Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2995/24 (D. V.)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2995/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-2995/24, rješavajući apelacije Dragana Vujčića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Dragana Vujčića, Igora Lakića i Saše Mićića podnesene protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 16 0 K 002102 24 Kž od 3. juna 2024. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Vujčić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Prijedora, kojeg zastupa advokat Marko Mikeš iz Banje Luke, podnio je 15. jula 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 16 0 K 002102 24 Kž od 3. juna 2024. godine i rješenja Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 16 0 K 002102 24 Kv 4 od 21. maja 2024. godine. Ova apelacija je registrovana pod brojem AP-2995/24.

2. Igor Lakić (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Banje Luke, podnio je 15. jula 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv istih rješenja Vrhovnog suda i Okružnog suda. Ova apelacija je registrovana pod brojem AP-2996/24.

3. Saša Mićić (u daljnjem tekstu: trećeapelant) iz Modriče, koje zastupa advokat Marko Mikeš iz Banje Luke, je također 15. jula 2024. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv istih rješenja koja su osporili prvoapelant i drugoapelant. Ova apelacija je registrovana pod brojem AP-2997/24.

4. S obzirom na to da se apelacijama osporavaju ista rješenja i da se tiču iste pravne stvari-produženja pritvora apelantima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2995/24.

5. Rješenjem Okružnog suda broj 16 0 K 002102 24 Kv 4 od 21. maja 2024. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) apelantima je zajedno sa ostalim osumnjičenima produžen pritvor, koji je određen rješenjem sudije za prethodni postupak tog suda od 25. aprila 2024. godine. Pritvor je produžen temeljem člana 197. stav (1) tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), zbog osnovane sumnje da su apelanti i ostali osumnjičeni počinili krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnim drogama iz člana 207. stav (3) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske. Rješenjem je određeno da pritvor može trajati još dva mjeseca, a najduže do 21. jula 2024. godine.

6. U obrazloženju je Okružni sud naveo da postojanje osnovane sumnje da je trećeapelant počinio krivično djelo proizlazi iz radnje pretresanja kuće i pomoćnih prostorija koje je taj apelant koristio. Tom prilikom, kako je navedeno, su pronađene precizirane materije i predmeti koje u svojoj sveukupnosti osnovano upućuju na zaključak da se radi o laboratoriji koja služi za uzgoj opojne droge. Sud je dalje obrazložio da je trećeapelant drogu distribuirao preko osumnjičenog M. K., a da to svojim sadržajem potvrđuje precizirana službena zabilješka prema kojoj osumnjičeni M. K. poziva trećeapelanta i obavještava ga da mu treba donijeti novac od drugog pravnog lica. U odnosu na drugoapelanta je navedeno da pronađeni nalozi blagajne za uplatu troškova vode i precizirana službena zabilješka potvrđuju da je taj apelant na preciziranu lokaciju dovozio materijal neophodan za rad laboratorije, što ga dovodi u vezu sa pronađenom laboratorijom. Pri tome je navedeno da je u taj odnos uključen i prvoapelant koji je prema sadržaju precizirane službene zabilješke angažovao lice Z. K. za ugradnju klima uređaja u laboratoriji, dok je dio klima koje nisu ugrađene pronađen u objektu tog apelanta. Također je navedeno i da iz precizirane službene zabilješke proizlazi da se osumnjičena D. R. sastala sa osumnjičenim drugoapelantom u neposrednoj blizini mjesta gdje je pronađena laboratorija, te da je prilikom pretresanja pronađena opojna droga kokain kako kod osumnjičene D. R. tako i u objektu kod laboratorije. Okružni sud je istakao da se navedena osumnjičena može dovesti u vezu ne samo sa laboratorijom, već i sa drugim osumnjičenima koji su učestvovali u pravljenju takve laboratorije. U vezi s tim je navedeno da iz iskaza svjedoka Z. K. proizlazi da je kupac objekta-vikendice u kojoj je uzgojena marihuana trećeapelant, sa kojim je svo vrijeme bio prisutan i osumnjičeni drugoapelant, a što je u konačnici potvrđeno iskazom svjedoka-notara J. L. i svjedoka M. M, te ugovorom o kupoprodaji.

7. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav (1) tačka v) ZKPRS [bojazan da će ponoviti krivično djelo], Okružni sud je prije svega istakao da iz izvoda kaznene evidencije proizlazi da je prvoapelant ranije osuđivan za isto krivično djelo. Dalje je obrazložio da iz vlastite izjave drugoapelanta proizlazi da je osuđivan u inostranstvu za isto krivično djelo i to na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci koju je izdržao. U odnosu na trećeapelanta i ostale osumnjičene je navedeno da su neosuđivana lica, ali da ta činjenica nije od posebnog značaja za odluku da se i prema njima produži pritvor. U vezi s tim je ukazano da je činjenica da postoji osnovana sumnja da su radnje izvršenja krivičnog djela preduzete u okviru međusobnog poznanstva osumnjičenih, sa jasno iskazanom namjerom da se droga nabavlja i transportuje na područje grada Prijedora, te da se dalje distribuira pojedinačnom prodajom. Imajući u vidu da je u relativno kratkom periodu iskazana upornost da se laboratorija osposobi i tako doprinese ubrzanom uzgoju opojne droge, Okružni sud je naveo da to upućuje na objektivne pokazatelje postojanja naročitih okolnosti i visok stepen društvene opasnosti krivičnog djela. Osim toga je navedeno i da količina uzgojene droge i količina pronađene droge prilikom pretresanja predstavljaju posebno teške okolnosti krivičnog djela. U prilog postojanju iteracijske opasnosti je ukazano i na loše imovno stanje drugoapelanta i drugih osumnjičenih, što uz istaknute naročite okolnosti za sve osumnjičene opravdava bojazan da bi oni ponovili krivično djelo ako bi se našli na slobodi. Konačno, zaključeno je da naročite okolnosti u konkretnom slučaju opravdavaju zaključak da se legitimni cilj pritvora, u kontekstu nesmetanog vođenja istrage, ne bi mogao ostvariti i blažim mjerama.

8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 16 0 K 002102 24 Kž od 3. juna 2024. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata i okružnog javnog tužioca, te potvrđeno prvostepeno rješenje.

9. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je, suprotno žalbenim navodima odbrane, Okružni sud pravilno cijenio precizirane dokaze i argumentovano obrazložio zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti i ostali osumnjičeni počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. U vezi s tim je zaključeno da opšti uslov iz člana 197. stav (1) ZKPRS i dalje egzistira u vremenu relevantnom za odluku o produženju pritvora. Također je ukazano i da je, suprotno žalbenim navodima, Okružni sud pravilno postupio kada je pritvor produžio temeljem člana 197. stav (1) tačka v) ZKPRS, zbog postojanja iteracijske opasnosti kao posebnog pritvorskog razloga. U vezi s tim je u suštini ponovljena argumentacije Okružnog suda iz prvostepenog rješenja. Pri tome je ukazano i da ranija neosuđivanost pojedinih osumnjičenih sama po sebi nije dovoljan argument u prilog tvrdnji da osumnjičeni neće ponoviti ili dovršiti krivično djelo koje im se stavlja na teret ili drugo krivično djelo radi stjecanja protivpravne imovinske koristi. Stoga je zaključeno da sve okolnosti konkretnog predmeta predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji pretežu nad pravom na slobodu osumnjičenih, te da iteracijska opasnost nesumnjivo egzistira u ovoj fazi krivičnog postupka. Konačno, Vrhovni sud je naveo i da je Okružni sud u prvostepenom rješenju obrazložio zašto je neophodno produžiti pritvor osumnjičenima umjesto izreći blaže mjere zabrane.

10. Apelanti smatraju da su im osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, ukazuju i na kršenje prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana 7. Evropske konvencije. Naime, svi apelanti prvenstveno osporavaju postojanje osnovane sumnje da su počinili krivično djelo za koje se terete, zbog čega smatraju da im je pritvor proizvoljno produžen. Ističu da nijedan od saslušanih svjedoka nije spomenuo da se apelanti bave proizvodnjom i prometom droga, te da se osnovana sumnja temelji isključivo na pretpostavkama i indicijama. Osim toga, drugoapelant i trećeapelant su naveli da su do sada neosuđivani, te da ne egzistira pritvorski razlog iz člana 197. stav (1) tačka v) ZKPRS.

11. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelanti ukazuju na kršenje prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije, kao i člana 7. Evropske konvencije. Međutim, budući da se apelacijama problematizira zakonitost lišenja slobode apelanata-produženja pritvora temeljem osporenih rješenja, Ustavni sud će navode apelanata ispitati isključivo u smislu poštivanja garancija iz II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba, te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

16. U konkretnom slučaju, apelanti su problematizirali zakonitost produženja njihovog pritvora. U svjetlu primjene člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud utvrdio opće principe koji se tiču zakonitosti i opravdanja produženog pritvora, odnosno proceduralne i materijalne zaštite pritvorenih osoba i sudske obaveze preispitivanja svih pitanja u vezi sa pritvorom (vidi, Evropski sud, Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181-186. sa daljnjim referencama, Moldoveanu protiv Moldavije, presuda od 14. septembra 2021. godine, predstavka broj 53660/15, tačka 51. sa daljnjim referencama, te Bigović protiv Crne Gore. presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203, sa daljnjim referencama).

17. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom produženja pritvora apelantima, u osporenim rješenjima, obrazložili na osnovu kojih dokaza su izveli zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo za koje se terete-sumnjiče. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka sadrže razloge koji bi, u smislu stavova Evropskog suda, mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da su apelanti u mjerodavno vrijeme mogli počiniti navedeno krivično djelo. Ovakav zaključak Ustavnog suda ni u kom slučaju ne prejudicira konačnu odluku redovnih sudova suda u odnosu na pitanje krivice apelanata u odnosu na to krivično djelo, budući da se u konvencijskom smislu radi o inicijalno utvrđenim činjenicama za određivanje/produžavanje pritvora. Kada je u pitanju zakonitost postupka za određivanje pritvora, Ustavni sud zapaža da je apelantima pritvor produžen zbog iteracijske opasnosti iz člana 197. stav (1) tačka v) ZKPRS. Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Evropskog suda, opasnost, odnosno rizik od ponavljanja krivičnog djela može smatrati relevantnim i dovoljnim osnovom za određivanje pritvora. Međutim, ovaj rizik mora biti propisno potkrijepljen, a obrazloženje vlasti po tom pitanju ne može biti apstraktno, uopšteno ili stereotipno (vidi, op. cit. Merabishvili, tačka 222). U svjetlu navedenog, Ustavni sud zapaža da osporeno prvostepeno rješenje, koje je potvrđeno osporenim drugostepenim rješenjem, sadrži dovoljno jasno obrazloženje o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelanti, boravkom na slobodi, ponoviti krivično djelo. Ove okolnosti u samoj početnoj fazi krivičnog postupka dovoljne su da uvjere Ustavni sud da su redovni sudovi dali „relevantne i dovoljne“ razloge. Dakle, u slučaju apelanata nije uzeta u obzir samo težina krivičnog djela i zaprijećena kazna za krivično djelo, već i konkretne okolnosti postojanja navedene iteracijske opasnosti. Zbog toga Ustavni sud smatra da osporene odluke nisu bile stereotipno formulisane kao i da iteracijska opasnosti nije ocijenjena in abstracto, već je potkrijepljena konkretnim činjenicama, odnosno dokazima.

18. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2995/24 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio