Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3932/24 (F.A.J.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Azil
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Upravni spor
- Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti tajnih podataka
- Zakon o strancima
- Zakon o zaštiti tajnih podataka
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o strancima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti tajnih podataka
- Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o strancima
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o strancima
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3932/24
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3932/24, rješavajući apelaciju F. A. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija F. A. J. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 048237 24 Uvp od 24. jula 2024. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. F. A. J. (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Republike Irak, trenutno u Imigracionom centru u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar), kojeg zastupa Udruženje „Vaša prava BiH“ iz Sarajeva, podnio je 24. septembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 048237 24 Uvp od 24. jula 2024. godine i S1 3 U 048237 24 U od 11. juna 2024. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-06-
07-2-43/24 od 3. juna 2024. godine i Rješenja Službe za poslove sa strancima Ministarstva sigurnosti BiH (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/18.5.2-07.3-75/24 od 20. maja 2024. godine.
2. Apelant je 21. oktobra 2024. godine Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije u prilogu koje je dostavio presudu Suda BiH od 10. oktobra 2024. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva i Službe zatraženo je 22. oktobra 2024. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Sud BiH, Ministarstvo i Služba dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 31. oktobra do 5. novembra 2024. godine.
5. Odgovori na apelaciju su 5. novembra 2024. godine dostavljeni apelantovim punomoćnicima, ali oni nisu dostavili izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je državljanin Republike Irak i bio je imam i hatib u pokrajini Salahaddin. Nakon ulaska Isila u navedenu pokrajinu krajem 2014. godine, apelant je napustio Republiku Irak i otišao u Republiku Tursku, gdje je boravio do 2022. godine, nakon čega je došao u BiH. Njegova porodica je ostala u pokrajini Kurdistan u Iraku.
Postupak za azil
8. Apelant je 28. novembra 2022. godine izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za azil Službi i o tome mu je izdata potvrda, a 8. februara 2023. godine je podnio zahtjev za azil. Apelantov zahtjev je odbijen rješenjem Ministarstva – Sektora za azil od 30. augusta 2023. godine i određen mu je rok od 15 dana za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH.
9. Presudom Suda BiH od 23. februara 2024. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 30. augusta 2023. godine.
10. Presudom Suda BiH od 20. maja 2024. godine uvažen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke i presuda od 23. februara 2024. godine je preinačena tako što je apelantova tužba uvažena, rješenje Ministarstva od 30. augusta 2023. godine poništeno i predmet je vraćen tom organu na ponovno rješavanje.
11. U ponovnom postupku rješenjem Ministarstva od 31. maja 2024. godine odbijen je apelantov zahtjev za azil, a presudom Suda BiH od 8. augusta 2024. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja Ministarstva.
12. Rješenjem Ministarstva od 8. augusta 2024. godine apelantu je kao tražiocu azila ograničeno kretanje zabranom kretanja van prostora Imigracionog centra na period od 90 dana počev od 18. augusta 2024. godine. To rješenje je doneseno na osnovu odredbi Zakona o azilu. Navedeno rješenje je proglašeno ništavnim rješenjem Ministarstva od 16. augusta 2024. godine jer je apelantu u međuvremenu prestao status tražioca azila. Samim tim prestali su i razlozi za izricanje mjere ograničenja kretanja u skladu sa Zakonom o azilu jer taj organ više nije nadležan za ograničavanje apelantovog kretanja.
Postupak protjerivanja
13. Rješenjem Službe broj UP-1/18.5.2-07.3-74/24 od 20. maja 2024. godine određeno je da se apelant protjeruje s teritorije BiH, zabranjen mu je ulazak i boravak na teritoriji BiH u periodu od pet godina, te mu je naloženo da napusti teritoriju BiH u roku od tri dana. Apelantova žalba protiv navedenog rješenja je odbijena rješenjem Ministarstva od 13. juna 2024. godine te je potvrđeno prvostepeno rješenje. Osporene odluke – stavljanje apelanta pod nadzor
14. Rješenjem Službe broj UP-1/18.5.2-07.3-75/24 od 20. maja 2024. godine apelant je stavljen pod nadzor s ciljem sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja, smještanjem u Ustanovu za prihvat i smještaj stranaca – Imigracioni centar, jer je utvrđeno da njegovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH. Određeno je da mjera nadzora traje do apelantovog udaljenja iz zemlje, ali najduže 90 dana.
