Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2294/22 (M.M.)
Odluka donesena 16. 04. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Konkurs
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2294/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 04. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2294/22, rješavajući apelaciju M. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 462679 16 Rsž od 16. septembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 462679 22 Rev od 15. marta 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 462679 16 Rsž od 16. septembra 2021. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4051/21 od 12. januara 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu, između ostalih, i apelaciju broj AP-4106/21 koju je apelant podnio protiv osporene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 15. marta 2022. godine apelantova revizija odbačena iz formalnih razloga, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 462679 14 Rs od 16. oktobra 2015. godine, donesenom po apelantovoj tužbi protiv Federalnog ministarstva pravde i Odbora državne službe za žalbe (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) radi radnog spora i poništenja odluke iz radnog spora, utvrđeno je da su nezakonita precizirana rješenja tuženih koja su poništena (st. 1. i 2. izreke). Prvotuženom je naloženo da po Javnom konkursu za popunjavanje upražnjenih radnih mjesta državnih službenika izvrši izbor kandidata s liste uspješnih kandidata (stav 3. izreke) te su tuženi obavezani da apelantu naknade troškove parničnog postupka (stav 4. izreke).
4. Sud je u obrazloženju presude naveo da je Agencija za državnu službu FBiH (u daljnjem tekstu: ADS) provela konkursnu proceduru za popunjavanje upražnjenog mjesta – pomoćnik ministra kod prvotuženog. Nakon toga, Komisija za izbor je sačinila listu uspješnih kandidata koju je dostavila prvotuženom. Na dostavljenoj listi su se nalazila četiri uspješna kandidata, od kojih je apelant imao najviše osvojenih bodova. Sud je naveo da među strankama nije sporno da je A. T. bio na listi uspješnih kandidata, za kojeg je rukovodilac prvotuženog pribavio mišljenje ADS-a prije donošenja rješenja o njegovom postavljenju. Općinski sud je ukazao da je članom 31. Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: ZDS) propisana procedura postavljenja državnog službenika. Pored toga je naveo da je Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o jedinstvenim kriterijima, pravilima i postupku imenovanja i postavljenja državnog službenika u organima državne službe u FBiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano da rukovodilac organa državne službe uz prethodno pribavljeno mišljenje ADS-a postavlja s liste uspješnih kandidata onog kandidata za kojeg procijeni da će najbolje obavljati poslove radnog mjesta. Sud je istakao da je odredbom člana 3. Pravilnika propisano da Komisija za izbor dostavlja rukovodiocu organa i ADS-u listu uspješnih kandidata, te da se, u pravilu, postavlja onaj kandidat koji je osvojio najveći broj bodova na stručnom ispitu. Nadalje, istaknuto je da odredbe člana 31. ZDS-a i Pravilnika ne daju diskreciono pravo rukovodiocu organa državne službe da s liste uspješnih kandidata izabere kandidata nezavisno od broja osvojenih bodova na stručnom ispitu. Sud je dalje obrazložio da diskreciono pravo iz člana 31. ZDS-a ne sadrži mogućnost da rukovodilac postavi bilo kojeg kandidata s liste uspješnih kandidata, te je zaključio da osporena rješenja tuženih ne sadrže valjane razloge za odlučenje, odnosno da nisu u skladu s navedenom odredbom ZDS-a i Pravilnika, zbog čega je odlučeno kao u izreci. U prilog tome, sud je naveo da iz iskaza svjedoka Z. M. proizlazi da su taj svjedok i kandidat A. T. članovi iste stranke i da su obavljali funkciju ministra pravde FBiH odnosno Tuzlanskog kantona.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 462679 16 Rsž od 16. septembra 2021. godine uvažene su žalbe tuženih i preinačena je prvostepena presuda tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud te je istakao da su osnovani navodi tuženih u pogledu zakonitosti i pravilnosti pobijane odluke. Sud je prvenstveno istakao da su osnovani žalbeni navodi u pogledu činjenice da su izreka i obrazloženje prvostepene presude kontradiktorni, kao i da se prvostepeni sud pozvao na nevažeći podzakonski akt – Pravilnik i da je pogrešno cijenio odredbu člana 31. ZDS-a. Ovo posebno kada se ima u vidu da je prvotuženi, u skladu s odredbom člana 3. Pravilnika, zatražio i dobio pozitivno mišljenje ADS-a za postavljenje A. T. na poziciju za koju je provedena konkursna procedura. Nakon toga, prvotuženi je u skladu s odredbom člana 31. ZDS-a donio rješenje o postavljenju A. T. na raspisanu poziciju. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je ocijenio pogrešnim zaključak prvostepenog suda koji je primjenom nevažećeg pravilnika zaključio „da se u pravilu za državnog službenika postavlja onaj kandidat koji je prilikom polaganja stručnog ispita osvojio najveći broj bodova“. U vezi s tim je obrazložio da je prvostepeni sud pogrešno tumačio odredbu člana 31. ZDS-a kada je zaključio da je svrha te odredbe uskratiti diskreciono pravo rukovodiocu organa državne službe da postavi bilo kojeg kandidata s liste uspješnih kandidata. Pored toga, Kantonalni sud smatra pogrešnim i kontradiktornim zaključak prvostepenog suda da ADS i rukovodilac prvotuženog nisu dali valjane razloge za svoje odluke, odnosno da su njihove odluke suprotne relevantnim odredbama ZDS-a. Također, netačnim i paušalnim je ocijenio zaključak prvostepenog suda da je A. T. izabran zato što je član iste stranke kao i svjedok Z. M. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je, na osnovu ovlaštenja iz člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zbog povrede odredbe člana 209. ZPP-a, u vezi s odredbama čl. 8. i 191. ZPP-a, uvažio žalbe tuženih i odlučio kao u izreci presude.
6. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 462679 22 Rev od 15. marta 2022. godine apelantovu reviziju odbacio kao nedozvoljenu primjenom člana 247. u vezi sa članom 237. st. 2. i 3. ZPP-a.
7. Apelant navodi da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem je donesena osporena odluka. U opširnoj apelaciji, u suštini, tvrdi da je Kantonalni sud pogrešno utvrdio odlučne činjenice zbog kojih je preinačio prvostepenu presudu. Smatra da je Kantonalni sud arbitrarno primijenio odredbe materijalnog prava, odnosno da je pogrešno primijenio odredbe čl. 3. i 4. ZDS-a u vezi sa članom 3. Pravilnika. Ističe da se profesionalna sposobnost kroz konkursnu proceduru manifestira kroz procent osvojenih bodova na stručnom ispitu, odnosno da prednost prilikom izbora i postavljenja državnog službenika treba imati kandidat s većim procentom osvojenih bodova.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. U vezi s apelantovim navodima koji se, u suštini, tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a, ZDS-a i Pravilnika, u obrazloženju osporene odluke dao dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud posebno obrazložio zašto je uvažio žalbu tuženih i preinačio prvostepenu presudu odnosno zašto je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 31. ZDS-a i da je primijenio nevažeći podzakonski akt – Pravilnik prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmotrio sve apelantove navode i dao odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i koristio zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupku – žalbu i reviziju. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali njegovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova .
15. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman