Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4269/24 (N. Z. i drugi)

Odluka donesena 23. 01. 2025.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Procesna odluka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4269/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 01. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 23. siječnja 2025. godine, u predmetu broj AP-4269/24, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Nasima Zekotić i Nehru Zekotić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Nasima Zekotić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 043592 24 Gži od 5. rujna 2024. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Nasima Zekotić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 043592 24 Gži od 5. rujna 2024. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nehru Zekotić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 043592 24 Gži od 5. rujna 2024. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Nasima Zekotić i Nehru Zekotić (u daljnjem tekstu: apelantica i apelant ili apelanti), koje zastupa Armin Čusto odvjetnik iz Bugojna, podnijeli su 22. listopada 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 043592 24 Gži od 5. rujna 2024. godine. Također, apelanti su podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio provođenje ovršnih radnji u konkretnom postupku“.

2. Rješenjem o namirenju Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 28. prosinca 2023. godine, koje je potvrđeno osporenim Rješenjem Kantonalnog suda od 5. rujna 2024. godine, određeno je da se iz novčanog iznosa dobivenog prodajom apelantičinih nekretnina, namiruje potraživanje tražitelja ovrhe (N. Z. i K. Z.).

3. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je tijekom postupka utvrđeno su tražitelji ovrhe podnijeli prijedlog za ovrhu protiv apelanta, slijedom čega je sud odredio ovrhu, na temelju pravomoćne presude Općinskog suda od 28. svibnja 2014. godine, na suvlasničkom dijelu apelantove nekretnine. Zatim, utvrđeno je da je apelant tijekom postupka zaključio ugovor o darovanju sa apelanticom i prenio joj suvlasnički dio na spornoj nekretnini, nakon čega je sud na strani ovršenika, umjesto apelanta, označio apelanticu. Također, utvrđeno je da su tražitelji ovrhe u potpunosti namireni za iznos svog potraživanja iz prodajne cijene.

4. U svezi s tim, ukazao je da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je donio rješenje o namirenju sukladno članku 109. st. (6) i (7) Zakona o ovršnom postupku. Kantonalni sud je ukazao da apelantica, u smislu člankom 93. stavak (3) Zakona o ovršnom postupku, nije izjavila žalbu na rješenje o dosudi, koje joj je dostavljeno 13. studenog 2023. godine. S obzirom na to, ukazao je da je prvostupanjski sud po pravomoćnosti tog rješenja donio rješenje o namirenju kojim je iz postignute kupoprodajne cijene tražiteljima ovrhe u cijelosti namirio potraživanja shodno čl. 97. i 98. Zakona o ovršnom postupku. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je istaknuo da su neutemeljeni apelantičini navodi da je rješenje o namirenju zasnovano na pogrešnoj primjeni Zakona o ovršnom postupku. Također, ukazao je da su pravomoćna rješenje o ovrsi i rješenje o dosudi, koja su prethodila rješenju o namirenju, te da se stoga nepravilnostima koje su eventualno i učinjene u postupku donošenja tih rješenja ne može prigovarati žalbom na rješenje o namirenju. Pored toga, ukazao je da je člankom 213. stavak (3) Zakona o parničnom postupku propisano da je žalba nedopuštena ako je žalbu podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe ili osoba koja se odrekla ili odustala od žalbe ili osoba koja je izjavila žalbu nema pravnog interesa za podnošenje. Pri tome, ukazao je da apelant, kao podnositelj žalbe, nije osoba ovlaštena za to iz razloga što on nije stranka u postupku, odnosno ovršenik u postupku. Imajući to u vidu Kantonalni sud je odbacio kao nedopuštenu apelantovu žalbu.

5. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući pravo na pristup sudu, te prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tijekom postupka pred redovitim sudovima, te smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie)neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ratione materiae - u odnosu na apelantičine navode o povredi prava na pravično suđenje

7. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o ovršnom postupku u kojem apelantica ima svojstvo ovršenika, te se stoga postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije na ovršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi ovršenik, odnosno osoba protiv koje se provodi ovrha. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u ovršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-21/02 od 26. ožujka 2004. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

8. U konkretnom postupku, u kojem su donesene osporene odluke, određena je ovrha na temelju pravomoćne presude Općinskog suda od 28. svibnja 2014. godine, kojom je apelantu utvrđena obveza. Imajući u vidu da je apelant s apelanticom zaključio ugovorom o darovanju kojim je na apelanticu prenio pravo suvlasništva na nekretnini na kojoj je određena ovrha, Ustavni sud smatra da, u konkretnom ovršnom postupku, nisu utvrđivana apelantičina „nova građanska prava ili obveze“, već da je ovršnom ispravom utvrđena obveza, te da je ta obaveza zaključivanjem pravnog posla prešla na apelanticu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelantica ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Prima facie - u odnosu na apelantičine navode o povredi prava na imovinu

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. U svezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantičino pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje postupka prinudnog namirenja potraživanja na temelju ovršne isprave u situaciji kad ovršenik dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obvezu, u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Međutim, apelantica je u ovršnom postupku obvezana priznati i trpjeti da se tražitelj ovrhe namiri za potraživani iznos koji mu je dosuđen na temelju pravomoćne presude, ali ne navodi bilo kakve razloge zbog kojih bi ovakva odluka predstavljala neproporcionalno miješanje u njezino pravo na imovinu, odnosno predstavljala prevelik teret. Ustavni sud podsjeća da postoji nesumnjiva obveza izvršenja pravomoćnih sudskih odluka, te da se samo paušalnim pozivanjem na pravo na imovinu takva obveza ne može izbjeći. Stoga, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je osporenim odlukama na apelanticu stavljen neproporcionalno težak teret. Zbog toga su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

Ratione materiae - u odnosu na apelanta

11. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi jasno ukazao da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv kada se radi o odlučivanju o „građanskim pravima i obvezama“ ili kada je odluka koja je u postupku donesena odlučujuća za utvrđivanje „građanskih prava i obveza“ (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. rujna 2009. godine, AP-766/12 od 22. listopada 2013. godine i AP-1466/16 od 22. ožujka 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant osporava odluku kojima su redoviti sudovi odlučivali samo o procesnim pitanjima, tj. o procesnoj dopustivosti žalbe koju je apelant podnio u konkretnom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da u konkretnim slučajevima nije raspravljano o „građanskim pravima ili obvezama“ apelanta u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te su stoga navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Također, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom nije odlučivalo o apelantovoj „imovini“ u smislu članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na imovinu, također, ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine (4) Pravila Ustavnog suda, te odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

15. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4269/24 (N. Z. i drugi) | Sudska praksa | Aktio