Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1375/22 (K.J.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1375/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-1375/22, rješavajući apelaciju K. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio K. J. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 018681 20 Kž od 9. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. K. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Ismet Beganović, advokat iz Tuzle, podnio je 20. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 018681 20 Kž od 9. februara 2022. godine.

2. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 K 018681 19 K od 11. februara 2020. godine apelanta proglasio krivim što je na način detaljno opisan u izreci presude počinio krivično djelo „teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja“ iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 332. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na osnovu odredbe člana 77. stav 1. KZFBiH apelantu je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja prevoznim sredstvom ,,B“ kategorije u trajanju od šest mjeseci.

3. Kantonalni sud je utvrdio da je apelant u vrijeme, u mjestu i na način opisan u izreci presude, kršeći odredbe člana 51. stav 1. tačka 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOBS), prouzrokovao saobraćajnu nezgodu. Sud je utvrdio da je apelant, vozeći autobus, prilikom ulaska u raskrsnicu kada je na semaforu bilo upaljeno crveno svjetlo propustio da ustupi prvenstvo prolaza putničkom motornom vozilu (u daljnjem tekstu: sporno vozilo), kojim je upravljao G. T. (u daljnjem tekstu: oštećeni), kojem je bilo upaljeno zeleno svjetlo. Zbog tog propusta, iako je apelant bio svjestan da pri takvoj bezobzirnoj vožnji može ugroziti javni saobraćaj i time dovesti u opasnost život ljudi i imovine većih razmjera, došlo je do sudara autobusa i spornog vozila. Oštećeni je tom prilikom zadobio „kvalifikovane teške tjelesne ozljede“, koje su trenutno dovele do njegove smrti. Utvrđeno je da je i na spornom vozilu i na autobusu kojim je upravljao apelant nastupila materijalna šteta.

4. Kantonalni sud je naveo da su na glavnom pretresu provedeni dokazi i optužbe i odbrane. Nakon analize provedenih dokaza, sud je utvrdio da je apelant izazvao saobraćajnu nezgodu na način kako je to već navedeno. Sud je na osnovu nalaza vještaka saobraćajne struke utvrdio da je u momentu apelantovog ulaska autobusom u raskrsnicu za vozila u pravcu u kojem se kretao bilo upaljeno crveno svjetlo. Kako je utvrđeno, apelant nije zaustavio vozilo i propustio sporno vozilo koje je imalo prvenstvo prolaza, što je dovelo do sudara. Sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke utvrdio da je smrt oštećenog bila posljedica zadobivenih povreda. S obzirom na to da je apelant postupio suprotno članu 51. stav 1. tačka 1. ZOBS-a, sud je zaključio da su ispunjeni svi elementi krivičnog djela za koje je apelant optužen.

5. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da je u vrijeme saobraćajne nezgode za autobus koji je vozio na semaforu bilo upaljeno zeleno svjetlo. Ti navodi su, kako je sud ocijenio, u suprotnosti sa svim provedenim dokazima i sud je te okolnosti detaljno obrazložio. Sud je zaključio da je u konkretnom slučaju apelant postupao s eventualnim umišljajem jer u vrijeme izvršenja krivičnog djela njegova sposobnost da shvati značaj svog djela i mogućnost da upravlja svojim postupcima ničim nije bila dovedena u pitanje. Apelant je pristao na posljedice koje su nastupile, a to je smrt jednog lica i materijalna šteta.

6. Prilikom odmjeravanja kazne apelantu, sud je kao otežavajuću okolnost cijenio činjenicu da je apelant profesionalni vozač i da je bio obavezan da s povećanom pažnjom upravlja autobusom i pri tome vodi računa i o sigurnosti putnika u autobusu. Konačno, sud je apelantu izrekao sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom ,,B“ kategorije u trajanju od šest mjeseci jer je ocijenio da apelant „predstavlja opasnost da će upravljajući motornim vozilom ponoviti krivično djelo“. Sud je istakao da je izricanje te mjere „neophodno radi otklanjanja stanja koje bi moglo uticati na apelanta da ubuduće ne čini krivična djela iz oblasti saobraćaja“.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 K 018681 20 Kž od 9. februara 2022. godine odbijena je žalba apelantovog branioca, dok je povodom žalbe Tužilaštva presuda Kantonalnog suda preinačena u pogledu odluke o kazni. Slijedom toga, apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Vrhovni sud je ocijenio da je Kantonalni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o bezobzirnoj vožnji, zbog čega nije učinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH, na koju se apelant pozvao. Također, kako je Vrhovni sud utvrdio, iz pobijane presude slijedi da Kantonalni sud nije imao sumnju u pogledu zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen i da je tom prilikom postupao s eventualnim umišljajem. Kantonalni sud je tu okolnost utvrdio na osnovu ocjene provedenih dokaza, na koje se i pozvao u obrazloženju presude. Stoga je, i prema stavu Vrhovnog suda, neosnovan žalbeni navod apelantovog branioca da je sud trebao primijeniti načelo in dubio pro reo.

8. Osim toga, kako je dalje istakao Vrhovni sud, tokom postupka su provedeni dokazi iz kojih proizlazi da u vrijeme saobraćajne nezgode nije bilo prekida u radu semafora. Na osnovu tih dokaza je utvrđeno da je u isto vrijeme kada je za pravac kojim se kretao oštećeni na semaforu bilo upaljeno zeleno svjetlo, za vozila koja dolaze iz pravca kretanja autobusa kojim je upravljao apelant na semaforu je bilo upaljeno crveno svjetlo. Vrhovni sud je također ocijenio da dokaz koji je branilac priložio u spis na sjednici vijeća suda – tekst objavljen na internetskoj stranici „Tuzla Live“ od 30. decembra 2021. godine („Čudo neviđeno u Tuzli: Semafor pokazuje crveno i zeleno”) nema utjecaja na pravilnost pobijane presude. Naime, kako je obrazloženo, inkriminirani događaj se desio 12. novembra 2015. godine, a tekst „ne sadrži podatke na koji semafor u Tuzli se to odnosi“. Stoga je Vrhovni sud zaključio da žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenoj presudi.

9. Sud je ocijenio neosnovanim i žalbeni navod da izrečena mjera zabrane upravljanja vozilom „B“ kategorije nije opravdana jer je apelant upravljao autobusom („D“ kategorija). Prema članu 77. KZFBiH, sud može izreći zabranu za određenu ili sve kategorije vozila, te je mjera pravilno izrečena.

10. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito, ističe da je sud pogrešno utvrdio odlučnu činjenicu u konkretnom slučaju, a to je da je prilikom njegovog dolaska na raskrsnicu za njega bilo upaljeno crveno svjetlo. Smatra da je sud trebao primijeniti načelo in dubio pre reo te ga osloboditi optužbe ili, u suprotnom, utvrditi da je krivično djelo počinio iz nehata.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

16. Imajući u vidu navedene standarde, kao i činjenice predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju prvostepene presude dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoju odluku kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava. Stoga se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u osporenoj odluci detaljno obrazložio razloge zbog čega su prigovori apelantovog branioca neosnovani. Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud jasno i argumentirano obrazložio kako je cijenio provedene dokaze i naveo razloge koji isključuju postojanje sumnje u pogledu činjeničnih i pravnih zaključaka suda iz pobijane presude. Stoga, Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja, za koje je apelant i osuđen. Iz navedenih razloga Ustavni sud smatra da nisu prihvatljivi apelantovi navodi da je sud u konkretnom slučaju morao primijeniti načelo in dubio pro reo, niti se ostalim navodima apelacije dovodi u pitanje pravičnost postupka pred redovnim sudovima.

17. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

18. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje tog prava. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se ti navodi dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio zakonom propisani pravni lijek, a činjenica da on nije rezultirao njegovim uspjehom u postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1375/22 (K.J.) | Sudska praksa | Aktio