi odgovori dostavljeni, Ustavni sud ih je proslijedio apelantu radi izjašnjenja. Apelant je u periodu od 3. oktobra 2023. godine do 1. oktobra 2024. godine dostavio traženo izjašnjenje. III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
4. Tužilaštvo u predmetu broj T09 0 KTO 0110585 sprovodi istragu protiv apelanta i drugih lica zbog krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 342. stav (2) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa devet krivičnih djela propisanih KZFBiH. Osumnjičenima se stavlja na teret da su kao pripadnici organizovane kriminalne grupe (u daljnjem tekstu: kriminalna grupa), na čijem čelu je bio A. I., počinili opisana krivična djela.
5. Tužilaštvo je 25. maja 2023. godine ispitalo apelanta u svojstvu osumnjičenog. Iz apelantovih navoda proizlazi da je tog datuma izvršen pretres njegove kancelarije. Tužilaštvo je 22. juna 2023. godine Kantonalnom sudu podnijelo prijedlog da se apelantu i osumnjičenom Đ. M. odrede mjere zabrane, a 26. juna 2023. godine i osumnjičenima E. K. i I. H.
Osporena rješenja
6. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 042966 23 Kpp 28 od 26. juna 2023. godine, nakon održanog ročišta, apelantu izrekao mjere zabrane, i to: zabranu napuštanja boravišta i zabranu putovanja iz člana 140. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) te dodatnu mjeru – privremeno oduzimanje svih putnih isprava koje apelant posjeduje i zabranu izdavanja novih putnih isprava i zabranu korišćenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Određeno je da će apelant dok traje ova mjera boraviti na navedenoj adresi i da ne smije napustiti teritoriju Bosne i Hercegovine. Na osnovu člana 140a. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka a) ZKPFBiH, apelantu i Đ. M. je zabranjeno „obavljanje advokatskih poslova koji su u vezi sa stvarnim i imovinskim pravima u vezi s nepokretnostima, te svih drugih pravnih poslova u vezi s nepokretnostima (zastupanje, sprovođenje procedura, zaključivanje ugovora itd.), o čemu će sud obavijestiti Advokatsku komoru Federacije Bosne i Hercegovine“ (u daljnjem tekstu: Advokatska komora). Apelantu i Đ. M. je izrečena i mjera zabrane sastajanja sa drugih sedam osumnjičenih lica i 19 svjedoka u ovom krivičnom predmetu. Određeno je da će se opravdanost tih mjera kontrolisati svaka dva mjeseca. Apelant i Đ. M. su upozoreni da im se može odrediti pritvor ukoliko se ne budu pridržavali mjera zabrane.
7. U rješenju je navedeno da osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela zbog kojih se vodi istraga proizilazi iz obimne dokumentacije koju je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje mjera zabrane, što je detaljno obrazloženo. Sud je konkretne radnje za koje se apelant tereti detaljno opisao u tač. 3, 5 i 12 rješenja te je za svaku od njih naveo dokaze iz kojih ona proizlazi. Sud je naveo da postoji osnovana sumnja da je apelant, na način koji je detaljno opisao, počinio krivično djelo organizovanog kriminala u vezi s krivičnim djelima nedozvoljene trgovine, zloupotrebe položaja ili ovlašćenja, krivotvorenja isprave, prevare, porezne utaje i pranja novca.
8. Osim toga, Kantonalni sud je ocijenio da u odnosu na apelanta i osumnjičenog Đ. M. postoje posebni razlozi koji opravdavaju izricanje mjera zabrane. U vezi s tim, sud je naveo da iz analize kupoprodajnih ugovora, na koje je ukazano u Izvještaju SIPA-e o počinjenom krivičnom djelu koje je od 24. maja 2023. godine utvrđeno na nivou osnovane sumnje, da je I. H. po sumnjivim punomoćima zastupao lica jevrejske nacionalnosti i druga lica, u svojstvu prodavca, u periodu od 2009. do 2017. godine, kada ga je Advokatska komora suspendovala jer je optužen u dva predmeta. Nakon toga je te poslove po zahtjevu A. I. preuzeo apelant jer I. H. više nije mogao da radi kao advokat, što je apelant potvrdio.
9. Sud je zaključio da su apelant i advokati E. K. i I. H. te notar Đ. M., kako se osnovano sumnja, bili svjesni da A. I. na sporan način dolazi do vlasništva na nepokretnostima na atraktivnim lokacijama u Kantonu Sarajevo, kao i da postupa po punomoćima lica koja u vrijeme sačinjavanja imaju više od 85 godina. Zatim zaključuje da su takve punomoći bile manjkave iz više razloga navedenih u rješenju i da je u njihovu vjerodostojnost bilo opravdano sumnjati. Naime, kako je navedeno, nikada nijedno od navedenih osumnjičenih lica nije imalo priliku vidjeti stranku koju zastupa po punomoći niti su njihov identitet utvrđivali iz nekog objektivnog izvora. Dalje, sud je naveo da je Advokatska komora potvrdila da su apelant E. K. i Đ. M. aktivni članovi te komore. Stoga je sud zaključio da je opravdano i neophodno da apelantu i Đ. M. izrekne mjere zabrane obavljanja advokatske djelatnosti u odnosu na stvarna prava, imovinska prava i nepokretnosti jer su „pokazali istrajnost, odlučnost i upornost u vršenju ovih krivičnih djela“, kako se to osnovano sumnja, upravo u svojstvu advokata. Oni su, kako je navedeno, zloupotrebljavajući svojstvo advokata, krivična djela činili u dužem periodu, od nekoliko godina, pa stoga, kako se to osnovano sumnja, postoji bojazan da će krivična djela ponoviti.
10. Dalje, Sud je zaključio da su ispunjeni uslovi za zabranu sastajanja osumnjičenih s drugim osumnjičenima i svjedocima radi sprečavanja uticaja na istragu, uništavanja dokaza ili ometanja krivičnog postupka. Naime, u ovoj fazi postupka osumnjičeni su suočeni s krivičnim djelima koja im se stavljaju na teret, za koja je utvrđeno postojanje osnovane sumnje, te sa zaprijećenom kaznom zatvora. Sud je utvrdio da osumnjičeni imaju jak motiv i interes da u svrhu pripremanja svoje odbrane stupe u kontakt s potencijalnim saučesnicima i svjedocima i da utiču na njih da ne daju ili da odustanu od davanja iskaza Tužilaštvu, odnosno spriječe identifikaciju i lociranje ostalih saučesnika, te eventualno sakriju ili unište tragove i dokaze važne za krivični postupak.
11. Sud je u odnosu na apelanta zaključio da je opravdano odrediti i dodatnu mjeru zabrane napuštanja boravka i prelaska državne granice, te oduzimanje bh. pasoša. Naime, apelant je, prema vlastitoj izjavi, pokrenuo postupak sticanja državljanstva Republike Srbije (u daljnjem tekstu: Srbija) i Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Hrvatska). Ovu okolnost sud je cijenio zajedno sa činjenicom da je apelant upoznat s teškim krivičnim djelima koja mu se stavljaju na teret kao i propisanom krivičnopravnom sankcijom, te je sada motivisan da izbjegne krivično gonjenje. Sud je ocijenio da se izrečenim mjerama ne ograničava apelantovo kretanje na teritoriji Bosne i Hercegovine, te da mu zabrana obavljanja djelatnosti koju obavlja u najmanjoj mogućoj mjeri ograničava obavljanje poslova.
12. Vijeće Kantonalnog suda je Rješenjem broj 09 0 K 042966 23 Kv 6 od 7. jula 2023. godine žalbu apelantovog branioca odbilo. Vijeće je ponovilo činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje prvostepenog suda, te je istaklo da je prvostepena odluka pravilna i zakonita, a apelantova žalba neosnovana. Posebno je navelo da je izvršilo uvid u zapisnik o određivanju mjera zabrane i utvrdilo da nisu tačni navodi da se Tužilaštvo izjasnilo da „povlači mjere zabrane napuštanja boravišta u odnosu na apelanta“. Postupanje Kantonalnog suda nakon određivanja mjera zabrane
13. U daljnjem toku postupka, prema podacima koje je apelant dostavio, Kantonalni sud je 5. septembra i 16. novembra 2023. godine, 23. januara, 20. marta i 22. maja 2024. godine izvršio kontrolu određenih mjera zabrane i utvrdio da je i dalje njihova primjena neophodna. Pri tome je sud 16. novembra 2023. godine apelantu ukinuo mjeru zabrane napuštanja boravišta i zabranu putovanja, kao i dodatne mjere izrečene uz nju. Apelant je 1. oktobra 2024. godine obavijestio Ustavni sud da mu je Kantonalni sud ukinuo mjere zabrane, ali ne i kada, niti je Ustavnom sudu dostavio tu odluku.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana „6. (pravo na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku), člana 13. (pravo na efektivan pravni lijek), člana 14. (pravo na zaštitu od diskriminacije) i člana 15. (pravo na rad)“ Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da mu je izrečena „jako neodređena mjera zabrane advokatskog rada“ iz koje se „ne može izvesti zaključak šta [apelant] ne smije da radi kao advokat, osim u krivičnim predmetima“. Smatra da postoje mnogi imovinski postupci koji se ne mogu povezati s krivičnim djelima koji mu se stavljaju ne teret. Zatim, apelant smatra da osnov sumnje, kao conditio sine qua non za određivanje mjera zabrane, u odnosu na njega ne postoji, te da Kantonalni sud „prepisuje“ navode prijedloga Tužilaštva bez njihove analize.
15. Apelant dalje ističe da mu je određena mjera zabrane putovanja bez konkretnog obrazloženja toga kako bi bez te mjere zabrane mogao da ometa postupak, niti zašto je neophodno da se samo njemu odredi takva mjera. Smatra da navodi da je zatražio državljanstvo drugih država ne predstavljaju dovoljan osnov za određivanje takve mjere bez utvrđivanja konkretnih okolnosti da će apelant bez izricanja te mjere ometati postupak. Dalje, apelant ističe da mjera zabrane napuštanja boravišta, od koje je tužilac na pretresu održanom 26. juna 2023. godine odustao, predstavlja postupanje van prijedloga Tužilaštva i određivanje mjere zabrane koja nije tražena. Ističe da mu je Kantonalni sud, suprotno članu 140c. stav 1. ZKPFBiH, odredio granice Bosne i Hercegovine kao granice koje ne smije preći. Takođe navodi da su mu određene i mjere zabrane sastajanja s drugim osumnjičenima i svjedocima, mada „poznaje samo prvoosumnjičenog i još tri advokata iz postupka“.
16. Dalje, apelant je naveo da je SIPA u konkretnom predmetu izvršila „pretrese i lišenja slobode 25. maja 2023. godine“. Apelant smatra da su naredbe za pretres prostorija i objekata bile „manjkave“, što dodatno obrazlaže. Ističe da su prilikom pretresa „iz njegove kancelarije oduzeti svi predmeti/sredstva za rad, čime je onemogućen njegov daljnji rad i zavisi od pomoći kolega“. Apelant napominje i da je Tužilaštvu „samoinicijativno predao svu dokumentaciju koju je imao u posjedu, koja se odnosi na njegovu saradnju s prvoosumnjičenim A. I.“.
17. Apelant osporava dužinu trajanja istrage u ovom predmetu. Smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu. Dalje, apelant ističe da su u ovoj krivičnoj stvari protiv njega i drugih osumnjičenih vođene posebne istražne radnje od novembra 2022. godine, što takođe ukazuje da istraga traje duže od zakonom propisanog maksimuma. Apelant ukazuje na sadržaj člana 240. ZKPFBiH te smatra da Tužilaštvo ne postupa po tim odredbama. Ističe da Kolegijum Tužilaštva nije razmatrao razloge zbog kojih istraga još traje, niti su preduzimane potrebne radnje radi okončanja istrage. Apelant navodi da nije obaviješten o razlozima zbog kojih istraga još uvijek nije okončana.
18. Apelant smatra da drugostepeni sud ne ispituje sve njegove žalbene navode te da žalbu a priori odbija. Slijedom toga, apelant smatra da mu je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek.
19. Apelant smatra da je „nesporno da ga Tužilaštvo i Kantonalni sud tretiraju drugačije od osoba u identičnoj situaciji, odnosno vrše diskriminaciju i uskraćuju pravo na pravično suđenje pred nepristrasnim i nezavisnim sudom, te uskraćuju pravo na presumpciju nevinosti“. Apelant smatra da je „diskriminisan jer sud ne vrši provjeru mjera zabrane svaka dva mjeseca, zbog čega su mu povrijeđena prava na slobodu kretanja, pravo na pravično suđenje, pravo na rad i pravo na zaštitu od diskriminacije“.
20. Apelant dalje ističe da su se u vrijeme kada su pripadnici SIPA-e vršili pretrese po naredbi suda, na informativnim portalima objavljivane informacije o „spektakularnom hapšenju apelantove kriminalne grupe“. Ističe da je od „14 lica na koje se naredba za pretres odnosila, samo za jedno lice, i to [apelanta], tendenciozno i svjesno, objavljeno puno ime i prezime, te [apelantova] slika, dok su za ostala lica objavljeni inicijali“. Način izvještavanja je bio takav, kako apelant smatra, da je svako lice moglo da izvede zaključak da je „uhapšena zločinačka organizacija koju [apelant] vodi, čime je izvršen pritisak na sud i stvorena slika u javnosti da je svaka radnja protiv apelanta opravdana, čak poželjna“. Apelant ističe da su takve informacije i instrukcije informativni portali mogli da dobiju samo iz Tužilaštva, „što je apelantu kasnije i potvrđeno“. Budući da je, kako apelant dalje tvrdi, on označen kao počinilac teških krivičnih djela, uskraćeno mu je pravo na presumpciju nevinosti i pravo na pravično suđenje. Apelant je zatražio da Ustavni sud „naloži Tužilaštvu da apelantu nadoknadi štetu zbog diskriminacije i nerazumne dužine trajanja postupka.“
21. Apelant je nakon podnošenja apelacije Ustavni sud obavještavao da Kantonalni sud svaka dva mjeseca ne kontroliše opravdanost daljnje potrebe određenih mjera zabrane. Dalje je ukazao da Kantonalni sud mjere zabrane produžava automatski. Takođe, apelant je naveo da Tužilaštvo ne sprovodi istražne radnje u odnosu na njega i da Kantonalni sud u drugostepenim rješenjima ne analizira žalbene navode, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek. U dopuni apelacije od 10. jula 2024. godine apelant je ponovio da Kantonalni sud ne vrši provjeru mjera zabrane „u skladu sa zakonom“. Zatim je istakao da je, nakon izvršenih provjera dokumenata putem međunarodne pravne pomoći, utvrđeno da on nije počinio ni krivična djela prevare i falsifikovanja. Istakao je da je zabrana obavljanja svih advokatskih poslova suprotna standardima zaštite prava na imovinu. Apelant je istakao da su „u protekla tri mjeseca“, pored mjera zabrane, Kantonalni sud i Opštinski sud potpuno proizvoljno, isključivo njemu, pored drugih lica kojima su određene identične mjere zabrane, potpuno „zabranili rad i da mu sud ‘ne dostavlja poštu’“, te da mu je sud 26. juna 2024. godine na ročištu zabranio da zastupa u predmetu koji se vodi zbog duga. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odrediti da apelant „može zastupati kao advokat u svim postupcima u parničnom postupku, osim u postupcima kojima se utvrđuje i vrši prenos prava vlasništva nad nepokretnostima“. Apelant je 1. oktobra 2024. godine povukao prijedlog za donošenje privremene mjere.
b) Odgovori na apelaciju
22. Kantonalni sud je odgovorio da se osporena rješenja zasnivaju na konkretnim činjenicama i okolnostima i konkretnim zakonskim odredbama. Sud je ukazao da izrečenim mjerama zabrane apelantu nije onemogućio obavljanje svih advokatskih poslova. Međutim, imajući u vidu kompleksnost činjeničnog opisa krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, sud je izrekao mjeru koja je prihvatljiva i koja u najmanjem stepenu ograničava apelantova prava.
23. Tužilaštvo je odgovorilo da je apelant u više navrata detaljno upoznat s inkriminacijama koje mu se stavljaju na teret. U postupku je imao i koristio sva zakonom propisana prava. Tužilaštvo je pojasnilo da je u ovom predmetu Naredbom o proširenju istrage broj T09 0 KTO 0110585 23 od 24. maja 2023. godine izvršeno proširenje i preciziranje ranije otvorenih istraga broj T09 0 KTK 0110585 od 20. decembra 2022. godine, i od 2, 13, 16. i 23. februara 2023. godine. Ukazano je na važnost funkcija koje pojedini pripadnici kriminalne grupe obavljaju ili su obavljali (advokati, notari, pojedina lica iz pravosudnih institucija, suda itd.). Zatim je ukazano na izuzetnu međusobnu povezanost članova kriminalne grupe, na sofisticiranost i brojnost radnji izvršenja, kao i na dug period u kojem je kriminalna grupa kontinuirano činila krivična djela. Tužilaštvo je u odnosu na sva lica upisana s pravom korišćenja na nepokretnostima koje su identifikovane u dosadašnjem toku istrage, prema nadležnim organima država u kojima su navodno nastanjena lica (navodni pretpostavljeni nasljednici) i u kojima su navodno sačinjavane punomoći i druga pismena, poslalo zamolnice za pružanje međunarodne pravne pomoći. Zamolnice su upućene Izraelu, Republici Turskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjevernoj Irskoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Saveznoj Republici Njemačkoj i Italiji. U prethodnom periodu izvršeni su pregled i otvaranje privremeno oduzetih predmeta od osumnjičenih i pretresi privremeno oduzetih elektronskih uređaja. Nakon djelimične analize elektronskih uređaja, Tužilaštvo preduzima svakodnevne aktivnosti na identifikaciji novih svjedoka koji mogu imati saznanja o činjenicama u vezi s ovom istragom, ali i na identifikaciji i drugih nepokretnosti povodom kojih će biti potrebno proširiti istragu. Iz izvještajā SIPA-e o realizaciji naredbi za pretresanje Kantonalnog suda od 6. i 25. jula 2023. godine je vidljivo da je po dvjema izdatim naredbama za pretres elektronskih uređaja izvršen pretres elektronskih uređaja u vlasništvu 13 lica, među kojima je i apelant. Dalje, navedeno je da je 25. jula 2023. godine izvršen pretres na desetinama različitih lokacija i da je taj pretres obavljalo 17 policijskih istraživačkih timova, pripadnika SIPA-e, kojima su asistenciju pružali pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo. Tužioci i policijski službenici su saslušali desetine svjedoka koji se i dalje identifikuju i saslušavaju, a ispitano je više osumnjičenih lica i po nekoliko puta, među kojima je i apelant. Kompleksnost istrage dodatno je vidljiva i iz izdate naredbe za vještačenje po vještaku arhitektonsko-građevinske struke, kojom je vještaku naređeno da izvrši procjenu vrijednosti 32 nepokretnosti koje su predmet ove istrage. Tužilaštvo je navelo da se o radnjama u istrazi redovno obavještava Kancelarija glavnog tužioca i opšti kolegij Tužilaštva, koji je u smislu člana 149. stav (4) ZKPFBiH usvajao potrebne mjere da bi se istraga okončala. Zatim, ukazano je da je 3. jula 2024. godine apelantovom braniocu, u skladu s odredbama člana 240. stav 3. ZKPFBiH, poslana obavijest o razlozima neokončanja istrage u ovom predmetu. Obavijest je sadržavala i pouku o mogućnosti podnošenja pritužbe Kancelariji glavnog kantonalnog tužioca zbog dužine trajanja postupka. Iz odgovora proizlazi da ta mogućnost nije iskorišćena.
24. Apelant je u izjašnjenju ponovio apelacione navode. Ukazao je da „istraga traje više od tri godine, da se istragom manipuliše, da se vrše stalna otvaranja predmeta i proširenja istrage kako bi se stvorio privid zakonitog postupanja“. Apelant je u podnesku od 1. oktobra 2024. godine naveo da mu je Kantonalni sud ukinuo sve mjere zabrane.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Odjeljak 4. – Mjere zabrane
Član 140.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište. (2) U okolnostima iz stava 1. ovog člana, sud može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korišćenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 140a. stav (1) tač. a) i c) Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti,
c) zabranu sastajanja sa određenim licima, Član 140b. st. (5), (6) i (7)
Izricanje mjera zabrane (5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako tom licu nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je tom licu izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može takođe trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi. (6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna. (7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branilac može podnijeti žalbu, a tužilac i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. [...]. Član 240. st. (2), (3) i (4) (Okončanje istrage) (2) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, tužilac će obavijestiti glavnog tužioca o razlozima neokončanja istrage. Glavni tužilac će odrediti novi rok za okončanje istrage koji ne može biti duži od šest mjeseci, odnosno koji ne može biti duži od jedne godine za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža kazna, te naložiti preduzimanje potrebnih mjera da bi se istraga okončala. (3) Ukoliko istragu nije bilo moguće završiti u roku iz stava (2) ovog člana, tužilac će o razlozima zbog kojih istraga nije završena, u roku od osam dana obavijestiti glavnog tužioca, osumnjičenog i oštećenog. (4) Osumnjičeni i oštećeni mogu u roku od 15 dana od dana dostavljanja obavijesti iz stava (3) ovog člana podnijeti pritužbu glavnom tužiocu zbog trajanja postupka. […].
VI.Dopustivost i meritum
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Protek roka u odnosu na navode o pretresu apelantove kancelarije
27. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu kojim apelant ukazuje da su mu povrijeđena ljudska prava zbog pretresa njegove kancelarije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.
Član 18. st. (1) i (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od danakada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
28. S obzirom na to da apelant osporava pretres koji je obavljen 25. maja 2023. godine na osnovu naredbi Kantonalnog suda od 24. maja 2023. godine (vidi tačku 19. ove odluke), a da je apelaciju Ustavnom sudu podnio 9. septembra 2023. godine, proizlazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno da je podnesena tri mjeseca i 15 dana od dana kada je izvršen pretres, odnosno jedan mjesec i 15 dana nakon što je protekao rok za njeno podnošenje predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je izvršen pretres apelantove kancelarije. U odnosu na ostale navode
29. Ustavni sud utvrđuje da apelacija i dopuna u ostalom dijelu ispunjavaju uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da su podnesene u roku kao i da ispunjavaju i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na apelantove navode o dužini trajanja istrage, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu (dužina postupka) ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
30. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i čl.“6, 13, 14. i 15. Evropske konvencije. U dopuni apelacije apelant je ukazao i na kršenje drugih prava. Ustavni sud podsjeća da nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašćen da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo. Slijedom toga, Ustavni sud će navode iz apelacije ispitati u vezi s garancijama prava na imovinu i privatni život te na slobodu kretanja. Navode apelacije o dužini trajanja istrage
Ustavni sud će ispitati u dijelu obrazloženja koje se odnosi na član 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Član II/3.e), f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovneslobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i drugaprava u vezi s krivičnim postupkom.
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
k) Pravo na imovinu.
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi
1. Prilikom utvrđivanja […] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku […]. Član 8. Evropske konvencije glasi
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu […], radi sprečavanja nereda ili kriminala, […].
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta. […]
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne bezbjednosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1 mogu se u određenim oblastima, takođe, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu. a)Pravo na imovinu
33. Ustavni sud će prvo ispitati apelantove navode o povredi prava na imovinu zbog izricanja mjere zabrane obavljanja poslovnih aktivnosti iz člana 140a. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, odnosno obavljanja dijela advokatskih poslova (vidi tač. 16. i 25. ove odluke). Prilikom razmatranja da li je osporenim rješenjima povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP-302/17 od 7. marta 2017. godine, u kojoj je apelantu takođe bila izrečena mjera zabrane obavljanja advokatske djelatnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-302/17, dostupna na www.ustavnisud.ba), utvrdio da se: „31. [...] bavljenje advokatskom djelatnošću može okarakterisati kao imovina koja uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“. Dalje, u toj odluci Ustavni sud je zaključio: „32. [...] da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu u smislu drugog pravila iz stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“. Kako se i u ovom slučaju radi o vrlo sličnom činjeničnom stanju, Ustavni sud smatra da apelant ima imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i da je osporenim odlukama došlo do miješanja u tu imovinu.
34. S obzirom na to, za Ustavni sud ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: a) da li je miješanje predviđeno zakonom, b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg javnog interesa.
Zakonitost miješanja
35. Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da je Tužilaštvo povodom istrage koju sprovodi protiv apelanta i ostalih (vidi tačku 5. ove odluke), u skladu s odredbama ZKPFBiH, Kantonalnom sudu dostavilo prijedlog da apelantu izrekne mjere zabrane. Kantonalni sud je nakon održanog ročišta, izjašnjenja stranaka (uključujući i apelanta i njegovog branioca) te uvida u dostavljene dokaze Tužilaštva utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela povodom kojih se protiv njega vodi istraga (vidi tačku 7. ove odluke). U obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja sud je veoma detaljno opisao radnje koje se stavljaju na teret apelantu i ukazao na dokaze iz kojih ta sumnja proizlazi (ibidem). Zatim, Ustavni sud konstatuje da je neosporno da je sud, kako to apelant tvrdi u apelaciji, u osporenoj odluci „prepisao“ određene dijelove iz prijedloga Tužilaštva za izricanje mjere zabrane. Međutim, u tome Ustavni sud ne vidi kršenje bilo kakvih apelantovih prava. Naime, Ustavni sud naglašava da su redovni sudovi u ovoj fazi postupka vezani za prijedlog Tužilaštva i on predstavlja osnov za odlučivanje o inicijalnom izricanju mjera zabrane budući da u toj fazi postupka sud ne postupa po službenoj dužnosti. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da ne postoji „osnov sumnje“ da je počinio krivična djela i da „sud prepisuje navode tužilaštva i ne analizira ih“.
36. Dalje, u vezi s apelantovim navodima da mu je izrečena „jako neodređena mjera zabrane advokatskog rada“, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 140a. ZKPFBiH propisano da kada okolnosti slučaja na to ukazuju, sud može izreći mjeru zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti. Dalje, Ustavni sud konstatuje da se krivični postupak protiv apelanta (i drugih) vodi zbog postojanja sumnje da je, obavljajući advokatske poslove, počinio krivična djela (vidi tač. 4. i 7. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se advokatska djelatnost sastoji, osim obavljanja poslova u građanskim predmetima koji se tiču stvarnih i imovinskih prava u vezi s nepokretnostima, (i) od postupanja u krivičnim, prekršajnim, arbitražnim, vanparničnim, upravnim i izvršnim postupcima, postupcima stečaja i likvidacije, postupcima za upis u registar društava, postupcima pred Ustavnim sudom itd. U vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da je izrečena mjera dovoljno jasna i određena, te da iz nje jasno proizlazi da apelant može obavljati ne samo poslove iz krivične oblasti nego i svih ostalih grana prava, izuzev poslova s nepokretnostima. Stoga, Ustavni sud smatra da mjera zabrane koja je izrečena apelantu nije, kako on tvrdi, neodređena, te da apelant iz te mjere može jasno „predvidjeti“ koje advokatske poslove smije raditi, a koje ne smije.
37. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 140b. stav (6) ZKPFBiH propisana obaveza [funkcionalno nadležnog, zavisno od faze postupka] sudije/suda da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera zabrane još potrebna. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu, prema stanju spisa predmeta, da se krivični postupak protiv apelanta u vrijeme donošenja osporenih odluka nalazi u fazi istrage u kojoj je Tužilaštvo preduzimalo potrebne procesne aktivnosti radi prikupljanja dokaza da su (ili nisu) učinjena krivična djela zbog kojih se sprovodi istraga. Ustavni sud ukazuje da je članom 140b. stav (5) ZKPFBiH propisano da „mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako tom licu nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je tom licu izrečena kazna zatvora“.
38. Dalje, u vezi s apelantovim navodima o neredovnom kontrolisanju mjera zabrane (vidi tačku 25. ove odluke), Ustavni sud zapaža da je u apelantovom slučaju sudija za prethodni postupak rješenjima od 5. septembra i 16. novembra 2023. godine, 23. januara, 20. marta i 22. maja 2024. godine izvršio kontrolu određenih mjera zabrane. Dakle, Kantonalni sud očigledno, mimo zakonom utvrđene obaveze – kontrole opravdanosti mjera zabrane svaka dva mjeseca, preispituje daljnju opravdanost izrečenih mjera zabrane, iako ne u zakonom propisanom roku. Međutim, apelantu nije uskraćena mogućnost da žalbom osporava odluke suda o kontrolisanju opravdanosti daljnjeg postojanja izrečenih mjera zabrane, a u ovom slučaju se ne osporava odluka suda kojom se utvrđuje da je nakon izvršene kontrole i dalje opravdano postojanje mjera zabrane. Naime, Ustavni sud primjećuje (vidi tačku 14) da je redovni sud 16. novembra 2023. godine apelantu ukinuo mjeru zabrane napuštanja boravišta i zabranu putovanja, kao i dodatne mjere izrečene uz nju, a da je apelant 1. oktobra 2024. godine obavijestio Ustavni sud da sve izrečene mjere zabrane više nisu na snazi. Stoga Ustavni sud smatra da je zadovoljen zahtjev zakonitosti (vidi, mutatis mutandis, odluke Ustavnog suda br. AP-3924/17 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 45, AP-2949/18 od 17. jula 2018. godine, tačka 45 . i AP-3148/20 od 14. oktobra 2020. godine, tačka 33, dostupne na www.ustavnisud.ba).
39. Iz navedenih razloga Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo „u skladu sa zakonom“.
Javni interes
40. Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu preduzeto zbog efikasnog vođenja krivičnog postupka i onemogućavanja eventualnog ponovnog izvršenja krivičnih djela, što znači da je bilo u javnom interesu. Takođe, Ustavni sud smatra da se javni interes miješanja u apelantovo pravo na imovinu ogleda i u preventivnom djelovanju na počinioce krivičnih djela, pogotovo zbog razloga što krivična djela „vezana uz djelatnost“ spadaju u grupu koruptivnih krivičnih djela kojima se ugrožavaju osnovne vrijednosti društva. Proporcionalnost
41. Sljedeće pitanje koje se mora ispitati je da li je miješanje u apelantovu imovinu bilo proporcionalno legitimnom cilju. Taj je zahtjev izražen pojmom „pravične ravnoteže“, koja mora biti uspostavljena između zahtjeva opšteg interesa zajednice i zahtjeva zaštite osnovnih prava pojedinca (vidi Evropski sud, Wyszyński protiv Poljske, presuda od 24. marta 2022. godine, predstavka broj 66/12, tačka 35). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su mjere koje su apelantu nametnute ograničene u obimu i vrlo jasne i određene (vidi tačku 6. ove odluke).
42. U odnosu na apelantove navode da mu je izrečenom mjerom zabrane onemogućeno zastupanje u oko 50% predmeta koje ima, Ustavni sud smatra da čak i ako bi se prihvatila takva apelantova procjena, to ne može po automatizmu dovesti do kršenja principa proporcionalnosti. Naime, apelant nije obrazložio šta to konkretno znači za njegovu situaciju. Osim toga, apelant ne smije da obavlja samo jedan mali dio djelatnosti koje advokatu stoje na raspolaganju. Ustavni sud može prihvatiti navode da izrečena mjera zabrane dovodi do smanjenja poslova kojima se apelant pretežno bavi. Međutim, kao što je već rečeno (tačka 39), istraga protiv apelanta se sprovodi upravo zbog sumnje da je obavljajući advokatske poslove u vezi s nepokretnostima počinio krivična djela za koja se tereti. Kada redovni sud ne bi smio izricati mjere zabrane propisane članom 140a. ZKPFBiH, zbog neodređenih navoda (kao u ovom slučaju) da će to smanjiti obim poslova koji stranka obavlja, onda bi institut „mjera zabrane“ propisan ZKPFBiH postao besmislen. Redovni sudovi, naravno, prilikom izricanja mjera koje su propisane ZKPFBiH moraju voditi računa o ustavnom principu proporcionalnosti. Međutim stranke na koje se navedene mjere odnose moraju da budu svjesne da sve vrste mjera neminovno moraju uticati na neka njihova prava (na primjer uskraćivanje slobode kao najdrastičnija mjera, zatim mjere kojima dolazi do miješanja u imovinu ili ograničavanje prava kretanja i sl.). S druge strane, sve te mjere su u skladu sa zakonitim ciljem koji se želi postići (onemogućavanje izvršenja krivičnih djela, neometano vođenje krivičnog postupka itd.) i stranke na koje se one odnose moraju to, u principu mada ne i apsolutno, da trpe. Stoga, Ustavni sud smatra da moraju postojati zaista jaki razlozi da se, s aspekta proporcionalnosti, mogu uspješno osporiti mjere zabrane koje su izrečene u skladu sa ZKPFBiH. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da takvi razlozi ne postoje. U vezi s tim, Ustavni sud kao jako važno naglašava da je apelantu zabranjeno da obavlja samo mali dio advokatske djelatnosti koju advokat može da obavlja prema zakonu. Takođe, sve to se mora dovesti u vezu sa činjenicom da je apelant (vidi tačku 14) obavijestio Ustavni sud 1. oktobra 2024. godine da su mu ukinute mjere zabrane. Dakle, mjere zabrane više nisu na snazi i ograničeno su trajale oko 15 mjeseci imajući u vidu da su izrečene 26. juna 2023. godine (vidi tačku 6) i više nema smetnji da se apelant bavi svim vrstama advokatske djelatnosti kojima se inače bavio.
43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se mjerom zabrane ne stavlja pretjeran pojedinačni teret na apelanta u poređenju s javnim interesom koji se želi ostvariti. Stoga Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
44. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na slobodu kretanja (vidi tačku 17. ove odluke) Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantuje svakom pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što podrazumijeva pravo da putuje u zemlju u koju po svom izboru može biti primljen. Svaka mjera kojom se ograničava navedeno pravo mora da bude „u skladu sa zakonom, mora slijediti jedan od legitimnih ciljeva iz stava 3. člana 2. i mora da bude „neophodna u demokratskom društvu“ (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, presuda od 11. jula 2013. godine, predstavka broj 28975/05, tačka 64).
45. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud apelantu izrekao mjere zabrane napuštanja Bosne i Hercegovine propisane u članu 140. ZKPFBiH da bi se obezbijedilo njegovo prisustvo i uspješno vodio krivični postupak. Dakle, ograničenja apelantovog prava na slobodu kretanja na određenoj teritoriji, odnosno prava da napusti tu teritoriju su u skladu s odredbama ZKPFBiH. Stoga Ustavni sud zaključuje da su apelantu mjere zabrane izrečene u skladu sa zakonom.
46. Dalje, Ustavni zapaža da su mjere zabrane izrečene s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka, što opravdava njihovu nužnost u demokratskom društvu. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da ta mjera nije izrečena, kako apelant smatra, samo zbog toga što je zatražio državljanstvo drugih država, nego i zbog toga što je apelant upoznat s teškim krivičnim djelima koja mu se stavljaju na teret, kao i s propisanom krivičnopravnom sankcijom, te sada može biti motivisan da izbjegne krivično gonjenje (vidi tačku 11. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ispitao apelantove navode da je tužilac na ročištu odustao od prijedloga za izricanje mjere zabrane napuštanja boravišta, te da je nakon uvida u zapisnik s održanog ročišta utvrdio da ti navodi nisu osnovani (vidi tačku 13. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je ovu mjeru Kantonalni sud, prilikom kontrole koja je obavljena 16. novembra 2023. godine, ukinuo i da ona, s obzirom na to da je izrečena 26. juna 2023. godine, nije predugo trajala kad se imaju u vidu konkretne okolnosti; prvenstveno da se radi o istrazi o počinjenju vrlo teških krivičnih djela. Iz navedenog proizlazi da je Kantonalni sud vodio računa da mjere budu svedene na najmanji mogući stepen, ali da ipak služe svrsi zbog koje su izrečene.
47. Osim toga, apelant nije ponudio argumente iz kojih bi se neupitno moglo utvrditi da postoji potreba da apelant napusti teritoriju Bosne i Hercegovine (liječenje u inostranstvu, smrtni slučaj, bolest člana porodice, neodložni poslovi i slično). Stoga Ustavni sud zaključuje da je postignuta pravična ravnoteža između nužnosti ovih mjera izrečenih s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka i apelantovog prava na slobodu kretanja. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
c) Privatni život
48. U vezi s apelantovim navodima kojima osporava mjeru zabrane sastajanja s određenim licima (vidi tačku 18. ove odluke), Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li se postupak tiče apelantovog privatnog života u smislu člana 8. Evropske konvencije. Naime, radi se o krivičnom postupku u kojem je apelantu kao osumnjičenom licu izrečena mjera zabrane sastajanja s određenim licima, i to sa sedam saosumnjičenih lica i 19 svjedoka u tom predmetu (vidi tačku 6. ove odluke). Ustavni sud ukazuje na to da je neosporno da se privatni život, kako je naveo Evropski sud, osim takozvanog užeg kruga u okviru kojeg pojedinac slobodno živi svoj život po sopstvenom nahođenju i koji apsolutno isključuje bilo koga izvana, pravo na privatni život obuhvata i odnose koje pojedinac uspostavlja sa svim ostalim ljudskim bićima, odnosno „spoljnim svijetom“ u smislu „privatnog i društvenog života“. U tom smislu, dotično pravo predviđa mogućnost pristupa drugima kako bi se uspostavili i razvili odnosi s njima (vidi Evropski sud, Bărbulescu protiv Rumunije [VV], presuda od 5. septembra 2017. godine, predstavka broj 61496/08, tačka 70. s pozivanjem na relevantnu praksu). Stoga Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju mjerom zabrane sastajanja s određenim licima utiče na apelantov privatni život u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Denisov protiv Ukrajine, presuda od 25. septembra 2018. godine, predstavka broj 76639/11 i Ustavni sud odluke br. AP-1840/20 od oktobra 2020. godine, tačka 44, te AP-4255/22 od 13. jula 2023. godine, tačka 15).
49. Budući da je u konkretnom slučaju apelantu izrečena mjera zabrane sastajanja s određenim licima iz „spoljnog svijeta“, Ustavni sud smatra da činjenica zabrane sastajanja s određenim licima (saosumnjičenima i svjedocima) predstavlja miješanje javne vlasti u pravo na privatni život u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4347/20 od 21. januara 2021. godine, tačka 42). Stoga Ustavni sud mora utvrditi opravdanost ovog miješanja u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je ono bilo u skladu sa zakonom i da li je bilo neophodno u demokratskom društvu da bi se postigao jedan od ciljeva navedenih u članu 8. stav 2. Evropske konvencije.
50. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su osporenim rješenjima izrečene mjere zabrane sastajanja s određenim licima (saosumnjičenima i svjedocima) jer je Kantonalni sud zaključio da postoji opasnost od ometanja istrage, što je detaljno obrazložio (vidi tačku 10. ove odluke). Ustavni sud ukazuje na to da je ova mjera propisana u odredbi člana 140a. stav 1. tačka c) ZKPFBiH (ostale mjere zabrane). Imajući u vidu da je redovni sud osporenu mjeru zabrane zasnovao na navedenoj zakonskoj odredbi, proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na privatni život propisano zakonom. Pri tome, Ustavni sud smatra da okolnost da je apelant saslušan i ispitan u konkretnom krivičnom postupku imajući u vidu da je istraga u ovom predmetu u toku, ne znači da apelant ne može uticati na svjedoke ili saučesnike u daljnjem toku postupka, u kojem se još uvijek prikupljaju relevantni dokazi, odnosno jer „okolnosti slučaja na to ukazuju“ (ibidem).
51. Ustavni sud dalje primjećuje da je miješanje u apelantovo pravo neosporno bilo u javnom interesu, koji se ogleda u omogućavanju sprovođenja krivičnog postupka bez ometanja.
52. Ustavni sud će dalje ispitati da li je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, odnosno da li postoji razuman odnos proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži. Ustavni sud ukazuje da su mjere koje su izrečene apelantu privremenog karaktera, uz obavezu dvomjesečne kontrole. Apelant opravdanost tih mjera pokušava osporiti time da poznaje samo četiri lica s kojima mu je zabranjeno sastajanje, dok ostala lica na poznaje. Međutim, Ustavni sud podsjeća da svi krivični postupci imaju određene posljedice na privatni život pojedinca kojem se stavlja na teret da je počinio krivično djelo. Takve posljedice su kompatibilne sa članom 8. Evropske konvencije pod uslovom da ne prelaze normalne i neizbježne posljedice takve situacije (vidi Evropski sud, Jankauskas protiv Litvanije (broj 2), presuda od 27. juna 2017. godine, broj predstavke 50446/09, tačka 76. s daljnjim referencama). Ustavni sud podsjeća da je apelant suočen s „krivičnom optužbom“ zbog postupka koji se vodi protiv njega i da zbog toga nije više pitanje njegove slobodne volje s kim će komunicirati. Imajući u vidu prirodu krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret, Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova ne dovode u sumnju kompatibilnost izrečenih mjera sa članom 8. Evropske konvencije. Pri tome, apelant nije ničim dokazao da su posljedice mjera zabrane takve da su suštinski uticale na njegov privatni život, niti da su ga onemogućile da na efektivan način ostvaruje svoja prava u krivičnom postupku. Dakle, apelantovi navodi svode se na njegovo generalno nezadovoljstvo mjerama koje su prema njemu primijenjene. Međutim, Ustavni sud smatra da su u konkretnom predmetu one proporcionalne cilju koji se želi postići, posebno kada se imaju u vidu razlozi koje je dao sud, kao i apelantova uopštena argumentacija, te pogotovo kada se ima u vidu odredba člana 140b. stav (5) ZKP-a kojom je propisano do kada mjere zabrane mogu trajati te, konačno, da su i te mjere ukinute.
53. Stoga Ustavni sud zaključuje da su mjere zabrane sastajanja sa saosumnjičenima i svjedocima u krivičnom postupku koji se vodi protiv apelanta proporcionalne legitimnom cilju koji se želi postići. Zbog toga Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
d) Dužina trajanja istrage
54. U vezi s apelantovim navodima o dužini trajanja istrage (vidi tačku 20. ove odluke) Ustavni sud, prije svega, podsjeća da period koji se uzima u obzir pri utvrđivanju dužine krivičnog postupka počinje danom kada je apelant ispitan kao osumnjičeni u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Dimitar Vasilev protiv Bugarske, presuda od 10. aprila 2012. godine, predstavka broj 10302/05, tačka 25). S obzirom na to da iz stanja u spisu proizlazi da je apelant prvi put obaviješten o „optužbi“ prilikom ispitivanja u Tužilaštvu, tj. 25. maja 2023. godine, proizlazi da je krivični postupak protiv njega počeo tog dana. S druge strane, Ustavni sud zapaža da se u vrijeme podnošenja apelacije i dopune apelacije postupak nalazi u fazi istrage koja još nije okončana.
55. Dalje, Ustavni sud zapaža da se istraga u kojoj je apelant osumnjičen sprovodi zbog krivičnog djela organizovanog kriminala u vezi sa devet krivičnih djela. Iz dostavljene dokumentacije i odgovora Tužilaštva proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o „optužbama“ za teška krivična djela organizovanog kriminala protiv više osumnjičenih lica. Stoga Ustavni sud smatra da radi o izuzetno složenom predmetu. Naime, iz dostavljene dokumentacije proizlazi da Tužilaštvo vodi obimnu istragu koja se sastoji od prikupljanja materijalne dokumentacije u vezi s nepokretnostima i saslušanja velikog broja lica koja imaju, ili bi trebalo da imaju saznanja o krivičnim djelima zbog kojih se vodi ova istraga. U toj istrazi se sprovode veoma obimne istražne radnje koje zbog specifičnosti predmeta nisu okončane. Apelant te činjenice nije osporio, iako mu je dostavljen odgovor Tužilaštva na apelaciju u kojem su te činjenice opisane. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo razloge niti je dostavio odgovarajuće dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da Tužilaštvo nije preduzimalo radnje u postupku. Takođe, imajući u vidu odgovor Tužilaštva (vidi tačku 27. ove odluke), Ustavni sud smatra da se u predmetu preduzimaju brojne istražne radnje usmjerene na rasvjetljavanje relevantnih okolnosti s ciljem okončanja istrage. Stoga, iako ova istraga, koja neosporno traje od 2022. godine protiv drugih osumnjičenih a protiv apelanta u „konvencijskom smislu“ od 25. maja 2023. godine, još uvijek nije okončana, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da je Tužilaštvo bezrazložno odugovlačilo postupak. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz odgovora Tužilaštva proizlazi da je apelantovom braniocu 3. jula 2024. godine, na osnovu člana 240. stav 3. ZKPFBiH, poslata obavijest o razlozima neokončanja istrage u ovom predmetu. Ustavni sud konstatuje da apelant u izjašnjenju nije negirao ove navode Tužilaštva. Stoga, Ustavni sud smatra da zbog dužine trajanja istrage u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije.
e) Pravo na djelotvoran pravni lijek
56. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek (vidi tačku 20. ove odluke) Ustavni sud konstatuje da iz osporenog rješenja i drugih odluka koje je apelant dostavio proizlazi da je apelant imao mogućnost i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove u konkretnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da pravo na djelotvoran pravni lijek ne podrazumijeva i garanciju da će pravni lijekovi dovesti do rješavanja predmeta u korist onog ko ih koristi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-178/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 36). S obzirom na navedeno, činjenica da korišćenje pravnih lijekova nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije.
f) Diskriminacija
57. Apelant je takođe ukazao na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (vidi tačku 21. ove odluke). Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan, nego da ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
g) Presumpcija nevinosti
58. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pretpostavku nevinosti (vidi tačku 20. ove odluke), Ustavni sud konstatuje da apelant u prilogu apelacije nije dostavio nijedan dokaz za istaknute navode. Stoga Ustavni sud nije mogao izvršiti uvid u, kako apelant navodi, tendenciozne tekstove o njemu, te potom ispitati njegove navode. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da po službenoj dužnosti ne provjerava navode koje apelanti ističu, ali o njima ne dostavljaju bilo kakav dokaz. Stoga Ustavni sud ni te apelantove navode neće razmatrati.
h) Ostali navodi
59. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja garantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda. S obzirom na odluku u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelant nema pravo na naknadu nematerijalne štete.
60. Konačno, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni konkretni postupak apelanta, te apelantove veoma opširne navode koji su međusobno isprepleteni i kojima je pokušao argumentovati svoje tvrdnje o kršenju opisanih prava, Ustavni sud napominje da je sve te navode uzeo u obzir prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je potrebno da ih sve obrazlaže u ovoj odluci. VII.Zaključak
61. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava na privatni život, imovinu i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kada su mjere zabrane izrečene u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja, te kada ne dovode u pitanje pravičnu ravnotežu između legitimnog cilja koji se ogleda u obezbjeđenju apelantovog prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka i apelantovog prava na privatni život, imovinu te slobodu kretanja i prebivališta.
62. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije zbog dužine trajanja mjera zabrane i istrage jer se radi o izuzetno složenom predmetu u kojem Tužilaštvo nije bezrazložno odugovlačilo postupak.
63. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman