Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3490/24 (A. B.)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 7 uz EK (Proceduralne zaštitne mjere pri protjerivanju stranaca)
  • Legitiman cilj
  • Miješanje u porodični život
  • Porodični život
  • Član 1. P broj 7 uz EK – proceduralne zaštite u vezi sa protjerivanjem stranaca
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Protjerivanje stranaca
  • Strani državljanin
  • Upravni spor
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3490/24

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3490/24, rješavajući apelaciju Abdullaha Bulusa, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica

Mirsad Ćeman, sudac Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac

Marin Vukoja, sudacna sjednici održanoj 27. ožujka 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Abdullaha Bulusa podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 045991 24 Uvp od 11. lipnja 2024. godine u odnosu na prava iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Abdullaha Bulusa podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 045991 24 Uvp od 11. lipnja 2024. godine u odnosu na pravo iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Abdullah Bulus (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Turske, kojeg zastupa Odvjetničko društvo „Tvrtković“ d.o.o. Mostar, podnio je 16. kolovoza 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 045991 24 Uvp od 11. lipnja 2024. godine i S1 3 U 045991 23 U od 23. veljače 2024. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-06-07-2-12/23 od 18. travnja 2023. godine i Rješenja Službe za poslove sa strancima Ministarstva sigurnosti BiH (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/18.10-07.3-51/23 od 17. ožujka 2023. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva i Službe je zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su dostavljeni apelantovom zastupniku na eventualno izjašnjenje. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Službe broj UP-1/18.10-07.3-51/23 od 17. ožujka 2023. godine apelantu, državljaninu Turske, otkazano je pravo na privremeni boravak u BiH, te mu je izrečena mjera protjerivanja s teritorija BiH sa zabranom ulaska i boravka na teritoriju BiH u razdoblju od tri godine. Također, apelantu je naloženo da napusti teritorij BiH u roku od tri dana od dana dostave konačne odluke o protjerivanju, odnosno odmah nakon što se steknu zakonski uvjeti za napuštanje teritorija BiH. Služba je u obrazloženju istaknula da je apelant 13. prosinca 2022. godine podnio zahtjev za odobrenje stalnog boravka u BiH na temelju kontinuiranog boravka duljeg od pet godina po osnovi spajanja obitelji sa suprugom državljankom BiH. Postupajući po zaprimljenom zahtjevu, Služba je, u skladu sa člankom 75. Pravilnika o ulasku i boravku stranaca, po službenoj dužnosti izvršila provjere u službenim i operativnim evidencijama i tom prilikom je utvrdila da apelantovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH. Naime, Obavještajno-sigurnosna agencija BiH (u daljnjem tekstu: OSA) dostavila je informaciju označenu određenim stupnjem tajnosti iz koje proizlazi da apelantovo prisustvo u BiH predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH. Služba je nakon zaprimanja te informacije od OSA-e zatražila da se u određenoj mjeri izdvoje akti koji ispunjavaju uvjete za ukidanje oznake tajnosti, te se eventualno prezentiraju apelantu kako bi se mogao očitovati. U svom aktu OSA se, u skladu sa člankom 27. stavak 2. Zakona o zaštiti tajnih podataka, izjasnila da bi se otkrivanjem podataka moglo očekivati izazivanje značajne štete za legitimne ciljeve i zaštitu sigurnosti BiH. Služba je dalje navela da je prije donošenja konkretne odluke od apelanta uzela izjavu, kada je apelant i upoznat s tim da postoje određene sigurnosne smetnje za njegov boravak u BiH, kao i s pravom na pružanje besplatne pravne pomoći. Također je navedeno da je apelant upoznat s odredbama članka 30a. Zakona o zaštiti tajnih podataka, kojim je propisana mogućnost da uvid u klasificirani dokument nakon provedene zakonom utvrđene procedure može ostvariti njegov punomoćnik, ukoliko ima sigurnosnu dozvolu. Prilikom donošenja odluke o duljini trajanja zabrane ulaska Služba je odlučila da je razdoblje od tri godine opravdano i proporcionalno u odnosu na utvrđenu smetnju za apelantov daljnji boravak u BiH. Služba je istaknula da je tom prilikom cijenila i to da apelant u BiH ima obitelj, suprugu i dvoje maloljetne djece, te da boravi u BiH od 2016. godine po osnovi spajanja obitelji u BiH.

6. Protiv navedenog rješenja Službe apelant je posredstvom odvjetnika koji ga je zastupao u nastavku postupka podnio žalbu. Žalba je odbijena Rješenjem Ministarstva broj UP-II-06-07-2-12/23 od 18. travnja 2023. godine.

7. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 045991 23 U od 23. veljače 2024. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv drugostupanjskog rješenja. Sud BiH je u obrazloženju istaknuo da organi uprave nemaju zakonsku mogućnost da vrše ocjenu činjenica, odnosno tajnih podataka u svezi s prijetnjom nacionalnoj sigurnosti, koje je utvrdila OSA. Stoga su organi uprave na temelju dostavljenih informacija utvrdili da su se u tom slučaju ispunili uvjeti za primjenu članka 96. stavak 1. točka n) i članka 106. stavak 1. točka j) Zakona o strancima. Sud BiH je ukazao da je, prema članku 1. Zakona o OSA-i, ta agencija odgovorna za prikupljanje, analiziranje i distribuciju obavještajnih podataka s ciljem zaštite sigurnosti, uključujući i suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak BiH. Sud BiH je istaknuo da, u skladu sa člankom 8. Zakona o strancima, sigurnosnu provjeru stranaca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, provodi OSA, a na temelju te procjene su i donesena nižestupanjska rješenja. Sud BiH je naveo da je svjestan činjenice kako, ponekad, u postupku nije moguće pružiti čak ni neklasificirani sažetak vezano za klasificirane podatke ako to može onemogućiti djelovanje i izvršavanje zadaće OSA-e. Međutim, Sud BiH je naglasio da je u takvom slučaju na sudu da, u okviru svog nadzora, iskoristi mehanizme koji mu omogućuju da, u mjeri u kojoj je to moguće, pomiri legitimni interes zaštite učinkovitosti i povjerljivosti sigurnosne procjene i poštovanja prava stranaka u postupku. Stoga je Sud BiH istaknuo da je u svrhu kontrole zakonitosti akata, koji se temelje na procjeni OSA-e, imao zakonsku ovlast zatražiti pristup i uvid podacima, što je i učinio, te se na taj način osigurao uvid u dokumente OSA-e. Sud BiH je naglasio da se pri tome nije ograničio samo na utvrđenje apstraktne vjerojatnosti razloga iz dokumenata OSA-e, nego i na mogućnost konkretne ocjene jesu li činjenični razlozi dokazani. Zbog navedenih razloga Sud BiH smatra da u konkretnom slučaju ograničenja načela kontradiktornosti postupka i jednakosti oružja nisu narušila samu bit apelantovog prava. Naime, postojale su odgovarajuće zaštitne mjere u postupku, koje je u upravnom sporu osigurao upravo Sud BiH koji je izvršio uvid u tajne dokumente i uvjerio se u ispravnost razloga koji su u njima navedeni. U odnosu na navode o povredi članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), Sud BiH je istaknuo da je ispitivao je li konkretno miješanje javne vlasti proporcionalno legitimnom cilju. Sud BiH je naglasio da je tijekom postupka utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti i da je kontaktirao s drugim osobama koje predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Sud BiH je istaknuo da je razmotrio i okolnosti u svezi s apelantovim osobnim prilikama kao što su brak i obitelj, te dovodeći ih u svezu s pitanjima iz nacionalne sigurnosti utvrdio da je odbijanje zahtjeva proporcionalno apelantovom uživanju u pravu na obiteljski život.

8. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 045991 24 Uvp od 11. lipnja 2024. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Sud BiH je u obrazloženju istaknuo da je preispitao zaključak o pravilnosti pobijanih akata organa uprave u pogledu utemeljenosti otkazivanja boravka apelantu zbog prijetnje javnom poretku ili sigurnosti BiH uvidom u spis OSA-e s oznakom „povjerljivo“. Nakon neograničenog uvida Sud BiH je istaknuo da je utvrdio da podaci s oznakom tajnosti pouzdano ukazuju na saznanja da se apelant dovodi u svezu s određenim aktivnostima koje su u suprotnosti sa zakonima BiH. Dalje je istaknuto da se te aktivnosti odnose na kontinuirane kontakte s osobama na lokaciji koja ne predstavlja ni apelantovo mjesto privremenog boravka niti mjesto obavljanja rada. Stoga apelantovi navodi da on u okviru poslovnog angažmana kontaktira s fizičkim i pravnim osobama nemaju utjecaj na pravilnost zaključaka organa uprave, a i suda. Sud BiH je istaknuo da apelant u zahtjevu neutemeljeno ukazuje da je onemogućavanjem pristupa informacijama na temelju kojih su doneseni pobijani akti došlo do povrede prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. Naime, kako je obrazloženo, iz stanja spisa proizlazi da je Služba upoznala apelanta s mogućnošću pružanja besplatne pravne pomoći, zatim s postojanjem tajnih informacija i mogućnošću da primjenom članka 30.a Zakona o zaštiti tajnih podataka može izvršiti uvid u informacije posredstvom punomoćnika koji ima dozvolu za uvid u tajne podatke. Dakle, apelant je prije donošenja pobijanih akata upoznat sa svojim pravima. Sud BiH je naglasio da je Ministarstvo dalo sigurnosnu dozvolu za pristup tajnim podacima za pet odvjetnika, od kojih četiri sa stupnjem tajno i jedan sa stupnjem „vrlo tajno“. Formiranjem liste odvjetnika sa sigurnosnom dozvolom Ministarstvo je poduzelo mjere za osiguranje prava na uvid u punom kapacitetu. Sud BiH je istaknuo da apelantu nije onemogućen uvid, nego apelant nije pravovremeno iskoristio pravo s kojim je upoznat, a taj propust se ne može otkloniti time što je apelant nakon donošenja sudske odluke posredstvom punomoćnika, u svoje ime, tj. za sebe osobno zahtijevao pribavljanje sigurnosne dozvole.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelant je istaknuo da je 2012. godine zaključio brak s državljankom BiH, da su dobili dvoje djece (rođena 2013. i 2020. godine) te da su s djecom dugi niz godina živjeli u Mostaru. Apelant je u Mostaru boravio na temelju odobrenog privremenog boravka nadležne službe od 24. studenog 2014. godine, a boravak je produljivan sve do podnošenja zahtjeva za odobrenje stalnog boravka. Apelant je istaknuo da je u tom razdoblju uredno podnosio svu potrebnu dokumentaciju, između ostalog i potvrde o nekažnjavanju, te nikada do tada nije utvrđeno da postoji bilo kakva sumnja da on ugrožava nacionalni interes BiH. Apelant je naglasio da je njegova maloljetna kćerka dijete s poteškoćama u razvoju s dijagnozom autizma, te da je bila na liječenju i u BiH i u Turskoj. Osim toga, apelant ima i maloljetnog sina koji također ima poteškoće u govoru i ostvarivanju socijalnog aspekta s drugim osobama, zbog čega mora posjećivati logopeda i biti pod nadzorom. Apelant je istaknuo i da je za vrijeme boravka na teritoriju BiH bio uposlenik društva JYSK d.o.o. uz ugovore o radu na određeno vrijeme. Naime, apelant je bio jedini hranitelj svoje obitelji, a njegova supruga od 5. srpnja 2022. godine ima status roditelja njegovatelja maloljetnoj kćerci. Apelant je istaknuo da mu je zbog konkretnog postupka prestao radni odnos 30. ožujka 2023. godine. Apelant je naveo da je trenutno sa suprugom, djecom i roditeljima u Turskoj u privremenom smještaju s obzirom na to da su njegovi roditelji pretrpjeli štetu u zemljotresu koji se dogodio 6. veljače 2023. godine. Iz svih navedenih razloga apelantu je nejasno po osnovi čega predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost BiH, pogotovo kada mu nisu prezentirani dokazi na temelju kojih su osporene odluke donesene. Apelant smatra da obrazloženje da je uvid u tajni akt OSA-e mogao dobiti isključivo posredstvom punomoćnika koji za to ima posebnu dozvolu također predstavlja izravno kršenje temeljnih ljudskih prava. Da bi stranac koji je posebno vezan za državu na čijem području boravi, kao što je u apelantovom slučaju, mogao biti protjeran, apelant smatra da moraju postojati čvrsti dokazi koji se konkretiziraju i iz kojih se utemeljeno može zaključiti postojanje takve opasnosti. Stoga apelant smatra da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard dokazivanja. Naime, organ uprave koji donosi odluku o protjerivanju stranca na temelju informacije da stranac predstavlja opasnost za javni poredak i sigurnost BiH dužan je provjeriti navode iz takve informacije i dovesti ih u svezu s ostalim dokazima i okolnostima, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Apelant se u svezi sa svojim navodima pozvao i na Odluku „broj 21196/21 od 15. studenog 2022. godine – Šćepanović protiv BiH“. Apelant je istaknuo da sigurnosne agencije, pozivajući se na tajnost podataka, izravno krše načelo kontradiktornosti i njegovo pravo na informiranost o tome što mu se stavlja na teret. Na takav način apelant je onemogućen da se uopće izjasni o navodima koji mu se stavljaju na teret, kao i da dokaže suprotno od navedenog. Apelant je posebno istaknuo da je, kako je to već ranije i navedeno, bio voditelj prodavaonice JYSK d.o.o., zbog čega je morao biti u kontaktu s različitim klijentima, što očigledno niti jedan nadležni organ prilikom razmatranja svoje odluke nije uzeo u obzir. Apelantov kontakt s bilo kojom osobom koja eventualno predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti nikako nije mogao biti osobni kontakt iz vlastitih interesa, nego isključivo, ako je zaista i bilo kako to Sud BiH tvrdi, poslovne prirode s obzirom na njegovo tadašnje radno mjesto.b)Odgovori na apelaciju