15. Služba je u obrazloženju navela da je njenim rješenjem od 20. maja 2024. godine apelantu izrečena mjera protjerivanja s teritorije BiH i zabrana ulaska i boravka u BiH u trajanju od pet godina, na osnovu člana 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima. Dalje je navela da joj je Obavještajno-sigurnosna agencija BiH (u daljnjem tekstu: OSA) dostavila informaciju označenu određenim stepenom tajnosti iz koje proizlazi da apelantovo prisustvo u BiH predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH. Služba je nakon primanja te informacije od OSA-e zatražila da se izdvoje akti koji ispunjavaju uvjete za ukidanje oznake tajnosti, te da se eventualno prezentiraju apelantu kako bi se mogao očitovati. OSA se, u skladu sa članom 27. stav 2. Zakona o zaštiti tajnih podataka, izjasnila da bi otkrivanje podataka moglo izazvati značajnu štetu po legitimne ciljeve i zaštitu sigurnosti BiH. Služba je citirala odredbu člana 118. stav 3. tačka a) Zakona o strancima, te zaključila da iz te odredbe proizlazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti da bi se apelantu izrekla blaža mjera. Dalje je navela da je, prije donošenja odluke, od apelanta uzela izjavu i da je tom prilikom apelant upoznat da postoje određene sigurnosne smetnje za njegov boravak u BiH. Navedeno je da mu je omogućeno izjašnjenje u pogledu utvrđenih činjenica, te da je upoznat s pravom na pružanje besplatne pravne pomoći. Također je navedeno da je apelant upoznat s odredbama člana 30a. Zakona o zaštiti tajnih podataka, kojim je propisana mogućnost da uvid u stepenovani dokument nakon provedene procedure utvrđene zakonom može ostvariti njegov punomoćnik ukoliko ima sigurnosnu dozvolu. Slijedom navedenog, Služba je navela da, shodno informaciji OSA-e koja je jedina ovlaštena da daje procjene o pitanju kvalifikacije prijetnje javnom poretku i sigurnosti, nije mogla postupiti suprotno članu 8. Zakona o strancima kojim je propisano da prava stranca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu.
16. Rješenjem Ministarstva broj UP-II-06-07-2-43/24 od 3. juna 2024. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđeno prvostepeno rješenje. Ministarstvo je u obrazloženju ocijenilo neosnovanim apelantove žalbene navode da je prvostepeni organ mogao primijeniti blažu mjeru. U vezi s tim je istaklo da su prvostepeni organ, kao i Ministarstvo dužni da postupaju po informaciji agencije nadležne za sigurnosne provjere stranca jer ne spadaju u krug institucija koje imaju zakonsko pravo uvida u spis OSA-e. Ministarstvo je dalje ocijenilo neosnovanim apelantove žalbene navode da u prvostepenom rješenju ne postoje naznake da je od apelanta uzeta izjava u vezi s okolnostima koje se tiču straha od progona u zemlju porijekla u kontekstu zabrane vraćanja u smislu čl. 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim je istaklo da se o tim apelantovim navodima ne može raspravljati u ovom, već u postupku po zahtjevu za azil. Ministarstvo je navelo da su neosnovani i apelantovi navodi da je Sud BiH istog dana kada mu je određen nadzor donio odluku kojom je uvažio njegov zahtjev za vanredno preispitivanje odluke i poništio rješenje Ministarstva od 30. augusta 2023. godine kojim je odbijen njegov zahtjev za azil. Ministarstvo je obrazložilo da je navedena odluka Suda BiH dostavljena prvostepenom organu 22. maja 2024. godine, dok je prvostepeno rješenje doneseno 20. maja 2024. godine. Stoga je zaključilo da prvostepeni organ nije mogao biti upoznat s navedenom odlukom Suda BiH u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja.
17. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 048237 24 U od 11. juna 2024. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva. Sud je u obrazloženju naveo da je apelant na saslušanju pred sudom izjavio da je u BiH došao ilegalno iz Turske, da je stariji čovjek i da zatvor nije za njega „naročito zato što ništa nije učinio“. Sud je dalje naveo da je izvršio uvid u spis OSA-e i utvrdio da postoje opravdane okolnosti na osnovu kojih je apelant stavljen pod nadzor, odnosno da postoje dokazi o sigurnosnoj smetnji. Pri tome je sud istakao da apelant prilikom saslušanja nije doveo u sumnju činjenično stanje koje su utvrdili organi uprave. Stoga je zaključio da su organi uprave pravilno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Osim toga, sud je istakao da je prvostepeni organ preduzeo sve mjere s ciljem uvida u tajne dokumente OSA-e, kao i da je zatražio skidanje oznake tajnosti s tih dokumenata. Sud je naveo da prihvata da se povjerljivost podataka može opravdati potrebom zaštite, osim interesa nacionalne sigurnosti, i sprečavanjem štete koja bi mogla nastati neovlaštenim otkrivanjem tajnih podataka ispravnom funkcioniranju sigurnosno-obavještajne agencije. Također je naveo da „nekad u postupku nije moguće pružiti čak ni neklasificirani sažetak tajnih podataka“. Međutim, sud je istakao da je njegov zadatak da iskoristi mehanizme koji mu omogućavaju da, u mjeri u kojoj je to moguće, pomiri legitimni interes zaštite djelotvornosti i povjerljivosti sigurnosne procjene o prirodi i izvorima koji su uzeti u obzir pri donošenju odluke o sigurnosnim smetnjama i poštovanja procesnih prava stranaka. Sud BiH je u vezi s tim naglasio da je izvršio uvid u spis OSA-e i da se pri tome nije ograničio samo na utvrđenje apstraktne vjerovatnoće navedenih razloga, već je konkretno ocijenio da su činjenični razlozi u konkretnom slučaju dokazani. Stoga je zaključio da ograničenja načela kontradiktornosti i ravnopravnosti stranaka u okolnostima konkretnog slučaja nisu narušila samu bit apelantovog prava jer je sud u upravnom sporu osigurao odgovarajuće zaštitne mjere.
18. Slijedom navedenog, sud je ocijenio neosnovanim apelantovo pozivanje na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Šćepanović protiv BiH (presuda od 15. novembra 2022. godine, predstavka broj 21196/21), uz obrazloženje da je sud preduzeo sve mjere da ispita razloge zbog kojih je apelant označen kao prijetnja nacionalnoj sigurnosti BiH. Pri takvom zaključku, sud je cijenio okolnost da su apelanta zastupali punomoćnici koji su imali mogućnost da zatraže imena i angažiraju specijalne advokate koji imaju odobrenje OSA-e za uvid u tajne spise, kako je to i navedeno u presudi Šćepanović. Stoga je ocijenio neosnovanim apelantovu tvrdnju da mu nije omogućeno da sazna činjenice zbog kojih ga OSA smatra prijetnjom nacionalnoj sigurnosti BiH. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je u postupku ispitao apelantovu opasnost po nacionalnu sigurnost, a da je pri tome osigurao da tajne informacije ne budu javno objavljene. Konačno, sud je ocijenio neosnovanim apelantovu tvrdnju o povredi člana 5. Evropske konvencije, uz obrazloženje da je apelant stavljen pod nadzor u zakonom propisanoj proceduri u smislu člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije.
19. Presudom Apelacionog upravnog vijeća Suda BiH broj S1 3 U 048237 24 Uvp od 24. jula 2024. godine, odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje prvostepene presude. Apelaciono vijeće je u obrazloženju podržalo razloge koje je dao prvostepeni sud.
Postupak nakon donošenja osporenih odluka
20. Rješenjem Službe od 16. augusta 2024. godine apelant je stavljen pod nadzor s ciljem sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja jer je utvrđeno da njegovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH. Određeno je da mjera nadzora traje do apelantovog udaljenja iz zemlje, ali najduže 90 dana. To rješenje je potvrđeno rješenjem Ministarstva od 21. augusta 2024. godine, a presudom Suda BiH od 29. augusta 2024. godine je odbijena tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 21. augusta 2024. godine. Presudom Suda BiH od 10. oktobra 2024. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant navodi da je u postupku u kojem su donesene osporene odluke napravljen propust u vezi s načelom zabrane vraćanja. Navodi da u rješenju Službe od 20. maja 2024. godine nije navedeno da je od apelanta uzeta izjava u pogledu okolnosti koje se tiču straha od progona. Apelant navodi da je morao napustiti Republiku Irak zbog prijetnji organizacije Bedr – Islamskog otpora. Navodi da s obzirom na izvještaje iz Republike Irak proizlazi da bi mu u slučaju povratka ljudska prava bila ugrožena, te ističe da su u Republici Irak smrtne kazne dozvoljene i redovno se izvršavaju. U vezi s tim se pozvao na izvještaj organizacije Human Rights Watch – Unlawfull Mass Executions Resume od 24. januara 2024. godine. Apelant navodi da je na osnovu presude Suda BiH od 20. maja 2024. godine ponovo stekao status tražioca azila, što su organi uprave i sudovi zanemarili.
22. Dalje navodi da je u periodu od 8. do 16. augusta 2024. godine bio lišen slobode bez bilo kakve sudske odluke ili odluke organa uprave, zbog čega je prekršen član 5. stav 1. a) Evropske konvencije. U vezi s tim navodi da je rješenjem Ministarstva od 16. augusta 2024. godine poništeno rješenje od 8. augusta 2024. godine na osnovu kojeg mu je bilo ograničeno kretanje (vidi tačku 12. ove odluke). Apelant dalje navodi da tokom postupka nije saznao ni najmanje činjenične razloge zbog kojih je označen kao prijetnja nacionalnoj sigurnosti BiH. Navodi da iz presude Šćepanović protiv BiH, suprotno zaključku iz osporenih odluka, ne proizlazi obaveza angažiranja advokata koji bi izvršili uvid u tajne spise OSA-e. Apelant navodi da je u Akcionom planu za provođenje navedene presude Ureda agenta Vijeća ministara pred Evropskim sudom navedeno da u BiH postoji lista od pet advokata koji su prošli sigurnosne provjere i imaju odobrenje uvida u tajne spise OSA-e, ali da ta lista nije javno objavljena. Također navodi da bi angažiranje tih advokata iziskivalo dodatna finansijska sredstva koja on ne može osigurati, kao i da može komunicirati jedino na arapskom jeziku, te smatra da je na njega stavljen prekomjeran teret. Apelant navodi da Sud BiH nije ispunio svoju obavezu da informacije na osnovu kojih mu je određen nadzor podvrgne adekvatnoj procjeni, odnosno da nije provjerio vjerodostojnost i istinitost dokaza koje mu je dostavila OSA. U vezi s tim se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP-4064/13 od 25. juna 2014. godine. Iz navedenih razloga, apelant smatra da je povrijeđeno i njegovo pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.b)Odgovori na apelaciju
23. Apelaciono upravno vijeće Suda BiH je istaklo da su apelantovi navodi neosnovani. Navelo je da apelant ne spori da je imao mogućnost zatražiti angažman „specijalnih“ advokata koji imaju odobrenje OSA-e za uvid u tajne spise, ali tu mogućnost nije iskoristio. Stoga smatra neosnovanim apelantove navode da mu je uskraćeno pravo da sazna činjenice zbog kojih ga OSA smatra prijetnjom po nacionalnu sigurnost BiH. Apelaciono upravno vijeće Suda BiH je navelo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi člana 5. Evropske konvencije s obzirom na to da je Služba donijela rješenje o njegovom protjerivanju, a apelant je stavljen pod nadzor u skladu s odredbama Zakona o strancima.
24. Vijeće za upravne sporove Suda BiH je navelo da u cijelosti ostaje pri obrazloženju osporene odluke, te da su apelantovi navodi neosnovani.
25. Ministarstvo je navelo da su apelantovi navodi neosnovani jer su organi uprave dužni da postupaju po informaciji agencije nadležne za sigurnosne provjere stranca jer ne spadaju u krug institucija koje imaju zakonsko pravo uvida u spis OSA-e. Osim toga, Ministarstvo je navelo da je sud imao pravo uvida u tajne podatke i mogao ispitati opravdanost označavanja apelanta kao prijetnje po nacionalnu sigurnost BiH. Predložilo je da Ustavni sud odbije apelaciju.
26. Služba je navela da određena mjera nadzora zadovoljava standarde Evropske konvencije jer je neophodna radi očuvanja javnog poretka, sprečavanja kriminala i sl. Osim toga, istakla je da Ustavni sud ima pravo uvida u tajne podatke na osnovu kojih je OSA zaključila da apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH. Služba je predložila da Ustavni sud apelaciju odbaci kao očigledno neosnovanu.
V.Relevantni propisi
27. Zakon o strancima („Službeni glasnik BiH“ br. 88/15, 34/21 i 63/23)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 8. (Sloboda kretanja) (1) Stranac može ulaziti u BiH i boraviti na njenoj teritoriji s važećom putnom ispravom u koju je unesena viza ili dozvola boravka, ako ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom čija je BiH ugovorna strana nije drugačije propisano. Ulazak, boravak, kretanje i izlazak stranaca mogu biti ograničeni pod uslovima propisanim ovim ili drugim zakonom. (2) Stranci koji zakonito borave u BiH pod uslovima propisanim ovim zakonom uživaju pravo na slobodu kretanja u BiH i slobodan izbor mjesta boravka, ako nije drugačije određeno ovim ili drugim zakonom u posebnim oblastima iz razloga javnog interesa u demokratskom društvu. (3) Prava iz stava (2) ovog člana mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa zakonom u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, sprečavanja kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. (4) Sigurnosnu provjeru za stranca, s ciljem utvrđivanja prijetnji po sigurnost BiH, provodi Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Obavještajno-sigurnosna agencija). (5) U postupku donošenja odluke koja se zasniva na informacijama sadržanim u dokumentu sa oznakom tajnosti, koju je odredio organ iz stava (4) ovog člana ili drugi nadležni organ, primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje zaštita tajnih podataka u BiH. […]
Član 106. (Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) (1) Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako: […]
j) prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH; […]
Odjeljak B. Stavljanje stranca pod nadzor
Član 118. (Određivanje nadzora) (1) Nadzor nad strancem, do njegovog napuštanja BiH, provodi se: […]
b) smještanjem u specijaliziranu ustanovu za prihvat stranaca, odnosno imigracioni centar. […] (3) Strancu se određuje stavljanje pod nadzor smještanjem u imigracioni centar:
a) ako postoje osnovi sumnje da bi nakon donošenja rješenja o protjerivanju slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH; […]
28. Zakon o zaštiti tajnih podataka („Službeni glasnik BiH“ br. 54/05 i 12/09)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 27. (Promjena tajnosti podataka) (1) Zakonski korisnik tajnog podatka može predložiti ovlaštenoj osobi promjenu tajnosti ako smatra da tajnost nije opravdana ili nije na odgovarajući način određena. (2) Ovlaštena osoba dužna je prijedlog iz stava (1) ovog člana razmotriti i o svojoj odluci obavijestiti predlagača.
Član 30 a. (1) Sigurnosnu dozvolu za pristup tajnim podacima za fizička lica koja su zaposlena u domaćim ili stranih pravnim licima, međunarodnim ili regionalnim organizacijama izdaje Državni sigurnosni organ, odnosno u skladu sa zaključenim međunarodnim sporazumima ako se radi o podacima druge zemlje ili strane organizacije. (2) Zahtjev za vršenje sigurnosne provjere lica iz stava (1) ovog člana podnosi se Državnom sigurnosnom organu koji će potpune zahtjeve proslijediti Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH. (3) Sigurnosna dozvola za pristup tajnim podacima licima iz stava (1) ovog člana izdaje se na osnovu obavljene sigurnosne provjere koju, na zahtjev Državnog sigurnosnog organa, obavlja Obavještajno-sigurnosna agencija BiH koja, u okviru obavljanja sigurnosnih provjera, sarađuje, prema potrebi, s drugim državnim organima i institucijama. (4) Odluku o postojanju, odnosno nepostojanju sigurnosnih smetnji za lica iz stava (1) ovog člana donosi ministar sigurnosti BiH i dostavlja je rukovodiocu pravnog lica iz stava (1) ovog člana.
VI.Dopustivost i meritum
29. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
30. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 . ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
32. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom :
f) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe da bi se spriječio njezin neovlašteni ulazak u zemlju, ili osobe protiv koje se preduzima radnja radi deportacije ili ekstradicije.
2. Svako ko je uhapšen obavještava se bez odgađanja i na jeziku koji razumije o razlozima svog hapšenja i o svakoj optužbi protiv njega.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
33. Ustavni sud zapaža da je apelant na osnovu osporenih odluka stavljen pod nadzor u Imigracioni centar. S obzirom na navedeno, za Ustavni sud je neupitno da osporene odluke pokreću pitanje poštovanja garancija prava na slobodu i sigurnost ličnosti na koje se apelant poziva (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-267/23 od 13. jula 2023. godine, tačka 27. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga se na apelanta primjenjuju odredbe člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije kao jednog od šest slučajeva dozvoljenog lišenja slobode. Ustavni sud također ukazuje da odredbe st. 2. i 4. člana 5. Evropske konvencije, koje su međusobno najuže povezane, sadrže opće procesne garancije koje se odnose na svih šest iznimnih slučajeva dopuštenog lišenja slobode iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, apelant uživa garancije prava iz člana 5. stav 1. tačka f) i st. 2. i 4. Evropske konvencije.
34. Ustavni sud podsjeća da, shodno praksi Evropskog suda, član 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije ne zahtijeva da se lišenje slobode osobe protiv koje se preduzimaju radnje s ciljem ekstradicije ili deportacije razumno smatra potrebnim – na primjer, da bi se spriječilo da ta osoba počini krivično djelo ili bjekstvo. U vezi s tim, član 5. stav 1. tačka f) pruža drugačiji nivo zaštite od člana 5. stav 1. tačka c) – sve što se zahtijeva prema tački f) je da se „preduzimaju radnje s ciljem deportacije ili izručenja”. Stoga je nebitno da li osnovna odluka o izručenju ili deportaciji može biti opravdana nacionalnim zakonom ili Evropskom konvencijom. Lišavanje slobode također mora biti „zakonito“. Kada je u pitanju „zakonitost“ lišenja slobode, uključujući i pitanje da li je ispoštovana „procedura propisana zakonom“, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i propisuje obavezu poštovanja materijalnih i proceduralnih pravila nacionalnog prava. U tom smislu, Evropski sud u predmetima koji pokreću ova pitanja kontinuirano ukazuje da će stoga svoje ispitivanje ograničiti na pitanje da li je tumačenje zakonskih odredbi na koje su se pozvali domaći organi bilo proizvoljno ili nerazumno (vidi Evropski sud, Shiksaitov protiv Slovačke, predstavke br. 56751/16 i 33762/17, presuda od 10. decembra 2020. godine, tač. 53. i 54. s daljnjim referencama).
35. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva prema „nacionalnom pravu“, tj. Zakona o strancima koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije. Da ne bi bilo ocijenjeno proizvoljnim lišenje slobode zasnovano na članu 5. stav 1. tačka
f) Evropske konvencije mora biti provedeno u dobroj vjeri, ono mora biti blisko povezano s osnovom lišenja slobode na koji se država poziva, mjesto i uvjeti lišenja slobode moraju biti odgovarajući, trajanje lišenja slobode ne treba da premašuje rok koji je razumno potreban za ostvarenje željenog cilja. Međutim, svako lišenje slobode shodno drugom dijelu tačke f) stava 1. člana 5. opravdano je samo tokom trajanja postupka deportacije ili ekstradicije. Ako se takav postupak ne provodi savjesno, lišenje slobode, prema članu 5. stav 1. tačka f), više neće biti dozvoljeno (vidi Evropski sud, Al Husin protiv BiH (br. 2), presuda od 25. juna 2019. godine, predstavka broj 10112/16, tačka 97). Sud je shodno tome utvrdio povredu te odredbe u slučajevima u kojima je podnosilac predstavke bio pritvoren uprkos postojanju utvrđenih okolnosti koje su sprečavale ekstradiciju ili protjerivanje prema domaćem zakonu.
36. Ustavni sud će u nastavku ocijeniti da li su u apelantovom slučaju ispoštovani prethodno navedeni standardi, odnosno da li apelantovo stavljanje pod nadzor ispunjava uvjet zakonitosti, u smislu člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da je apelant stavljen pod nadzor smještanjem u Imigracioni centar jer mu je izrečena mjera protjerivanja s teritorije BiH i zabrana ulaska i boravka u BiH u trajanju od pet godina, na osnovu člana 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima, jer je utvrđeno da njegovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH.
37. Ustavni sud primjećuje da apelant prvo problematizira pitanje zakonitosti svog boravka u Imigracionom centru u periodu od 8. do 16. augusta 2024. godine jer smatra da je bio lišen slobode bez bilo kakve odluke suda ili organa uprave, što je u suprotnosti sa članom 5. stav 1. a) Evropske konvencije. Navedenu tvrdnju apelant dovodi u vezu s činjenicom da je rješenjem Ministarstva od 16. augusta 2024. godine poništeno rješenje od 8. augusta 2024. godine (vidi tačku 12. ove odluke). Međutim, Ustavni sud primjećuje da je u periodu od 8. do 16. augusta 2024. godine bilo na snazi rješenje Službe od 20. maja 2024. godine kojim je apelantu određena mjera nadzora u trajanju od najviše 90 dana – dakle do 18. augusta 2024. godine (vidi tačku 14. ove odluke). Osim toga Ustavni sud ukazuje da je u tom periodu, kako to proizlazi iz činjenica predočenih Ustavnom sudu (vidi tačku 13. ove odluke), na snazi bila odluka o apelantovom protjerivanju. Stoga je, u smislu navedenih standarda Evropskog suda, njegovo zadržavanje u Imigracionom centru bilo opravdano jer je u tom periodu trajao postupak njegovog protjerivanja, što apelant ni ne spori. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u istom periodu apelantu u postupku po njegovom zahtjevu za azil rješenjem Ministarstva od 8. augusta 2024. godine ograničeno kretanje zabranom kretanja van prostora Imigracionog centra, shodno odredbama Zakona o azilu (vidi tačku 12. ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da je u periodu od 8. do 16. augusta 2024. godine bio lišen slobode bez bilo kakve sudske odluke ili odluke organa uprave.
38. Ustavni sud dalje zapaža da apelant tvrdi da u toku postupka nije saznao ni najmanje činjenične razloge zbog kojih je označen kao prijetnja nacionalnoj sigurnosti BiH, te se u vezi s tim pozvao na presudu Šćepanović protiv BiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tim navodima pokreće pitanje procesne pravičnosti prema članu 5. stav 4. Evropske konvencije (mutatis mutandis, op. cit.. Al Husin protiv BiH (br. 2), tač. od 114. do 116). U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da je apelant, kada je pozvan da dâ izjavu, upoznat da postoje određene sigurnosne smetnje za njegov boravak u BiH. Ustavni sud zapaža da apelant uopće ne osporava da je tom prilikom upoznat i s pravom na pružanje besplatne pravne pomoći, kao i da shodno odredbi člana 30a. Zakona o zaštiti tajnih podataka, pristup tajnim podacima može ostvariti njegov punomoćnik, ukoliko ima sigurnosnu dozvolu (vidi tačku 14. ove odluke). Međutim, ni apelant ni njegovi punomoćnici nisu iskoristili pravo s kojim je upoznat i nisu angažirali advokata koji ima pravo uvida u tajne podatke OSA-e. Na taj način apelant je vlastitim (ne)postupanjem lišio sebe mogućnosti uvida u te podatke. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode u vezi s mogućnosti uvida u podatke OSA-e na osnovu kojih je označen kao prijetnja nacionalnoj sigurnosti BiH.
39. U vezi s apelantovim pozivanjem na presudu Šćepanović protiv BiH, Ustavni sud zapaža da je u navedenoj presudi Evropski sud ukazao da čak i kada je nacionalna sigurnost u pitanju, koncepti zakonitosti i vladavine prava u demokratskom društvu zahtijevaju da mjere koje utječu na osnovna ljudska prava budu predmet nekog oblika kontradiktornog postupka pred nezavisnim tijelom nadležnim da preispita razloge za odluku i relevantne dokaze, uz odgovarajuća proceduralna ograničenja u pogledu upotrebe povjerljivih podataka. U kontekstu takvog postupka, dotična osoba mora biti u mogućnosti da ospori tvrdnju izvršne vlasti da je nacionalna sigurnost ugrožena. Evropski sud je zaključio da ni aplikant iz tog predmeta ni njegovi advokati nisu mogli utvrditi ni najmanje činjenične razloge za njegovo protjerivanje jer u BiH u to vrijeme nisu postojali specijalizirani advokati koji imaju relevantna ovlaštenja za pristup povjerljivim dokumentima. Osim toga, Evropski sud je naglasio da je Sud BiH zaključio da se iz dokaza sadržanih u spisu može vidjeti da je prisustvo podnosioca predstavke predstavljalo prijetnju nacionalnoj sigurnosti, bez ikakve provjere vjerodostojnosti i istinitosti dokaza koje mu je dostavila OSA. Zbog navedenih razloga Evropski sud je u tom predmetu zaključio da aplikantu nije omogućeno da efikasno iznese razloge protiv protjerivanja i da bude zaštićen od svake proizvoljnosti. Stoga je utvrdio povredu člana 8. Evropske konvencije (ibid., Šćepanović protiv BiH, tačka 8).
40. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant, kako je već obrazloženo, imao mogućnost da angažira specijalizirane advokate, ali tu mogućnost nije iskoristio. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je nakon donošenja presude Šćepanović protiv BiH, Ured zastupnika/agenta Vijeća ministara pred Evropskim sudom, u saradnji s Vijećem Evrope, održao edukaciju članova advokatskih komora entiteta s ciljem da se advokati upoznaju s procedurom dobivanja sigurnosne dozvole za pristup tajnim podacima i rukovanjem tajnim podacima, u smislu člana 30.a Zakona o zaštiti tajnih podataka. Ta edukacija je rezultirala time da u BiH postoje advokati koji imaju sigurnosnu dozvolu za pristup tajnim podacima OSA-e, s čim je apelant, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, bio upoznat, ali koje nije angažirao. Na taj način je otklonjen nedostatak na koji je ukazano u presudi Šćepanović protiv BiH. Stoga se apelantova situacija u bitnom razlikuje od one koju je razmatrao Evropski sud, zbog čega Ustavni sud smatra neosnovanim apelantovo pozivanje na navedenu presudu.
41. S druge strane, analizirajući postupanje Suda BiH i upoređujući ga s onim iz presude Šćepanović, Ustavni sud zapaža i da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je taj sud izvršio uvid u sporne informacije OSA-e i ocijenio da iz njih proizlazi osnovanost za zaključak da apelantovo prisustvo u BiH predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH. Sud BiH je pri tome naglasio da svoju procjenu nije ograničio samo na utvrđenje apstraktne vjerovatnoće navedenih razloga, već je konkretno ocijenio da su dokazani činjenični razlozi zbog kojih je apelant označen prijetnjom javnom poretku i sigurnosti BiH. Sud BiH je istakao da je iskoristio pravo uvida u tajne podatke kako bi, u mjeri u kojoj je to moguće, pomirio legitimni interes zaštite povjerljive sigurnosne procjene i poštovanja prava stranaka u postupku, a kako ograničenja načela kontradiktornosti postupka i ravnopravnosti stranaka ne bi narušila samu bit apelantovog prava. Osim toga, sud je saslušao apelanta i on nije doveo u sumnju činjenično stanje koje su utvrdili organi uprave (vidi tačku 16. ove odluke). Sve navedene okolnosti ukazuju da se i s tog aspekta apelantova situacija u bitnom razlikuje od one koju je Evropski sud razmatrao u predmetu Šćepanović. Stoga, Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporenih odluka Suda BiH nema elemenata koji bi upućivali na zaključak da je tumačenje interesa sigurnosti BiH u apelantovom slučaju bilo nezakonito ili da se radilo o arbitrarnoj procjeni. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da Sud BiH nije ispunio svoju obavezu da informacije na osnovu kojih je apelantu određen nadzor podvrgne adekvatnoj procjeni, odnosno da nije provjerio vjerodostojnost i istinitost dokaza koje mu je dostavila OSA. Iz navedenih razloga neosnovano je i apelantovo pozivanje na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4064/13 od 25. juna 2014. godine i presudu Šćepanović protiv BiH, u kojim predmetima, za razliku od konkretnog predmeta kako je to naprijed obrazloženo, Sud BiH informaciju OSA-e nije podvrgao adekvatnoj procjeni (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj A
P-4064/13 od 25. juna 2014. godine, tačka 61, dostupna na www.ustavnisud.ba, op. cit. Šćepanović protiv BiH, tačka 8).
42. Ustavni sud također zapaža da apelant navodi da su organi uprave i sudovi zanemarili da je na osnovu presude Suda BiH od 20. maja 2024. godine ponovo stekao status tražioca azila. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Ministarstvo jasno obrazložilo da je navedena odluka Suda BiH dostavljena Službi 22. maja 2024. godine, nakon što je doneseno prvostepeno rješenje od 20. maja 2024. godine. Stoga, Ustavni sud te apelantove navode smatra neosnovanim.
43. U vezi s apelantovim navodima da su organi uprave i Sud BiH zanemarili načelo zabrane vraćanja, Ustavni sud primjećuje da je osporenim odlukama isključivo odlučivano o apelantovom stavljanju pod nadzor, a ne o njegovom vraćanju u Republiku Irak, odnosno njegovom protjerivanju s teritorije BiH. Naime, protiv apelanta je vođen postupak protjerivanja i postupak po njegovom zahtjevu za azil, a odluke donesene u tim postupcima nisu predmet ovog postupka (vidi tač. 1, 8–19. ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim te apelantove navode.
44. Konačno, Ustavni sud primjećuje da je apelantu određen nadzor za vrijeme trajanja postupka protjerivanja, a apelant ne tvrdi da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje bi prema domaćem zakonu sprečavale njegovo protjerivanje u smislu gore navedenih standarda (vidi tačku 33. ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantovo lišenje slobode provedeno u dobroj vjeri, te da trajanje apelantovog lišenja slobode nije premašilo rok koji je razumno potreban za ostvarenje željenog cilja.
45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantovo lišenje slobode bilo u skladu s materijalnim i proceduralnim pravilima sadržanim u odredbama Zakona o strancima, te da tumačenje zakonskih odredbi na koje se sud pozvao nije bilo proizvoljno ili nerazumno. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) i stav 4. Evropske konvencije.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
46. Apelant se pozvao i na kršenje prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, apelant nije posebno obrazložio navode o povredi tog prava, već ih je doveo u vezu s navodima u pogledu povrede prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, koje je Ustavni sud već analizirao i zaključio da su neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava na privatni i porodični život, dom i prepisku.
VII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) i stav 4. Evropske konvencije s obzirom na to da je apelantu određena mjera nadzora smještanjem u Imigracioni centar u skladu s materijalnim i proceduralnim pravilima sadržanim u odredbama Zakona o strancima, u vezi s odredbama Zakona o zaštiti tajnih podataka, koje sud nije tumačio proizvoljno niti nerazumno. Mjera nadzora je preduzetaradi apelantovog protjerivanja jer je utvrđeno da njegovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH, a dužina lišenja slobode nije premašila rok koji je razumno potreban za ostvarenje tog cilja.
48. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na slobodu i sigurnost. Međutim, Ustavni sud ih je razmotrio i zaključio da su neosnovani.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.