Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2506/22 (M. P.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2506/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2506/22, rješavajući apelaciju Medihe Pašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Medihe Pašić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 083869 22 Kž od 27. maja 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mediha Pašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vogošće, koju zastupa advokat Kemo Kapur iz Sarajeva, podnijela je 6. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 083869 22 Kž od 27. maja 2022. godine. Apelantica je predložila Ustavnom sudu da donese privremenu mjeru kojom se nalaže odlaganje izvršenja „presude Kantonalnog suda od 27. maja 2022. godine“ do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji.

2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-2506/22 (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

Uvodne napomene

3. Pred Općinskim sudom u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) održano je 5. novembra 2021. godine ročište za glavni pretres u krivičnom predmetu protiv apelantice zbog produženog krivičnog djela pronevjere u službi iz člana 384. stav (1) u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Tom prilikom je sačinjen zapisnik u kojem je, između ostalog, navedeno da je u nastavku dokaznog postupka ispitana svjedokinja D. R. kao svjedok tužilaštva. Iz zapisnika proizlazi da je navedenu svjedokinju prvo ispitao tužilac, a potom apelanticin branilac, dok iz zapisnika ne proizlazi da je apelantica postavljala pitanja navedenoj svjedokinji. Također, iz zapisnika proizlazi da su završnu riječ dali tužilac i apelanticin branilac, a da je apelantica izjavila da se pridružuje završnoj riječi svog branioca. Pri tome, iz zapisnika proizlazi da u završnoj riječi apelanticinog branioca nije prigovoreno načinu ispitivanja svjedokinje D. R.

Osporene presude

4. Presudom Općinskog suda broj 41 0 K 083869 20 K od 11. novembra 2021. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelantica je proglašena krivom da je na način pobliže opisan u tač. od 1. do 8. izreke presude počinila produženo krivično djelo koje joj je stavljeno na teret optužnicom te je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci.

5. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je apelantica u inkriminiranom periodu kao sudski izvršilac Općinskog suda svjesno postupala suprotno preziranim odredbama Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Naime, apelanticina obaveza je bila da za naplaćeni iznos novca izdaje priznanicu u tri primjerka, uz naznačavanje naplaćenog iznosa na račun određenog izvršnog potraživanja i stavljanja potpisa i datuma. Obrazloženo je da apelantica ne spori da je od oštećenog M. G. naplaćivala novac, koji nije predala ovlaštenoj osobi ni tražiocu izvršenja, te da nije upisala datume i pravilno raspolagala primjercima naloga blagajne. U odnosu na apelanticine navode da je stavila novac u ladicu te da zbog smrti oca nije došla na posao mjesec i po, Općinski sud je naveo da nisu opravdanje za takvo nesavjesno obavljanje povjerenih poslova. Stoga je zaključeno da je apelantica svjesno i namjerno nesavjesno obavljala svoj posao jer je morala znati da je kao sudski izvršilac bila dužna tako naplaćeni novac bez odlaganja predati ovlaštenom zaposleniku u sudu. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je tužilaštvo uspjelo dokazati van svake razumne sumnje da je oštećeni M. G. oštećen za precizirani novčani iznos, koji je protivpravno prisvojila apelantica. Ukazano je da je krivično djelo dovršeno prisvajanjem navedenih stvari, ali je dovoljno i samo sklanjanje stvari na određeno mjesto da bi se kasnije odnijele odatle. Budući da je apelantica izjavila da je novac stavila, odnosno sklonila u ladicu i nije ga predala, Općinski sud je zaključio da je apelantica nesporno počinila krivično djelo i da je u njegovom učinjenju postupala s direktnim umišljajem i namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi.

6. U odnosu na prigovor zakonitosti dokaza – kopije koje se nalaze u spisu predmeta, Općinski sud je istakao da tužilac u završnoj riječi opravdano ističe da je bitno da se svi dokumenti nalaze u spisu predmeta i da se ne radi o ovjeri dokumenata od notara ili općinskih organa. Posebno, kako je ukazano, s obzirom na to da odbrana ne dovodi u pitanje njihov sadržaj kao sporan, već formu u kojoj je izvršena ovjera, a ne nadovjera, kako to ističe odbrana. Pri tome je navedeno da je prihvaćen iskaz svjedoka – oštećenog M. G. da je originale dao apelantici tako da originalni nalozi i ne mogu biti u izvršnom spisu predmeta. Neosnovanim je ocijenjen prigovor odbrane da je vještak N. P. nalaz sačinio na osnovu fotokopija a ne originala, s obzirom na to da je apelantica doprinijela tome da u spisu predmeta nema originala jer je i sama potvrdila da je postupala suprotno navedenom pravilniku.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 K 083869 22 Kž od 27. maja 2022. godine (u daljnjem tekstu: drugostepena presuda) odbijena je kao neosnovana žalba apelanticinog branioca i potvrđena presuda Općinskog suda od 11. novembra 2021. godine.

8. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da apelantici nije povrijeđeno pravo na odbranu, odnosno da je neosnovan navod odbrane da nije imala mogućnost da svjedokinji D. R. postavlja pitanja na glavnom pretresu. Naime, kako je istakao Kantonalni sud, iz zapisnika s glavnog pretresa od 5. novembra 2021. godine vidljivo je da je apelanticin branilac ispitivao tu svjedokinju, a da apelantica nije imala pitanja za nju, niti je prvostepeni sud onemogućio apelanticu da postavlja pitanja toj svjedokinji. Također je navedeno da odbrana nije imala primjedbi na tok glavnog pretresa, niti primjedbi na sačinjavanje zapisnika od 5. novembra 2021. godine.

9. Kantonalni sud je dalje naveo da se prvostepeni sud jasno izjasnio vezano za prigovor zakonitost dokaza, tj. kopija koje se nalaze u spisu. U vezi s tim žalbenim prigovorom je ponovljena argumentacija iz prvostepene presude, pri čemu je Kantonalni sud ukazao da je na te okolnosti saslušana svjedokinja D. R. koja je objasnila da je sve što se nalazilo u spisu predmeta iskopirala i ovjerila kopije sudskim pečatom te da je kopija vjerna originalu. Zatim je Kantonalni sud naveo da je Općinski sud dokaze cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te nakon toga utvrdio da ne postoji sumnja u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja predmetnog krivičnog djela i od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva. Stoga je zaključeno da nije bilo mjesta primjeni instituta in dubio pro reo, na koji se, prema ocjeni Kantonalnog suda, u žalbi neosnovano poziva apelanticin branilac. Dakle, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud upravo u obrazloženju prvostepene presude naveo kojim razlozima se rukovodio pri utvrđivanju postojanja krivičnog djela i apelanticine krivične odgovornosti za njegovo počinjene. U vezi s tim je navedeno da vjerodostojnost iskaza saslušanih svjedoka optužbe nije dovedena u sumnju istaknutim žalbenim prigovorima budući da su njihovi iskazi u potpunosti potkrijepljeni i potvrđeni objektivnim materijalnim dokazima. Konačno, Kantonalni sud je obrazložio da je Općinski sud pravilno zaključio da je apelantica u izvršenju krivičnopravnih radnji produženog krivičnog djela postupala s direktnim umišljajem.

10. Apelantica ukazuje na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prije svega navodi da joj je povrijeđeno pravo na odbranu zbog nemogućnosti da na glavnom pretresu od 5. novembra 2021. godine postavlja pitanja svjedokinji D. R. Zatim navodi da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonitim dokazima (neovjerene kopije). Potom ukazuje i da je nejasno na koji način je sud utvrdio njen direktni umišljaj, kao i da prvostepena presuda nije konkretizirala radnju izvršenja koja čini krivično djelo za koje je optužena – osuđena. U vezi s tim navodi da redovni sudovi nisu poštovali načelo in dubio pro reo. Konačno, apelantica je predložila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se nalaže odlaganje izvršenja osporene drugostepene presude do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

15. U odnosu na apelanticine navode kojima se osporava način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne materijalne i procesne pravne norme u vezi s ocjenom dokaza i utvrđenjem njene krivičnopravne odgovornosti, Ustavni sud ističe da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom. Pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan (vidi Evropski sud, Zličić protiv Srbije, presuda od 26. januara 2021. godine, predstavke br. 73313/17 i 20143/19, tačka 118).

16. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u pogledu apelanticine krivičnopravne odgovornosti raspravili sva ključna pitanja koja su problematizirana apelacijom i relevantna za donošenje kako prvostepene presude tako i osporene drugostepene presude. Redovni sudovi su za svoja odlučenja dali razloge koji se ne mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Suprotno apelanticinim navodima, redovni sudovi su posebno jasno obrazložili zašto se apelantica smatra odgovornom za produženo krivično djelo koje joj je stavljeno na teret i za koje je osuđena. Osim toga, iz obrazloženja presuda redovnih sudova ne proizlazi da se apelanticina krivica zasnivala samo na jednom dokazu, već je rezultat cjelokupno provedenog dokaznog postupka – iskaza mnogobrojnih svjedoka i materijalnih dokaza. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto su poklonili vjeru dokazima optužbe i zbog čega nije riječ o nezakonitim dokazima kada je riječ o kopijama naloga koji su priloženi u spis predmeta, pri čemu apelantica nije osporavala njihov sadržaj već samo njihovu formu. Osim toga, apelantica ne tvrdi da je općenito bila onemogućena unakrsno ispitati svjedoke optužbe, odnosno pobijati sadržaj svih izvedenih dokaza, uključujući i sporne kopije naloga, izuzev što je problematizirala ispitivanje svjedokinje D. R. koja je svoj iskaz dala na ročištu za glavni pretres. Iz stanja spisa predmeta nesporno proizlazi da apelantica na tom ročištu nije postavljala pitanja navedenoj svjedokinji. Ustavni sud podsjeća da pravo na unakrsno ispitivanje svjedoka, u smislu relevantnih odredbi člana 21. tačka g) i člana 277. stav (1) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, podrazumijeva ispitivanje svjedoka ne samo od suprotne stranke već i branioca. Ustavni sud u vezi s tim zapaža da je apelanticin branilac unakrsno ispitao svjedokinju D. R. na ročištu za glavni pretres, kao i da apelanticina odbrana nije imala primjedbi na sačinjeni zapisnik s tog glavnog pretresa. Osim toga, iz sadržaja zapisnika se ne može zaključiti da je apelantica istakla bilo kakve prigovore u vezi s ispitivanjem navedene svjedokinje. Stoga, suprotno apelanticinoj tvrdnji, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim stav Kantonalnog suda iz osporene drugostepene presude da apelantici nije povrijeđeno pravo na odbranu.

17. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2506/22 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio