Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3593/24 (L. M.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Pravo na odbranu
  • Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3593/24

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3593/24, rješavajući apelaciju Ljubinka Milanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ljubinka Milanovića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 048758 25 Kv2 od 26. avgusta 2024. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ljubinko Milanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Džema Hasanagić Milaimi, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. avgusta 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 048758 25 Kv2 od 26. avgusta 2024. godine i S1 3 K 048758 24 Eks 2 od 15. avgusta 2024. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je 23. oktobra 2024. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je 4. novembra 2024. godine dostavio odgovor na apelaciju.

4. Odgovor na apelaciju je 5. novembra 2024. godine dostavljen apelantovom punomoćniku, ali on nije dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Tok postupka

6. Apelant je državljanin Republike Srbije. Pripadnici Granične policije BiH su 3. avgusta 2024. godine lišili apelanta slobode na osnovu međunarodne difuzne potjernice NCB Interpol Wiesbaden, SR Njemačka, od 1. avgusta 2024. godine, odnosno NCB Interpol Sarajevo od 3. avgusta 2024. godine. U potjernici je navedeno da se apelant potražuje radi izvršenja ostatka kazne zatvora u trajanju od jedne godine i 11 mjeseci, koja mu je izrečena presudom Lokalnog suda Gotha od 21. jula 2020. godine zbog počinjenog krivičnog djela pomaganja i podsticanja nezakonite trgovine opojnim drogama u malim količinama.

7. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 048758 24 Eks od 5. avgusta 2024. godine apelantu je određen privremeni pritvor koji može trajati najduže 18 dana od dana kada je apelant lišen slobode ili do nove odluke suda, ali ne duže od 40 dana od lišenja slobode. U preambuli rješenja je navedeno da je rješenje doneseno u postupku izručenja potraživanog lica – apelanta po međunarodnoj potjernici i po zahtjevu za privremeno lišenje slobode te da je doneseno „nakon održanog ročišta, u prisustvu potraživanog [apelanta], a u odsustvu njegovog branioca po službenoj dužnosti [N. S.], advokata […] koji je napustio sudnicu“. Sud je u obrazloženju rješenja naveo da je na ročištu održanom 5. avgusta 2024. godine apelantu saopšteno zbog čega se i na osnovu kojih dokaza traži njegovo izručenje SR Njemačkoj. Sud je takođe poučio apelanta da ima pravo na branioca po svom izboru, te da će mu u protivnom sud postaviti branioca po službenoj dužnosti. Apelant je izjavio da nema novca za izabranog branioca, te „da ne želi uopšte da angažuje branioca, niti po sopstvenom izboru ni po službenoj dužnosti“. Sud je naveo da je prisutni branilac N. S. izjavio da ne može zastupati apelanta po službenoj dužnosti jer su advokati u štrajku, shodno odluci Advokatske komore Republike Srpske, te bi suprotno postupanje dovelo do njegove disciplinske odgovornosti. Nezavisno od toga, Sud BiH je za apelantovog branioca po službenoj dužnosti postavio advokata N. S. te ga je u vezi s tim podsjetio na odredbe člana 50. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) koje jasno preciziraju obaveze branioca u slučaju otkazivanja punomoći. Međutim, advokat nije prihvatio da zastupa apelanta bez obzira na odluku suda o postavljenju, te je napustio sudnicu i apelant na tom ročištu nije imao branioca. Slijedom navedenog, sud je zaključio da je apelantu omogućeno pravo na odbranu jer je apelant prvobitno izabrao branioca N. S. a potom naveo da uopšte ne želi branioca, a sud je preduzeo sve zakonom predviđene radnje s ciljem postavljenja branioca po službenoj dužnosti, što je advokat odbio i napustio sudnicu.

8. Sud BiH je dalje ukazao da iz odredbi čl. 37. i 38. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima (u daljnjem tekstu: ZMPP) proizlazi da se privremeni pritvor može odrediti ukoliko su ispunjena dva uslova – da je lice čije se pritvaranje traži stranac, odnosno nije državljanin BiH i da postoji opasnost da će to lice pobjeći ili se sakriti. U vezi s tim, sud je istakao i da priložena potjernica predstavlja ekvivalent zahtjeva za privremeno hapšenje u smislu člana 16. stav 4. Evropske konvencije o ekstradiciji. Imajući u vidu da je apelant stranac i da nema posebne porodične, poslovne, niti imovinske veze s BiH, sud je zaključio da je određivanje privremenog pritvora opravdano jer postoji realna opasnost da bi apelant u suprotnom mogao napustiti teritoriju BiH i postati nedostupan organima SR Njemačke. Pri tome je sud naglasio da je cijenio i mogućnost izricanja neke blaže mjere. Međutim, sud je istakao da činjenica da je apelant postao dostupan tek lišenjem slobode po raspisanoj potjernici ukazuje na zaključak da je u takvim okolnostima neophodno određivanje privremenog pritvora.

9. U daljnjim fazama postupka, po žalbi protiv prvostepenog rješenja o određivanju privremenog pritvora i u postupku produženja privremenog pritvora, apelanta je zastupao branilac.

10. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 048758 24 Kv od 9. avgusta 2024. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena po braniocu protiv prvostepenog rješenja. Sud je u obrazloženju prihvatio odluku i obrazloženje prvostepenog rješenja. Osim toga, sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da uz molbu za ekstradiciju nije dostavljena presuda u originalu ili ovjerenoj kopiji s obrazloženjem da se postupak nalazi u početnoj fazi u kojoj je međunarodna potjernica dovoljna za određivanje privremenog pritvora. O tome se obavještava država moliteljica koja je obavezna da dostavi potrebnu dokumentaciju u roku od 18 dana, a pritvor može biti produžen do najviše 40 dana, shodno ZMPP-u i Evropskoj konvenciji o ekstradiciji. Sud je takođe ukazao da će se o ispunjenosti pretpostavki za izručenje raspravljati u kasnijim fazama postupka. Osim toga, Sud BiH je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da nije ni znao da je za njim raspisana potjernica i da nije imao namjeru da se krije. U vezi s tim je istakao da apelantovo ponašanje ukazuje na suprotan zaključak s obzirom na to da je napustio teritoriju SR Njemačke iako je znao da je pravosnažno osuđen, zbog čega je za njim i raspisana potjernica. Konačno, sud je ocijenio neosnovanim i apelantove navode da mu je privremeni pritvor određen bez prisustva branioca. U vezi s tim je istakao da je prvostepeni sud jasno obrazložio koji su razlozi doveli do odsustva branioca s ročišta, te je naglasio da je sud preduzeo sve mjere za osiguranje apelantove odbrane, ali je njegov branilac postupio suprotno članu 50. ZKP-a.

11. SR Njemačka je 9. avgusta 2024. godine, putem NCB Interpol Wiesbaden, SR Njemačka, odnosno NCB Interpol Sarajevo, dostavila molbu za produženje apelantovog privremenog pritvora uz obrazloženje da prikuplja i prevodi ekstradicionu dokumentaciju.

Osporena rješenja

12. Odlučujući o daljnjem trajanju mjere privremenog pritvora prema potraživanom apelantu, Sud BiH je Rješenjem broj S1 3 K 048758 24 Eks 2 od 15. avgusta 2024. godine, „nakon održanog ročišta, u prisustvu potraživanog [apelanta] i njegovog izabranog branioca“ Dž. H. M., apelantu produžio privremeni pritvor koji može trajati do dostavljanja molbe za izručenje i ekstradicione dokumentacije ili do nove odluke suda, ali ne duže od 40 dana od dana lišenja slobode. Sud je u obrazloženju ukazao da je svrha određivanja i produženja privremenog pritvora prema potraživanom da se državi moliteljici ostavi dovoljno vremena za dostavljanje molbe za izručenje i ekstradicione dokumentacije. Takođe je ukazao da će sud, shodno članu 16. stav 4. Evropske konvencije o ekstradiciji, ukinuti privremeni pritvor ukoliko država moliteljica najduže u roku od 40 dana ne dostavi molbu za izručenje s pratećom dokumentacijom. U vezi s tim, sud je istakao da je apelantu određen privremeni pritvor u trajanju od 18 dana, u kojem roku država moliteljica nije dostavila molbu za izručenje s ekstradicionom dokumentacijom. Međutim, Sud BiH je istakao da je država moliteljica podnijela molbu za produženje apelantovog privremenog pritvora, iz čega proizlazi njena očigledna zainteresovanost za daljnje vođenje ekstradicionog postupka. Sud je dalje obrazložio da u toj fazi postupka ima ovlaštenja da postupa samo po potjernici koja je morala sadržavati naznaku postojanja odluke o izvršenju kazne, u smislu člana 12. stav 2. tačka a) Evropske konvencije o ekstradiciji. U vezi s tim je istakao da je u samoj potjernici naveden akt na osnovu kojeg se zahtijeva apelantovo izručenje

– presuda Lokalnog suda Gotha od 21. jula 2020. godine. Konačno, sud je zaključio da za prethodno određeno vrijeme trajanja apelantovog privremenog pritvora objektivno nije bilo moguće kompletirati i dostaviti molbu za izručenje s ekstradicionom dokumentacijom.

13. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 048758 25 Kv2 od 26. avgusta 2024. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena po braniocu protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju je prihvatio odluku i obrazloženje prvostepenog rješenja. Osim toga, sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da nije vidljivo na osnovu koje odluke države moliteljice je doneseno rješenje o produženju privremenog pritvora. U vezi s tim je ponovio da je svrha produženja pritvora da se ostavi mogućnost državi moliteljici da u zakonom propisanom roku dostavi molbu za izručenje s ekstradicionom dokumentacijom, te da će u daljnjim fazama postupka biti utvrđeno da li su ispunjene zakonske pretpostavke za apelantovo izručenje.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelant navodi da nije imao adekvatnu odbranu koju je po ZKP-u morao imati jer ga na ročištu za određivanje privremenog pritvora nije zastupao branilac, a radi se o pritvorskom predmetu u kojem je takva odbrana obavezna. Takođe navodi da uz molbu za izručenje nije dostavljena presuda, niti drugi akt iz kojeg bi se mogle utvrditi sve relevantne činjenice o apelantu, u smislu člana 35. stav 5. tačka d) ZMPP-a, što sud nije cijenio, niti u vezi s tim dao valjano obrazloženje. b)Odgovor na apelaciju

15. Sud BiH je, u suštini, ponovio razloge navedene u obrazloženju osporenih odluka, te je istakao da su apelantovi navodi neosnovani. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci kao očigledno neosnovanu.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Član 50.

Preduzimanje radnji od strane branitelja […] (2) Prava i dužnosti branitelja ne prestaju u slučaju opoziva punomoći, sve dok sudija, odnosno vijeće ne razriješi branitelja njegovih prava i dužnosti.

17. Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima („Službeni glasnik BiH“ br. 53/09 i 58/13)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 35. (Molba za izručenje) […] (5) Ukoliko nije drugačije utvrđeno međunarodnim ugovorom ili međunarodni ugovor ne postoji, uz molbu će se zatražiti dostavljanje sljedeće dokumentacije:

a) sredstva za utvrđivanje identiteta osumnjičenog, optuženog, odnosno osuđenog (tačan opis, fotografije, otisci prstiju i sl.);

b) uvjerenje o državljanstvu stranca, ukoliko je riječ o državljaninu države moliteljice, odnosno podaci o državljanstvu stranca, ako je lice čije se izručenje traži državljanin neke druge države;

c) izvod člana krivičnog zakona države moliteljice za djelo za koje se traži izručenje i

d) presudu u originalu ili ovjerenom prijepisu, ako je lice čije se izručenje traži pravosnažno osuđeno, odnosno optužnicu, rješenje o pritvoru u originalu ili ovjerenom prepisu, ili drugi akt ravan navedenim, u kojem su sadržani svi podaci koji se tiču počinjenog krivičnog djela i identiteta počinioca, kao i dokazi za sumnju. […]

Član 37. (Lišavanje slobode lica čije se izručenje traži)

Lice čije se izručenje traži lišit će slobode nadležni policijski organ u Bosni i Hercegovini, na osnovu raspisane međunarodne potjernice u kojoj je naveden zahtjev države moliteljice za određivanje pritvora tom licu i bit će doveden pred sudiju za prethodni postupak Suda Bosne i Hercegovine, s ciljem odlučivanja o prijedlogu države moliteljice za određivanje privremenog pritvora, ako postoji opasnost da će stranac čije se izručenje traži pobjeći ili se sakriti.

Član 38. (Postupak pred sudijom za prethodni postupak i privremeni pritvor) (1) Nakon što se lice lišeno slobode, a čije se izručenje traži, privede sudiji za prethodni postupak na osnovu raspisane međunarodne potjernice na zahtjev države moliteljice ili na osnovu molbe strane države, tom licu će, nakon što se utvrdi njegov identitet, bez odgađanja biti saopćeno zbog čega se i na osnovu kojih dokaza traži njegovo izručenje i bit će pozvano da navede šta ima reći u svoju odbranu. (2) Sudija za prethodni postupak poučit će lice čije se izručenje traži da može uzeti branioca po svom izboru koji može pristvovati njegovom ispitivanju, a ako to ne učini, da će mu sud postaviti branioca po službenoj dužnosti, ako se radi o krivičnom djelu za koje je prema krivičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine odbrana obavezna. (3) O saslušanju i odbrani bit će sastavljen zapisnik. (4) Privremeni pritvor određuje sudija za prethodni postupak i on može trajati 18 dana. Rješenje o određivanju pritvora dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine radi traženja molbe od strane države koja je raspisala potjernicu. (5) Rok iz stava (4) ovog člana može se produžiti, ali ne može biti duži od 40 dana. (6) Ako zamoljena država u rokovima predviđenim za dostavljanje ne dostavi ekstradicionu molbu i dokumentaciju, Sud Bosne i Hercegovine donijet će rješenje o ukidanju privremenog pritvora licu čije se izručenje traži, koje će dostaviti Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine. Puštanje na slobodu neće ometati novo lišenje slobode i izručenje ako molba za izručenje stigne nakon isteka rokova iz st. (4) i (5) ovog člana. […]

18. Evropska konvencija o ekstradiciji, Pariz, 13. decembar 1957. godine, s dodatnim protokolima, Strasbourg, 15. oktobar 1975. godine, i Strasbourg, 17. mart 1978. godine, po dobijenoj saglasnosti Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine na osnovu Odluke PSBiH broj 154/05 od 22. februara 2005. godine („Službeni glasnik BiH“ – Međunarodni ugovori broj 4/05), u relevantnom dijelu glasi:

Član 12.

Molba i dokazi

1. Molba će biti formulirana u pismenom obliku i podnesena diplomatskim putem. Neposrednim dogovorom dvije ili više strana može se dozvoliti drugi način.

2. Molbi se prilaže: (a) original i autentična kopija bilo odluke o izvršenju kazne, ili rješenje o hapšenju, ili bilo koji drugi akt istog pravnog djelovanja koji se izdaje na način propisan zakonom strane moliteljice; (b) iznošenje činjenica zbog kojih se traži izručenje.

Vrijeme i mjesto izvršenja djela, pravna kvalifikacija kao i tekst zakonskih odredbi koje se na njih odnose moraju se što preciznije navesti; (c) prijepis zakonskih odredbi koje se primjenjuju na djela ili, u slučaju da to nije moguće, izjavu o pravu koje se primjenjuje, kao i što precizniji opis lica koje se traži i svako drugo obavještenje pogodno za utvrđivanje njegovog identiteta i državljanstva.

Član 16.

Privremeno hapšenje

1. U hitnim slučajevima nadležni organi strane moliteljice mogu da zatraže privremeno hapšenje traženog lica; nadležni organi zamoljene strane odlučivat će o ovom zahtjevu u skladu sa zakonom ove strane.

2. Molba za privremeno hapšenje naznačit će postojanje jedne od isprava predviđenih u paragrafu 2., stav (a) člana 12. i upoznat će o namjeri da se pošalje zahtjev za izručenje. U njoj će se navesti krivično djelo za koje se traži izručenje, vrijeme i mjesto izvršenja kao i, u mjeri u kojoj je to moguće, opis traženog lica.

3. Molba za privremeno hapšenje bit će poslana nadležnim organima zamoljene strane bilo diplomatskim putem ili direktno poštom ili telegramom, bilo preko Međunarodne organizacije za kriminalističku policiju (Interpol), ili na drugi način koji ostavlja pismeni trag ili je prihvatljiv za zamoljenu stranu. Strana moliteljica odmah će biti obaviještena o odluci koja je donesena povodom njenog zahtjeva.

4. Privremeno hapšenje se može ukinuti ako zahtjev za izruče nje i isprave navedene u članu 12. ne budu dostavljene zamoljenoj strani u roku od 18 dana od hapšenja. Rok ni u kojem slučaju ne može preći 40 dana od hapšenja. Međutim, privremeno puštanje na slobodu uvijek je moguće ako je zamoljena strana preduzela sve mjere koje smatra nužnim za sprječavanje bijega traženog lica.

5. Puštanje na slobodu neće ometati novo hapšenje i izručenje ako zahtjev za izručenje stigne kasnije.

VI.Dopustivost i meritum

19. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

20. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud podsjeća da nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo. S obzirom na to da se apelantovi navodi odnose na zakonitost produženja pritvora, odnosno osiguranje procesnih garancija u vezi s lišenjem slobode, Ustavni sud će navode iz apelacije ispitati s aspekta garancija prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-437/24 od 19. septembra 2024. godine, tačka 24, dostupna na www.ustavnisud.ba ).

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

22. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

f) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe da bi se spriječio njezin neovlašteni ulazak u zemlju, ili osobe protiv koje se preduzima radnja radi deportacije ili ekstradicije.

2. Svako ko je uhapšen obavještava se bez odgađanja i na jeziku koji razumije o razlozima svog hapšenja i o svakoj optužbi protiv njega.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

23. Ustavni sud konstatuje da je apelant lišen slobode radi provođenja postupka njegovog izručenja SR Njemačkoj, te se stoga na njega primjenjuju odredbe člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije kao jednog od šest slučajeva dozvoljenog lišenja slobode. Takođe, Ustavni sud ukazuje da odredbe st. 2. i 4. člana 5. Evropske konvencije, koje su međusobno najuže povezane, sadrže opšte procesne garancije koje se odnose na svih šest iznimnih slučajeva dopuštenog lišenja slobode iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, apelant uživa garancije prava iz člana 5. stav 1. tačka f) i st. 2. i

4. Evropske konvencije.

24. Ustavni sud podsjeća da, shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije ne zahtijeva da se pritvor lica protiv kojeg se preduzimaju radnje s ciljem ekstradicije razumno smatra potrebnim, na primjer da bi se spriječilo da to lice počini krivično djelo ili bjekstvo. U vezi s tim, član 5. stav 1. tačka f) pruža drugačiji nivo zaštite od člana 5. stav 1. tačka c) – sve što se zahtijeva prema tački f) jest da se „preduzimaju radnje u cilju deportacije ili izručenja”. Stoga je nebitno da li osnovna odluka o izručenju može biti opravdana nacionalnim zakonom ili Evropskom konvencijom. Lišavanje slobode takođe mora biti „zakonito“. Kada je u pitanju „zakonitost” pritvora, uključujući i pitanje da li je ispoštovana „procedura propisana zakonom”, Evropska konvencija se u suštini poziva na nacionalno pravo i propisuje obavezu poštovanja materijalnih i proceduralnih pravila nacionalnog prava. U tom smislu, Evropski sud će stoga svoje ispitivanje ograničiti na pitanje da li je tumačenje zakonskih odredbi na koje su se pozvali domaći organi bilo proizvoljno ili nerazumno.

25. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva prema „nacionalnom pravu“, tj. ZMPP-u, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije. Da ne bi bilo ocijenjeno proizvoljnim, lišenje slobode zasnovano na članu 5. stav 1. tačka

f) Evropske konvencije mora biti provedeno u dobroj vjeri: ono mora biti blisko povezano s osnovom lišenja slobode na koji se država poziva; mjesto i uslovi lišenja slobode moraju biti odgovarajući; trajanje lišenja slobode ne treba da premašuje rok koji je razumno potreban za ostvarenje željenog cilja. Međutim, svako lišenje slobode shodno drugom dijelu tačke f) stava 1. člana 5. opravdano je samo tokom trajanja postupka deportacije ili ekstradicije. Ako se takav postupak ne provodi savjesno, lišenje slobode, prema članu 5. stav 1. tačka f), više neće biti dozvoljeno. Sud je shodno tome utvrdio povredu te odredbe u slučajevima u kojima je podnosilac predstavke bio pritvoren uprkos postojanju utvrđenih okolnosti koje su sprečavale ekstradiciju ili protjerivanje prema domaćem zakonu (vidi Evropski sud, Shiksaitov protiv Slovačke, predstavke br. 56751/16 i 33762/17, presuda od 10. decembra 2020. godine, tač. 53–56. s daljnjim referencama).

26. Ustavni sud će u nastavku ocijeniti da li su u apelantovom slučaju ispoštovani prethodno navedeni standardi, odnosno ispitati da li je apelantu zakonito određen i produžen privremeni pritvor u toku postupka ekstradicije, u smislu člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije. Ustavni sud prije svega primjećuje da apelant smatra da nije imao adekvatnu odbranu koju je po ZKP-u morao imati jer ga na ročištu za određivanje privremenog pritvora nije zastupao branilac. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri sudske instance detaljno elaborirali okolnosti koje su dovele do toga da apelantov branilac nije prisustvovao ročištu održanom 5. avgusta 2024. godine na kojem mu je određen privremeni pritvor. Naime, sudovi su, prije svega, istakli da je apelant na tom ročištu izjavio „da ne želi uopšte da angažuje branioca, niti po sopstvenom izboru ni po službenoj dužnosti“. Međutim, sud je postavio advokata N. S. kao apelantovog branioca po službenoj dužnosti, ali advokat nije prihvatio da zastupa apelanta zbog štrajka advokata te je napustio sudnicu (vidi tačku 7. ove odluke). Na tom ročištu apelanta nije zastupao advokat, ali u preostalom dijelu postupka apelant je imao branioca (vidi tač. 9, 10, 12. i 13. ove odluke). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je sud zaista preduzeo sve zakonom predviđene radnje s ciljem osiguravanja apelantove odbrane. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da nije imao adekvatnu odbranu.

27. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelantu određen privremeni pritvor na osnovu potjernice za koju je utvrđeno da sadrži sve podatke koje propisuje član 16. stav 2. Evropske konvencije o ekstradiciji, a posebno da je u potjernici naznačeno po osnovu kojeg akta države moliteljice je potjernica izdata (vidi tačku 6. ove odluke). Pri tome, redovni sudovi su jasno ukazali da potjernica predstavlja ekvivalent zahtjeva za privremeno hapšenje u smislu člana 16. stav 4. Evropske konvencije o ekstradiciji (vidi relevantne propise, tačka 18. ove odluke).

28. Ustavni sud podsjeća na sopstveni stav da iz odredbi čl. 37. i 38. ZMPP-a (vidi tačku 17. ove odluke) proizlazi da se privremeni pritvor može odrediti ako postoji opasnost da će stranac čije se izručenje traži pobjeći i postati nedostupan. Svrha tog pritvora je da se osigura da stranac ne izbjegne postupak izručenja državi koja ga potražuje, te je to mjera privremenog karaktera u toku koje se pribavlja relevantna dokumentacija (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

1469/22 od 8. juna 2022. godine, tačka 48, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio razloge zbog čega je apelantu određen privremeni pritvor – da postoji opravdana bojazan da će apelant pobjeći jer je stranac koji nema posebne porodične, poslovne, niti imovinske veze s BiH. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je apelantu privremeni pritvor određen i produžen isključivo za vrijeme trajanja ekstradicionog postupka i dok SR Njemačka ne kompletira ekstradicionu dokumentaciju. Takođe, Ustavni sud ne zapaža, niti apelant tvrdi da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje bi prema domaćem zakonu sprečavale njegovu ekstradiciju SR Njemačkoj. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantovo lišenje slobode provedeno u dobroj vjeri, te da trajanje apelantovog lišenja slobode nije premašilo rok koji je razumno potreban za ostvarenje željenog cilja.

29. Konačno, u pogledu apelantovih navoda da uz molbu za izručenje nije dostavljena presuda niti drugi akt iz kojeg bi se mogle utvrditi sve relevantne činjenice o apelantu, Ustavni sud ukazuje da iz citiranih standarda proizlazi da je u toj fazi postupka sve što se zahtijeva prema članu 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije da se „preduzimaju radnje u cilju deportacije ili izručenja” (vidi tačku 22. ove odluke), što je u konkretnom slučaju nesporno. Osim toga, sudovi su jasno obrazložili da u toj fazi postupka postupaju po potjernici, te da je članom 16. stav 2. Evropske konvencije o ekstradiciji propisano da je potrebno samo „naznačiti“ postojanje jedne od isprava iz člana 12. stav 2. tačka a) te konvencije, što je država moliteljica i učinila pozivajući se na presudu Lokalnog suda Gotha od 21. jula 2020. godine.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantovo lišenje slobode bilo u skladu s materijalnim i proceduralnim pravilima sadržanim u odredbama ZMPP-a, te da tumačenje zakonskih odredbi na koje se sud pozvao nije bilo proizvoljno ili nerazumno. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Bosne i Hercegovine i člana

5. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije s obzirom na to da je apelantu produžen privremeni pritvor s ciljem preduzimanja radnji radi njegovog izručenja i dužina tog pritvora nije premašila rok koji je razumno potreban za ostvarenje tog cilja, te je pritvor određen u skladu s materijalnim i proceduralnim pravilima sadržanim u odredbama ZMPP-a, koje sud nije tumačio proizvoljno, niti nerazumno.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3593/24 (L. M.) | Sudska praksa | Aktio