10. Sud BiH je istaknuo da ostaje pri razlozima navedenim u svojim odlukama, da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao pred tim sudom te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

11. Ministarstvo je u biti ponovilo svoje navode iz osporenog rješenja. U odnosu na navode o povredi članka 8. Europske konvencije, Ministarstvo je istaknulo da su oni neutemeljeni. Naime, polazeći od članka 8. stavak 2. Europske konvencije i odredaba Zakona o strancima, proizlazi da je uplitanje javne vlasti zbog zaštite nacionalnog interesa neophodno u demokratskom društvu u granicama javne sigurnosti pa određivanje mjere otkaza privremenog boravka s protjerivanjem apelanta na temelju jasno definiranih odredaba i u postupku propisanom Zakonom o strancima ima prioritet u odnosu na privatni i obiteljski život. Naime, apelant zajedno s obitelji živi u Turskoj te do navedene povrede nije ni došlo.

12. Služba je u odgovoru ponovila razloge navedene u svom obrazloženju te je istaknula da je apelacija neutemeljena. Osim toga, Služba je istaknula da su apelantovi prigovori da mu je povrijeđeno pravo na privatni i obiteljski život neutemeljeni jer je uplitanje javne vlasti zbog zaštite nacionalnog interesa neophodno u demokratskom društvu u granicama javne sigurnosti, uslijed čega navedene odluke imaju prioritet u odnosu na privatni i obiteljski život. Služba je u odgovoru naglasila da su neutemeljeni navodi da apelantu nije omogućeno da se izjasni na okolnosti koje ukazuju da je prijetnja za javni poredak. Naime, apelant je poučen da uvid u povjerljive akte, iz kojih proizlazi takva procjena, može ostvariti njegov punomoćnik ukoliko ima sigurnosnu dozvolu, shodno članku 30a. Zakona o zaštiti tajnih podataka, a i „predočen mu je spisak odvjetnika koji u BiH imaju takvu dozvolu te je mogao opunomoćiti jednog od njih“.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o strancima („Službeni glasnik BiH“ br. 88/15, 34/21 i 63/23)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 8. st. 4. i 5. (Sloboda kretanja) (4) Sigurnosnu provjeru za stranca, s ciljem utvrđivanja prijetnji po sigurnost BiH, provodi Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Obavještajno-sigurnosna agencija). (5) U postupku donošenja odluke koja se zasniva na informacijama sadržanim u dokumentu sa oznakom tajnosti, koju je odredio organ iz stava (4) ovog članka ili drugi nadležni organ, primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje zaštita tajnih podataka u BiH.

Član 96. stav 1. tačka n i stav 5. (Razlozi za otkaz boravka) (1) Boravak stranca u BiH otkazuje se ako:

n) prisustvo stranca u BiH predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH; (5) Ako se strancu otkazuje bezvizni ili privremeni boravak iz razloga propisanih stavom (1) tač. a), b), c), d), f), h), i), j), m), n), r) ili s) ovog članka, može mu se uz otkaz boravka izreći i mjera protjerivanja sa zabranom ulaska u BiH. Član 106. stav 1. tačka j (Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) (1) Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:

j) prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH;

14. Zakon o zaštiti tajnih podataka („Službeni glasnik BiH“ br. 54/05 i 12/09)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 5. stav 1. tačka d. i stav 2. (Pristup tajnim podacima svih stepena) (1) Izuzetno od odredbi Zakona, pristup tajnim podacima svih stepena bez sigurnosne provjere, odnosno izdavanja dozvole za pristup tajnim podacima imaju sljedeće osobe: […]

d) sudije Suda BiH i Ustavnog suda BiH […] (2) Lica iz stava (1) ovog članka imaju pristup isključivo tajnim podacima potrebnim za obavljanje njihovih dužnosti.

Član 8. (Značenje izraza "tajni podatak") Tajnim se smatra podatak čije bi otkrivanje neovlaštenoj osobi, sredstvima javnog informiranja, organizaciji, instituciji, organu ili drugoj državi, odnosno organu druge države, moglo prouzrokovati ugrožavanje integriteta Bosne i Hercegovine, naročito u oblasti:

a) javne sigurnosti,

b) odbrane,

c) vanjskih poslova i interesa,

d) obavještajnih i sigurnosnih interesa Bosne i Hercegovine,

e) komunikacionih i drugih sistema važnih za državne interese, sudstvo, projekte i planove značajne za odbrambenu i obavještajno-sigurnosnu djelatnost,

f) naučnih, istraživačkih, tehnoloških, privrednih i finansijskih poslova od važnosti za sigurnost funkcioniranja institucija Bosne i Hercegovine, odnosno sigurnosnih struktura na svim nivoima državne organizacije Bosne i Hercegovine. Član 10. (Uslovi za pristup tajnim podacima) Pristup tajnim podacima moguć je samo uz uslove utvrđene Zakonom i drugim podzakonskim propisima izdatim na osnovu Zakona, odnosno međunarodnim ili regionalnim sporazumima koje je zaključila Bosna i Hercegovina. Član 11. stav 1. (Čuvanje tajnosti podataka) (1) Svi zvaničnici iz članka 5., odnosno članka 6. Zakona, kao i ostali zvaničnici i zaposlenici, koji imaju zakonsko ovlaštenje za pristup tajnim podacima, imaju obavezu čuvati tajnim podatke sve do skidanja oznake tajnosti s njih bez obzira na to kako su do njih došli, a to važi i nakon isteka njihovog mandata, prestanka radnog odnosa, odnosno prestanka obavljanja dužnosti ili članstva u odgovarajućem organu. Član 27. (Promjena tajnosti podataka) (1) Zakonski korisnik tajnog podatka može predložiti ovlaštenoj osobi promjenu tajnosti ako smatra da tajnost nije opravdana ili nije na odgovarajući način određena. (2) Ovlaštena osoba dužna je prijedlog iz stava (1) ovog članka razmotriti i o svojoj odluci obavijestiti predlagača. Član 30 a. (1) Sigurnosnu dozvolu za pristup tajnim podacima za fizička lica koja su zaposlena u domaćim ili stranih pravnim licima, međunarodnim ili regionalnim organizacijama izdaje Državni sigurnosni organ, odnosno u skladu sa zaključenim međunarodnim sporazumima ako se radi o podacima druge zemlje ili strane organizacije. (2) Zahtjev za vršenje sigurnosne provjere lica iz stava (1) ovog članka podnosi se Državnom sigurnosnom organu koji će potpune zahtjeve proslijediti Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH. (3) Sigurnosna dozvola za pristup tajnim podacima licima iz stava (1) ovog članka izdaje se na osnovu obavljene sigurnosne provjere koju, na zahtjev Državnog sigurnosnog organa, obavlja Obavještajno-sigurnosna agencija BiH koja, u okviru obavljanja sigurnosnih provjera, sarađuje, prema potrebi, s drugim državnim organima i institucijama. (4) Odluku o postojanju, odnosno nepostojanju sigurnosnih smetnji za lica iz stava (1) ovog članka donosi ministar sigurnosti BiH i dostavlja je rukovodiocu pravnog lica iz stava (1) ovog članka.

15. Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 12/04, 20/04, 56/06, 32/07, 50/08 – ZO Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH, 12/09, 43/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 1. Ovim zakonom osniva se Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Agencija), koja je odgovorna za prikupljanje, analiziranje, obradu i distribuciju obavještajnih podataka u cilju zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Agencija obavlja svoj rad u skladu s odredbama Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, uključujući odredbe Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala ili im je pristupila.

VI.Dopustivost i meritum

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

16. Prilikom ispitivanja apelacijskih navoda o povredi prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom; (…)

17. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da odlučivanje o statusnim pitanjima (davanje državljanstva, boravak i drugo) spada u djelokrug javnopravnih ovlasti određene države, koji je isključen iz djelokruga članka 6. Europske konvencije. Praksa Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) izričitog je stanovišta „da se članak 6. stavak 1. Konvencije ne primjenjuje na postupke koji se odnose na državljanstvo neke osobe i/ili ulazak, boravak i deportaciju stranca s obzirom na to da se ti postupci ne odnose na 'utvrđivanje njegovih građanskih prava i obveza, niti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega' u smislu članka 6. Konvencije“ (vidi Europski sud, Al Hamdani protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 7. veljače 2012. godine, predstavka broj 31098/10, točka 72. s referencama na drugu relevantnu praksu). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1192/17 od 10. travnja 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

18. Budući da članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi opseg zaštite od članka 6. Europske konvencije, slijedi da su apelantovi navodi u svezi s povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na ostale navode

19. U odnosu na te navode, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

20. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su tim odlukama prekršena njegova prava iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Međutim, Ustavni sud podsjeća da nije vezan isključivo pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia , ovlašten na činjenice predmeta primijeniti relevantno ustavno i konvencijsko pravo (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4947/23 od 19. rujna 2024. godine, točka 18., dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da se apelantovi navodi odnose na zakonitost odluke kojom je protjeran s teritorija BiH, odnosno na osiguranje procesnih garancija pri protjerivanju stranaca, Ustavni sud će navode iz apelacije prvenstveno ispitati prema članku 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, a nakon toga i u odnosu na članak 8. Europske konvencije.

Procesna zaštita u svezi s protjerivanjem stranaca

21. Članak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju glasi:

1. Stranac koji zakonito boravi na teritoriju države ne smije se iz nje protjerati, osim na temelju odluke donesene sukladno zakonu i dopušteno mu je:a)iznijeti razloge kojima osporava protjerivanje;b)da se njegov slučaj preispita i

c) da u te svrhe bude zastupan pred nadležnom vlasti ili osobom ili osobama koje ta vlast odredi.

2. Stranac se može protjerati i prije nego što ostvari svoja prava iz stavka 1. točka a), b) i c) ovog članka, ako je protjerivanje neophodno u interesu javnog reda, ili ako se temelji na razlozima državne sigurnosti.

22. Ustavni sud zapaža da iz prve rečenice navedenog članka Europske konvencije proizlazi da se zaštitne mjere iz članka 1. Protokola broj 7 primjenjuju na strance koji zakonito borave na teritoriju države koja je ratificirala taj Protokol. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz utvrđenih činjenica proizlazi da je apelant na teritoriju BiH boravio na temelju odobrenog privremenog boravka nadležne službe, po osnovi spajanja obitelji, tj. spajanja sa suprugom državljankom BiH. Naime, iz apelacijskog spisa proizlazi da je apelantu privremeni boravak kontinuirano produljivan sve do podnošenja zahtjeva za odobrenje stalnog boravka, te da je na teritoriju BiH boravio dulje od pet godina. Dakle, apelant je „zakonito boravio“ u BiH kada je pokrenut konkretni postupak protjerivanja i stoga je članak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju primjenjiv u ovom slučaju. Osim toga, Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju nesporno da je do protjerivanja došlo na temelju prvog stavka članka 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju pa će se u daljnjem dijelu obrazloženja ispitati jesu li ispunjeni uvjeti koji su propisani navedenim odredbama Europske konvencije.

23. Apelant, u biti, tvrdi da ni njemu osobno, niti u osporenim odlukama nije navedeno ni pojašnjeno na koji način on predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH. Smatra da mu je na taj način prekršeno načelo kontradiktornosti i njegovo „pravo na informiranost o tome što mu se stavlja na teret“, te da zbog toga nije mogao djelotvorno ni osporavati konkretne odluke.a)Standardi Europskog suda za ljudska prava

24. Ustavni sud podsjeća da, u skladu s praksom Europskog suda, članak 1. stavak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju zahtijeva da stranci budu obaviješteni o činjenicama za koje domaće vlasti smatraju da predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti, a također i da im se omogući pristup sadržaju dokumenata i informacija na koje su se ti organi pozvali kada su odlučivali o njihovom protjerivanju. Naime, bilo kakvo ograničenje prava ne bi trebalo negirati procesnu zaštitu zagarantiranu člankom 1. Protokola broj 7 narušavajući samu suštinu zaštitnih mjera sadržanih u toj odredbi. Čak i u slučaju ograničenja strancu treba ponuditi efektivnu priliku da podnese razloge protiv protjerivanja i treba ga zaštititi od svake proizvoljnosti. Sud stoga prvo treba utvrditi je li nadležno neovisno tijelo utvrdilo da su ograničenja procesnih prava stranca propisno opravdana u svjetlu posebnih okolnosti slučaja. Sud će zatim ispitati jesu li poteškoće koje proizlaze iz tih ograničenja za stranca bile dovoljno kompenzirane čimbenicima protuteže. Dakle, u kontekstu članka 1. Protokola broj 7 bila bi dozvoljena samo ograničenja koja su, u okolnostima svakog slučaja, bila propisno opravdana i dovoljno uravnotežena. Sud se u svojoj ocjeni rukovodi dvama temeljnim načelima: 1) što su dostupne informacije strancu više ograničene, to bi zaštitne mjere bile važnije kako bi se suprotstavilo ograničenju njegovih/njezinih procesnih prava; 2) kada su okolnosti slučaja pokazale da će biti posebno značajnih posljedica za situaciju stranaca protuteža je morala biti ojačana u skladu s tim. Elementi koji bi mogli u dovoljnoj mjeri nadoknaditi ograničenja „procesnih prava“ stranca su: relevantnost informacija koje su objelodanjene strancu u pogledu razloga za njegovo ili njezino protjerivanje i omogućen pristup sadržaju dokumenata na koje se poziva; otkrivanje strancu informacija o vođenju postupka i postojećim domaćim mehanizmima za protutežu ograničenju njegovih prava; i konačno, je li stranac bio zastupan i je li neovisni organ bio uključen u postupak. Na kraju, Europski sud je istaknuo da usklađenost sa člankom 1. stavak 1. Protokola broj 7 ne zahtijeva nužno da se na sva navedena pitanja kumulativno odgovara potvrdno. Procjena prirode i opsega čimbenika ravnoteže koje treba primijeniti može varirati u ovisnosti o okolnostima danog slučaja. U svakom slučaju, od suda bi se, u svjetlu postupka u cjelini, tražilo da utvrdi je li sačuvana sama suština prava koja su strancu osigurana člankom 1. stavak 1. Protokola broj 7 (vidi Europski sud, Poklikayew protiv Poljske, presuda od 22. lipnja 2023. godine, broj predstavke 1103/16, toč. 60.–65).b)Ograničenje apelantovih procesnih prava

25. Vraćajući se na konkretni slučaj, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama navedeno da apelantovo prisustvo u BiH predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH. Također, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama Suda BiH navedeno da se apelant dovodi u svezu s određenim aktivnostima koje su u suprotnosti sa zakonima BiH, te da se te aktivnosti odnose i na kontinuirane kontakte s drugim osobama koje predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Ustavni sud zapaža da se u osporenim odlukama nisu više spominjale činjenice predmeta ili bilo koji dodatni razlozi zašto apelant predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti. Međutim, kako to proizlazi iz osporenih odluka, daljnji razlozi nisu mogli biti dani zbog potrebe zaštite nacionalne sigurnosti. Također, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je sudac Suda BiH imao uvid u tajne dokumente i da je mogao procijeniti razloge zbog kojih apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost BiH.

26. Što se tiče apelantovog prava da bude obaviješten o sadržaju dokumenata i informacija na kojima je temeljen predmet protiv njega, Ustavni sud zapaža da je Služba nakon zaprimanja tajnih podataka od OSA-e zatražila da se u određenoj mjeri izdvoje akti koji ispunjavaju uvjete za ukidanje oznake tajnosti, te se eventualno prezentiraju apelantu kako bi se mogao očitovati. Međutim, OSA se, u skladu sa člankom 27. stavak 2. Zakona o zaštiti tajnih podataka, izjasnila da bi se otkrivanjem podataka moglo očekivati izazivanje značajne štete za legitimne ciljeve i zaštitu sigurnosti BiH. Dakle, iz apelacijskog spisa proizlazi da apelant tijekom postupka pred Službom, a niti odvjetnik kojeg je apelant izabrao, koji ga je prema stanju spisa zastupao u nastavku postupka, nisu mogli pristupiti tim dokumentima. To je očigledno povlačilo za sobom značajno ograničenje apelantovog prava da bude obaviješten o činjeničnim okolnostima i sadržaju dokumenata na temelju kojih je donesena osporena odluka o njegovom protjerivanju.

27. S obzirom na navedeno, Ustavni sud treba utvrditi jesu li ograničenja apelantovih procesnih prava bila neophodna i jesu li nacionalne vlasti uvele mjere protuteže da bi ublažile ta ograničenja prije nego što procijeni konkretan utjecaj ograničenja na apelantovu situaciju u svjetlu postupka u cjelini(vidi op. cit., Poklikayew protiv Poljske, točka 69.).c)Jesu li ograničenja procesnih prava bila propisno opravdana

28. Ustavni sud ponovno podsjeća da iz osporenih odluka proizlazi da se OSA samo izjasnila da bi otkrivanjem tajnih podataka apelantu mogla nastati značajna šteta za legitimne ciljeve i zaštitu sigurnosti BiH. Ustavni sud podsjeća da, shodno članku 8. stavak 4. Zakona o strancima, OSA provodi sigurnosnu provjeru stranca s ciljem utvrđivanja prijetnji za sigurnost BiH, dok je, prema članku 1. Zakona o OSA-i, ta agencija odgovorna za prikupljanje, analiziranje i distribuciju obavještajnih podataka s ciljem zaštite sigurnosti, uključujući i suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak BiH. Zatim, Ustavni sud podsjeća da je odredbama članka 8. Zakona o zaštiti tajnih podataka propisano što su to tajni podaci, dok je odredbama čl. 10. i 11. navedenog Zakona propisano koji su uvjeti za pristup tajnim podacima i obveza čuvanja tajnosti tih podataka. Naime, iz navedenih odredaba proizlazi da bi otkrivanje tajnih podataka neovlaštenoj osobi moglo prouzročiti ugrožavanje integriteta BiH, između ostalog i sigurnosti, kao i da je pristup tajnim podacima moguć samo pod uvjetima utvrđenim navedenim Zakonom. Imajući u vidu navedene odredbe, Ustavni sud smatra da se u osporenim odlukama, osim onoga što je u njima napisano kao obrazloženje (vidi točku 25.), i nisu mogli dati detaljniji razlozi, odnosno detaljnije objašnjenje zašto se apelantu ne može omogućiti pristup tajnim podacima. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi i da je Sud BiH imao neograničen pristup tajnim dokumentima OSA-e pa je imao mogućnost detaljno ispitati razloge za neotkrivanje povjerljivih dokumenata apelantu (vidi točku 7. ove odluke). Dakle, iako apelantu nisu dani detaljni razlozi zašto su mu ograničena procesna prava, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH kao neovisan organ preispitao zaključak OSA-e o tome zašto apelantu ne treba otkriti povjerljive informacije te se uvjerio u ispravnost tog zaključka. d)Postojanje čimbenika ravnoteže u ovom slučaju

29. Ustavni sud zapaža da iz apelacijskog spisa proizlazi da je apelant prije donošenja prvostupanjskog rješenja upoznat s odredbama članka 30a. Zakona o zaštiti tajnih podataka, odnosno da ima mogućnost uvida u tajne podatke, te da, nakon provedene zakonom utvrđene procedure, takav uvid može ostvariti njegov punomoćnik ukoliko ima sigurnosnu dozvolu.

30. U svezi s tim, Ustavni sud će ispitati daju li odredbe članka 30a. Zakona o zaštiti tajnih podataka stranci dovoljne garancije, te je li apelant na odgovarajući način upoznat s tim. Ustavni sud zapaža da iz navedene zakonske odredbe proizlazi da se sigurnosna dozvola za pristup tajnim podacima određenim osobama može izdati na temelju obavljene sigurnosne provjere koju obavlja OSA. Ustavni sud zapaža da iz osporene konačne odluke Suda BiH proizlazi da je Ministarstvo dalo sigurnosnu dozvolu za pristup tajnim podacima za pet odvjetnika, te da je formiranjem liste odvjetnika sa sigurnosnom dozvolom Ministarstvo preuzelo mjere za osiguranje prava u punom kapacitetu (vidi točku 8. ove odluke). Taj dio iz obrazloženja osporene odluke apelant posebno ne osporava. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, kao i nespornu činjenicu da je Ministarstvo već dalo sigurnosnu dozvolu za pristup tajnim podacima za pet odvjetnika, Ustavni sud smatra da navedena zakonska mogućnost nije iluzorna nego da stranke u takvim postupcima zaista mogu ostvariti pristup tajnim podacima posredstvom svojih punomoćnika, ukoliko su prošli sigurnosne provjere i ukoliko imaju dozvolu za pristup tajnim podacima.

31. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da je apelant, kada je pozvan da dâ izjavu, upoznat s tim da postoje određene sigurnosne smetnje za njegov boravak u BiH. Ustavni sud zapaža da apelant uopće ne osporava da je tom prilikom upoznat i s pravom na besplatnu pravnu pomoć, kao i da, shodno odredbi članka 30a. Zakona o zaštiti tajnih podataka, pristup tajnim podacima može ostvariti njegov punomoćnik, ukoliko ima sigurnosnu dozvolu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz odgovora Službe na apelaciju proizlazi da je prilikom davanja izjave apelantu predočen „spisak odvjetnika koji u BiH imaju takvu dozvolu te je mogao opunomoćiti jednog od njih“ (vidi točku 12. ove odluke). Apelant nije dostavio izjašnjenje na navedeni odgovor, što znači da nije osporio te navode. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da apelant nije iskoristio pravo s kojim je upoznat, nego je nakon donošenja prvostupanjskog rješenja angažirao odvjetnika koji nije imao sigurnosno odobrenje za pristup povjerljivim dokumentima, a što je neminovno utjecalo na njegovu sposobnost da se izjasni u konkretnom postupku. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz osporene odluke Suda BiH proizlazi da je apelant tek nakon donošenja „sudske odluke“ posredstvom punomoćnika, u svoje ime, tj. za sebe osobno, zahtijevao pribavljanje sigurnosne dozvole. Dakle, apelant, u biti, ne osporava da je upoznat sa svojim zakonskim pravima, koja u konkretnom postupku nije iskoristio, nego smatra da je trebalo njemu osobno omogućiti uvid u tajne podatke.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Služba dovoljno jasno upoznala apelanta s njegovim zakonskim mogućnostima, kako s pravom na besplatnu pravnu pomoć tako i s mogućnošću angažiranja odvjetnika koji imaju pristup tajnim podacima. Naime, ne može se od Službe kao državnog organa koji provodi konkretni postupak očekivati da zastupa i brani apelantove interese kao njegov odvjetnik. Apelant je mogao, ukoliko mu nešto nije bilo jasno, tražiti besplatnu pravnu pomoć i detaljnije se upoznati sa svojim pravima. Međutim, kako to proizlazi iz apelacijskog spisa, apelant je angažirao odvjetnika koji nema pristup tajnim podacima i koji tijekom postupka nije ni pokušao, u skladu sa člankom 30a. Zakona o zaštiti tajnih podataka, dobiti sigurnosno odobrenje. S obzirom na navedeno te imajući u vidu specifičnu prirodu postupka, Ustavni sud smatra da je apelantu pružena prilika da osigura dovoljno efikasno zastupanje koje bi na značajan način uravnotežilo ograničenja njegovih procesnih prava.

33. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantu nije bila uskraćena mogućnost preispitivanja otkaza boravka i izrečene mjere protjerivanja putem žalbe odnosno tužbe u upravnom sporu pred Sudom BiH kao neovisnim i nepristranim organom. Pri tome, Ustavni sud zapaža i da iz obrazloženja osporenih odluka Suda BiH proizlazi da je Sud BiH izvršio uvid u sporne informacije OSA-e, shodno članku 5. stavak 1. točka d) Zakona o zaštiti tajnih podataka prema kojem suci Suda BiH imaju pristup tajnim podacima, te da je ocijenio da iz njih proizlazi utemeljenost za zaključak da apelantovo prisustvo u BiH predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH. Naime, Sud BiH je naglasio da je iskoristio navedeno pravo kako bi, u mjeri u kojoj je to moguće, pomirio legitimni interes zaštite povjerljive sigurnosne procjene i poštovanja prava stranaka u postupku, a kako ograničenja načela kontradiktornosti postupka i jednakosti oružja ne bi narušila samu bit apelantovog prava. Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenih odluka Suda BiH nema elemenata koji bi upućivali na zaključak da je tumačenje interesa sigurnosti BiH u apelantovom slučaju bilo nezakonito, ili suprotno zdravom razumu, ili da se radilo o arbitrarnoj procjeni. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u osporenoj konačnoj odluci, suprotno apelantovim tvrdnjama, cijenio i apelantove navode da s bilo kojom osobom koja eventualno predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti nikako nije mogao imati osobni kontakt nego isključivo kontakt poslovne prirode. Naime, Sud BiH je jasno ukazao da se te aktivnosti odnose na kontinuirane kontakte s osobama na lokaciji koja ne predstavlja ni apelantovo mjesto privremenog boravka niti mjesto obavljanja rada. e)Zaključak o usklađenosti sa člankom 1. Protokola broj 7 u ovom predmetu

34. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant bio ograničen u svojim procesnim pravima. Međutim, Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju uspostavljena odgovarajuća protuteža ograničenju apelantovih procesnih prava te da su apelantu dane procesne garancije protiv arbitrarnosti. Naime, Ustavni sud smatra da sporna informacija OSA-e nije bila apsolutno nedostupna apelantu, ali da apelant svojim propustom u postupku nije koristio mehanizme uspostavljene odredbama Zakona o zaštiti tajnih podataka te je time sam sebe lišio mogućnosti da se upozna sa činjenicama iz kojih je zaključeno da je prijetnja po nacionalnu sigurnosti BiH. Osim toga, treba imati u vidu da je u postupak bio uključen i Sud BiH kao neovisan organ koji je izvršio uvid u sporne tajne podatke, te koji je ocijenio dokaze na temelju kojih je OSA zaključila da apelant predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH. Ustavni sud podsjeća da je Sud BiH naglasio da se „nije ograničio samo na utvrđenje apstraktne vjerojatnosti razloga iz dokumenata OSA-e nego i na mogućnost konkretne ocjene jesu li činjenični razlozi dokazani“. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ograničenjima apelantovih procesnih prava u konkretnom slučaju nije narušena sama suština prava koja su strancu osigurana člankom 1. stavak 1. Protokola broj 7.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede članka 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju.

Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje

36. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje.

Članak 8. Europske konvencije glasi:

1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije sukladno zakonu i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili gospodarske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

37. Iz apelacijskih navoda proizlazi da apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na obiteljski život.

38. Ustavni sud ponavlja da, u skladu s praksom Europskog suda, država ima pravo, prema međunarodnom pravu i prema svojim ugovornim obvezama, kontrolirati ulazak stranaca na svoj teritorij i njihov boravak na njemu. Kada je u pitanju imigracija, članak 8. Europske konvencije ne može se tumačiti kao nametanje opće obveze državi da poštuje izbor bračnih parova u zemlji njihovog bračnog prebivališta i da odobri okupljanje obitelji na svom teritoriju. Međutim, udaljenje osobe iz zemlje u kojoj žive članovi uže obitelji može predstavljati povredu prava na poštovanje obiteljskog života, kao što je zagarantirano člankom 8. stavak 1. Europske konvencije (vidi Europski sud, Corley i drugi protiv Rusije, presuda od 23. studenog 2021. godine, predstavke br. 292/06 i 43490/06, točka 94. s daljnjim referencama).

39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud prvo treba ispitati je li u konkretnom slučaju osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na obiteljski život.a)Je li bilo miješanja u pravo na obiteljski život

40. Ustavni sud zapaža da iz apelacijskog spisa kao nesporno proizlazi da je apelant u braku s državljankom BiH, da su tijekom braka dobili dvoje djece, te da su svi zajedno dulje od pet godina živjeli u Mostaru, tj. na teritoriju BiH. U svezi s navedenim, Ustavni sud konstatira da je apelant uspostavio odnose koji predstavljaju obiteljski život u smislu članka 8. Europske konvencije. Zatim, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama apelantu otkazano pravo na privremeni boravak u BiH, te mu je izrečena mjera protjerivanja s teritorija BiH sa zabranom ulaska i boravka na teritoriju BiH u razdoblju od tri godine. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz apelacijskih navoda proizlazi da je apelant već napustio BiH i da se nalazi u Turskoj zajedno sa svojom ženom i djecom. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da svaka razdvojenost članova obitelji, čak i kada je obitelj ostala razdvojena u kratkom razdoblju i kasnije bi se mogla ponovno spojiti u drugoj državi, predstavlja miješanje u njihovo pravo na poštovanje obiteljskog života. Naime, protjerivanje utječe na prava osobe koja se protjeruje i prava članova obitelji koji ostaju (vidi op. cit., Corley i drugi protiv Rusije, točka 95.). Ustavni sud zapaža da se iz apelacijskih navoda ne vidi koliko dugo su apelant i članovi njegove obitelji bili razdvojeni prije nego su se spojili u Turskoj. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz apelacijskih navoda proizlazi da je apelant bio jedini hranitelj svoje obitelji. Stoga, Ustavni sud smatra da i u slučaju da je vrlo kratko trajala razdvojenost obitelji i da su uspjeli da se ponovno spoje u drugoj državi ne može se promijeniti zaključak da situacija na koju se apelant žali predstavlja miješanje u njegovo pravo na obiteljski život (vidi, mutatis mutandis, Europski sud, Baltaji protiv Bugarske, presuda od 12. srpnja 2011. godine, predstavka broj 12919/04, točka 32.). U tom kontekstu, Ustavni sud mora razmotriti je li konkretno miješanje bilo „propisano zakonom“, je li težilo legitimnom cilju i je li bilo „neophodno u demokratskom društvu“ da bi bilo u skladu sa člankom 8. Europske konvencije.b)Je li miješanje bilo propisano zakonom

41. U svezi s pitanjem je li miješanje u apelantovo pravo na obiteljski život bilo „u skladu sa zakonom“, Ustavni sud zapaža da je apelantu otkazano pravo na privremeni boravak u BiH u skladu sa člankom 96. stavak 1. točka n) Zakona o strancima, tj. izrečena mjera protjerivanja shodno članku 106. stavak 1. točka j) navedenog Zakona. Navedenim odredbama je propisano da se strancima može otkazati boravak i izreći mjera protjerivanja ukoliko se utvrdi da njihovo prisustvo u BiH predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz apelacijskog spisa proizlazi da je Služba na temelju akta OSA-e utvrdila da apelantovo prisustvo u BiH predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH. Ustavni sud podsjeća da, shodno članku 8. stavak

4. Zakona o strancima, OSA provodi sigurnosnu provjeru stranca s ciljem utvrđivanja prijetnji za sigurnost BiH. Imajući u vidu sadržaj navedenih zakonskih odredaba, kao i činjenicu da se radi o javno objavljenim zakonima, Ustavni sud smatra da su te odredbe bile dostupne, te dovoljno jasne i predvidive. U odnosu na apelantove navode kojima u biti ukazuje da u osporenim odlukama nije navedeno niti pojašnjeno na koji način apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH te da zbog toga nije mogao osporavati konkretne odluke, Ustavni sud podsjeća da je utemeljenost tih navoda već cijenio u odnosu na kršenje članka 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju pa ih nije potrebno dodatno razmatrati. Ustavni sud smatra da je neutemeljeno i apelantovo pozivanje na odluku Europskog suda Šćepanović protiv BiH jer je apelant, za razliku od aplikanta u predmetu Šćepanović protiv BiH, imao mogućnost posredstvom odvjetnika koji imaju potrebne ovlasti pristupiti povjerljivim dokumentima, a apelant tu mogućnost nije iskoristio. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na obiteljski život bilo zakonito.c)Je li miješanje težilo legitimnom cilju

42. Ustavni sud podsjeća da stavak 2. članka 8. Europske konvencije predviđa da svako uplitanje javnih organa vlasti u uživanje prava na privatni i obiteljski život mora biti „neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih”. Imajući u vidu sadržaj samih odredaba članka 96. stavak 1. točka n) i članka 106. stavak 1. točka j) Zakona o strancima, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju težilo legitimnom cilju shodno odredbi članka 8. stavak 2. Europske konvencije, koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH.d)Je li miješanje proporcionalno legitimnom cilju

43. Odgovarajući na pitanje je li miješanje proporcionalno legitimnom cilju, odnosno predstavlja li mjeru neophodnu u demokratskom društvu radi poštovanja vladavine prava, Ustavni sud ukazuje da je apelantu osporenim odlukama otkazan privremeni boravak i izrečena mjera protjerivanja na razdoblje od tri godine. Ustavni sud podsjeća da, u skladu s praksom Europskog suda, u slučaju koji se tiče obiteljskog života i imigracije opseg obveze države da primi na svoj teritorij članove obitelji osoba koje tamo borave varirat će u ovisnosti o posebnim okolnostima uključenih osoba i općeg interesa i podlijegat će pravičnoj ravnoteži koja se mora postići između uključenih suprotstavljenih interesa. Čimbenici koje treba uzeti u obzir u tom kontekstu su stupanj do kojeg bi obiteljski život efektivno bio prekinut, stupanj veza u obje države, postoje li nepremostive prepreke na putu obitelji koja živi u zemlji podrijetla stranca i postoje li čimbenici kontrole imigracije. Konačno, u svim odlukama koje se tiču djece njihov najbolji interes je od najveće važnosti. Iako ti interesi sami po sebi ne mogu biti odlučujući, svakako im treba dati značajnu težinu (vidi Europski sud, Dabo protiv Švedske, presuda od 18. siječnja 2024. godine, broj predstavke 12510/18, točka 88.).

44. Ustavni sud zapaža da je apelant u apelacijskim navodima naglasio da je s obitelji živio u BiH dulje od pet godina, da je bio jedini hranitelj obitelji, te da je ukazao na zdravstveno stanje svoje dvoje maloljetne djece. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji istaknuo i da trenutno zajedno sa suprugom i djecom živi u Turskoj pa je vrlo upitno koliko je osporenim odlukama njihov obiteljski život bio efektivno prekinut. Naime, apelant u apelaciji ne navodi niti bilo čime dokazuje da postoji opasnost za njega i njegovu obitelj da borave u Turskoj, u kojoj se sada svi nalaze. Apelant nije dostavio Ustavnom sudu bilo kakve dokaze o tome da u Turskoj ima bilo kakvih problema s javnim vlastima, niti je to tvrdio. Također apelant ne ukazuje niti dokazuje da će njegova djeca imati eventualno bolju zdravstvenu skrb u BiH nego u Turskoj, štoviše, iz apelacijskih navoda proizlazi da je apelant svoju maloljetnu kćerku i prije vodio na liječenje u Tursku. Naime, apelant uopće ne navodi niti nudi dokaze da boravak njega i njegove obitelji u Turskoj ne bi bio djetetov najbolji interes ili da postoje neki drugi konkretni razlozi zbog kojih osporene odluke o protjerivanju apelanta s teritorija BiH ne bi bile proporcionalne njegovom pravu na obiteljski život iz članka 8. Europske konvencije imajući u vidu i najbolji interes djeteta. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH. Također, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju nadležni organi i Sud BiH razmotrili okolnosti u svezi s apelantovim osobnim prilikama kao što su brak i obitelj, te, dovodeći ih u svezu s pitanjima iz nacionalne sigurnosti, utvrdili da je mjera protjerivanja koja je izrečena apelantu proporcionalna njegovom uživanju u pravu na obiteljski život. Prema tome, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštovanja vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane, i zaštite apelantovog prava na obiteljski život, s druge strane.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da otkazivanjem prava na privremeni boravak i izricanjem mjere protjerivanja na razdoblje od tri godine nije povrijeđeno apelantovo pravo na obiteljski život iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.

VIII. Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda članka 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju kada je u konkretnom postupku postojećim domaćim mehanizmima, tj. zakonskim odredbama uspostavljena odgovarajuća protuteža ograničenju apelantovih procesnih prava, ali ih apelant nije koristio, te je time sam sebe lišio mogućnosti da se upozna s razlozima zašto predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH pa da bi onda te razloge mogao osporiti u postupku protjerivanja iz BiH.

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na obiteljski život iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije kada su odluke o otkazu privremenog boravka i mjeri protjerivanja apelanta, kao i o zabrani ulaska utemeljene na uvjetima propisanim zakonom, donesene u postupku koji je propisan zakonom, te kada razlozi i obrazloženja iz osporenih odluka nedvosmisleno upućuju na zaključak da je konkretno miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH.

48. Na temelju članka 18. stavak (3) točka h) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.