Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2613/22 (K. M.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2613/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2613/22, rješavajući apelaciju Kerima Mudželeta, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kerima Mudželeta podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 024062 20 Kžk od 22. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kerim Mudželet (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa advokat Alen Nakić iz Sarajeva, podnio je 8. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 024062 20 Kžk od 22. februara 2022. godine.

Uvodne napomene

2. Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) 4. septembra 2015. godine optužilo je apelanta zbog krivičnog djela teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav (2) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi s krivičnim djelom ugrožavanja javnog prometa iz člana 332. stav (1) KZFBiH. Uz optužnicu je, između ostalog, kao dokaz sudu dostavljen i izvod iz prekršajne evidencije od 10. juna 2015. godine na apelantovo ime.

3. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 1. decembra 2016. godine apelant je proglašen krivim da je na način opisan u izreci presude s eventualnim umišljajem izvršio krivična djela za koja je optužen te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. Apelantu je također izrečena i sigurnosna mjere zabrane upravljanja svim motornim vozilima. Utvrđeno je da se apelant nije pridržavao saobraćajnih propisa, čime je ugrozio javni saobraćaj i doveo u opasnost živote ljudi, uslijed čega je prouzrokovana smrt jednog lica i teška tjelesna povreda drugog lica. Kantonalni sud je prilikom izricanja kazne zatvora i sigurnosne mjere cijenio kao otežavajuću okolnost činjenicu da je apelant u relativno kratkom periodu 17 puta kažnjavan zbog saobraćajnih prekršaja. Apelant je 19. januara 2017. godine izjavio žalbu protiv te presude, između ostalog, i zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, ukazujući na proizvoljnu primjenu člana 49. KZFBiH u kontekstu vrsti i karaktera saobraćajnih prekršaja za koje je apelant ranije kažnjavan.

4. Rješenjem Vrhovnog suda od 20. aprila 2017. godine djelimično su uvažene žalbe Tužilaštva i apelanta, te ukinuta presuda Kantonalnog suda od 1. decembra 2016. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje.

5. Presudom Kantonalnog suda od 22. novembra 2018. godine apelant je proglašen krivim da je na način opisan u izreci presude iz nehata počinio navedena krivična djela te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. Apelantu je, osim toga, izrečena i sigurnosna mjera zabrane upravljanja svim motornim vozilima. Kao dokaz je korišten i izvod iz prekršajne evidencije za apelanta. Kantonalni sud je prilikom izricanja kazne zatvora i sigurnosne mjere cijenio kao otežavajuću okolnost činjenicu da je apelant 17 puta kažnjavan zbog saobraćajnih prekršaja koje je počinio u relativno kratkom periodu. Apelant je protiv te presude 18. januara 2019. godine izjavio žalbu i zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, u kojoj je ukazao na proizvoljnu primjenu čl. 49. i 77. KZFBiH ističući da je sud zanemario vrstu i karakter saobraćajnih prekršaja za koje je on ranije kažnjavan.

6. Rješenjem Vrhovnog suda od 22. jula 2020. godine djelimično je uvažena apelantova žalba, te ukinuta presuda Kantonalnog suda od 22. novembra 2018. godine i određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.

Osporena presuda

7. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 K 024062 20 Kžk od 22. februara 2022. godine apelant je proglašen krivim da je, na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo iz člana 336. stav (4) u vezi s krivičnim djelom iz člana 332. stav (3) KZFBiH. Za navedena krivična djela apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Apelantu je presudom također, na osnovu odredbi člana 77. KZFBiH, izrečena i sigurnosna mjera zabrane upravljanja prevoznim sredstvima kategorije „B“ u trajanju od tri godine, računajući od dana pravomoćnosti presude, s tim da se u vrijeme izvršenja kazne zatvora ne računa vrijeme trajanja te mjere.

8. Vrhovni sud je u obrazloženju, prije svega, naveo da je neosnovan apelantov prigovor zakonitosti obdukcije tijela oštećene J. O. U vezi s tim je navedeno da je obdukcija provedena na osnovu odredbe člana 118. stav (1) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), odnosno u specijaliziranoj medicinskoj ustanovi, zbog čega nema kršenja stava (2) navedene zakonske odredbe. Vrhovni sud je istakao da je naredba dostavljena Medicinskom fakultetu u Sarajevu kao specijaliziranoj ustanovi. U vezi s tim je obrazloženo da, suprotno apelantovoj tvrdnji, naredbom nije unaprijed određeno koji vještak će izvršiti obdukciju, nego je navedeno da će to učiniti dežurni vještak, kako je to i propisano odredbom člana 110. stav (2) ZKPFBiH. Okolnost da je obdukciju izvršio dr. N. S., koji je pod svojim imenom sačinio nalaz, te kojem je isplaćena naknada za vještačenje, sama po sebi ne znači da je obdukcija izvršena na osnovu odredbe člana 118. stav (2) ZKPFBiH, kako to tvrdi odbrana. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da insistiranje odbrane na omašci u naredbi za obdukciju u smislu navođenja da se ona povjerava Institutu za sudsku medicinu (jer ta ustanova ne postoji u FBiH), kao i na okolnosti da je vještak dr. N. S. nalaz i mišljenje sačinio pod svojim imenom, te da je njemu isplaćena naknada za vještačenje, ne može predstavljati osnov za izvođenje zaključka o nezakonitosti te naredbe, a slijedom toga i provedene obdukcije. Vrhovni sud je istakao da da bi se dokaz smatrao nezakonitim u smislu člana 11. stav (2) ZKPFBiH potrebno je da su pri njegovom pribavljanju učinjeni takvi propusti koji su od bitnog utjecaja na prava i slobode učesnika krivičnog postupka ili osnovna načela tog postupka. Međutim, kako je obrazloženo, u apelantovom slučaju učinjeni propusti nisu takvog značaja. Pri tome je ukazano i da je vještak za sudsku medicinu dr. N. S. dao iskaz na glavnom pretresu, te da je taj iskaz zajedno s iskazom drugog vještaka za sudsku medicinu – dr. H. Ž. ocijenjen kao objektivan i stručan.

9. Prilikom odlučivanja o kazni, Vrhovni sud je naveo da je u smislu odredbe člana 49. KZFBiH imao u vidu sve okolnosti koje su od utjecaja na odmjeravanje kazne. U vezi s tim je navedeno da je kao otežavajuća okolnost cijenjena činjenica da je apelant prije saobraćajne nezgode u veoma kratkom periodu kažnjavan 17 puta zbog počinjenih saobraćajnih prekršaja. Vrhovni sud je u vezi s tim obrazložio da iz izvoda prekršajne evidencije za apelanta od 10. juna 2015. godine proizlazi da je apelant u toku 2013. godine prekršajno kažnjavan tri puta, u toku 2014. godine šest puta, a u toku 2015. godine osam puta. Stoga su ocijenjeni neprihvatljivim apelantovi navodi da su mu prekršajne kazne izricane samo zbog manje značajnih prekršaja, tj. zbog pogrešnog parkiranja i nevezivanja sigurnosnog pojasa. Vrhovni sud je, osim toga, smatrao da je apelantu neophodno izreći i sigurnosnu mjeru jer postoji opasnost da će upravljajući prevoznim sredstvom ponovo učiniti krivično djelo, imajući u vidu okolnosti saobraćajne nezgode te brojnost i kontinuitet učinjenih saobraćajnih prekršaja.

10. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Ističe, prije svega, da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 118. stav (2) ZKPFBiH, što je za posljedicu imalo da je osporena presuda zasnovana na nezakonitom dokazu – obdukcionom zapisniku. U vezi s tim navodi da se Medicinski fakultet ne nalazi na listi specijaliziranih ustanova za vještačenje Federalnog ministarstva pravde i da apsolutno nije ovlašten za vršenje vještačenja. Zbog postojanja sumnje kome je zapravo povjerena obdukcija u konkretnom slučaju, apelant smatra da je trebalo primijeniti načelo in dubio pro reo. Isto tako, apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio i odredbe člana

49. KZFBiH, a posljedično tome i odredbe člana 77. KZFBiH u vezi sa članom 100. Zakona o prekršajima FBiH u kontekstu izvoda iz prekršajne evidencije od 10. juna 2015. godine. Ističe da su mu prekršajne kazne, koje su 2017. godine trebale biti ex lege brisane iz evidencije, uzete kao otežavajuća okolnost prilikom izricanja kazne zatvora i sigurnosne mjere. S obzirom na navedeno, apelant je predložio da se apelacija usvoji, utvrdi kršenje navedenih prava, ukine osporena presuda i predmet vrati Vrhovnom sudu da donese novu odluku, kao i da mu se naknade troškovi na ime sastavljanja apelacije u preciziranom novčanom iznosu.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

15. U odnosu na apelantove navode kojima se osporava način na koji je Vrhovni sud tumačio i primijenio relevantne procesne pravne norme u vezi s ocjenom dokaza, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom. Pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan (vidi Evropski sud, Zličić protiv Srbije , presuda od 26. januara 2021. godine, predstavke br. 73313/17 i 20143/19, tačka 118). Osim toga, Evropski sud i Ustavni sud kontinuirano ukazuju da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra, presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39–40. s daljnjim referencama i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

16. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio zbog čega je odbio prigovor zakonitosti dokaza koji se odnosio na vještačenje – obdukciju tijela oštećene J. O. i zbog čega određene nepravilnosti – omaške u provođenju te radnje nisu dovele do toga da se presuda ne može zasnovati na tom dokazu u smislu člana 11. stav (2) ZKPFBiH (vidi tačku 8. ove odluke). Isto tako, Vrhovni sud je jasno ukazao da obdukcija u okolnostima konkretnog predmeta nije izvršena na osnovu odredbi člana 118. stav (2) ZKPFBiH, kako to apelant smatra, već na osnovu odredbi stava (1) navedene zakonske odredbe kojom je propisano da specijalizirana medicinska ustanova vrši pregled i obdukciju leša budući da je izvedenim dokazima utvrđeno da je naredba Tužilaštva za sudskomedicinsko vještačenje leša oštećene J. O. dostavljena Medicinskom fakultetu u Sarajevu kao specijaliziranoj ustanovi. Pri tome, Ustavni sud napominje da, prema praksi Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud, nije u njegovoj nadležnosti da odredi je li određeni izvještaj vještaka koji je dostupan domaćem (redovnom) sudiji pouzdan ili ne (vidi Evropski sud, Gaggl protiv Austrije, presuda od 8. novembra 2022. godine, predstavka broj 63950/19, tačka 50. s daljnjim referencama). Osim toga, apelant ne tvrdi da je njegova odbrana bila onemogućena na glavnom pretresu unakrsno ispitati vještaka dr. N. S. koji je sačinio sporni obdukcioni zapisnik. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao ni same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u primjeni procesnog prava.

17. Kada je u pitanju apelantov navod o načinu na koji je odlučeno o kazni i sigurnosnoj mjeri, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant za vrijeme cjelokupnog trajanja krivičnog postupka imao branioca koji ga također zastupa i pred Ustavnim sudom. Zatim, Ustavni sud zapaža da se navedeni apelantovi prigovori tiču primjene materijalnog prava (čl. 49. i 77. KZFBiH) u kontekstu izvedenih dokaza na glavnom pretresu u vezi s izvodom iz prekršajne evidencije na apelantovo ime od 10. juna 2015. godine. Apelant smatra da je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene presude propustio uzeti u obzir da su se neke od prekršajnih kazni trebale ex lege brisati, što bi u bitnom utjecalo na izrečenu odluku o kazni i sigurnosnu mjeru. Međutim, iz stanja spisa predmeta proizlazi da apelant, odnosno njegov branilac nisu ni u jednoj fazi postupka problematizirali sadržaj – broj prekršaja, odnosno zakonitost navedenog izvoda iz prekršajne evidencije i istakli navedeni prigovor pred redovnim sudovima. Apelantova odbrana je isključivo osporavala zaključke redovnih sudova u pogledu karaktera i vrste saobraćajnih prekršaja za koje je apelant ranije kažnjavan, a koji su cijenjeni kao otežavajuća okolnost prilikom odmjeravanja kazne. Dakle, prigovore u vezi s brisanjem prekršajnih kazni apelant po prvi put ističe pred Ustavnim sudom, pa se redovni sudovi nisu ni mogli očitovati o tom pitanju. Zbog toga, Ustavni sud taj apelantov navod smatra očigledno neosnovanim (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-465/21 od 19. januara 2023. godine, tačka 34. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

18. Konačno, apelant tvrdi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koje, iako to nije eksplicitno naveo, apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom cjelokupnog trajanja krivičnog postupka koristio zakonom predviđeni pravni lijek, odnosno žalbe protiv presuda Kantonalnog suda od 1. decembra 2016. godine i 22. novembra 2018. godine, koje je Vrhovni sud rješenjima od 20. aprila 2017. i 22. jula 2020. godine djelimično uvažavao tako što je predmet prvobitno vratio Kantonalnom sudu na ponovno suđenje, odnosno odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.

Međutim, činjenica da je Vrhovni sud u konačnici apelanta proglasio krivim za krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret, odnosno činjenica da navedeni pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju tog prava.

19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije pojedinačno i u vezi s pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2613/22 (K. M.) | Sudska praksa | Aktio