Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2017/24 (L. G.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2017/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-2017/24, rješavajući apelaciju koju je podnijela Luca Grabovičkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Luca Grabovičkić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 218797 24 Kž od 15. marta 2024. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Luca Grabovičkić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Nisad Omerović advokat iz Lukavca, podnijela je 13. maja 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 218797 24 Kž od 15. marta 2024. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 218797 22 K od 27. oktobra 2023. godine. Apelantičin punomoćnik je 11. juna 2025. godine dostavio punomoć za njeno zastupanje, te je Ustavni sud obavijestio da je otkazana punomoć prethodnom punomoćniku. Apelantičin punomoćnik i apelantica su 25. septembra, 15. i 30. oktobra, 19. decembra 2025. godine i 10. februara 2026. godine dopunjavali apelaciju i dostavili određenu dokumenaciju. Također, apelantica je 13. augusta 2026. godine dopunila apelaciju te je zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru izuzimanja kompletnih tužiteljskih i sudskih spisa od određenih pravosudnih institucija s ciljem da se utvrdi da naredba od 25. oktobra 2021. godine nikad nije izvedena pred sud te da se spriječi naknadno ulaganje dokaza u spise.
2. Presudom Općinskog suda apelantica je oglašena krivom da je počinila krivično djelo lažno prijavljivanje iz člana 347. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa joj je izrečena uslovna osuda kojom joj je za to djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. U izreci presude je navedeno da je apelantica kriva što je 6. novembra 2020. godine prijavila glavnog tužioca da je učinio krivično djelo propisano Zakonom. Također je navedeno da je apelantica poslala zamjeniku glavnog tužioca prijavu u koverti u kojoj se nalazio listić sa sadržajem naveden u izreci presude i iz kojeg proizlazi da je glavni tužilac prijavljen za krivično djelo iz člana 382. stav 1. KZ F BiH.
3. Osporenom presudom Kantonalnog suda djelimično je uvažena apelantičina žalba i prvostepena presuda preinačena u odluci o krivičnopravnoj sankciji tako da joj je zbog navedenog krivičnog djela izrečena uslovna osuda kojom joj je za to djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Presuda je u preostalom dijelu ostala neizmjenjena. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije učinio bitnu povredu krivičnog postupka, budući da je na adekvatan način obrazložio odluku o odbijanju prijedloga odbrane za pribavljanje određenih optužnica kantonalnog tužilaštva. Također je ukazao da je prvostepeni sud u obrazloženju presude naveo sadržaj svih relevantnih dokaza koji su provedeni na glavnom pretresu, zbog čega presuda nije nerazumljiva, odnosno kontradiktorna. Osim toga, ukazao je da prvostepena presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama da je apelantica počinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret. Kantonalni sud je ukazao da su neosnovani žalbeni prigovori apelantičinog branioca koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud na glavnom pretresu riješio sva sporna činjenična i pravna pitanja, na osnovu kojih dokaza je utvrđena apelantičina krivično-pravna odgovornost. Dostavljanje koverte zamjeniku glavnog tužioca u kojoj se nalazio listić sa određenim sadržajem predstavlja u suštini krivičnu prijavu, a ne informaciju, zbog čega se u apelantičinim radnjama stiču sva obilježja krivičnog djela koje joj se stavlja na teret. Ovo jer iz sadržaja prijave proizlazi da je glavni tužilac prijavljen za krivično djelo iz člana 382. stav 1. KZ F BiH, te što iz dopisa tužilaštva od 25. oktobra 2021. godine proizlazi da po apelantičinoj prijavi nije provedena istraga.
4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
9. U odnosu na dopune apelacije, Ustavni sud podsjeća da je članom 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda jasno propisano da se apelacija/zahtjev bez zahtjeva Ustavnog suda ne mogu dopunjavati nakon proteka roka iz člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda (60 dana od dana prijema osporene odluke). Kako je prethodni apelantičin punomoćnik osporenu presudu primio 27. marta 2024. godine, a dopune apelacije su podnesene 25. septembra, 15. i 30. oktobra, 19. decembra 2025. godine i 10. februara 2026. godine, to jasno proizlazi da su te dopune apelacije podnesene nakon proteka roka od 60 dana od dana prijema osporene odluke. Zbog toga Ustavni sud u ovoj odluci neće razmatrati navode iz dopuna apelacije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1452/22 od 23. januara 2026. godine, tačka 15., dostupna na www.ustavnisud.ba).
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman