Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2939/22 (M. H.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dosjelost
  • Građanski postupak
  • Ugovor o poklonu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2939/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-2939/22, rješavajući apelaciju Melihe Handžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Melihe Handžić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 392478 16 Gž od 20. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Meliha Handžić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa ZAK „Advokati Alija Galijatović i Mirza Pecikoza“ iz Sarajeva, podnijela je 27. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 392478 22 Rev od 31. marta 2022. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 392478 16 Gž od 20. septembra 2021. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4283/21 od 26. januara 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelantičinu apelaciju koju je podnijela 16. decembra 2021. godine protiv presude Kantonalnoga suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija odbačena iz formalnih razloga kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 392478 13 P od 31. augusta 2016. godine, usvojen je tužbeni zahtjev Nadira Bičakčića (u daljnjem tekstu: tužitelj) i utvrđeno da je ništav ugovor o poklonu (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), što su apelantica i drugotuženi Edhem Barjaktarević (u daljnjem tekstu: drugotuženi) dužni priznati i trpjeti brisanje apelantice kao suvlasnice i ponovni upis drugotuženog.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je presudom Općinskog suda od 2. juna 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 22. marta 2013. godine, odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva dosjelošću na 17/144 dijela drugotuženove nekretnine (u daljnjem tekstu: sporni dio nekretnine). Dalje je navedeno da je ovim presudama usvojen protivtužbeni zahtjev i utvrđeno da je ništav ugovor o poklonu od 6. augusta 1980. godine, kojim je drugotuženi darovao nekretnine tužitelju. Istaknuto je da su zatim drugotuženi i apelantica 31. januara 2013. godine zaključili sporni ugovor, kojim je drugotuženi darovao apelantici sporni dio nekretnine. Također je ukazano da je nakon toga, Vrhovni sud presudom od 23. maja 2013. godine preinačio nižestepene presude u odnosu na tužbeni zahtjev i utvrdio da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornom dijelu nekretnine, što je drugotuženi dužan priznati i trpjeti njegov upis. Općinski sud je naveo da je tom presudom Vrhovnog suda utvrđeno da drugotuženi nije dokazao da je bio u faktičkom posjedu spornog dijela nekretnine, već da je tužitelj bio u faktičkom, savjesnom i zakonitom posjedu i dosjelošću stekao pravo vlasništva. Stoga je zaključeno da je sporni ugovor prividni ugovor. U vezi s tim, istaknuto je da ne može biti tačno da je drugotuženi apelanticu uveo u posjed spornog dijela nekretnine, jer drugotuženi nije imao faktički posjed nekretnine da bi posjed predao apelantici. Dalje je obrazloženo da je i apelantica znala za prividnost spornog ugovora, jer nije uvedena u posjed spornog dijela nekretnine. Stoga je zaključeno da se prividnost spornog ugovora u konkretnom slučaju može isticati i prema apelantici kao trećem licu, jer je nesporno da nije bila savjesna prilikom zaključenja spornog ugovora. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je primjenom čl. 103. i 109. u vezi sa članom 66. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev pri čemu je ocijenio neosnovanim prigovor apelantice i drugotuženog u vezi tužiteljeve aktivne legitimacije. U vezi s tim, obrazloženo je da se na ništavost može pozivati svako zainteresovano lice te da je tužitelj zainteresovano lice, jer ima pravni interes za utvrđenje ništavosti spornog ugovora kojim je raspolagano spornim dijelom nekretnine na kojoj je dosjelošću stekao pravo vlasništva.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 392478 16 Gž od 20. septembra 2021. godine, odbijene su žalbe apelantice i drugotuženog i potvrđena presuda Općinskog suda.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su apelantici i drugotuženom bile poznate sve okolnosti slučaja i činjenica da drugotuženi ne drži u posjedu sporni dio nekretnine. Stoga je zaključeno da se apelantica i drugotuženi nisu pridržavali načela savjesnosti i poštenja, niti su postupali u skladu sa moralom društva. Istaknuto je da da su zaključili sporni ugovor iako su znali da odluka Vrhovnog suda može biti u tužiteljevu korist. Kantonalni sud je ukazao i da je drugotuženi, zaključujući sporni ugovor nekoliko mjeseci prije presude Vrhovnog suda, jasno pokazao da njegova pobuda nije zasnovana na želji da se uveća apelantičina imovina, nego da se radi o pobudi koja je nedopuštena sa moralnog stanovišta. Istaknuto je da prema članu 53. ZOO ugovor bez naknade nema pravno dejstvo ni kada drugi ugovarač nije znao da je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku njegovog saugovarača. Stoga je Kantonalni sud zaključio da su apelantica i drugotuženi zaključenjem spornog ugovora postupili protivno čl. 12. i 103. ZOO, a shodno članu 104. ZOO usvojen je i zahtjev za restituciju. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantičine navode da su tužbom morali biti obuhvaćeni svi suvlasnici nekretnine. U vezi s tim, obrazloženo je da je drugotuženi, poklanjajući svoj suvlasnički dio, na što je imao pravo, nije povrijedio prava drugih suvlasnika i oni nisu jedinstveni suparničari u konkretnoj pravnoj stvari.

7. Vrhovni sud je rješenjem broj 65 0 P 392478 22 Rev od 31. mart 2022. godine, odbacio revizije apelantice i drugotuženog, jer nisu ispunjavale uslove dopuštenost iz člana 237. st. 2-5. Zakona o parničnom postupku.

8. Apelantica navodi da je osporenom presudom prekršeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te kršenju prava na obrazloženu odluku. Smatra da je tužitelj tužbom morao obuhvatiti sve upisane suvlasnike nekretnine, jer se radi o jedinstvenim nužnim suparničarima. Također smatra da tužitelj nije imao pravni interes za podnošenje tužbe, jer nije ugovorna strana iz spornog ugovora niti je tražio upis prava vlasništva na spornom dijelu nekretnine. Ističe i da Kantonalni sud nije cijenio njen prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Osim toga, apelantica smatra da je bila savjesna prilikom zaključenja spornog ugovora jer u momentu njegovog zaključenja nije bila upisana zabilježba spora u zemljišnim knjigama te je navela da je postupak bio pravosnažno okončan, a da je ona već bila suvlasnik i posjednik drugog dijela iste nekretnine. Ističe da je ne obavezuju činjenična utvrđenja iz presude Vrhovnog suda, jer nije učestvovala u tom postupku, niti se mogu ocjenjivati kod utvrđenja njena savjesnosti u konkretnom postupku.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava tj. odredbi ZOO, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud pažljivo cijenio izvedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, te detaljno obrazložio razloge zbog kojih je zaključio da su apelantica i drugotuženi zaključenjem spornog ugovora postupili protivno čl. 12. i

103. ZOO. Kantonalni sud je o svim svojim zaključcima dao dovoljna i relevantna obrazloženja, pa se ne može zaključiti da je apelantici prekršeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao dio prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud primjećuju da je Općinski sud cijenio apelantičine navode koje se odnose na nedostatak aktivne legitimacije, te obrazložio razloge zbog kojih su takvi navodi neosnovani. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da u provedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantičinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2939/22 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio